Ovo je jedan od romana za koji
sam mnogo puta čula, od različitih ljudi i uglavnom pozitivne utiske, ali bi mi
uvek promakao, mada ga nisam svesno zaobilazila. Pre svega, hvala Kaći i njenom tekstu, na
podsticaju da ga se konačno latim. Kada je konačno došao na red,
moram priznati da su očekivanja bila velika, s obzirom na hvalospeve kojima je
delo obasipano. Kada unapred imam u vidu vrlo visoku ocenu knjige, to će mi
više biti žao ukoliko iz bilo kog razloga i u bilo kom aspektu to obećanje, u
mom čitalačkom doživljaju, ne bude ispunjeno.
Rebeka de Vinter, po kojoj delo nosi ime,
odsutno je lice - a ipak dominira prikazanim svetom i radnjom romana. Glavni
junaci su, zapravo, ona i zalivsko imanje Menderli, podjednako očaravajući,
tajnoviti i opasni. Svojom neprisutnošću, ona obavija prostor i ljude sa kojima
ga je delila, neobičnom SVEPRISUTNOŠĆU. Pred mladom, skromnom i naivnom novom
suprugom britanskog udovca Maksa de Vintera, svaki Rebekin trag predstavljaće
gotovo nepremostivu prepreku, izvor strepnje, pritiska i ljubomore.
I, za čudo, upravo je
ova sen iz ne tako daleke prošlosti „najopipljiviji“ karakter u romanu. Što se
ostalih tiče, Maks(im) je prilično dobro osmišljen lik, baš kao i njegov
domoupravitelj Frenk, neprijateljski nastrojena služavka Mrs Denvers, radoznala
sestra Beatris i njen smotani muž. Obećavao je i Rebekin rođak, Džek Fovel.
Međutim, ona koja bi trebalo da bude drugi centar i iz čije perspektive se
krećemo kroz ovu zamršenu pripovest - naratorka (druga madam de Vinter),
potpuno je bezlična, pa u skladu sa tim nema čak ni ime. Ona je prazna, po
sopstvenim rečima sasvim neugledna, jedan „mali miš“ i osoba (za nekoga ko bi
trebalo da bude obrazovan, kreativan i racionalan - s obzirom na istaknutu
odbojnost prema prvoj poslodavki i sklonost ka slikarstvu, npr.) preopterećena
malograđanskim stanovištima. Sem toga, njene reakcije su, koliko verno
dočarane, toliko i neobično površne, nelogične. Primera radi, u trenutku kada
saznaje najveću tajnu u vezi sa Rebekom, ključnu po percepciju njenog supruga
kao moralne osobe, dotičnoj je na pameti samo:“Uh, dobro je, ne voli nju, nego
ipak mene!“ Tako ostaje do kraja, kao da su oboje potpuno operisani od lične
odgovornosti.
Briljantna Hičkokova adaptacija (1940. godine)... |
Dalje, naratorka je suviše opterećena time šta
će reći svet - posluga, meštani; suviše, čak i za došljakinju i kompleksaša. Ni
jednog trenutka se ne pita „A šta JA mislim o svemu tome?“, oslanjajući se u
potpunosti na supruga kao lično božanstvo. To je, koliko razumljivo s obzirom
na nagoveštene teške uslove života pre iznenadnog braka sa dvostruko starijim
Maksimom, toliko i preterano, na momente iritantno. Meni barem, onemogućavalo
je istinsko saživljavanje sa njom. Posebno je glupavo njeno rezonovanje kako „pukovnik
neće stići na večeru i promeniće se čitav mali kućni red“, zato što je jedna
važna osoba izvršila težak zločin. Sam odnos supružnika de Vinter prema
prethodnici Rebeki problematizuje pitanje opravdanosti odmazde (tj. da li smo,
koliko god drugi bio grešan, ovlašćeni da se „igramo Boga“, makar i po cenu
ličnog spasa), s obzirom da ni jedno, ni drugo, ne ispoljavaju bilo kakvo
kolebanje.
Takođe, roman me držao
u stalnom iščekivanju da se nešto veliko dogodi. Sve je bilo nekako „mlako“ u
odnosu na najave i očekivanja. Čak i ta femme fatale, dekadentna Rebeka! Nije
reč o misterioznosti usled nedovoljno datih informacija, već zaista postoje
ničim opravdane praznine u tekstu. Smeta mi nedostatak jasnijih fizičkih opisa
protagonista, koji u ovom slučaju nije nadoknađen njihovim psihološkim
produbljivanjem.
...i televizijska verzija iz 1997. Tu su Tajvin Lanister i Olena Tajrel! |
Stil je precizan, uglačan, na momente podseća na Dikensa, Šarlot Bronte,
Arčibalda Kronina ili mnogo kasniju Trejsi Ševalije. Izdvojila bih uvodno
poglavlje, kao zaista bajno - Di Morijeova ima dobro oko i vešto nas provodi
kroz vrtove, hodnike Menderlija, napuštene (ne i zapuštene!) salone, morskom
obalom….gde osećamo kišu, gledamo maglu, udišemo miris raznovrsnog cveća.
Samo pripovedanje je
korektno, klasičarsko, sa veoma lepim opisima prirode, enterijera, skoro pa
opipljive nelagode u vazduhu. Filmično je i lišeno monotonih odlomaka, ali,
nedostajala je ona neophodna iskra, taj „WOW!“ trenutak….Bio je, doduše, jedan
- kada Vinters priznaje svojoj bezimenoj (a šta to, neću otkriti zbog onih koji
još uvek nisu čitali), međutim, to je brzo stišano zahvaljujujći ovom „mrtvom
puvalu“ od pripovedačkog glasa. Dakle, ako bih morala da ga žanrovski negde
svrstam, mislim da pre nego „gotski“ i roman misterije, odgovara odrednica
drama sa prelazom ka krimi priči, uz primese studije patoloških (ponovo,
NEDOVOLJNO razmotrenih) poremećaja i već oprobane klišee (poput incesta, tajne
bolesti i dvostrukog života).
Dakle, knjigu svakako
vredi pročitati, zaista je fina, ali za najavljivani „gotski roman“ i „delo
stoleća“, ipak mu fali onog titraja jeze, iznenadnog obrta,
uzavrelosti….Završetak je dobar i donekle popravlja utisak, ali i pored
očigledno ciljane zamagljenosti, nepovezan sa početkom - što nije mali propust,
jer „preseca“ priču onda kada bi mogla biti zaokružena na pravi način. Ukratko,
moglo je bolje, barem sudeći po onako sjajnom, upečatljivom uvodnom poglavlju i
već čuvenoj prvoj rečenici….