piše: Isidora Đolović
Krimi-priče spadaju
među one koje, uprkos blagom utisku arhaičnosti (a možda i baš zato), bez
obzira na epohu i vladajuće čitalačke trendove, ne zastarevaju, niti gube na
popularnosti. Detektivski romani su takođe redak, ako ne i jedini, primer
literature koja uspešno balansira na granici između ozbiljne književnosti i
lake zabave. Naime, čak se ni najstroži profesori ili kritičari neće usuditi da
ospore stvaralačku umešnost legendama žanra, poput Agate Kristi ili Artura
Konana Dojla, a mnogima su njihova dela neskrivano „grešno zadovoljstvo“.
Uostalom, nije li neodoljiva privlačnost krimića sadržana upravo u zadatku da „uposle“ naše sive ćelije, zaokupe i
zaintrigiraju tako da smo tokom čitanja, možda neposrednije nego u bilo kom
drugom tipu romana, uključeni u radnju? Naravno, nezaobilazan (ako ne i
obavezan) element dobre i upečatljive detektivske priče svakako je glavni
junak. Bez Herkula Poaroa, Šerloka Holmsa, mis Marpl - ili, u novije vreme,
Harija Hulea, Mikaela Blomkvista ili Dirka Pita, teško bi bilo postići
(svakom serijalu neophodni) kontinuitet, vezati čitaoca za delo, a autorskom
opusu obezbediti distinkciju. Mada je,
što svi mi koji smo odrastali uz „Kluedo“ (društvenu igru zasnovanu upravo na
premisi krimi-priče) odlično znamo, „caka“ u već spomenutom pretvaranju čitaoca
u aktivnog učesnika, nije suvišno pronaći i pravog, dovoljno harizmatičnog
vodiča kroz misteriju.
Zahvaljujući reputaciji
Poaroa i Holmsa, sinonim za dobru, uspelu zagonetku postala je bilo koja
smeštena u britanski milje iz neke od prvih decenija XX veka, ili neposredno im
prethodeću viktorijansku epohu. Maglovit i tajanstven, London iz tih godina
savršeno je pogodovao svemu traženom, pa se zbog toga brojne ekranizacije opusa
Dojla, Kristijeve, ali i sasvim posebne (poput odlične serije „Ripper street“),
oslanjaju na već spremne uzore i takoreći prirodan ambijent. Ali, podjednako
kao i originalni sižei, privlači njihovo parodijsko reinterpretiranje. Kada se
za jedno takvo pobrine tvorac osavremenjene verzije Šerloka, zabava je
zagarantovana - dalje možete i morate sumnjati u sve, osim te činjenice.
Mark
Getis je glumac, scenarista, autor najpoznatiji po
televizijskim serijama „Šerlok“ (pomenuta moderna varijanta, u kojoj je čuvenog
detektiva otelotvorio Benedikt Kamberbač) i „Doktor Hu“, ali i šaljivdžija
kome, uz teatralnost, nipošto nije nepoznat romaneskni žanr čijom se
prefiguracijom tako zaigrano bavi. Naravno, u pitanju je planirani serijal, od
koga su za sada objavljena tri nastavka - ali, kod nas svega jedan (zašto li me
to ne čudi? Pogledajte prikaz romana„Staklene knjige gutača snova“), u izdanju „Narodne knjige“. U pitanju je „Klub Vezuv“, početak avantura Lucifera
Boksa (ime je aluzija na retro-pakovanje cigara), u sažetku na poleđini knjige
opisanog kao edvardijanskog Džejmsa Bonda - “špijuna u službi Njegovog
veličanstva”, sa izgledom i moralom Dorijana Greja, a metodama svog slavnijeg
suseda, Šerloka Holmsa. Priznajte da ste već zaintrigirani! Knjigu je, u britanskom
originalu, pratila grafička novela sa ilustracijama Ijana Basa, koje su se našle i u ovdašnjem štampanom izdanju, namah
doprinoseći njegovoj opštoj slici. Tako spojeni, utisak i očekivanja vas pre
upuštanja u čitanje pripremaju za urnebesnu pustolovinu, bez razočarenja ili
mnogo iznenađenja. Naprosto, autor nameravanu zabavu uspešno i pruža - a reč je
o prvoklasnoj parodiji, vrlo duhovitom poigravanju žanrom krimi-romana, kao
stvorenom za smejanje naglas.
Da je ova knjiga film,
bila bi mešavina „Arsena Lupena“, „Ostina Pauersa“ i „Pink Pantera“, pri čemu
protagonista spaja u sebi šarm prvog, banalizovanje svega i karikaturalnost
drugog „kolege“, a trapavost i komiku inspektora Kluzoa. Uostalom, šta drugo i
očekivati od dela u kome se glavni lik zove - Lucifer Boks?! Od početka je
jasan humoristično-parodijski diskurs, pojačan pripovedačkim glasom samog
glavnog lika: samouverenim, ležernim i nonšalatnim. Prva neobičnost su svakako
crteži koji prate radnju, a čija izrazita dekadentnost i pečat „bel epok“-a, uz
znatno vizuelno, makar i daleko, srodstvo sa Tuluz-Lotrekovim plakatima za
„Mulen Ruž“, rečito prati najavu iz kratkog prikaza. Tu su cilindar, elegantna
ruka u beloj rukavici koja drži muštiklu, izvijena slova kao sa reklame za novo
opskurno sastajalište „uživalaca opijuma“, pištolj i ostatak nezaobilaznog
repertoara jednog džentlmena opasnih namera.
autor |
Sledi uvodna epizoda sa
krajnje neobičnim i u najmanju ruku šokantnim
ishodom, nakon čega postaje jasno da ovo neće biti konvencionalna
istražiteljska zavrzlama. Naprotiv, jer primeri kršenja ustaljenih narativnih i
stilskih normi praktično istog trenutka
„iskaču“ pred nas. “Lucifer Boks se predstavlja” - i to tako što, nakon
još jedne seanse poziranja izrazito mu antipatične mušterije (ali u društvenom
pogledu “krupne zverke”), izvodi svog gosta na večeru i po završetku iste mu,
hladnokrvno, ispali metak u čelo! Pošto likvidiranom izvadi stakleno oko “kao
suvenir”, zamoliće svoju saradnicu (korpulentnu Dalidu, koja, dakle, NIJE
polupismena vlasnica restorana) da “počisti” za njim, pa se zaputiti u noćni
život. Kako bi uživanje u provodu bilo kompletno, usput će “odvojiti” jednu
koketnu lepoticu i to ležerno joj opisujući svoju malenkost. Po tim rečima: izgleda kao anđeo, ali daleko skloniji
padu i nazori su mu pre bliski imenjakovim!
U nastavku otkrivamo da
Lucifer Boks stanuje u Dauning stritu 9, neposrednom susedstvu Vlade. Izdržava
se kao portretista, uz basnoslovno nasledstvo koje mu je ostalo od roditelja. Izuzetno
mnogo izmišlja i laže, zavodnik je, slatkorečivac. Ima ozbiljnih problema sa
pronalaženjem batlera, s obzirom na svoju istinsku profesiju koja ga izlaže
neprestanom riziku. Njegova, možda jedina mana je, na stranu lenjost i
preterana ležernost, to što - pati od morske bolesti. A sve pobrojane poroke i
nedostatke moraće da privremeno potisne kako zna i ume, s obzirom da mu
podnevni mamurluk biva propraćen novim zadatkom. O tome ga obaveštava gnevni
šef, prilikom prvog narednog sastanka njihove službe - inače, održavaju se na
klozetskim šoljama u tajnom delu Akademije umetnosti.
S obzirom na
pripovedanje iz prvog lica jednine, naš beskrajno egocentrični junak bez
ustručavanja koristi priliku da se poigrava i stavlja na probu čitalačku pažnju,
pa ćete više puta naići na uzgredne obrte u priči, sa zaključkom „naravno, to
se nije desilo baš tako…ali, vi me ionako pratite!“ O sebi govori: „…graciozno
skočih“, „moje izuzetno gipko telo“, „bele elegantne ruke“ i slično. Naglašena je
komika detalja, recimo, prethodni sluga Poplar je „popio metak u leđa na
železničkoj stanici u Srbiji (pošto
nije imao pri sebi tabakeru da ga spase)“.
Pominjanje naše zemlje u ovakvom kontekstu biće svakako zanimljivo
čitaocima sa ovog područja, ali ne i neobično, s obzirom na sliku Balkana kakvu
razvija angloamerička literatura na prelazu vekova (za više detalja,
preporučujem odličnu studiju “Izmišljanje
Ruritanije” Vesne Goldsvorti). Dok priprema stan za lažne privatne časove slikanja
(koji mu služe kao paravan), za mlade buržuje, enterijeru je dodao i „stakleno
oko Everarda Sapla, tek da malo zamiriše i gotika!“ Prilikom kasnijeg
prerušavanja u novinara, a u sklopu tajnog zadatka, ovako objašnjava svoj izbor
odeće: „dovoljno je obući neko stravično odelo, staviti polucilindar i lažne
brkove“. Evo kako izgleda njegova reakcija na zgodnu damu, ali i erotski
nadražaj uopšte:“Osetio sam neko komešanje ispod pojasa. Možda se radilo o
lošoj probavi…“
jedna od propratnih ilustracija |
Imena likova takođe
presudno doprinose humoru, s obzirom da često više govore o njima, nego
(očekivano) krajnje svedena karakterizacija i fizičko portretisanje. Između
ostalog, pojavljuju se: Džoslin Pup („kaka“), Kristofer Mirakl (najbolji
prijatelj, slikar), major Strejndžvejs Pag, zavodljiva gospođica Bel Epok,
mladi Kreda Anmen (čiji je otac bio zaluđen praistorijom - otuda ime, dok
prezime referiše na pravog „ženskog Petka“ = unman); zatim, profesor Emanul Kvibl („zakeralo“), gospođa Midsamer
Najt, ledi Konstans Tut-Hafenšaft (pogađate, sredovečna plemkinja sa germanskog
govornog područja!), ambiciozni sluga Čarls Džekpot...
Ništa se ovde
(zahvaljujući neprekidnom parodijskom tonu) ne može shvatiti ozbiljno, a ipak
sadrži svaki element krimi-romana u Agatinom stilu. Sve počinje misterioznim
nestankom kraljevskog ambasadora Pupa, najavom slučaja trojice, navodno
ubijenih, uglednih naučnika. Trag vodi ka nekadašnjem tajnom udruženju i
osnovanoj sumnji u zaveru kao deo strategije sređivanja neraščišćenih računa iz
prošlosti. Imamo izrežirano ubistvo i zamenu identiteta žrtve; noćnu poteru
kočijama; pokušaj atentata otrovnom stonogom u pisanoj pošiljci; jurnjavu po
Evropi; tajanstvenu „damu sa velom“, unakaženog lica i misteriozne prošlosti;
njenog italijanskog ljubavnika (motiv sumnjivog stranca); lepoticu kao
pomagača; zgode i nezgode u sauni, na prijemima visokog društva, u boemskim
okupljalištima; te ishodište u napuljskom „klubu Vezuv“ (čija unutrašnjost
najviše priziva atmosferu iz spota „Relax“ grupe Frankie goes to Holywood) i hodnicima drevne Pompeje. Očekuju vas i
pojedini, isprva zaista šokantni obrti, a ipak sasvim u skladu sa prikazanom
epohom: dekadentnom, ekstravagantnom, sklonom okultizmu i neopaganskom duhu, te
eksperimentima različite vrste. Njihov deo su svakako pušionice opijuma -
„jazbine“ kakve, po pravilu, drže Azijati; ali i nailaženje na morbidni plan
osvete u samom srcu vulkana.
dosadašnji nastavci |
Prisutno je mnoštvo
referenci na epohu, počev od čestog pominjanja slikara savremenika (Obri
Birdsli, Volter Sikert, Džon Singer Sardžent), vladajućih moda i njihovog
ismevanja, pa do direktnog pozivanja na „slučaj (hapšenja) Oskara Vajlda“, kao
nedvosmislenu opomenu na opasnost raskrinkavanja biseksualnosti mladog
gospodina Boksa. Uzglobljenost radnje u društveno-istorijski kontekst znatno
doprinosi njenoj verodostojnosti i sprečava da priča potpuno sklizne u
grotesku. Apsurd u prvom planu, neozbiljnost naratorskog glasa i pozicija
autoironičnog pripovedača, sjajno su podržani komentarima i zaključivanjem u
službi dominirajuće posprdnog tona. I možda bi sve, znatno bolje od bilo kog
zaključka, objasnio jedan od opisa glavnog junaka: „Po danu proslavljeni slikar i gizdavi dendi ili šta ti ja znam, a noću
ženskaroš, homoseksualac i ubica!“ Ostajemo u (uzaludnoj) nadi da će neka
od izdavačkih kuća ponovo izraziti interesovanje za ovaj neobični serijal i objaviti barem jedan
od dva nastavka (“The devil in Amber”
i “Black buttefly”) pre najavljene
ekranizacije - jer, Getis je vredan, to mu se svakako mora priznati.