piše: Isidora Đolović
Nisam imala prilike da
se ranije upoznam sa delom Alis Hofman,
tako da je slučajan susret sa njenim romanom “Muzej nesvakidašnjih bića” za mene u pravom smislu bio pozitivno iznenađenje. Knjigu sam spazila na
polici, u okviru nedavne “Lagunine” akcije 3
za 999, pa su me sve zajedno privukli naslov, dizajn i prikaz na zadnjoj
korici. Oduvek gajim neku neobjašnjivu sklonost ka cirkusima, misticizmu,
iluzionarstvu i decenijama koje su ih posebno uspešno razvijale, tako da nije
trebalo mnogo da se odlučim i uvrstim je u svoju kolekciju. Čitanju sam
pristupila sa mešavinom strahovanja i znatiželje, ali ispostavilo se da je u
pitanju zaista dobro napisana, živa i intrigantna priča. Usput sam saznala da
je sirena neka vrsta autorkinog
opsesivnog motiva, s obzirom da je na osnovu jednog od njenih ranijih romana,
pisanih za decu, snimljen igrani film “Aquamarine” (sa Emom Roberts), koji sam
davno gledala.
U proleće 1911. godine,
Njujork - preciznije, njegovo ostrvo Koni, uveliko je popularno stecište
ljubitelja cirkusa, zabavnih parkova, najrazličitijih čudnovatosti i vidova
zabave karakterističnih za ovu prelaznu deceniju. U samom njegovom srcu, a ipak
“daleko od razuzdane gomile”, živi
osamnaestogodišnja Korali Sardi. Odrasta u bizarnom, zatvorenom
“kraljevstvu” kojim neprikosnoveno vlada njen distancirani, surovi otac - bivši
mađioničar i naučnik, poznat jedino kao Profesor,
navodno Francuz poreklom, čovek tajanstvene prošlosti, vlasnik “Muzeja
nesvakidašnjih bića”. Epoha oduševljavanja “čudima prirode” i cirkuskim
nakazama, iako na izmaku, još uvek svakodnevno zahteva nove i veće senzacije.
Profesor Sardi s visine gleda na obične “galerije fenomena”, ističući
prirodnjački, istraživački pokretački impuls kao opravdanje za svoje jezive
eksperimente. Korali, od malena izolovana od dodira sa svetom (izuzev unakažene
kućne pomoćnice Morin, oca i zaposlenih: čovekovuka, devojke-leptira, braće od
gume, itd.), delimično i usled urođenog deformiteta (u vidu plovnih kožica
između prstiju na rukama; poput devojke Leni u Kafkinom “Procesu”, ukoliko se
sećate tog detalja!) i sama postaje deo očevog velikog plana. Od puberteta
nastupa kao “sirena”, iza kulisa trenirana, do granice izdržljivosti, da bude
vrhunska plivačica. Sa odrastanjem svesnija kako je tek oruđe očeve uvrnute
ambicije i borbe za opstanak “Muzeja” među rastućom konkurencijom, jedino sanja
o normalnom životu i onome čega nikada nije bilo dovoljno - ljubavi. Za osobu
naviklu da boravi okružena neobičnostima, one nikada nisu predstavljale ni
najmanji kuriozitet. Istinski je zapanjuje i intrigira, kao nepoznanica, upravo
svakidašnji svet.
Rođen kao Ezekilj Koen,
Jevrejin Edi (23) odrekao se vere i napustio zajednicu, pošto je slučajno
posvedočivši očevom pokušaju samoubistva, mladalački osiono rešio da se kroz
život bori drugim sredstvima. Nakon strašnog pokolja sunarodnika u rodnoj
Ukrajini, Edi je, kao mali, sa ocem izbegao u Ameriku, gde se teško izdržavaju
od mukotrpnog rada u fabrici. Rano razvijajući otpor i mržnju prema vlasnicima
koji izrabljuju svoje zaposlene, dečak je usled zaslepljenosti gnevom prezreo
oca, poštenog krojača, smatrajući ga kukavicom. Beži od kuće, do najmračnijih
ćoškova upoznaje ulični život, postaje “potrčko” lažnog proroka i mističara
Abrahama Hohmana, sve dok ga otkrovenje u vidu fotografskog zanata ne zadesi i
opije svom silinom. Pronašavši sebe, kao šegrt slavnog umetničkog fotografa
Mojseja Levija, Edi uči da postepeno otkriva istinsku lepotu svega postojećeg,
gledanu kroz oko objektiva.
Pošto se u rano
prolećno predveče dogodi stravični požar (očekivana posledica neljudskih uslova
rada u tekstilnom postrojenju), a jedna devojka netragom nestane, sudbine
Korali i Edija će se gotovo magnetskom silom povezati, a događaji stati da se odvijaju
“bez kočnice” i sa ozbiljnim posledicama po sve protagoniste. Edijev život se menja nakon što je bespomoćno posmatrao
kako devojke zaposlene u fabrici skaču u smrt, ne bi li izbegle još gore
stradanje u vatrenoj stihiji, dok se industrijalci za to vreme sklanjaju
sporednim izlazima. Tragom njegovog nekadašnjeg zanimanja, iz bivše zajednice
ga jedan očajni otac angažuje da mu pronađe kći, prelepu Hanu Vajs, koje nije
bilo ni među žrtvama, ni preživelima, mada je bila deo
kolektiva i ozbiljno umešana u radničke proteste. Za to vreme, Korali na svoj
užas slučajno otkriva šta se nalazi u očevoj tajnoj radionici i kakvi su mu
planovi za otvaranje predstojeće sezone. Jedan slučajni svedok noćnog pohoda
profesora Sardija na obalu Hadsona, pustinjak koji živi sa pripitomljenim
vukom, može biti ključ za rešenje zagonetke koja vodi otvaranju niza još
strašnijih. Na tom putu, spoznaćemo da svaki čovek u sebi nosi mnogo više nego
što mu spoljašnost otkriva - neslućeni kovitlac osećanja, iskustava, briga i
nada.
Sve u čemu je “Noćni
cirkus” omanuo, ovaj roman višestruko nadoknađuje. Pre svega, tema dvoje
mladih, srodnih duša u više nego burnim okolnostima, obrađena je i (što je
bitnije) zaokružena znatno uspešnije. Korali i Edi povezuje odrastanje bez
majčine ljubavi, a uz ozbiljno problematičan odnos prema ocu - samo što je
Koralino strahopoštovanje u Edijevom slučaju bilo nipodaštavanje. Kod oboje se,
vremenom, ta situacija preokreće. Njihova rana iskustva su podjednako drastična
- devojka je bila prezaštićena, a istovremeno najstrašnije izrabljivana; dečak
izložen svim surovostima sveta. Jednom doneta odluka da preuzmu sudbinu u svoje
ruke, vodi ih jedno drugome u susret, ali, bez brige, ni jednog trenutka nema
patetike, niti eksplicitnosti. Elementi vode i vatre čine
vezivnu građu priče - ako svet nastaje iz vode, a nestaje u vatri, istovremeno
se kao ptica-feniks baš tu ponovo stvara. Korali od početka prati voda, Edija
vatra, a samo je u njihovom susretu (kroz spektakularnu završnicu!) sadržan spas
i spokoj.
fabrika "Triangle" i arhivska svedočanstva o vatrenoj stihiji |
Okvire radnje (koja aktivno obuhvata vremenski raspon od svega dva-tri
meseca) čine dva istorijska događaja, oba katastrofalni požari: u fabrici
ženske konfekcije „Triangle“ i velikom zabavnom parku „Zemlja snova“. Obuhvaćeni
su delatnost i uticaj pokreta za radnička prava, život njujorške zajednice
Jevreja, tehnološki napredak i razvoj prvih oblika šou-biznisa. Slika
epohe je ubedljiva i jasna, likovi živopisni, njihova karakterizacija veoma
dobra. Istina, ovde NEMA magije ni natprirodnosti, što samo čini dešavanja
upečatljivijim i tužnijim - jer, sve je delo isključivo čoveka, njegovih
pokušaja da se igra božanstva, upravljajući sudbinom i silama prirode.
Ispitivanje granica do kojih seže ono što je ljudsko biće u stanju da učini
onom drugom, izvedeno je vešto i zanimljivo, kroz tri narativna toka i dva
glasa. Uvod u svako poglavlje predstavljaju naizmenične ispovesti/sećanja
Korali ili Edija, praćene prebacivanjem naracije u treće lice (perspektivu tzv.
“sveznajućeg pripovedača”), koje povezuje dva kraja priče. Neobični, zatvoreni
svet “Muzeja” opisan je sa mnogo topline, zahvaljujući dobroti i ljubavi
njihovog fokalizatora, glavne junakinje. Koralina duboka čežnja za pravim,
ispunjenim životom; Edijev stečeni cinizam i očajnička samopotraga; obostrana
pobuna protiv nepravdi različite vrste, dočarane su vešto i empatiji dostupno. Slika društvenog trenutka (obeleženog štrajkovima
radnika, užasavajućim požarima, klasnim nejednakostima i socijalnim nepravdama,
te katarzičnom potrebom za svetom zabave u Njujorku koji se širi i cveta)
očarava koliko i slike vode, neba, prirode.
Pred vama je odlična mešavina teme neobičnosti (uz pitanje šta je ona,
zapravo?) sa sveljudskom dramom pronalaženja smisla. Kroz zbilja nesvakidašnje
prizore, širi se lepeza od surovosti do plemenitosti, a sve to je obasjano
„novotarijom“ u vidu električnog osvetljenja senzacionalnih zabavnih parkova,
ulica Menhetna i Bruklina u osvit novog doba. Počev od načina vođenja radnje,
preko likova, jednostavnog - a privlačnog i zanimljivog stila, do svih nivoa
zahvaćene problematike, Hofmanova je uspela da napiše odličan, uzbudljiv,
emocijama koliko i zapletom bogat roman. Životnije od „Prestiža“, dovršenije od
„Noćnog cirkusa“, inteligentnije od „Vode za slonove“ - vredno čitanja.