piše:
Isidora Đolović
Počelo
je ne baš optimistično. Svi su euforično hvalili „Moju genijalnu prijateljicu“,
tako da je makar podsvest morala usvojiti tuđa, a razviti sopstvena velika
očekivanja. I ništa nije lakše nego da se ona iznevere. Srećom, kada postoje
talenat i prostor za poboljšanja, početni utisci se lako koriguju, pa se već sa
drugim tomom sve promenilo. Uvučena sam u književnu „mašinu“ Elene Ferante i povratka nije bilo. Sa
svakim narednim korakom, sve tešnje sam se vezivala za radnju i likove, pa se
uoči čitanja poslednje knjige uveliko javila tuga zbog svesti da je to -
kraj. Nema više. Istovremeno, želju da u nedogled produžim jedinstveno iskustvo
boravka u svetu dveju neobičnih junakinja, pobedila je znatiželja da se celina
zaokruži. Završnica naslovljena “Priča o
izgubljenoj devojčici” (BOOKa,
2018; orig. „Storia della bambina perduta“, 2014.) vodi nas kroz zrelo doba
junakinja, od sredine sedamdesetih godina prošlog veka do trenutka pripovedanja
(odnosno, zapisivanja) u kome smo se nalazili na samom početku priče. O
prethodnim delovima napuljske tetralogije
pisala sam OVDE.
Predugo
pišem i umorna sam, postaje sve teže ispratiti tok događaja kroz haos stvaran
godinama od sitnih i krupnih dešavanja i osećanja.(...) Sada kad sam se primakla najbolnijem delu naše priče, želim da na ovim
stranicama između nje i sebe uspostavim ravnotežu kakvu u stvarnom životu nisam
uspela da uspostavim ni sa samom sobom.(str. 15)
U
svojim tridesetim godinama, Elena -
iako uporno pokušava da priču usredsredi na Lilu - ne uspeva da izbegne sopstvenu
komplikovanu situaciju. Za relativno kratko vreme, dogodiće joj se razvod,
početak burne, dugogodišnje veze sa Ninom,
povratak karijeri, ali i Napulju (gde duhovi prošlosti, u vidu ljudi sa Lilom i
majkom na čelu, ponovo počinju da je uvlače unutar mreže rejona). Rastrzana
između emancipacije i ljubavne posvećenosti, potrebe za potvrdom i nalaženjem
uporišta u turbulentnom odnosu sa roditeljima i Lilom, želje za širenjem granica, Elena kao književni
lik savršeno predstavlja kompleksnost žene: majke, kćerke, (bivše) supruge,
ljubavnice, umetnice, aktivistkinje, feministkinje, intelektualke i deteta
svoje ulice. Sa podjednakom slojevitošću predstavljeni su i drugi: od Nina i
Enca, preko braće Solara, do Karmen, Franka, Adele i Marijaroze...uz
sveobuhvatnu, oblikotvornu sredinu, bili to problematični Napulj, akademska
Firenca, urbani Milano ili inostranstvo (Monpelje, Njujork, Pariz) sa
mogućnošću barem privremenog bekstva od sebe. Ponovo je od neizmernog značaja
društveno-politički kontekst, koji je u onovremenoj Italiji bilo moguće sažeti
u jednu jedinu reč: komunizam i različiti odgovori na njega.
Neraskidiva
veza i rivalstvo između Elene i Lile, izraženi kroz međusobno ogledanje i
paralelizam, naročito dolaze do vidljivosti u situaciji kada obe ostaju trudne,
u vanbračnim partnerstvima. Način na
koji podnose i doživljavaju taj period svojih života, ali i sam odnos koji
imaju prema karijerama, potvrđuje prethodno razvijanje ličnosti obe žene. Dok Lenu doživljava novu stvaralačku afirmaciju, Lila je do tada
postala nezvanični strah i trepet rejona,
nešto poput napuljske madam Korleone, koja sa partnerom Encom vodi privatan
posao u povoju (radi se o informatičkoj oblasti, kompjuterima), izdržava bivšeg
supruga Stefana i njegovu novu porodicu, na misteriozan način držeći u šaci
Mikelea Solaru. Za Elenu, ona je još ista mračna sila sa nepromenljivim
uticajem, neko kome želi da se odupre, ali i oživi sve lepe uspomene na
detinjstvo, ondašnju bliskost i poverljivost.
Da
li se to čitav rejon pronalazi u njoj, u njoj nalazi uporište? (str. 86)
Zakomplikovaće
se i Elenin odnos sa majkom, usled teške bolesti potonje, a na videlo izlaze i
dvostruki standardi u slučaju Ninove podvojenosti između dve porodice.
Bilo
je to užasno priznanje, ali i dalje sam ga želela, volela sam ga više nego
svoje kćerke. Pri samoj pomisli na to da bih mu mogla nauditi i nikada ga više
ne videti osećala sam klonulost čitavog tela, slobodna i učena žena gubila je
latice, odvajala se od žene-majke, žena-majka se udaljavala od žene-ljubavnice,
a žena-ljubavnica od pobesnele rejonske žene, imala sam utisak da će se
razleteti svaka u svom pravcu.(...)
Ostavivši po strani Lilu, nisam bila u
stanju da se osetim postojano ukoliko se nisam merila prema Ninu. Bila sam
nesposobna da sama sebi budem merilo. (94)
Napulj
se ponovo obavija oko junakinja kao gradska mreža,
koloplet ulica, istovremeno zamka i magnetno polje: ...stalno sam bila u pokretu,
nisam želela da budem zatvorenica Napulja. (156) ; Rezultat svega toga bio je da sam se u Ulici Taso i u ostatku Italije
osećala kao gospođa s ličnom aurom, dok sam dole u Napulju, a naročito u
rejonu, gubila svu prefinjenost, za moju drugu knjigu tamo niko ne beše ni čuo,
ukoliko bi me kakva nepravda razbesnela, prelazila sam na dijalekat i na
najstrašnije uvrede. Jedinu povezanost između ta dva okruženja, prefinjenog i
sirovog, videla sam u prolivanju krvi. (157)
Potoci
te krvi, pogotovo zle, ponovo će teći:
bukvalno, kroz značajno obuhvaćene teme homoseksualnosti (u središtu joj je Alfonso),
narkomanije, ponornog; ali i figurativno, u vidu Elenine pritajene zavisti prema prošlosti
(Lile sa Ninom). Razaranje obe vrste, unutrašnje i spoljne, dostiže svoj
vrhunac u epizodi posvećenoj zemljotresu koji je pogodio Napulj 23. novembra
1980. godine. Događaj predstavlja novi udarac za Lilu, čiji svet na nekoliko
trenutaka iznova počinje da gubi obrise:
Do
sada sam - reče; ovde sada rezimiram svojim
rečima - verovala da su u pitanju ružni trenuci koji dođu i prođu, poput bolesti
koja s vremenom postaje sve ozbiljnija.(...) Čitav svoj život ništa drugo i ne radim, Lenu, osim što se trudim da
odagnam takve trenutke.(...) Mogla
bih ti sad sastaviti listu svih velikih i malih zaklona koje sam napravila kako
bih se sakrila, a koji, međutim, ničemu nisu poslužili. (174)
Um
uvek nađe način da gleda na drugu stranu, gore-dole, tamo gde leže strahovi.(...) Jedini moj problem oduvek je bio u uzburkanosti moga uma. Ne mogu da ga
zaustavim, moram neprekidno da stvaram i rušim, da pokrivam i otkrivam, da
utvrđujem i kidam, da uništavam.(175)
Voleti
nekoga ide podruku sa željom da mu se nanese zlo, a ja ne mogu, nisam u stanju
da se uhvatim za dobro.(...)
Nisam u stanju da održim u životu ni
prijateljstvo. Ti si pak dobra, Lenu, sa mnom si imala mnogo strpljenja.
Međutim, večeras mi je nešto postalo jasno: uvek postoji rastvarač koji deluje
malo-pomalo, toplo i nežno, i razara sve, čak i kada nema zemljotresa. I zato,
molim te, ako te uvredim, ako ti kažem nešto ružno, ti zapuši uši, ja to ne
radim namerno, ali nekako uvek tako ispadne. (176)
Podizanje
dece vezaće Elenu za rodni kraj i ponovo uspostaviti staru, dvosmislenu
bliskost među prijateljicama. Kroz odrastanje njihovih kćerki kao da vaskrsava
nekadašnje prijateljstvo u svim svojim metamorfozama. Kod Elene se još većom
jačinom bude stare nesigurnosti, dok razmišlja o sebi:...oduvek sam želela da budem
odmerena osoba koja mudro potiskuje sva ružna i nasilna osećanja... (183)...ili
o devojčicama: Moja kćerka, koja je i sama bila lepa i pametna, pored Tine kao da je
bledela, njeni kvaliteti postajali su zanemarljivi, i ona je patila zbog toga. (327)
Dok
se približava tragedija koja će tektonskim potresima jačim nego što je bila
spomenuta kataklizma uzdrmati živote protagonista, postajemo potpuno svesni
simbolike koja združuje romane, od najtransparentnijeg (vizuelnog) do tekstualnog
nivoa. Korice svakog od četiri toma
sadrže duplu varijaciju istog motiva u „gore-dole“ perspektivi, kao izvrnute
odraze u ogledalu; s druge strane, naslovi
nedvosmisleno pokazuju da je reč o Lili i njenom životu, koji Elena, kao
veštija s rečima, preuzima na sebe da zabeleži. Sudbine njihovih najmlađih
kćeri, Ime Saratore i Tine Skano, svedoče o odnosu
snaga i njegovom značaju za poentu romanu. Motiv bačene lutke s početka prve knjige, metaforički prisutan u
četvrtom delu, odnosi se na devojčice i dobro povezuje konce priče. Lilina
mračna ličnost, sasvim jedinstvena u dosadašnjoj književnoj tradiciji, u dužim
odsečcima radnje do nepodnošljivosti teška, izrasta u figuru sazdanu od bola čiji
se intenzitet neće još dugo moći nositi sa nadrealnom snagom koju je do tada
znala da pokaže. Elenin bivši suprug Pjetro će, u jednom trenutku, izneti jednu
od najpreciznijih opaski o Lili:
Ukoliko
pakao stvarno postoji, nalazi se u njenom nezadovoljnom umu, ne bih voleo u
njega da uđem ni na tren. (405)
Druga
celina knjige nosi naslov „Starost:
Priča o zloj krvi“. Povratkom u rejon, kome ipak više nikada neće uspeti da
pripadne, Elenina ličnost se sa godinama integriše, učvršćuje, stičući
stabilnost i samopouzdanje u onolikoj meri u kojoj se Lilina, za isto to vreme,
pod nizom strašnih udaraca dekomponuje, rasparčava. Taj večiti idol za Elenu postepeno prestaje da bude
mračni lavirint prepun zagonetki, pretvarajući se u nešto mnogo značajnije i
veće, glavni izvor inspiracije praćene svim mogućim osećanjima: od griže
savesti, preko divljenja, do potištenosti. Ponekad deluje kao da se, ne znajući
kako da joj pristupi, Elena okreće Lilinom nevenčanom suprugu Encu kao
posredniku i čoveku čije su patnje srazmerne strpljenju koje je od početka
ulagao u njihov odnos:...i dan-danas mi je teško da zamislim
muškarca s delikatnijim osećanjima od njegovih. (420)
Epilog
„Vraćanje“ pruža novi, ujedno
konačni smisao naslovu. Ko je (još) izgubljena
devojčica i na koji način? Elena Ferante uspešno zatvara krug jedne skladno
osmišljene i sigurnom rukom ispisane priče. Ograničen prostor rejona se širi da
obuhvati, ne samo Italiju, već i mikrosvetove likova, gde god pokušavali da
umaknu, a sa njima i nas same. Osobe pred čitaocem su uvek u procesu izgradnje,
čudnih i često neshvatljivih, skandaloznih postupaka i odluka, samodestruktivne,
tvrdoglave, naivne - sve u svemu, tako ŽIVE. I zaista, pred
sobom, u vidu romaneskne tetralogije, imamo život sam, univerzalne situacije i osećanja ispoljena unutar sasvim
osobenog društveno-istorijskog konteksta. Zatičemo i posmatramo ljudsku prirodu
sa kolebljivim, večito promenljivim raspoloženjima; ličnosti u pokretu i
razotkrivene do srži, potpuno iskreno; njihove skrivene želje, nade, ogrešenja
i pokajanja.
U
životu postoje trenuci tokom kojih se ono za šta verujemo da će zauvek biti tu,
poput kakve kulise - bilo da se radi o imperiji, o
političkoj partiji, o veri, o kakvom spomeniku ili prosto o ljudima koji čine
deo naše svakodnevnice - sruši bez upozorenja, baš dok se
hiljade drugih događaja nižu jedan za drugim. (381)
Feranteova
piše neodoljivo lako i nije neobično
preći na stotine stranica za svega par sati, mada su njeni romani daleko od
jednostavnih ili kratkih. Predočavanje najsloženijih tajni, mutnih dubina
(ženskog) bića, ambivalencije svake povezanosti, fluidnosti ljudske prirode,
navodi nas da, nimalo preterano, zaključimo kako je njena tetralogija najprijatnije savremeno književno
iznenađenje. Bilo bi šteta da, barem nekad u životu, ne zakoračite unutar
romana Elene Ferante, jer im laskava reputacija pripada s punim pravom i sasvim
zasluženo.
Lila
će, u jednom trenutku, zaključiti: Da bi čovek nešto napisao, u njemu mora da
postoji želja da ga nešto nadživi. (465) Prema sličnoj logici, napuljske priče su morale biti ispripovedane
i sa radošću dočekane kao jedan od najboljih književnih događaja sveta u XXI
veku, ali ne samo to: one su otkriće, fenomen i već sada pravi, savremeni
klasik. Uticaj na popularnu kulturu takođe je gotovo momentalan: pored mnogih
referenci na četvoroknjižje misteriozne Italijanke, za sada su snimljene i sa
uspehom emitovane dve sezone serije nastale na osnovu planetarnog literarnog
hita.