komentariše: Isidora Đolović
Nedeljni ciklus
kostimiranih drama se nastavlja. Nakon skoro pa maratonskog recenziranja
fantastičnih, ali, nažalost još uvek prilično potcenjenih „The Borgias“,
vraćamo se zanimljivim ostvarenjima iz istog žanra. Iz opravdanih razloga, koji
se mogu podvesti pod „nedostatak vremena usled ispitnog roka i posla“, do zime
se neću hvatati u koštac sa serijama iz više sezona, što ne znači da spisak
ideja nije podugačak. Do tada, na svu sreću, postoji sasvim dovoljno
mini-serija koje su približno interesantne i vredne pažnje, ako već ne baš
savršene. O jednoj takvoj biće reči u naredna tri „dramska vikenda“.
„Kamelot“ je imao kratak, a kada uzmemo u obzir očigledne ambicije i
široki zamah sa kojima se pristupilo realizaciji teme, sramotno kratak život -
svega jednu sezonu. Nastaje između dva znatno popularnija i uspešnija projekta
Majkla Hirsta (Michael Hirst), serija „Tjudorovi“ i „Vikinzi“, pri čemu je u
svakom pogledu zaista u pitanju neka vrsta prelaza sa jednog načina obrade
priče na drugi. Od prve serije zadržana je sklonost ka naturalizmu, često ničim
izazvanom- ni opravdanom eksplicitnošću scena, dok mračniji tonovi i
redefinisanje istorijsko-mitske, pa i folklorne potke, nagoveštavaju buduću
obradu priče o avanturama Ragnara Lotbroka. Imao je gotovo idealnu glumačku
podelu, mesto odigravanja radnje istovremeno je divlje i bajkovito, a
arturijanska legenda kao osnova uvek je, uprkos brojnim različitim
interpretacijama, zahvalna i inspirativna za nova uobličavanja. Šta je uspešno
izvedeno, a gde je krenulo loše i zbog čega nije zaživela, pokušaću da
razmotrim, a usput možda nekoga i zainteresujem da (iznova) baci pogled.
Moja lična zaluđenost
junačkim pričama, a naročito legendom o kralju Arturu i njegovim vitezovima,
seže daleko u prošlost. Verovatno su glavni krivac za neizlečivu opčinjenost
herojskim podvizima, etičkim kodeksom, estetikom i idealima davnih vremena
najpre bajke koje sam toliko čitala u ranom detinjstvu, a potom i zanimanje za
istoriju kao njihovu suroviju, verodostojniju, raznovrsniju nadgradnju. Kada je
počela sklonost prema, više u mit i maglovitu legendu nego u minimalne
istorijske izvore zavijenoj arturijanskoj tematici, ne znam ni sama - tek, sve
što ima bilo kakve veze sa Kamelotom, Avalonom, Merlinom i junacima Okruglog
stola, kasnije „prikačenom“ potragom za Svetim gralom, složenim spletom
keltske, anglosaksonske mitlogije, ranohrišćanskih i druidskih obreda i
predanja, kasnije romansiranim avanturama…u meni pronalazi vernog pratioca i
poštovaoca! Čitam i gledam, zaista, svaku moguću verziju povesti o najvećem
junaku Albiona, sa najlepšim imenom na svetu - samim tim, moja očekivanja su u
startu veoma visoka.
Pretpostavljam da je
svima manje-više poznata priča o Arturu, legendarnom britanskom vođi i,
pretpostavlja se, prvom vladaru Ostrva iz kasnog V - ranog VI veka nove ere.
Obrazac prema kome je taj životopis skrojen uglavnom odgovara većini
nacionalnih herojskih saga, pa ćemo pojedine elemente prepoznati i kod našeg
Marka Kraljevića, primera radi. Pričama o bespogovornoj odanosti zaklete
(simbolično) dvanaestorice vitezova, vođstvu mudrog i zagonetnog
čarobnjaka/druida Merlina, borbi između dva sveta i nastojanju da se odlazeće
uravnoteži sa nastupajućim, magijskom kao svakidašnjem „začinu“ koji igra ulogu
dvoseklog mača, čudima i podvizima….dodatnu čar udahnuli su motiv izdaje i
ljubavnog trougla (Artur-Ginevra-Lanselot) koji je doveo do pada kraljevstva,
te rivalstva sa polusestrom Morgan(om). Upravo je ova čarobnica glavni razlog,
pored hrabrog Artura, što me legenda naprečac osvaja, svaki put. Valja pomenuti
i Kraljicu Mab, Gospu od Jezera, Nimju, Mordreda, te još niz polu-magičnih,
harizmatičnih i potencijalno opasnih bića koja tvore ovaj večito privlačni
svet. Zato se neću zadržavati na detaljima legende, biće prilike za to već od
Nove godine i druženja sa „Merlinom“, a sada se radije fokusirajmo na adaptaciju iz
2011. godine.
Većina filmovanih priča
o kralju Arturu oslanja se na legendu, manje ili više je prilagođavajući svojim
kreativnim potrebama. Što se romana tiče, uglavnom se najboljim smatraju već
klasični „The once and future king“, potom „The mists of Avalon“ Merion
Cimer-Bredli, kao i trilogija „The Warlord chronicles“ sjajnog pisca istorijske
fikcije, Bernarda Kornvela. Potonji je, osim „Hronika gospodara rata“ (kako
glasi ovdašnji prevod, u izdanju „Otvorene knjige“, koji od srca preporučujem), napisao i trilogiju o potrazi za Svetim gralom, kao i serijal o vladavini Alfreda Velikog i borbi sa
vikinškim napadačima. Dakle, spisak uobličavanja arturijanskih legendi na
velikom platnu ili malom ekranu broji mnogo primera, od kojih ću nabrojati samo
neke najpoznatije: kultni „Excalibur“ (1981) sa Helen Miren u ulozi Morgane i
Najdželom Terijem kao Arturom; „The mists of Avalon“ - odlična mini-serija i nesvakidašnji
pogled na priču, iz ženskog ugla; „First knight“ (1995) - pamti se po verovatno
NAJGOREM izboru za ulogu Lanselota ikada, Ričardu Giru. Moje detinjstvo
obeležila je fenomenalna Hallmark-ova verzija „Merlina“ (1998), gde
čarobnjaka glumi Sem Nil, Helena Bonam-Karter je Morgana, a kuriozitet
predstavlja rano pojavljivanje Lene Hidi kao Ginevre (od krotke mlade kraljice,
do današnje opake Sersei bio je dug put!).
kad je Cersei bila Gwen |
U fimu „King Arthur“ iz 2004. naslovna uloga pripala je Klajvu Ovenu, neuobičajenu Ginevru interpretira Kira
Najtli, a Stiven Dilejn (Stanis iz „Igre prestola“) je Merlin. BBC kroz pet
sezona predivne serije „Merlin“, počev od 2005. oživljava mit, o čemu će (kao
što sam najavila) i ovde biti priče kada za to dođe vreme. Naposletku, nipošto ne treba
izostaviti Diznijev crtani „Sword in the stone“ (1963)!
meni lično najbolji Artur - Bradley James |
Ono što je bilo
zajedničko svim nabrojanim verzijama, bez čega zapravo priča i ne može
funkcionisati kako valja, jeste NAČIN na koji su predstavljene ključne ličnosti
sage: pre svega Artur, Merlin, Morgana i eventualno, Lanselot i Ginevra. Bez
obzira za koji se vid njihovog portretisanja opredelili - Artur je u Diznijevom
crtaću smotani dečačić, a u „Prvom vitezu“ ga igra ostareli Šon Koneri; Merlin
je, pak, sedobradi starac (crtani), čovek u punoj životnoj snazi (Sem Nil) ili
golobradi tinejdžer koji se i sam tek suočava sa moćima koje poseduje (Kolin
Morgan u seriji „Merlin“) - poenta mora biti jedinstvena, a interakcija između
likova verna suštini. Dakle, Artur je u osnovi pravičan, Merlin mentorska
figura koja se ujedno bori za opstanak starog poretka i sveta koji simbolizuje,
Morgana uglavnom predstavljena kao veštica/antagonista - ali istovremeno i
inteligentni takmac sa legitimnim pravom na traženu krunu. Svako nelogično
odstupanje, čak i pravdano „umetničkom slobodom“, neminovno urušava priču i
čini joj „medveđu uslugu“, ma kako raskošno bila osmišljena i pametno
postavljena. Artur i Merlin, Merlin i Morgana, Artur i Morgana, Artur i
Ginevra, relacije su između kojih „struji“ pokretačka energija povesti, stubovi
na koje se oslanja (polu)fiktivna građevina.
Za početak, vrednosnu
ocenu i pregled radnje „Camelot“-a ostaviću za sledeću nedelju, ne bi li možda
neko ko se prvi put susreće sa serijom poželeo da je do tada odgleda bez eventualnih
„spojlera“. Ovoga puta pogledajmo šta je karakteristično za Hirstovu verziju
i sa čim smo se to susreli.
Dakle, za „Camelot“ je
zaslužna produkcija kablovske televizije STARZ, poznate po lansiranju franšize
„Spartacus“ (koju, istini za volju, nikada nisam poželela da odgledam, jer je u
svakom smislu PREVIŠE za moj ukus). Prva od deset epizoda (u trajanju od po
četrdeset pet minuta) emitovana je 1. aprila 2011. - slučajno ili ne, ko zna?
Iako je nastavak najavljivan kao sasvim izvestan, do realizacije druge sezone nije
došlo. S jedne strane, to je šteta s obzirom na finale koje ostavlja i te kako
veliki prostor za dalji razvoj događaja, a opet nije, s obzirom na mnoge
kardinalne propuste koji su od potencijalno sjajne serije napravili nešto u
čemu se može uživati, ali sa velikom zadrškom i konstantnim negodovanjem
povodom bitnih aspekata. Serija je snimana u Irskoj, čiji prelepi pejzaži
naprosto mame i predstavljaju istinsko uživanje za oko. Uz prirodu, ambijent
Kamelota - ovde napuštenog, drevnog zdanja koje bi trebalo da se, kao i sama
zemlja, uz novog vladara još jednom uzdigne - smeštenog na litici o koju se razbijaju
talasi mora, budi sanjarije jednako kao i oprez ili strah.
Jedna od najboljih
strana serije, uz božanstvene kostime koje nosi ženski deo glumačke ekipe, predstavlja
muzika. Uvodna špica, koja je po pravilu veoma bitna kao način predstavljanja
sadržaja koji sledi i nekad prvog podsticaja za publiku, u ovom slučaju je
besprekorna! Muziku su komponovali Michael i Jeff Danna, a glavna tema
predstavlja spoj sakralnog, hrišćanskog i drevnog, paganskog - uz lagani uvod,
usporavajući tempo do klimaksa. Prateći intro i na vizuelnom planu skladno
kombinuje vodeće simbole, uz dominantne prelive crvene i crne, boja vladarske
kuće Pendragon, ali takođe krvi i mraka, kao osnovnih načela iz kojih bi buduće
blagostanje trebalo da se izrodi.
Figure žena zauzimaju
veoma značajno mesto u arturijanskoj legendi i svaka od istaknutih gospi
predstavlja različito načelo ženskosti, poput drevnih boginja. Otuda je vešto
predočavanje njihovih likova možda još veći izazov od portretisanja lojalnih
„kraljevih prvaka“, pa čak i samog Artura. Najistaknutije mesto, naravno,
pripada Morgani, koja je već tradicionalno najveći glumački izazov i nosilac
dinamike radnje, uz Merlina, pa je samim tim uspešan odabir glumaca za ove
uloge uglavnom garancija za barem pola uspeha ekranizacije. U „Camelot“-u je
taj uslov ispunjen, ali, katastrofalan odabir Artura pomračio je čak i izuzetni
duel - ili duet? - predstavnika magijskog načela.
Govoreći o novitetima i
neuobičajenostima koje ova verzija priče donosi, najpre su to centralne figure
Artura i Merlina, o čemu će biti više reči povodom pregleda samog kastinga.
Druga tačka razdora je odnos prema magiji i uopšte njena zastupljenost; treća i
verovatno najneobičnija jeste bespotrebno zakomplikovan početak jednog od
ključnih odnosa, onog između Artura i Ginevre.
Priča
Kralj Uter Pendragon
odbacuje kćer iz prvog braka, povratnicu (nakon petnaestogodišnjeg manastirskog
iskustva) Morganu. Ogorčena, sprovodi u delo osvetu i, zahvaljujući sposobnosti da magijom menja (ob)lik, truje ga na gozbi.
Naslutivši njene namere, ali i predvidevši teška vremena koja dolaze, misteriozni
čarobnjak Merlin od umirućeg vladara uzima ovlašćenje da za naslednika proglasi
mladića Artura, koga je godinama skrivao kao “aduta iz rukava”. Naime, dečko je
plod avanture Utera i Igrejn, njegove druge supruge - a tada tuđe, žene
kornvolskog kralja. Odrastajući uveren da su mu roditelji zemljoradnik Ektor i
njegova supruga, postao je načitan, mažen i pažen - ali takođe ženskaroš,
neupućen i nezainteresovan, arogantan. Merlin mu otkriva tajnu koja obavija
njegovo rođenje i vodi ga ka ispunjenju sudbine. U napuštenom Kamelotu, svi
očevi vitezovi mu polažu zakletvu, ali se ni Morgana ne predaje! Insistirajući
na naslednoj prednosti koju ima, zahtevajući svoje (zbog pola osporavano)
pravo, udružuje se sa novim kornvolskim vladarem Lotom, proteruje Igrejn sa
očevog poseda i odbija da se povinuje mlađem polubratu.
Dok zbunjeni Artur
pokušava da se snađe u novoj ulozi koja ga je preko noći zadesila, Merlin
teži da kontroliše sve, naročito sopstvene neslućene moći. Magijske
sposobnosti, međutim, poseduje i Morgana,
ali nije rada da ih stavi u službu kraljevstva, sem ukoliko sama nije na
njegovom čelu. Stoga mu upućuje izazov, a Lot dodatno produbljuje
neprijateljstvo ubistvom Arturove pomajke. Počinje igra manipulacije,
slavoljubivosti i prevlasti, ali i strasti - jer se Artur zaljubljuje u jedinu
apsolutno zabranjenu ženu, obećanu vitezu kome nvopečeni kraljević duguje
život. Unapred znajući za njegove slabosti i strahove, mentor i suparnica
ukrštaju snage...
Kasting
Artur
(Džejmi
Kembel-Bauer) je odrastao na selu, zaštićen od svih nevolja zahvaljujući
beskrajnoj ljubavi i pažnji roditelja i starijeg brata Keja. Kao i svaki
dvadesetogododišnjak, uz to poprilično razmažen i sujetan, jedino ima na umu
devojke - pa neka su i bratovljeve, šta
mari, ionako mu se uvek progleda kroz prste! Tako je i prva scena u kojoj ga
upoznajemo - preljubnička, a ovog se manira neće lako odreći ni
kasnije....elem, sa Merlinovim dolaskom, Artur otkriva istinu o svom poreklu i
odlazi da zauzme mesto koje mu je namenjeno. U svim “podvizima” ga pokrivaju
mentor i odani vitezovi, dok se sam Artur ponaša lakomisleno i vrlo
nepromišljeno. Ovo se možda želelo opravdati njegovom mladošću, međutim,
činjenica je da sve gluposti koje Artur pravi do kraja sezone nimalo ne
doprinose očekivanom razvoju i sazrevanju lika, kakvo neminovno sledi svaku verziju, počev od
crtane, pa do za sada možda najboljeg, pravog princa u liku Bredlija Džejmsa iz
“Merlina”.
Mladi engleski glumac,
poznat po glavnoj ulozi u “Instrumentima smrti”, zapaženim epizodama u “Sumrak
sagi”, “Svini Todu”, ali i vezi sa Lili Kolins, ubedljivo je najslabija strana
ove serije. Apsolutni promašaj za ulogu kralja Artura, kako fizički, tako i
načinom na koji je njegov karakter osmišljen.
Merlin
(Džozef Fajns) - čarobnjak čije godine niko pouzdano ne zna, jer deluje mlađe
nego što govori iskustvo i sećanje poznanika, uvek je iz prikrajka
prisutan oko prestola i ima moći kojih se, očigledno, i sam plaši. Merlin
dovodi Artura na tron, koristeći se njegovim poreklom i imenom da donese mir i
odagna opasnosti koje prete kraljevstvu, pri čemu je mladić zapravo samo
marioneta, kao što je i Kamelot više ideja i simbol - a Merlin je istinski
glavni lik, onaj koji povlači konce i vešto stvara od dečaka LEGENDU,
manipulišući (ali, bez loših namera) posmatračima i budućim podanicima u
njegovu korist. Merlin priprema teren za sve što Artur treba da ostvari, ali
dolazi do neminovnih sukoba stavova kada su u pitanju fatalne greške u najavi.
Fajns i Grinova su,
jasno je, najzvučnija glumačka imena i glavni aduti ove serije. Njihovi likovi
su očigledno bar tri koplja iznad partnera i glume božanstveno. Međutim, kada
je o Džozefu reč, možda baš zato često dolazi do upadljivog PREGLUMLJAVANJA. Njegov
Merlin je dosta drugačiji od uobičajenog viđenja, mračan je, tajanstven, željan
da sve kontroliše, često histeričan i plah.
Morgana
(Eva Grin) - teško je ne navijati za nju, naročito pored onako “kilavog”
Artura! Legitimna naslednica kuće Pendragon od malena je svesna nepravde i
neravnopravnosti. Otac joj je, kako osnovano sumnja, ubio majku da bi se
oženio Igrejn, a nju udaljio zatvaranjem u samostan. Pokušaj da obnovi pokidane
porodične veze nije uspeo, pa se okreće drugoj krajnosti i dopušta da njome
potpuno ovladaju osvetoljubivost i mržnja. Morgana nije zla, ali je ova
osećanja teraju na nizbrdicu, u oceubistvo, šurovanje sa mračnim silama i
oglušenje o svaki Merlinov pokušaj da joj ukaže na rizik koji time preduzima.
Ali, ona je istovremeno izuzetno složen lik, vrstan političar, snažan karakter,
vešt manipulator koji pronicljivo zauzima strane kada i kako joj pogoduje.
Koristeći Lota putem zavođenja, na sličan način pokušava da isprovocira
Merlina, pa i samog Artura - ali, u suštini je na delu ženska samostalnost i
snaga, koja svako sredstvo beskrupulozno upotrebljava na putu prema cilju.
Već svojom pojavom, Eva
Grin je predodređena za ovakve uloge lukavih, poluvilinskih - poludemonskih
žena. Ona krade i osvaja svaki kadar u kome se pojavi i apsolutno je savršena,
potpuno stopljena sa svojim likom. Scene u kojima je Morgana podižu nivo seriji
u svakom smislu.
Ginevra
(Tamzin
Egerton), plemićka kći koju je Artur najpre video u jednom erotskom snu, a
potom i upoznao u njegovom ostvarenju, dok je na plaži oplakivao smrt pomajke.
Prilikom drugog susreta, dobiće “hladan tuš” u vidu saznanja da je njegova
simpatija već godinama verenica zakletog mu mača Leontesa, kome - uzgred - nije
ni “prismrdeti”. To ga neće sprečiti da jutro pre venčanja istoj “ubere cvet
nevinosti” i do kraja sezone se duri što Ginevra ipak želi da bude verna svom
suprugu. Ona, s druge strane, koliko god bili nejasni i nemotivisani razlozi da
pored onakvog muža odabere žgoljavog, feminiziranog Artura, pokazuje istinsko
kajanje i rešenost da bude odana čoveku koji je toliko voli. Ginevra je istovremeno
snažna, samostalna i odlučna, ali i nežna, ženstvena i posvećena kada zatreba.
Lepa Tamzin Egerton je, pogotovo fizički, zaista savršen izbor za ulogu.
Leontes
(Filip Vinčester) - dolazimo do najkrupnije izmene. Dakle, zna se da je u legendi Ginevra
prevarila Artura sa njegovim najodanijim vitezom Lanselotom. E, pa, ovde Lanselota još
uvek nema, a pitanje je da li su ga uopšte imali u planu s obzirom na razvoj
situacije. Jer, tu je vitez Leontes, od samog početka bolno veran Arturu, od
onih koji ga stalno vade iz neprilika i čuvaju mu leđa u najtežim situacijama.
Leontes je dobar čovek, vrstan borac, pobožan i preko ušiju zaljubljen u svoju
Ginevru. I - “rogat”. Ukras jelena kapitalca prikačio mu je njegov kralj lično.
Glumački, uloga Leontesa je takođe jedna od najbolje predstavljenih. U narednom
postu biće više reči o paru koji me baš, baš osvojio i time još više učinio
Artura neprihvatljivim.
Gavejn
(Klajv Stenden) - niste se prevarili! Čuvenog viteza lutalicu zaista igra
Rolo iz “Vikinga”. U ulozi odmetnika, Klajv možda nije ONOLIKO privlačan, ali
je vrlo ubedljiv, duhovito-ciničan i pre svega, pravi ratnik. Gavejn je godinama
svojevoljno izbegavao bilo kakvo petljanje sa vladajućim krugovima, razočaran u
sve. Kej i Leontes odlaze da ga, po Merlinovom nalogu, pronađu i pridobiju kako
bi trenirao buduće Arturove borce. Pristupiće im zahvaljujući čarobnjakovoj
ubedljivosti i veri koju Merlin gaji za sopstvenu misiju, a koju uspešno prenosi na
ostale.
Sibil
(Šinejd Kjuzak) - kaluđerica koja je odgajila Morganu i, pretpostavljamo,
naučila je svemu što zna. Pa, ipak, ni ona ne može da se ne oseti preplašeno
pred crnom magijom koju njena štićenica svesno priziva, bez obzira na
posledice. Majčinska figura i bespogovorno, istinski odana, spremna je i da
strada za njenu dobrobit. I sama, doduše, krije mračne tajne iz prošlosti.
Privatno, glumica je supruga slavnog kolege Džeremija i majka Maksa Ajronsa.
Vivijen
(Chipo Chung) - bivša robinja, nova članica Morganine paklene svite. Egzotičnog
i zlokobnog izgleda, njen je kurir, izvršilac najdelikatnijih zadataka i neko
ko pamti Uterovu vladavinu, pa samim tim može da joj pomogne da ono
najsvrsishodnije iskoristi za lično učvršćenje na prestolu.
Igrejn
(Kler Forlani) - glumica koju mahom znamo iz romantičnih američkih filmova,
iznenađujuće je ubedljiva kao Arturova, silom otuđena majka. Igrejn je još
jedna od žrtava muškog nastojanja da “u ime otadžbine” ostvare svoje velike
planove. Merlin je omogućio Uteru da preuzme lik njenog muža i, uoči bitke,
provede noć sa njom. Nakon što pravi vojvoda od Kornvola gine, uzima je za ženu
kao ratni plen. Praćena mržnjom pastorke, Igrejn ostaje i bez novorođenog sina,
s obzirom da su joj Artura odmah oduzeli i zabranili da ga viđa ili se
raspituje za detetovu sudbinu. Nakon što ih slučaj ponovo sjedini, ona će
postati vedrina Kamelota, napokon napustivši dotadašnje tužno i jednolično
bitisanje, zarad malih zadovoljstava - poput priprema za Ginevrino venčanje, ali
i korisnih saveta i neobične interakcije, na ivici flerta, sa starim poznanikom
Merlinom.
Kej
(Peter Mooney) - već prilikom prve scene u kojoj se pojavio, verujem da je
većini pomisao bila kako je OVO pravi Artur. Svakako bolji izbor od
Kembel-Bauera, polubrat kraljevića je spretan, snažan, hrabar i požrtvovan. Kej
je, za razliku od grdosije iz crtanog filma, odani brat pun ljubavi i
divljenja, bez trunke sujete ili ogorčenosti pristaje da ga prati u svakoj
situaciji, oprašta mu svaku izdaju i poseduje kvalitete rođenog plemića. I mnooogo je sladak!
Lot
(James Purefoy) - uz Morganu, najživopisniji “negativac”, za koga naprosto ne
možete da ne navijate. Pojavljuje se, nažalost, nedovoljno često i biva
prerano, a preglupo likvidiran (o tome u sledećem tekstu), ali je genijalan,
zabavan i REALISTIČAN. U tandemu sa Morganom, naprosto, brutalan lik.
Let the games begin!
(Naredne
nedelje: pregled epizoda 1-5, mane i dobre strane)