piše: Isidora Đolović
Priznati američki
romanopisac i univerzitetski profesor, Majkl
Kaningem je ovdašnjoj publici dobro
poznat po romanima “Sati”, “Dom na kraju sveta”, “Krv i meso” (svi su objavljeni
u Narodnoj knjizi) i „Dok ne padne
noć“ (Arhipelag). Na osnovu prvog,
inače nagrađenog PEN Fokner i Pulicerovom nagradom, snimljen je istoimeni film,
priča o čuvenoj književnici Virdžiniji Vulf, ali i neobičnim vezama i uticajima
koji je spajaju sa dve žene iz kasnijih decenija XX veka. Za recenziju “Sati”,
pogledajte odličan Sandrin tekst. U
ostatku svog opusa, Kaningem se uglavnom bavi sudbinama ljudi u postmodernom
dobu, krizom vrednosti i obesmišljenošću američke svakodnevnice, ali i
poigravanjem, prekrajanjem i kritičkim preispitivanjem određenih klasičnih
obrazaca pisane ili usmene tradicije. Kako se njegova dva najskorija dela,
roman Snežna kraljica i zbirka pripovedaka Divlji labud, mogu
opisati upravo tim rečima (što je, doduše, vidljivo već iz naslova),
predstavljam vam ih današnjim tekstom. Izdavač je, u oba slučaja, Arhipelag.
“Divlji
labud”
O prvobitnoj nameni,
arhetipskom poreklu, značenju i izvorno “odrasloj” upotrebi bajki (koje su se
isprva pisale i u salonima čitale za razonodu i pouku gospode, a ne njihovog
potomstva), prilično dugo se istražuje i mnogo zna. Preispitivanje funkcija
likova i njihovog delokruga, simbolike, logike, intrigira daleko prevazilazeći
uobičajeno ograničavanje (istina, ne i uprošćavanje!) na štivo za decu,
imaginarni i besmisleni svet. Parodiranje, modernizovanje, iščitavanje i
svakovrsno preoblikovanje bajkovnog sižea uopšte nije novotarija, a rezultati
su različite težine i uspelosti. Posebno su inspirativna pitanja u stilu “Šta
je bilo posle?”, kojima se inicira dopisivanje uobičajenog hepi-enda i
zavirivanje u tamni vilajet budućnosti, više ili manje izuzetnih heroja i
heroina.
Upravo takav izbor čini
Kaningem za svoju skorašnju zbirku, sačinjenu od deset pripovedaka koje
predstavljaju varijacije na poznate teme (autorskih, umetničkih) bajki, a
ukrašenu sjajnim grafikama čiji je autor Juko
Šimizu. Uvrstivši u nju neke od najčuvenijih, ali i najbizarnijih klasičnih
bajki (čak i u detinjstvu smo, čitajući ih, osećali nelagodu i strah),
pozicionirao je njihove polumitske žitelje u moderni, a zapravo bezvremeni
svet, motivišući ih na savremen, psihološki razrađen, neuobičajen način. Time
se ujedno ispunjava praznina koju sam žanr bajke zahteva, a reč je o odsustvu
individualizacije, pa samim tim i razvijanja karaktera junaka (u skladu sa tim,
često bezimenih). Autor se ovde svesrdno poigrava formulativnošću, stvarajući
parodijske verzije dobro poznatih priča, razarajući mitove (ili barem drugačije
usmeravajući tok njihovog tumačenja) i prevodeći ih u kolokvijalni, svakodnevni
pripovedni manir.
Prološkim tekstom pod
nazivom “Raščinjeni”, Kaningem
obrazlaže svoju nameru kroz neposredno obraćanje nama, “svakidašnjim” bićima
bezbednim od kletvi, gneva bogova, uroka i usuda, magičnih zamki (“Na većinu nas se može računati da sami
sebe upropastimo.”). Aludirajući na provokaciju kakvu savršena, uzvišena
stvorenja (a bajke su takoreći njihovi životopisi), budući retkost i čak anomalija
prirode, predstavljaju za svakodnevni svet, pita se koliko je time opravdana
usmerenost opšteg gneva iz koga proizilaze čini, bajalice, vradžbine. “Da li
vas njihov oreol sreće i napretka, njihovo beskonačno obećanje, nervira makar
malo? Da li vas ponekad ljuti?” To je svet u kome se prepliću humor i
stereotipi, drevnost i modernost, zamkovi i brzi automobili, lomače i samački
klubovi. U njegovom apsurdu začinjenom
groteskom, svakoga časa iznikne dvor sa ludama i žonglerima, dok uporedo
postoje preduzeća, džins i dolari; na jednom kraju grada je udžerica koju
ponekad posete putnici iz kolonija, a nešto dalje se nižu fabričke hale i punom
parom rade agencije za usvajanje. Preispitivanje sižea i preusmeravanje njihovih
rešenja je komično i često nemilosrdno, s obzirom da kao pod skener izlaže
ljudski moral, pobude, pohlepu ili lakovernost, premeštajući stare obrasce u
novi kontekst.
Čega sve tu ima? Za
početak, dvanaesti kraljev sin sa labudovim krilom umesto ruke (sigurna sam da
znate tu Andersenovu priču, koja je i “pozajmila” naslov čiravoj zbirci). Ono
mu na toliko načina otežava svakodnevni život, jer pre nego poluanđeoski, takav
atribut deluje nezgrapno i ometajuće. Ipak, koliko god sputavalački, deo je
njegovog bića - kako sam junak nešto drugačijeg “Divljeg labuda” kaže - “i teret i drug”. Zatim, tu je “Matora lujka”, istorija (današnjim
žargonom) kuguarke što, nakon sedam decenija prilično raspusnog života, gradi
kuću od slatkiša duboko u šumi, ne bi li probudila novo interesovanje mladih,
naivnih momčića. Avaj, nabasaće na dvoje psihotičnih tinejdžera - prepoznajete
li uzor? Sledi “Napasuljeni”, gde
Momčilo (moram napomenuti, sjajan prevod ogleda se i na planu prilagođavanja
ličnih imena!), mamin sasvim nekritički obožvani lezilebović, krade preko
čarobnog pasulja i uz asistenciju frustrirane džinove žene. “Otrovani” je ispovest princa, koji
moli Snežanu da povremeno odglumi pokojnicu u staklenom kovčegu, s obzirom da
je jedino tada u njegovim očima predstavljala savršen, netaknut i apsolutno
očaravajući predmet ljubavi. Teškoće su, naime, krenule od životvornog
poljupca! “Majmunska šapa” proverava
održivost stare maksime Pazi šta želiš, možda ti se i ostvari - oslikavajući
porodičnu agoniju Vajtovih, centriranu na dve pogrešne i jednoj neiskorišćenoj
želji. Prva polovina zbirke je nešto ubedljivija i svakako duhovitija, a zaista
koncizne i dobro poentirane priče pružaju sasvim nov ugao gledanja i tumačenja
starih.
jedna od ilustracija |
U priči “Čovečuljak”, sredovečni kepec/goblin/Ramplstilskin/dopišite dalje po želji, iz najplemenitijih pobuda
bi da usvoji dete. Međutim, silne administrativne zamke i prepreke su čudo. Kada se
konačno ukaže prilika, putem pružanja pomoći bezazlenoj devojci, na umu ima i
spasavanje budućeg kraljevskog potomka od očevog naslednog ludila (“Naučiću ga
magiji, velikodušnosti i opraštanju”), ali, neće sve ići po planu, jer vlast
kvari i najzastrašenije. “Kalajisani”
je savremena verzija pričice o olovnom vojniku i njegovoj balerini, data kroz
vizuru supružnika sa skoro pola veka iskustva suživota, prihvatanja, odanosti i
dvoumljenja. “Zveri” na vrlo
interesantan način proverava koliko su u zabludi sve lepojke koje misle da će
bez problema, čistom emocijom promeniti Zverke i da zle čini po pravilu
skrivaju dobrotu srca. Ali, koliko je tek zverki u raznim oblicima uvek
prisutno tu, oko nas? Posledice bekstva obogaljenog princa i ošišane princeze,
sa odsečenom zlatnom pletenicom kao spomenom i zabludom koja teši, tematizuje
se u (poprilično bizarnoj) “Njenoj kosi”.
I naposletku, “Zauvek/potom” je
prilično slaba epiloška crtica o savršenom paru krajnje nesavršenih kraljevskih
supružnika, koji predstavlja primer preokrenutih tradicionalnih uloga: pasivni,
nejaki kralj i korpulentna, napadna kraljica, ali u više nego neočekivanom
skladu. Ovo je verovatno najotvorenije parodiranje dinastičkih modela, ali
ujedno najmanje ubedljivo izvedeno.
Ponegde se čitava
radnja ponavlja iz dobro poznatih verzija, ali na uprošćeniji i svakako drugim
očima sagledan način. Drugde se sve već odigralo, pa prisustvujemo onome što
sledi iza spuštene zavese idile i dvorskog sjaja. Dominira ideja da su bajke
donekle kao i istorija: verzije događaja prilagođene potrebi aktera da ih
prošlost ne podseća, kompromituje, niti na bilo koji način proganja.
Jedne njujorške noći,
Beret Miks je ugledao neobičnu svetlost na nebu iznad grada. Da li je to bila aurora borealis ili božanski znak,
ostaje pitanje koje mu zasenjuje dotadašnju preokupaciju - čime je to zaslužio
da ga dečko ostavi putem više nego šturog SMS-a? Novembar je 2004. i Beret
(fakultetski obrazovan tridesetosmogodišnjak, koji još uvek bez mogućnosti ili
želje da se skrasi menja gradove, poslove, partnere) deli stan sa pet godina
starijim bratom Tajlerom (privlačni barmen i muzičar, frustriran što mu ne
polazi za rukom da impuls briljantnosti. koji oseća da poseduje, izrazi kroz
pesmu - svadbeni dar umirućoj nevesti; frustracije utapa u strastvenoj mržnji
prema aktuelnom predsedniku Bušu i tajnom konzumiranju kokaina) i njegovom
verenicom Bet. Bolesna od karcinoma jetre, izmučena hemoterapijom, ona vreme
uglavnom provodi spavajući, pa se njena soba tako pretvara u kraljevstvo
tišine, gde snežna kraljica (dok i
napolju počinje da veje) sneva na granici svetova.
Hipnotišuća atmosfera
predgrađa i introspektivnih uvida u ličnosti troje cimera obeležava opšti ton
romana. Beret je uveren kako svetlost koju je video predstavlja svojevrsno
čudo, ali upravo usled neobjašnjivosti okleva da se bilo kome poveri. Tek, od
tada Bet polako ustaje, a do naredne novogodišnje noći (koju isti protagonisti,
u istom stanu, slave sa malom grupom ekscentričnih prijatelja) potpuno je
izlečena. Pa, ipak, prestankom bolesničke, smrtne hitnosti, njihovi životi bivaju
sasvim poremećeni, može se čak reći da su izgubili boju. Kao da tuga i
praznina, a ne ozdravljenje i stabilnost, predstavljaju neophodni uslov za
inspirisanost i obećavajući potencijal, ili barem san o ispunjenju Tajlerove
karijere, Betin vitalistički impuls i osećanje pripadnosti svetu, te Beretov lutalački nagon koji ga, na
kraju krajeva, podstiče da opsesivno prigrli motiv zagonetne svetlosti. Niko od
glavnih junaka nije religiozan ili sujeveran, ali zato neprekidno traga za
individualnim oblikom duhovnosti, odgonetkom pitanja transcendencije i
večnosti.
Ostatak radnje odigrava
se u pravilnim razmacima od po dve godine, sve do kasne jeseni 2008. Neću vam
otkrivati na koje su se sve načine sudbine braće, Bet, Liz i ostalih sasvim
okrenule naglavačke. Dolazi do različitih, prilično neobičnih i neočekivanih povezivanja,
ispovedanja, kao i par zanimljivih epizoda koje u Beretu iniciraju raznovrsne
asocijacije (od sećanja na detinjstvo sa neodgovornom majkom, do susreta u
prodavnici, sa riđokosom devojkom “kao sa fra-Anđelikovih slika” koja traži
odgovarajući talisman pred udaju za, po svemu sudeći, pogrešnog tipa). Za sve
to vreme, junaci prilično letargično tragaju za ispunjenjem, iako nisu sasvim
sigurni ni kako bi trebalo da ono izgleda, niti da li ga je uopšte moguće (i
potrebno) pronaći. Kaningem se, što je po naslovu očigledno, iznova obraća
Andersenovoj čuvenoj bajci kao neposrednom nadahnuću, ali istovremeno kombinuje
svoje dosadašnje tematske preokupacije (traganje za smislom u otuđenom,
prilično depresivnom i onespokojavajućem svetu modernosti) sa dosta filmičnim
stavljanjem u fokus ličnosti i tokova misli troje protagonista, te povremenim
“upadima” njihovih živopisnih prijatelja u istovremeno hermetičan i neobično
otvoren svet.
Jedna od najvećih
vrednosti piščeve proze svakako je sam stil, liričan i vešt, skladan i
melodiozan. Otuda je sa stranica njegovih dela redovno moguće izdvojiti zaista
dobro poentirane, a istovremeno estetski zadovoljavajuće citate, poput
sledećih: “Ljudi su više od onoga što
misliš da jesu. Takođe su i manje od
toga. Veština je u tome da nekako nađeš putanju između to dvoje.” Tajlerovu
agoniju zbog neodoljivog osećanja da mu život prolazi bez mogućnosti
ispoljavanja onoga što zasigurno nosi u duši kao klicu kreativnog, izražava
navod: “Neće da se osvesti. To je pesma
sirena koju pevaju poodmakle godine. On ne može, neće, da se odrekne tog čvora
u svom srcu...” Autor uspeva da nas u potpunosti “umota” u sanjivu,
luminoznu atmosferu, koja se ne da toliko prepričati, koliko je u nju moguće (i
poželjno) naprosto utonuti. Da je ovaj roman film, svakako bi bio neka od
njujorških drama o grupi cimera u srednjim godinama, koji se svakodnevno bore
sa ličnim krizama i izazovima velegrada. A njujorška zima je, koliko god
usputno i pozadinski prisutna, još jedan bitni “junak”, baš kao i sam velegrad:
“Ako
živite na izvesnim mestima, na izvestan način, bolje da naučite da uživate u
malim radostima.”
Svaka snežna kraljica, kao da nam rasplet
poručuje, mora ostati u svom usnulom kraljevstvu, kako bi moglo biti
uspostavljeno nekakvo “blagostanje”, ravnoteža, emotivni spokoj. Dominira i
najduže od svega se pamti pomenuta omamljujuća, sumorna atmosfera grada -
praćena intenzivnim osećanjem usamljenosti u vrevi koja nas okružuje, uzaludnim
traganjem za smislenošću dana i postojanja usred “košnice” glasova, pokreta,
sudbina. Stalna zapitanost, ruku pod ruku sa sanjivošću, usmerava našu plovidbu
kroz svet romana. U tom smislu, Tajlerova pesma (sa stihom o “komadiću stakla u
oku”, koji više nego jasno predstavlja intertekstualni motiv-spojnicu sa
naslovom) je isto što i Beretovo “Božje oko” na nebu iznad Central parka. Svaki
pokušaj da je objasnimo, pretočimo u reči, opredemetimo, vodi ka istom
zaključku: “Ko bi poželeo zvezdu koja je
blizu? Ko bi poželeo nešto što se može dosegnuti?” Iako nezanemarljiv deo
publike, pa i kritike, nije “mazio” ovaj roman, smatram ga i te kako
zadovoljavajućim književnim izletom, samim tim najiskrenije preporučujem.