субота, 13. јун 2020.

Subota sa knjigom: „Priča o izgubljenoj devojčici“

piše: Isidora Đolović

Počelo je ne baš optimistično. Svi su euforično hvalili „Moju genijalnu prijateljicu“, tako da je makar podsvest morala usvojiti tuđa, a razviti sopstvena velika očekivanja. I ništa nije lakše nego da se ona iznevere. Srećom, kada postoje talenat i prostor za poboljšanja, početni utisci se lako koriguju, pa se već sa drugim tomom sve promenilo. Uvučena sam u književnu „mašinu“ Elene Ferante i povratka nije bilo. Sa svakim narednim korakom, sve tešnje sam se vezivala za radnju i likove, pa se uoči čitanja poslednje knjige uveliko javila tuga zbog svesti da je to - kraj. Nema više. Istovremeno, želju da u nedogled produžim jedinstveno iskustvo boravka u svetu dveju neobičnih junakinja, pobedila je znatiželja da se celina zaokruži. Završnica naslovljena “Priča o izgubljenoj devojčici” (BOOKa, 2018; orig. „Storia della bambina perduta“, 2014.) vodi nas kroz zrelo doba junakinja, od sredine sedamdesetih godina prošlog veka do trenutka pripovedanja (odnosno, zapisivanja) u kome smo se nalazili na samom početku priče. O prethodnim delovima napuljske tetralogije pisala sam OVDE.
Predugo pišem i umorna sam, postaje sve teže ispratiti tok događaja kroz haos stvaran godinama od sitnih i krupnih dešavanja i osećanja.(...) Sada kad sam se primakla najbolnijem delu naše priče, želim da na ovim stranicama između nje i sebe uspostavim ravnotežu kakvu u stvarnom životu nisam uspela da uspostavim ni sa samom sobom.(str. 15)

U svojim tridesetim godinama, Elena - iako uporno pokušava da priču usredsredi na Lilu - ne uspeva da izbegne sopstvenu komplikovanu situaciju. Za relativno kratko vreme, dogodiće joj se razvod, početak burne, dugogodišnje veze sa Ninom, povratak karijeri, ali i Napulju (gde duhovi prošlosti, u vidu ljudi sa Lilom i majkom na čelu, ponovo počinju da je uvlače unutar mreže rejona). Rastrzana između emancipacije i ljubavne posvećenosti, potrebe za potvrdom i nalaženjem uporišta u turbulentnom odnosu sa roditeljima i Lilom, želje za širenjem granica, Elena kao književni lik savršeno predstavlja kompleksnost žene: majke, kćerke, (bivše) supruge, ljubavnice, umetnice, aktivistkinje, feministkinje, intelektualke i deteta svoje ulice. Sa podjednakom slojevitošću predstavljeni su i drugi: od Nina i Enca, preko braće Solara, do Karmen, Franka, Adele i Marijaroze...uz sveobuhvatnu, oblikotvornu sredinu, bili to problematični Napulj, akademska Firenca, urbani Milano ili inostranstvo (Monpelje, Njujork, Pariz) sa mogućnošću barem privremenog bekstva od sebe. Ponovo je od neizmernog značaja društveno-politički kontekst, koji je u onovremenoj Italiji bilo moguće sažeti u jednu jedinu reč: komunizam i različiti odgovori na njega.

Neraskidiva veza i rivalstvo između Elene i Lile, izraženi kroz međusobno ogledanje i paralelizam, naročito dolaze do vidljivosti u situaciji kada obe ostaju trudne, u vanbračnim  partnerstvima. Način na koji podnose i doživljavaju taj period svojih života, ali i sam odnos koji imaju prema karijerama, potvrđuje prethodno razvijanje ličnosti obe žene. Dok Lenu doživljava  novu stvaralačku afirmaciju, Lila je do tada postala nezvanični strah i trepet rejona, nešto poput napuljske madam Korleone, koja sa partnerom Encom vodi privatan posao u povoju (radi se o informatičkoj oblasti, kompjuterima), izdržava bivšeg supruga Stefana i njegovu novu porodicu, na misteriozan način držeći u šaci Mikelea Solaru. Za Elenu, ona je još ista mračna sila sa nepromenljivim uticajem, neko kome želi da se odupre, ali i oživi sve lepe uspomene na detinjstvo, ondašnju bliskost i poverljivost.

Da li se to čitav rejon pronalazi u njoj, u njoj nalazi uporište? (str. 86)

Zakomplikovaće se i Elenin odnos sa majkom, usled teške bolesti potonje, a na videlo izlaze i dvostruki standardi u slučaju Ninove podvojenosti između dve porodice.

Bilo je to užasno priznanje, ali i dalje sam ga želela, volela sam ga više nego svoje kćerke. Pri samoj pomisli na to da bih mu mogla nauditi i nikada ga više ne videti osećala sam klonulost čitavog tela, slobodna i učena žena gubila je latice, odvajala se od žene-majke, žena-majka se udaljavala od žene-ljubavnice, a žena-ljubavnica od pobesnele rejonske žene, imala sam utisak da će se razleteti svaka u svom pravcu.(...) Ostavivši po strani Lilu, nisam bila u stanju da se osetim postojano ukoliko se nisam merila prema Ninu. Bila sam nesposobna da sama sebi budem merilo. (94)

Napulj se ponovo obavija oko junakinja kao gradska mreža, koloplet ulica, istovremeno zamka i magnetno polje: ...stalno sam bila u pokretu, nisam želela da budem zatvorenica Napulja. (156) ; Rezultat svega toga bio je da sam se u Ulici Taso i u ostatku Italije osećala kao gospođa s ličnom aurom, dok sam dole u Napulju, a naročito u rejonu, gubila svu prefinjenost, za moju drugu knjigu tamo niko ne beše ni čuo, ukoliko bi me kakva nepravda razbesnela, prelazila sam na dijalekat i na najstrašnije uvrede. Jedinu povezanost između ta dva okruženja, prefinjenog i sirovog, videla sam u prolivanju krvi. (157)
 
Potoci te krvi, pogotovo zle, ponovo će teći: bukvalno, kroz značajno obuhvaćene teme homoseksualnosti (u središtu joj je Alfonso), narkomanije, ponornog; ali i figurativno, u vidu  Elenine pritajene zavisti prema prošlosti (Lile sa Ninom). Razaranje obe vrste, unutrašnje i spoljne, dostiže svoj vrhunac u epizodi posvećenoj zemljotresu koji je pogodio Napulj 23. novembra 1980. godine. Događaj predstavlja novi udarac za Lilu, čiji svet na nekoliko trenutaka iznova počinje da gubi obrise:

Do sada sam - reče; ovde sada rezimiram svojim rečima - verovala da su u pitanju ružni trenuci koji dođu i prođu, poput bolesti koja s vremenom postaje sve ozbiljnija.(...) Čitav svoj život ništa drugo i ne radim, Lenu, osim što se trudim da odagnam takve trenutke.(...) Mogla bih ti sad sastaviti listu svih velikih i malih zaklona koje sam napravila kako bih se sakrila, a koji, međutim, ničemu nisu poslužili. (174)

Um uvek nađe način da gleda na drugu stranu, gore-dole, tamo gde leže strahovi.(...) Jedini moj problem oduvek je bio u uzburkanosti moga uma. Ne mogu da ga zaustavim, moram neprekidno da stvaram i rušim, da pokrivam i otkrivam, da utvrđujem i kidam, da uništavam.(175)

Voleti nekoga ide podruku sa željom da mu se nanese zlo, a ja ne mogu, nisam u stanju da se uhvatim za dobro.(...) Nisam u stanju da održim u životu ni prijateljstvo. Ti si pak dobra, Lenu, sa mnom si imala mnogo strpljenja. Međutim, večeras mi je nešto postalo jasno: uvek postoji rastvarač koji deluje malo-pomalo, toplo i nežno, i razara sve, čak i kada nema zemljotresa. I zato, molim te, ako te uvredim, ako ti kažem nešto ružno, ti zapuši uši, ja to ne radim namerno, ali nekako uvek tako ispadne. (176)
grad u ruševinama
Podizanje dece vezaće Elenu za rodni kraj i ponovo uspostaviti staru, dvosmislenu bliskost među prijateljicama. Kroz odrastanje njihovih kćerki kao da vaskrsava nekadašnje prijateljstvo u svim svojim metamorfozama. Kod Elene se još većom jačinom bude stare nesigurnosti, dok razmišlja o sebi:...oduvek sam želela da budem odmerena osoba koja mudro potiskuje sva ružna i nasilna osećanja... (183)...ili o devojčicama: Moja kćerka, koja je i sama bila lepa i pametna, pored Tine kao da je bledela, njeni kvaliteti postajali su zanemarljivi, i ona je patila zbog toga. (327)

Dok se približava tragedija koja će tektonskim potresima jačim nego što je bila spomenuta kataklizma uzdrmati živote protagonista, postajemo potpuno svesni simbolike koja združuje romane, od najtransparentnijeg (vizuelnog) do tekstualnog nivoa. Korice svakog od četiri toma sadrže duplu varijaciju istog motiva u „gore-dole“ perspektivi, kao izvrnute odraze u ogledalu; s druge strane, naslovi nedvosmisleno pokazuju da je reč o Lili i njenom životu, koji Elena, kao veštija s rečima, preuzima na sebe da zabeleži. Sudbine njihovih najmlađih kćeri, Ime Saratore i Tine Skano, svedoče o odnosu snaga i njegovom značaju za poentu romanu. Motiv bačene lutke s početka prve knjige, metaforički prisutan u četvrtom delu, odnosi se na devojčice i dobro povezuje konce priče. Lilina mračna ličnost, sasvim jedinstvena u dosadašnjoj književnoj tradiciji, u dužim odsečcima radnje do nepodnošljivosti teška, izrasta u figuru sazdanu od bola čiji se intenzitet neće još dugo moći nositi sa nadrealnom snagom koju je do tada znala da pokaže. Elenin bivši suprug Pjetro će, u jednom trenutku, izneti jednu od najpreciznijih opaski o Lili:

Ukoliko pakao stvarno postoji, nalazi se u njenom nezadovoljnom umu, ne bih voleo u njega da uđem ni na tren. (405)

Druga celina knjige nosi naslov „Starost: Priča o zloj krvi“. Povratkom u rejon, kome ipak više nikada neće uspeti da pripadne, Elenina ličnost se sa godinama integriše, učvršćuje, stičući stabilnost i samopouzdanje u onolikoj meri u kojoj se Lilina, za isto to vreme, pod nizom strašnih udaraca dekomponuje, rasparčava. Taj večiti idol za Elenu postepeno prestaje da bude mračni lavirint prepun zagonetki, pretvarajući se u nešto mnogo značajnije i veće, glavni izvor inspiracije praćene svim mogućim osećanjima: od griže savesti, preko divljenja, do potištenosti. Ponekad deluje kao da se, ne znajući kako da joj pristupi, Elena okreće Lilinom nevenčanom suprugu Encu kao posredniku i čoveku čije su patnje srazmerne strpljenju koje je od početka ulagao u njihov odnos:...i dan-danas mi je teško da zamislim muškarca s delikatnijim osećanjima od njegovih. (420)

Epilog „Vraćanje“ pruža novi, ujedno konačni smisao naslovu. Ko je (još) izgubljena devojčica i na koji način? Elena Ferante uspešno zatvara krug jedne skladno osmišljene i sigurnom rukom ispisane priče. Ograničen prostor rejona se širi da obuhvati, ne samo Italiju, već i mikrosvetove likova, gde god pokušavali da umaknu, a sa njima i nas same. Osobe pred čitaocem su uvek u procesu izgradnje, čudnih i često neshvatljivih, skandaloznih postupaka i odluka, samodestruktivne, tvrdoglave, naivne - sve u svemu, tako ŽIVE. I zaista, pred sobom, u vidu romaneskne tetralogije, imamo život sam, univerzalne situacije i osećanja ispoljena unutar sasvim osobenog društveno-istorijskog konteksta. Zatičemo i posmatramo ljudsku prirodu sa kolebljivim, večito promenljivim raspoloženjima; ličnosti u pokretu i razotkrivene do srži, potpuno iskreno; njihove skrivene želje, nade, ogrešenja i pokajanja.

U životu postoje trenuci tokom kojih se ono za šta verujemo da će zauvek biti tu, poput kakve kulise - bilo da se radi o imperiji, o političkoj partiji, o veri, o kakvom spomeniku ili prosto o ljudima koji čine deo naše svakodnevnice - sruši bez upozorenja, baš dok se hiljade drugih događaja nižu jedan za drugim. (381)
Feranteova piše neodoljivo lako i nije neobično preći na stotine stranica za svega par sati, mada su njeni romani daleko od jednostavnih ili kratkih. Predočavanje najsloženijih tajni, mutnih dubina (ženskog) bića, ambivalencije svake povezanosti, fluidnosti ljudske prirode, navodi nas da, nimalo preterano, zaključimo kako je njena tetralogija najprijatnije savremeno književno iznenađenje. Bilo bi šteta da, barem nekad u životu, ne zakoračite unutar romana Elene Ferante, jer im laskava reputacija pripada s punim pravom i sasvim zasluženo. 

Lila će, u jednom trenutku, zaključiti: Da bi čovek nešto napisao, u njemu mora da postoji želja da ga nešto nadživi. (465) Prema sličnoj logici, napuljske priče su morale biti ispripovedane i sa radošću dočekane kao jedan od najboljih književnih događaja sveta u XXI veku, ali ne samo to: one su otkriće, fenomen i već sada pravi, savremeni klasik. Uticaj na popularnu kulturu takođe je gotovo momentalan: pored mnogih referenci na četvoroknjižje misteriozne Italijanke, za sada su snimljene i sa uspehom emitovane dve sezone serije nastale na osnovu planetarnog literarnog hita.