петак, 3. јул 2015.

Fantastika pre vremena (3): Jeza na seoski način

piše:  Isidora Đolović

Kao što rekosmo, gradskim temama je ipak trebalo nešto duže vremena da se izbore za povlašćeni status. Do tada, fantastika je uglavnom sa predznakom „folklorna“ i smeštena u autentičnu sredinu, pa možda nije slučajno što je i najpoznatija internacionalno usvojena srpska reč - vampir. Folkorna fantastika obuhvata narodnu mitologiju, religiju, predanje i etnografizam. Onostrano postaje deo realnosti jedne sredine, funkcioniše u njoj kao nešto prirodno i normalno, čemu se niko ne čudi. Prema Skerlićevom mišljenju, Milovan Glišić je rodonačelnik tzv. seoske pripovetke. S jedne strane je bio sklon satiri, a s druge unošenju fantastičnih motiva kroz koje najbolje opisuje i dočarava svet i način razmišljanja svojih junaka. 

Često bespoštedno kritički nastrojenom piscu, na udaru su naročito bili zelenaši, majstori podvale, kao i činovnici, sveštenstvo, nepravda, glupost i zlo svake vrste. Osim izraza njegovih političkih uverenja, ova oštrica je bila uperena ka društvenim izopačenostima, kao odbrana sela i seoskog života. Njegova dela uzdižu patrijarhalnu zajednicu u odnosu na iskvareni varoški svet, veličajući idilični život seljaka. Ideal starih vremena, podrazumevajući društveni okvir porodice, bliskost, sloga i podrška u zajednici nezaobilazni su motivi njegove proze. I kada im se podsmeva, njegov smeh je topao i lišen zlobe, uglavnom sa namerom da ukaže na greške i utiče na njihovo ispravljanje. Najčešće je usmeren na robovanje praznovericama i običajima, ograničenost njihovih vidika i rastrzanost između verovanja i razuma. U skladu sa tim, unosi „jezovite priče“ i elemente fantastike. Bio je pod jakim uticajem ruskih pisaca, naročito Nikolaja Gogolja, koji će i kasnijim autorima na ovom polju biti neizbežni uzor. Najreprezentativnije Glišićeve pripovetke ovog tipa su „Posle devedeset godina“ i „Noć na mostu“. „Posle devedeset godina“ je razvijena pripovetka sa motivom vampira i ulančavanjem dve priče- ljubavne i legendarno-hororistične. U jednoj od najuspelijih Glišićevih pripovedaka, a to je „Glava šećera“, jedna epizoda iz prvog dela (susret seljaka Radana sa „crnim detetom“) zalazi u oblast fantastičnog, upotpunjuje i pojačava sliku sela i narodnog života, simbolično ukazujući na rasplet.




Činilo se da će Jovan Grčić Milenko (1846-1875), obdaren romantičarskim senzibilitetom, biti dostojni naslednik Branka Radičevića. Imao je svega sedamnaest godina kada su njegova prva dela došla do ruku čitalaca. Nažalost, veoma brzo demotivisan negativnim kritikama, od 1870. pa do kraja života (umire od tuberkuloze) nije štampao nijedno delo. Danas je, uz par pesama, uglavnom poznata njegova dosta obimna i kompoziciono složena pripovetka „U gostionici kod Poluzvezde na imendan šantavog torbara“(1868). Očigledan je uticaj Gogolja i Hofmana, prvenstveno kroz elemente skaza (stvaranje iluzije neposrednog, usmenog kazivanja unutar pisanog dela), komplikovane nivoe pripovedanja, pa spregu folklorne i psihološke fantastike. Obrazovani putnik svraća u seosku gostionicu, među šaroliko društvo, gde u tajanstvenom noćnom ambijentu sluša zanimljive priče, ali i prisustvuje dolasku neočekivanih gostiju. Drugi i prilično različit deo, „Sremska ruža“, ostao je nedovršen.


Ilija Vukićević (pogledati „Zabavnik“ broj 3057), kao stipendista u Ženevi izučava francuski jezik i književnost. Realizam kombinuje sa fantastikom, narodnom bajkom, alegorijom i satirom, najavljuje Domanovićevu, ali i modernu prozu. Od pripovetke iz seoskog i palanačkog života, preko onih graničarskih, stiže do umetničke anti-bajke, za šta odličan i jedinstven primer predstavlja „Priča o selu Vračima i Simi Stupici“. Uključuje folklornu tradiciju, a onda razbija njene elemente u pravcu anti-utopije i anti-bajke. Veruje se da je Skerlić, koji ga je izostavio iz „Istorije nove srpske književnosti“, krivac za to što je Vukićević dugo bio skrajnut, kao i u prethodnim postovima pomenuti Komarčić, Dragutin Ilić… 


Janko Veselinović, čije je ime sinonim za seosku pripovetku, u svom opusu ima i jednu sasvim netipičnu. „Večnost“ u prvi plan ističe motiv katabaze, odnosno silaska u svet mrtvih. Neuobičajeno, a na tragu antičke literature, tematizuje postmortalne relacije, prelaz od idile do užasa. Siže je gotovo klasičan: susedi prenose odanost na sinove, Branka i Iliju, koji postaju najbolji drugovi i pobratimi. Branko je ubijen dok je u šumi sekao drva, međutim, misterija ostaje nerazrešena. Ilija se ubrzo ženi i, po zakletvi koju su jedan drugom položili za Brankovog života, mrtvi pobratim mu dolazi u svatove. Sedmicu kasnije, Ilija uzvraća posetu i tom prilikom otkriva tajnu večnosti koju po povratku među žive mora širiti i otkrivati ljudima. Vrativši se, shvata da je prošlo više vekova, a on pri tom nije ostario ni dana. Složićemo se, zvuči poput scenarija nekog filma. Đorđe Kadijević je prema Glišićevoj i Gogoljevoj prozi snimio svoje filmove „Leptirica“ i „Sveto mesto“ - evo još zanimljivih, a naših predložaka.

Naposletku, atmosfera za žmarce prati i „Stari vruskavac“ već pominjanog Svetolika Rankovića (vruskavac je trešnja koja „pršti“  u ustima), temu o neobjašnjivoj vezi jednog stabla i porodice. Drvo je simbol kuće, ali i izvor čudnovatih slutnji i sujevernih strahova. Povezani su motivi cikličnosti ljudskih sudbina i čoveka slabe volje, sa temom fatalnog uticaja žene. U vezi sa inovacijama i modernošću, vredi naglasiti da je Ranković takođe tvorac novog tipa književnog junaka (hajduk Đurica iz „Gorskog cara“), izdvojenog i psihološki iznijansiranog, kao i romana „Seoska učiteljica“ čiji je glavni lik kritika nazvala „kosmajskom Emom Bovari“. Ali, to je već neka druga priča…