piše:
Isidora Đolović
Izraz
poznata ličnost zvuči pomalo ironično, budući da je to što o
slavnima znamo često tek projekcija poslata od medija ili njih samih, jedna od
preuzetih maski. Ono što žele da vidimo, to nam otkrivaju, nekad i manje. Pa
ipak, upravo je prećutana, zatamnjena strana života ono što najviše intrigira,
dok zanimanje raste sa inspirativnošću koju ličnost budi. Po prirodi stvari,
tada smo prepušteni nagađanjima, domaštavanju po logici i oskudnim materijalnim
tragovima. Izuzetak ne predstavlja ni priča o tajnoj ljubavi između legendarne
glumice i ratnog fotografa, gotovo nedokumentovana, ali poznata i neporeknuta.
Šta je sve, kako i na koji način dvoje izuzetnih ljudi privuklo jedno drugome,
u ništa manje poetičnom okruženju i istorijskom trenutku? Uočivši potencijal
teme, izazov da se kultne ličnosti ne oskrnave, a uspomene ne banalizuju
jeftinim sentimentom, prihvaćen je u romanu Krisa Grinalga – „Zavesti
Ingrid Bergman“ (Seducing Ingrid
Bergman, 2012), prevedenom i objavljenom u „Laguni“, 2013. godine. Grinlag
je, inače, autor adaptiranog scenarija za igrani film „Koko Šanel i Igor Stravinski” iz
2009, što znači da mu problematika koje se latio nipošto nije strana.
I
eto nas u tek oslobođenom „gradu svetlosti“, kojim još uvek lutaju aveti Drugog
svetskog rata, ali se i boemski život, po prirodnom porivu, uveliko obnavlja.
Pariz je u junu 1945. bio mesto susreta filmske zvezde Ingrid Bergman i fotoreportera Roberta
Kape – uveliko afirmisanih i cenjenih u svojim profesijama, a istovremeno
nesmirenih u potrazi za promenom koja bi donela smisao i sreću. Na početku,
oboje zatičemo u prelomnim životnim trenucima, gde su izloženi, bukvalno ili
figurativno na nišanu, suzbijajući
strah. Kapa, nakon spusta padobranom, kroz rafalnu kišu, borbu i smrt, stiže do
podnožja stabla drveta na minskom polju – sa svojim aparatom, kao aktivni
učesnik u srcu borbe. Ingrid, primajući Oskara kao potvrdu šestogodišnjeg
dokazivanja i konačnog sticanja ugleda u Holivudu, jednostavna je i tako
nezainteresovana za glamur, ali u isti mah svesna da predanost filmu pojačava
hladnoću njenog muža Petera. Oboje glavnih likova su, dakle, od prve stranice –
usamljeni.
Pariz
u kasno, prvo mirnodopsko proleće, budi se i pokazuje svoju sirotinjsku
eleganciju. Ulice, bistroi, mirisi, ptice i žene, sve to zanosi Roberta,
željnog malo mira i zaborava. Ingrid, pak, prešavši okean, kao da i sama iznova
počinje da diše, izmičući diktatu filmskog studija, porodičnom životu koji voli
– ali se u njemu oseća i sputano. Iznova na tlu Evrope, misli i pogled joj
slobodno kruže, dok svi ostali, tuđi, bivaju usmereni na nju, pristiglu da
obodri i zabavi trupe. Preciznim okom, naviklim na objektiv do te mere da se
njegovim principima služi i „u slobodno vreme“, Robert zapaža, a zatim ponovo u
celinu spaja delove koji sačinjavaju glumičinu pojavu. Upravo to je jedan od
najuspelijih opisa u knjizi: susret u hotelskom foajeu i celoviti portret
uhvaćen u pokretu, poput strujanja. Bergmanova emituje, kako je on doživljava,
istovremeno blistavi magnetizam i ledenu nedodirljivost.
Ingrid Bergman (1915-1982), nezaboravna Šveđanka |
Dekintirani,
upravo ostavši bez posla, Robert Kapa i Irvin Šo odlučuju da sastave duhovito
pisamce, kojim će divu pozvati na večeru. Tako sve počinje. Naprečac osvojen
njenom nenametljivošću, Robert otkriva kako smeh Bergmanove, diskretni humor,
uživanje u plesu po klubovima Monmartra, na njega deluju kao istinsko osveženje
nakon svih preživljenih zverstava i ratnih strahota. Jedna šetnja uz Senu, pod
mesečinom, te poklonjena gardenija iz njene kose, dovoljni su da ga pridobiju
za ženu nalik nestalnom i nedostižnom priviđenju. Hrabro odlučuje da je potraži
čim se bude vratila, iz Berlina, u hotel „Ric“.
Ingrid
obožava svoju kći Piju i zahvalna je na odgovornosti, pouzdanosti supruga –
zubara Petera Lindstroma, pa ipak uživa u osećaju oslobođenosti: dok satima
istražuje ulice Pariza, kao dete se iskradajući od nadzora Džoa Stila; a
posebno dok provodi vreme sa Kapom, koji je, uz sklonost kocki i alkoholu, ipak
i duhovit, neposredan, neobičan. Sa svakim novim susretom, prijatan flert budi
svest o javljanju novog osećanja i njegovoj strogoj zabranjenosti. Stvara se
rascep, naročito u Ingridinoj duši, razdor između dužnosti i onoga što se ne bi
smelo, a donosi izlečenje – između životnih uloga koje su se, iznenada,
preokrenule. Dok leto odmiče i stižu vesti o atomskim bombama bačenim na Japan,
Irvin i Kapa razvijaju polušaljivo rivalstvo oko lepe gošće. Ipak, nije sve u
bezazlenom udvaranju, vode se i ozbiljni razgovori o političkoj situaciji,
ispituje se duša onog drugog, inati se i odupire, sve do „prelaska crte“ – kada
će Ingrid i Robert postati ljubavnici...
Robert Kapa, rođen kao Endre Fridman (1913-1954) |
Svako
poglavlje podeljeno je na dve kombinovane perspektive, njenu i njegovu – pri
čemu je Kapin udeo posredovan iz prvog, a Ingridin iz trećeg lica. Ovo za
(očekivanu) posledicu ima veću ubedljivost pripovedača kada progovara iz muškog
ugla, tj. Robertove svesti, svakako pomalo hemingvejevski. U Ingridinom delu
priče je, za to vreme, primetna distanciranost, usled koje sve izgleda
suvoparnije. Kao fokalizator, Robert Kapa je vrlo šarmantan, zabavan,
pronicljiv, ali i detinje nesiguran kada je reč o sasvim novoj emociji, iskreno
fasciniran Bergmanovom kao živim umetničkim delom. Veliki esteta Šveđanku
posmatra kao svetlost koja se izdvaja iz upravo pregaženog mraka, sa ratišta
preseljenog u duše svedoka. Ingrid je, s druge strane, suptilna i odmerena,
naučena da se razumno uravnoteži, ali i svesna neiživljene devojačke slobode.
Iako
postoje kliše-mesta i ponavljanja opisa - poput „obraza boje breskve“ ili “belih
ramena” kao u Tolstojevih junakinja (jer, Robert voli da čita u kadi, a u
hotelu mu je dostupan upravo „Rat i mir“, sa uvodnim poglavljem gde najjači
utisak ostavlja Elena; Ingrid, znakovito, tvrdi da je „Ana Karenjina“ bolja!),
ovo nije nekakva patetična romansa. Kapin doživljaj žena i čulnosti je
originalan, bez imalo vulgarnosti – a neuvijen. Najpribližnije se delo može
okarakterisati kao „insajderska“ priča o
preljubi, u dva glasa. Treći član je, mnogo više od dalekog muža, javno mnjenje
– koje, usled prirode posla oboje ljubavnika, neizbežno diktira dalji razvoj
afere. Srodne duše, svesne da je toliko toga stavljeno na kocku i nešto mora biti
žrtvovano, suprotstavljaju poriv za srećom nužnostima karijere.
Tu
je i porodica – Ingrid nije sebična majka, već neprestano ima na umu dobrobit
svog deteta. Ipak, ne može ni da se otrgne pronađenom, prekookeanskom raju, pa
stalno odlaže povratak kući. Usled toga, ne čudi previše Kapino poimanje života
u Los Anđelesu kao drugog, tuđeg,
paralelnog onom tajnom koji je sada njihova jedina stvarnost. Za promenu, ovde
je muškarac očaran i zanesen, bez skrivanja i zadrške. Dok se Ingrid postepeno
otvara, telom i dušom, bojažljivo oklevajući da sve imenuje ljubavlju, iskusni ženskaroš nema dilemu
po pitanju prirode svojih osećanja. Zato je njegov dečački ushit toliko dirljiv
– fotografije voljene žene opisuje kao prozračnije, svetlije od ranijih, a
čitav grad mu diše pred očima, emitujući momente čiste sreće u malim stvarima.
Veliku
ulogu u rasplamsavanju privlačnosti među protagonistima igraju upravo trenutak
i mesto zbivanja. Opojnost velegrada na Seni, pobeđujući razaranja, u novom
razdoblju slobode (koju svi žele, u svakom pogledu) neizbežno zahvata i njih dvoje.
Stoga bi moto romana slobodno mogao glasiti: „Uvek ćemo imati Pariz.“ Nisam slučajno spomenula Hemingveja
povodom muškog dela naracije, jer ti odlomci neodoljivo podsećaju na njegov
„Pokretni praznik“, a duh vremena koji ih nosi gotovo je istovetan. Doživljaj
sumraka nad Parizom, svežine ranog jutra na ulicama, lepršavih haljina
prolaznica, pesme koja iz nekog kafea dopire kroz otvoren prozor, šunjanja
hotelskim hodnicima, veoma je snažan. Duhoviti dijalozi para, simpatični i
blesavi gestovi kojima Robert postepeno pridobija Ingrid, čine nam dva slavna
imena bližim, dragim predmetima saosećanja i navijanja.
Karakterizacija
svakako nije besprekorna, ali je i pored toga sasvim dovoljna. U pozadini se
pojavljuju, često trujući trenutnu situaciju, brojni tragovi prošlosti: Kapino
jevrejstvo, ratna iskustva, neprežaljena smrt devojke i koleginice Gerde, koju
je na zadatku (španski građanski rat) pregazio tenk. Fotografov rizični posao,
kao i nemogućnost da sve to napusti zarad ponuđene stabilnosti, dovode Ingrid
do očajanja. Ona želi da bude deo istorije ispred
kamere, dok Robert teži beleženju, ponovnom stvaranju istorije iza objektiva. I jedino se duboka
privrženost pozivu ne dovodi u pitanje, dok između ljubavnika rastu sumnja u
intenzitet partnerovih emocija, ljubomora, nemoć usled ogromne želje da se
pronađeno zadrži i prilagodi sebi. Iskušenja se samo pojačavaju premeštanjem
dešavanja u večito kalifornijsko leto, gde Ingrid sve teže balansira između snimanja, poverenika Hičkoka, supruga
prema kome je sada potpuno sigurna da više ne oseća ništa, a ponajviše tek
pristiglog, neodlučnog ljubavnika. Pariz je bio jedan svet, njihov odnos u
njemu takođe, dok Los Anđeles predstavlja nešto posve različito.
jedna od retkih dostupnih zajedničkih fotografija |
I
mada unapred znamo da ovoj vezi nije bilo suđeno da opstane, sve vreme uzaludno
priželjkujemo kakav kompromisni obrt. Ne mogavši ni protiv sebe, ni samog
društva, glumica i fotograf će se naposletku rastati. Kapa je 1954. poginuo od
nagazne mine u Vijetnamu, a Ingrid se ipak razvela od Lindstroma – ali, zbog drugog
Roberta, filmadžije Roselinija. Njihovo kratko i sudbinsko zajedničko vreme,
možda baš zbog neodrživosti, obeležilo je oboje, još jednom dokazujući kako
život poetičnošću često prevazilazi svaki plod fikcije. Možda je razlog i sama
posebnost njenih junaka, tek, priča koja je ostala predstavlja nam ih u novom,
jačem svetlu.