Beskrajna ljudska želja
da se preduprede nesreće, ulepša život, dosegne ono što važi za najvrednije,
inspirisala je nastajanje tvorevina različite vrste i prirode, od naučnih
otkrića do umetničkih dela. Čežnja za apsolutnim, bezvremenim, beskrajnim, kada
nije mogla biti utoljena religijskim iskustvom ili nekim drugim načinom,
tragala je za drugim sredstvima i putevima ispoljavanja i zadovoljenja. O
večitoj potrebi i potrazi čovečanstva za srećom, pri čemu se naša nesavršenost
uzda u pomoć natprirodnih sila, postoje brojna svedočanstva, čiji koreni sežu
duboko u prošlost. Kamen mudrosti, eliksiri, amajlije i čuda, samo su neka od
najčuvenijih sredstava za kojima se opsesivno tragalo, u nastojanju da se cilj
postigne, ali još više da se skine koprena sa privlačne tajne. Njihove
posledice, međutim, nisu uvek bile pozitivne, baš kao ni pobude, namere i dela
onih koji su ih upotrebljavali.
Talisman
je predmet za koji se smatra da poseduje izvesna magijska ili sakralna
svojstva, koja donose sreću njegovom vlasniku ili pružaju zaštitu od zla i
nevolje. Uglavnom se poistovećuje sa amajlijama, uprkos razlikama koje nisu
male. Naime, istina je da se i amajlije i talismani nose radi osiguranja
duhovne energije i čuvanja od zla. Međutim, amuleti/amajlije služe zaštiti,
suzbijaju negativnu energiju, zle duhove i bolesti, a raspeće, luk, rune,
talični novčići ili potkovice samo su neki od primera. Talisman im je
suprotnost, pošto bi trebalo da osobi koja ga nosi pruži konkretnu moć,
predajući joj vlastitu pozitivnu energiju. Mač Ekskalibur, čarobna lampa i
slični čudesni predmeti iz legendarnih priča ili bajki primeri su talismana i
njihovog funkcionisanja. Smatraju se, za razliku od prirodne forme amajlija,
uglavnom celovitim rukotvorinama, sačinjenim iz jednog dela. Sama etimologija
upućuje na njihovu namenu – naziv talisman potiče od grčke reči telesma, što
označava izvođenje ili dovršavanje obreda, ceremoniju posvećenja u izvesnu religijsku
tajnu.
Izlazak iz epohe
racionalizma i prosvećenosti u književnost vraća dominantno interesovanje za
fantastične teme, tajanstveno i magiju. Popularnost pisaca poput nemačkog
romantičara E.T.A. Hofmana i njegovih fantazmagoričnih pripovedaka, te engleskih
„gotskih romana“, brzo se širila Evropom i vršila bitan uticaj. Dopunjena
nagoveštajima postupka psihologizacije i problematizovanjem etičkog stanovišta,
koji su ukazivali na granicu romantizma i realizma, određena dela su u središte
stavljala intrigantni odnos talismana i vlasnika. Sledeći temu neprolazne želje
pojedinca da uspe, makar to podrazumevalo i udruživanje sa sumnjivim silama
nedokučive i razorne snage, univerzalne moralne dileme u novom ruhu spajane su
sa napetim zapletima, putem kojih je postavljano glavno pitanje: šta se zbiva
kada predmet preuzme kontrolu?
U datim delima,
uglavnom nastalim na prelazu dveju epoha, ostvaren je spoj romantičarske fantastike i realističke motivacije. Misterija
ima ključnu ulogu u oblikovanju predmeta kao uzroka opisanih događaja, dok
realističko okruženje odgovara izgradnji psihološke podloge za junakovu
sklonost ka posrnuću (koje će talisman ubrzati). Kobni predmet se uvodi kako bi
svojom opskurnošću „začarao“ čitav pripovedni svet i dodatno pojačao nesreću
koja je zadesila čoveka slabe volje a, nasuprot tome, velikih životnih apetita. Sami predmeti se
razlikuju i, sa izuzetkom šagrinske kože, a možda u izvesnom smislu i karte
(dama pik), ne odgovaraju uvek u potpunosti određenju talismana/amajlije.
Nesumnjivi su, ipak, njihova mistična povezanost sa nosiocem, fantastična
predistorija, putevi kojima se do predmeta stiže i način na koji se
osamostaljuju u odnosu na vlasnika. Sem toga, slike/portreti se uklapaju u
svojstvo neke vrste kobnog talismana već samim tim što očigledno nose
neuobičajeni „pečat“ autora i ostvaruju spiritualnu spregu sa modelom. Prenos
životne energije sa junaka na predmet čini da, dok tvorac sobom oživljava
sliku, model joj daje sebe. Gubitak kontrole
nad predmetom kao očekivanim izvorom moći i dobitka, prati moralno posrnuće
junaka, odnosno njegova do zločina rastuća ogrešenja. Usled toga se pozitivan
efekat preokreće u dodatni podsticaj poroku, a na kraju i u sredstvo
kažnjavanja.
U središtu svake priče o kobnoj moći čarobnih predmeta
nalazi se onaj koji se njome želi okoristiti, ali na kraju podleže nepoznatoj
sili, udruženoj sa sopstvenim pogubnim osobinama. Moderni individualistički
mit, sa posebnim fokusom na Geteovog Fausta, u datom vremenskom i žanrovskom
kontekstu usmerava dodatno osvetljenje na pitanje karaktera, njegove motivacije
i reagovanja na iskušenje.
Na samom početku
„pregleda epohe“ nalazi se Aleksandar
Sergejevič Puškin sa pripovetkom Pikova dama (Pikovaя dama, 1834). Obimom nevelika, govori o misteriji kao
svojevrsnoj kazni za buđenje kockarske strasti i, usled toga, okrutnog
oportunizma u siromašnom mladiću
Hermanu. Kobni predmet predstavlja špil karata, tačnije, jedna od njih.
Značajni elementi priče su još i: stara legenda, tajna i motiv sna
(halucinacije) podstaknutog psihičkim rastrojstvom. Početak sadrži citat:
„Pikova dama označava potajnu zavist“, koji slučajno kao da upućuje na najčešći
greh likova zahvaćenih talismanom. Kao izvor citata, navodi se „najnovija
knjiga za gatanje“, u čemu prepoznajemo spoj dve mode doba, kockanja i
misticizma.
Šagrinska koža
(Le Peau de chagrin, 1831), Balzakov roman sa elementima
fantastike, počinje tako što Rafael de Valenten ulazi u kockarnicu Pale Roajal
i gubi svoj poslednji novac, čime učvršćuje ranije donetu odluku o samoubistvu.
Dok čeka okrilje mraka, šeta gradom, naposletku svrativši u jednu od
antikvarnica na keju Volter, gde biva opčinjen raznovrsnim izloženim
predmetima. Oni mu predočavaju istoriju sveta u malom, opijajući iscrpljenu
svest do smrti slične nesvestice, tako da pojava vlasnika, neobičnog starčića
koji tvrdi da ima sto dve godine, a čije lice spaja odlike mudraca i zloduha,
još snažnije deluje na mladića. Čuvši za Rafaelovu odluku da umre, starac mu
otkriva komad šagrinske kože, koja navodno ispunjava želje, ali po cenu trajanja
života vlasnika.
Gogoljev
Portret
(1835) je pripovetka iz dva dela, od kojih prvi govori o misterioznom slučaju
koji je zadesio mladog slikara i fatalnom portretu koji mu je došao glave, dok
drugi objašnjava nastanak i prethodno dejstvo slike, sa produžetkom enigme na
kraju. Mala prodavnica slika na petrogradskoj pijaci privlači pažnju prolaznika
više nego bilo koja susedna radnja. Među onima koji zastaju pred njenim izlogom, bio je i mladi, skromni
umetnik Andrej Petrovič Čartkov. Pažnju mu privlači jedan prašnjavi, veliki
portret u pozlaćenom okviru, slika starca u azijatskoj nošnji. Na portretu se,
mada je nedovršen, primećivala nadarenost umetnika, a najupečatljivije su bile
oči naslikanog čoveka. One, kako primećuje, narušavaju harmoniju celine, te
umesto umetničkog uzdizanja bude „bolno, mučno osećanje“ koje je nemoguće
definisati. Pod utiskom mesečine i napetosti izazvane pomešanošću misli o
umetničkoj verodostojnosti i sugestivnom pogledu (koji kao da je sve vreme
uperen pravo u njega), slikar, inače nimalo plašljive prirode, oseća nelagodu i
jezu zbog samoće u sopstvenoj sobi.
Od prvog izdanja
kontroverzna, Slika Dorijana Greja (The
Picture of Dorian Gray, 1891), dostojni je Vajldov epilog velike umetničke „poeme“ devetnaestog veka, ponegde
nazivan filozofskim romanom, drugde gotskom fikcijom sa elementima faustovske
teme. Pad Dorijana Greja iz rajske nevinosti uma počinje zadobijanjem svesti o
svojoj privlačnoj pojavi i njenoj velikoj moći. Lepota mu pribavlja divljenje i
obožavanje drugih, istovremeno ga lišavajući obaveze da se mnogo trudi kako bi
uzvratio istom merom. Emocije i komplimenti koje prima postaju još jedan vid
hedonističkog ispunjenja, pa onog trenutka kada predmet idealizacije prestane
da odgovara njegovoj viziji, samim tim i potrebi, taština počinje da traži novi
način zadovoljenja. Portret će biti žigosan sramotom, dok on poput antičkog
boga čuva lepotu koja ne vene, iako po
strašnoj ceni. Dorijan će se prema svom portretu ubuduće odnositi sa
eksperimentatorskom znatiželjom, oprobavajući granice
sopstvene volje i (ne)morala: „Kao da je važno šta se dešava obojenom liku na
platnu? On će biti čitav. To je sve.“
I Gogoljev Čartkov,
lakomisleno prihvativši rešenje svojih nevolja koje mu se pružilo preko noći,
postepeno uviđa da nipošto nema kontrolu nad novostečenim preimućstvom. U prvom
momentu, pošto se sanjani fišek novca bizarno opredmetio iz rama tajanstvene
slike, umetnik daje slobodu svojim prohtevima i odlazi da rasipno provede dan.
Nјegov talenat se vremenom gubi, u nedostatku istinskog rada i čiste misli, a
on sam postaje hvalisavac koji ugled gradi i neguje krajnje forsirano, ali čija
dela više ne poseduju nekadašnju snagu i vrednost. Umesto spasa, predmet od
junaka pravi svoju žrtvu. Otkup od takve vrste robovanja podrazumeva
egzistencijalni zalog.
Iako se „faustovska tema“, odnosno
pripremljenost junaka za prihvatanje strašne pogodbe uvodi već samim
nagoveštajem njegove prirode i okolnosti u kojima živi, istinski pokretač
događaja je uvek prva fatalna želja. Koliko god uzeta „zdravo za gotovo“, kada
popusti početno oduševljenje prividom brzo zadobijene svemoći, sledi
traumatično suočavanje sa razornim dejstvom predmeta. Junak će otkriti kako
nije kadar da njime rukuje, iz čega proizilaze paranoja i izgovori za još
drastičnije zalaženje u porok, uz neprekidno produbljivanje unutrašnjeg
razdora.
Kao vodeći motivi
kojima se rukovode junaci ovakvih književnih dela, mogu se izdvojiti: novac
(Pikova dama), novac i uspeh (Portret), novac koji donosi uspeh i ljubav, kao
zadovoljenje sujete (Šagrinska koža), večna mladost i nepropadljiva lepota koja pribavlja divljenje (Slika Dorijana
Greja). Podleći iskušenju da se čini ono što je junak sebi strogo zabranio
(npr. kockanje), prvi je uslov za pad. Kršenje samozadatog životnog pravila je
inicijalni korak ka propasti. Beznadežna situacija primorava junaka da pristane
na do tada nezamislivi kompromis i skrene sa doslednog životnog puta, uglavnom
vođenog u znaku časti, skromnosti i marljivosti. Atmosfera u kojoj dolazi do
prvog pominjanja tajanstvenog predmeta je značajna priprema psihe junaka da
lakše podlegne njihovoj magiji. Neka vrsta omamljenosti ili uzrujanosti uvek
prethodi upoznavanju sa tajanstvenim obećanjem dobitka. Junak preuzima rizik
već samim obraćanjem neobičnoj, tajanstvenoj sili, a posrednik je predmet u
kojem je ona skoncentrisana, tačnije, u kome prebiva njena razorna moć.
Trenutak krajnjeg
očajanja (prelomna egzistencijalna tačka)
je onaj u kome junak prihvata uslove talismana. Rafael de Valenten je, tipično
faustovski, pred samoubistvom. Čartkov se nalazi u nemaštini i usled toga na
stvaralačkoj prekretnici, a Hermana takođe muči finansijska oskudica. Dorijan
nema poteškoća te vrste, ali se suočava sa pitanjem prolaznosti i propadljivosti.
Najpre je pokrenut novootkrivenim samoljubljem, da bi ga s vremenom vodile
želja za pronalaženjem novih iskustava i tašta radoznalost.
Predmet pribavlja (ili
je barem tako nagovešteno) svom vlasniku željene stvari, ali, i uzima svoj
udeo. Neobična i neobjašnjiva povezanost sa životom junaka ili (u slučaju
portreta) zarobljavanje dela njegove duše, vrše presudan uticaj na psihu i
postupke. Nepromišljeno sledeći ambiciju, junak biva trajno, neraskidivo vezan
za predmet. Dolazi do preokretanja odnosa, pri čemu imalac postaje sužanj
talismana. Umesto ključa za postizanje uspeha i dosezanje sreće, čarobni
predmet se pokazuje kao uzrok propasti. Ni u jednom slučaju junak isprva nije
svestan prave moći i delotvornosti tajanstvene sile. Početna želja je uvek izrečena
nepromišljeno, a njeno ostvarenje se ne uzima za ozbiljno, niti istinski
očekuje, ali otvara čeljusti ponora u koji će se na kraju sunovratiti.
Motivi
sna i halucinacije kod Puškina i Gogolja ukazuju na
psihičko rastrojstvo junaka. S druge strane, Vajldov, kao i Balzakov junak,
tone u paranoju, na sve načine pokušavajući da raskine vezu smrtonosnog
predmeta sa svojim životom. Najčešća posledica sklopljenog ugovora je ludilo do
smrti, a uzrok obrnutom dejstvu, sem nečiste sile koja već postoji u predmetu i
prenosi svoju negativnu energiju na nosioca, jeste zloupotreba tajne moći od strane samog
junaka. Naime, greh pohlepe, ponegde praćen zavišću, kao da izopačuje
uobičajeno dejstvo amajlije ili talismana. Gotovo bez izuzetka, prisutan je
nedostatak istinskog kajanja i s(a)vesti junaka po pitanju lične krivice. Zbog
toga će, npr. Dorijanovi ili Hermanovi pokušaji da „moralno“ postupaju, u
suštini pokrenuti više sujeverjem i sujetom, nego iskrenom verom i dobrim
namerama, ostati bez efekta.
Junaci žele da steknu
ili zadrže ono jedino za šta misle da im nedostaje ili ih čini vrednim tuđe
pažnje i naklonosti. To htenje ih uništava. Jer, apsolutno se ne može
potčiniti, niti nadvladati beskraj, pa čak ni upotrebom talismana naizgled
nesagledive moći, kada je način za koji se opredeljuje pogrešan. Nepoštovanje
načela umerenosti, ali, pre svega odstupanje od ličnih principa i odbacivanje
moralnih obzira, ubrzavaju proces propadanja. Kazna za posedničku strast je
previsoka i čovek je neminovno uništen onim što želi, a što ga uveliko
prevazilazi.
(tekst
predstavlja deo ispitnog rada “Motiv kobnog predmeta u prozi XIX veka" iz 2016. godine)