komentariše: Isidora
Đolović
Pošto se solidna
količina zavera, akcije, sukoba interesa i požude, upakovana u istorijsko ruho
i potpomognuta ozbiljnom promocijom, pokazala kao dobitna kombinacija, proleća
2013. premijerno je u svet puštena serija “Vikinzi”
(Vikings). Oslanjajući se na svoj
provereni ugled, kanal “History” je,
pomalo iznenađujuće, rešio da se upusti u trku sa već iskusnim “isporučiocima”
kostimiranih TV-drama koje se drže formule “krv, intrige i nešto magije”, kao
što su HBO, Showtime ili Starz. Istovremeno, namera im je bila da
ponude nešto malo drugačije od uobičajenih srednjovekovnih zamkova, renesansne
raskoši, razuzdanih plemićkih krugova, pa
time pridobiju i gledaoce koji su od ovakvih serija do tada zazirali.
Bio je to rizičan potez, međutim, baš zbog činjenice da ne liče ni na šta dotle
viđeno, istovremeno ne uskraćujući nijedan faktor uzbuđenja, “Vikinzi” su, malo
po malo, osvojili dobar deo sveta. O tome svedoči vidljivi rast baze fanova,
uloženih sredstava, glumačke ekipe, a u vezi sa tim raspona priče, kao i broja
epizoda. Poslednjeg dana novembra nastavlja se četvrta sezona, pa ću se tim
povodom osvrnuti na sve što je do nje vodilo, kao i očekivanja koja proizilaze
iz najavljenog.
Majkl Hirst, autor dobro poznate i veoma gledane serije “Tjudorovi”, glavni je “krivac” za igrano oživljavanje nordijske legende o junaku po imenu Ragnar Lotbrok. Istorijskim faktima neprovereno postojanje neke vrste severnjačkog Marka Kraljevića ili kralja Artura, čiji su navodni sinovi, pak, zaista učinili mnogo za širenje teritorije i slave današnje Skandinavije desetak stoleća unazad, poslužilo je kao savršena osnova za kreiranje nove, uzbudljive priče. Povezujući mitsku građu sa istorijom, dovodeći u vezu različite ličnosti čije se realno postojanje i ukrštanje puteva često nije ni dogodilo (primera radi, vojvoda od Normandije, pokršteni Viking Rolo, u seriji je brat glavnog junaka), tematizovan je svet mnogima nedovoljno poznat, ratnički i surov, tajanstven i privlačan. Verovatno prvi put nakon simpatičnog strip-junaka Hogara Strašnog ili družine sa kojom su se Asteriks i Obeliks nekoliko puta susreli, Vikinzi postaju pravi deo popularne kulture, vodeći nas kroz tamno, opasno razdoblje u kome su se sukobljavale civilizacije, vere i etičke norme - a vrednost života se merila spremnošću na njegovo žrtvovanje.
Zahvaljujući dobrom
odabiru najisturenijih ličnosti, naglašenoj autentičnoj estetici, zvučnim
efektima i nesvakidašnjosti dočaranog ambijenta, brzo su pobrali plodove
uspeha. Prva sezona je krenula pomalo nevešto i razvučeno, ali, strpljenje se,
uz uložena sredstva i nade, višestruko isplatilo. Opravdano je već u drugoj
sezoni, vrednosnom vrhuncu serijala. Bivši model, Australijanac Travis Fimel (u ulozi Ragnara), uz Klajva Stendena (Rolo), Katerin Vinik (Lagerta) i Gustafa Skarsgarda (Floki), do danas
nosi najveću odgovornost što su “Vikinzi” gledani i voljeni. Ne mali udeo
pripada i ostalim članovima glumačke ekipe, o kojima će još biti reči, ali i
fantastičnom Trevoru Morisu - čija
je muzika i ovoga puta odigrala
znatnu ulogu u privlačenju i zadržavanju pažnje publike. Posebno je uvodna
tema, “If I had a heart”, koju izvodi Fever Ray, postala
zaštitni znak serije.
Nije potreban bolji
pokazatelj rastuće popularnosti od dupliranja uobičajene “doze”, pa je tako
lani najavljeno da će četvrta sezona, umesto deset, imati čak dvadeset epizoda. Prvo poglavlje je
zaključeno proletos, sračunato ili ne - neposredno pred početak šeste sezone
rejting-rivala “Game of Thrones”, a drugo nam tek predstoji. U međuvremenu,
stigle su vesti o produžetku ugovora za peti ciklus, u kome će se uigranom timu
pridružiti talentovani Džonatan Ris
Mejers, Hirstov stari saradnik (Henri VIII u prethodnoj hit-seriji). Odmah
su počela nagađanja o tome koji bi mu lik mogao pripasti, “love” se retke
fotografije sa snimanja, predviđa da li je došlo vreme za oproštaj od zaštitnog
znaka “Vikinga” i ustupanja pozornice “nekim novim klincima”, te koliko će to
biti dobro i uspešno. Mašinerija se “zahuktala”, sve je spremno za veliko
odbrojavanje.
Nažalost, ni “Vikinzi”
nisu uspeli da izbegnu plaćanje danka stečenoj slavi. Dok se radnja granala i
rasla, na svojoj plovidbi obuhvatajući sve veći prostor, sve više likova i
uporednih zapleta, dotle je njen ionako počesto felerični “drakar” sve više
počeo da propušta vodu. Zajedno sa očiglednim porastom produkcijskih ulaganja,
kvaliteta slike i vizuelne raskoši, brojne “rupe” u samoj priči nisu uspele da
ostanu sasvim neprimetne. Verna publika se, ipak, uporno nada povratku na staru
stazu ratnika, sa koje se poprilično skrenulo tokom treće sezone. Nade prvenstveno
polažemo na ono što sledi iza polugodišnjeg preseka. Ali, prisetimo se najpre
šta je to, u glavnim crtama, doprinelo da zavolimo ili (kasnije) omrznemo
Ragnarovu televizijsku sagu.
I
sezona: Porodica i čast
Ragnar Lotbrok (Travis Fimmel), zemljoradnik i ratnik,
na prvi pogled ima sve. Nastavljajući tradiciju i zanimanje predaka, uživa
poštovanje u svojoj skromnoj zajednici, srećno oženjen mladalačkom
ljubavlju Lagertom (Katheryn Winick)
- pripadnicom retkog i gotovo elitnog reda shieldmaiden,
žena-ratnica - sa kojom ima dvoje dece, dečaka Bjorna i devojčicu Gidu. Doduše,
ima i brata, večito nezadovoljnog i nestalnog Rolo-a (Clive Standen), koji oseća da mu je dobar deo Ragnarovih životnih
blagoslova uskraćen, uključujući hrabru i lepu suprugu za kojom potajno čezne.
Ali, Ragnar je pored svega toga obdaren i neizmernom radoznalošću, koja ga
nagoni da uvek stremi dalje, zbog čega će zajedno sa odanim prijateljem,
genijalnim brodograditeljem Flokijem (Gustaf
Scarsgard) uspeti da od starešine zajednice, moćnog grofa Haraldsona (Gabriel Byrne), dobije dozvolu za prvu
vikinšku misiju u nepoznato. Poseduje i osećanje staleške nepravde, pa sledeći
ukazano poverenje svog naroda, istupa protiv autokratske vladavine grofa
Haraldsona, što će mu u završnici sezone doneti i titulu.
Izviđanje obale tada
još uvek rasparčanog britanskog ostrva, kraljevstva znanog kao Nortumbrija,
prolazi više nego zadovoljavajuće. Uz plen, iz pljačke dovode i taoca, mladog
monaha Atelstana (George Blagden),
koji će vremenom postati takoreći član porodice, ali i naš fokalizator mistične
vikinške kulture i svakodnevnice koju će silom prilika morati da dele. Dok
Ragnar pohodi nove teritorije “u komšiluku”, sukobljava se sa rivalima - a to
su nortumbrijski kralj Aela (Ivan Kaye),
Haraldsen, “lokalni” moćnici Horik (Donal
Logue) i Jarl Borg (Thorbjorn Harr),
ali i (ne)očekivani “insajderi”, Atelstan će sa Lagertom i njenom decom deliti radosti i tuge, život i smrt, postavši njihov iskreni prijatelj. Dok
Ragnar iznenada dobija priliku da svoj viši društveni status primeni u opštu,
ali i korist sopstvenih tragalačkih težnji, Rolo odlučuje da je kucnuo čas za
preuzimanje sudbine i onoga što mu, kako veruje, s pravom pripada, u svoje
ruke. Osim sa izdajom svoje krvi, Ragnar će se suočiti i sa posledicama jednog
primamljivog proročanstva, do čijeg ostvarenja vodi zagonetna
princeza-čarobnica Aslaug (Alyssa
Sutherland).
Prva sezona nas
ostavlja sa prvoklasnim “cliffhanger”-om, tako da je razrešenje svih krupnih
dilema, koje su razvijane tokom debitantskih devet epizoda, tematski i
hronološki pomereno na početak narednog poglavlja priče. Iako je prisustvo
takve glumačke veličine kao što je Birn bez sumnje doprinelo početnom nivou
ostvarenja, harizma Travisa Fimela odigrala je najvažniju ulogu. Lakoća sa
kojom je ušao u kožu Ragnara, već čuvena izražajnost njegovih pokreta, mimike
lica i upadljivih plavih očiju (čiji se efekat različitim obradama dodatno
ističe, ali znatno manje napadno i karikaturalno nego kod npr. Ijana
Somerhaldera), učinili su svoje. Uz njega, najupadljiviji lik je svakako
ekscentrični Floki, kome je život udahnuo član iskusnog glumačkog klana
Skarsgard (Stelanov sin, Aleksanderov brat), veoma talentovani Gustaf.
Utisak sezone: epizoda
godišnjeg obreda u Upsali, ritualnog prinošenja žrtava. Osobenost nordijskog
sveta onog doba, koji nam je serija predstavila, pre svega je povezanost
svakodnevnih života ljudi sa onostranim. Volja bogova progovara kroz
tajanstvenog Seer-a, lokalnog vidovnjaka, a od proročanstava, snova, priča o Ragnarok-u, runa, oružja, neobičnih
frizura i odeće, bili smo opijeni slično Atelstanu.
II
sezona: Izazovi vlasti
Dok je sukob sa bratom
okončan kompromisnim izmirenjem, Lagerta ne pristaje na sličnu vrstu dogovora
kada je u pitanju njeno dostojanstvo supruge i majke. Nimalo oduševljena
ležernim odnosom supruga prema misiji ostvarenja proročanstva o slavnim “Ragnarovim
sinovima”, koju je - budući da ona sama to više nije u mogućnosti - potrebno da
ostvari Aslaug, naposletku ga napušta. To je jedna od najtužnijih scena (uz onu
kada Ragnar oplakuje kćer) u seriji uopšte. Slavi i uspehu žrtvovan je čitav
prvi deo junakovog života, koji predstavljaju Lagerta i Bjorn.
U vremenskom razmaku
koji sledi, Ragnarova vlast biva dovedena pred nove izazove, kako unutarnje
(Horik i Borg koji su se ozbiljno osilili), tako i spoljne prirode (invazija na
englesku kraljevinu Veseks). Dok Rolo, autodestruktivan i ponižen, potporu
pronalazi u društvu Haraldsonove udovice Sigi (Jessalyn Gilsig), a porodica Lotbrok se uvećava za četiri sina koja
će s vremenom Aslaug podariti Ragnaru (Ube, Hvitserk, Sigurd “Snake in the eye”
i Ivar “The Boneless”), Atelstan tokom pohoda biva zarobljen od sopstvenog
naroda i mučen kao izdajnik. Ponovni boravak na britanskom tlu prilika je za
uvođenje novih zanimljivih antagonista, pre svega lukavog veseškog kralja
Ekberta (sjajni Linus Roache),
njegovog sina - princa Etelvulfa (Moe
Dunford) i pretendenta na presto kraljevine Mersije, prognane
princeze-nimfomanke Kventrit (Amy Bailey).
Naravno, kroz ove susrete, osnove hrišćanstva dolaze u interesantni sudar sa
paganskom kulturom.
Kao grofica Ingstad,
pošto se rešila nasilnog drugog supruga, Lagerta se u svojstvu značajnog
saveznika vraća u Ragnarov život, a sa njom i stasali tinejdžer Bjorn (Alexander Ludwig). Shodno svojim godinama,
dobiće i predmet ljubavnog interesovanja u liku mlade robinje Torun (Gaia Weiss). Razračunavši se sa izdajnicima, Ragnar se uspinje
stepenik više, te u završnici postaje kralj - čime je donekle ponovljen obrazac
iz finala prve sezone. Rastu apetiti, ali i odgovornost i rizici.
Druga sezona je u
svakom pogledu predstavljala korak napred, zbog čega nisam ni želela previše da
otkrivam, za slučaj da još uvek niste do nje stigli. Razvoj likova i njihovih
odnosa, raspored akcionih scena i postepeno građenje atmosfere napetosti
primetno su podignuti na viši nivo. Veća pažnja je posvećena kontrastiranju
monoteističke i višebožačke religije, nijansama koje dele, ali i povezuju dva
patrijarhalna ustrojstva i njihove osnove. Atelstan postaje jedan od najomiljenijih
likova, čija dramski povlašćena perspektiva osobe na raskršću, snažno privučene
obema opcijama koje mu se pružaju, spaja i donekle izmiruje Eden sa Valhalom,
putem svog uticaja na znatiželjnog Ragnara. Ova bliskost, naravno, nimalo ne
raduje Flokija, koji se oseća ugroženo kao prijatelj i predstavnik duha naroda.
Učešće ženskih likova, na šta ću se u nastavku ponovo osvrnuti, takođe raste
tokom druge sezone. Svaka od njih je na svoj način snažna, jedinstvena i kadra
da parira bilo kom muškarcu. A kad smo već kod muških primeraka, ističe se i
Torstejn (Jefferson Hall), Ragnarov
verni saborac.
tim Aslaug ili tim Lagerta? |
Utisak
sezone: Dobili smo, po mom skromnom mišljenju, najbolju
epizodu “Vikinga” do danas. Zove se “Blood
eagle” i tematizuje istoimeni ritual, kojim je zbog izdaje kažnjen Jarl
Borg. Surovost ovog postupka predočena je veoma jezivo, ali i moćno. Odavno
nisam - u seriji ili filmu ovog tipa - videla suptilnije i na više, usudiću se
da kažem, umetnički način izvedeno predstavljanje jednog tako brutalnog,
surovog čina. Iskreno, dok sam slušala kako Ragnar opisuje
"postupak", naježila sam se i sa velikom napetošću iščekivala samu
scenu. Teška je, ali ne i strašna - nema eksplicitnog prikaza (što mi se izuzetno
i dopada kod "Vikinga", ničeg previše, a sve je jasno), krvavija mi
je Lagertina odmazda novom mužu, recimo. Muzika, njihova lica, napetost, sve je
to bilo više nego dovoljno, efektno i nekako dostojanstveno. Jarl Borg je
istrpeo ljudski, pa na izvestan način reprezentovao sve njih, severnjački
ratnički moral, koji odlikuje čak i žene. Ostala sam bez daha i
teksta.
Videli smo i dva
venčanja, kroz inače zahvalan postupak uporednih scena, a kojima su naglašene suprotnosti vikinškog i hrišćanskog principa,
pogleda na svet, estetike. Dopala mi se paralela između hrišćanskog i paganskog
svadbenog obreda, tj. način na koji su ukomponovali te scene. Zavetovali su se,
s jedne strane, Floki i njegova partnerka Helga (Maude Hirst)- a sa druge, u cilju učvršćivanja saveza kraljevina
Veseks i Nortumbrije, princ Etelvulf i princeza Džudit (kći kralja Aele).
III
sezona: Svet u ekspanziji, strasti u eksploziji
O trećoj sezoni bi
imalo mnogo šta da se kaže i napiše, ali, nažalost, malo pohvalnog. Izuzimajući
to što su predeli postali lepši nego ikada, rad kamere stvara naprosto
zadivljujuće rezultate, a serija zahvaljujući jačoj produkciji pruža istinski
epski ugođaj, nasuprot utisku “sirovosti” koji je prozilazio iz većeg dela prve
sezone, sve ostalo je počelo da razočarava. Dobra stvar je što se radnja
proširila na čak tri manje-više ravnopravna poprišta, pa tako sem Kategata,
veliki deo pažnje postepeno dobijaju Veseks i dvor kralja Ekberta, Hedebi - gde
sada Lagerta pokuša da održi vlast, a u drugoj polovini sezone i Pariz. Uvedeni
su neki vrlo zanimljivi likovi, drugi su pak do te mere upropašćeni da se
postavlja pitanje koja je uopšte bila njihova svrha?
U najkraćem, treća
sezona prati suočavanje kralja Ragnara sa izazovima moći i krune, pokušaj da
naseli britansku teritoriju svojim sunarodnicima i u te svrhe boravak na teritoriji
Veseksa. Spletke uključuju i, naravno, one krevetskog tipa, pa u jednom
trenutku počinjemo da gubimo predstavu ko je tu s kim. Ragnara zavodi otkačena
(sada) kraljica Mersije, Lagerta može da bira između kralja Ekberta i mladog
Kalfa (Ben Robson) - od milošte ga
prozvah “lord Lepi”, Aslaug utehu zbog postepenog udaljavanja sa mužem traži u
enigmatičnom došljaku Harbardu (Kevin
Durand), a Atelstan ničim izazvan započinje kratku aferu sa usamljenom
princezom Džudit (Jennie Jacques). Ovo
će rezultovati trudnoćom, koju monk-groupie
obelodanjuje mužu tek pošto je nestašni kaluđer odavno otplovio sa svojim
vikinškim pobratimom.
Bez brige, ipak nije
sve u “švaleraciji”. U odsustvu domaćina, “švrljanje” kraljice Aslaug posredno
izaziva Siginu smrt i ozbiljno ugrožava živote dečaka. Torun, koja se u
međuvremenu nikako ne uspeva pomiriti sa unakaženošću kao posledicom ranjavanja
u borbi, odbijanjem tera Bjorna u neverstvo. Dok Ekbert igra dvostruku igru,
Floki po povratku u Kategat napokon sprovodi u delo svoju osvetničku misiju,
vođen stalno prisutnom mešavinom ludila i dalekovidosti. Ishod će Ragnara
unesrećiti, ali i podstaći da se napokon odvaži na pohod života - i napadne
Pariz. A u Veseksu, preljubnica je odmah nakon porođaja podvrgnuta javnom poniženju,
u jednoj od scena koja je među savremenim gledaocima podigla prašinu skoro
koliko i silovanje Sanse Stark. Pošto joj je odsečeno uho, a Džudit priznala
identitet oca svog mlađeg deteta, oduševljeni Ekbert ne samo što joj oprašta -
već i naziva dečaka “božjim detetom” i daje mu prednost nad svojim biološkim
unukom, Etlevulfovim i Džuditinim starijim sinom.
Dok društvo malo, ali
odabrano, neuspešno opseda zidine buduće prestonice umetnosti, neko će ostati
bez žene, rodiće se nekoliko kopiladi, a Ragnar će biti u ozbiljnoj fizičkoj i
religijskoj životnoj opasnosti. Pošto na foru “trojanskog konja” prodre u grad,
čini stratešku grešku i ostavlja brata da im, do proleća, čuva položaje. Rolo,
nije trebalo ni sumnjati, ne odoleva iskušenju još jedne promene tabora. Ovoga
puta, obećan mu je brak sa kćerkom do iritantnosti kukavičkog francuskog kralja
(Lothaire Bluteau), princezom Gislom
(Morgane Polanski). Kad smo kod
potonje, serija bi od ove sezone komotno mogla da se preimenuje u Očevi
i deca, s obzirom da primer kćeri slavnog Romana Polanskog nije jedini
- sestre Hirst, Mod (Helga) i Džordžija (Torvi, udovica Jarla Borga i najnovija
Bjornova ljubav), naslednice su samog autora.
ZA:
Jedan šaljivi klip sažeo je sve tri sezone u desetak minuta, sa zaključkom "Everyone
gets shirtless and bloody", što nije daleko od istine. Ono što je u
velikoj meri privuklo mnoge od nas, između ostalog je vizuelna predstava
nordijskog sveta (i življa). Koliko ste samo “sidecut” frizura kod prolaznika
ili poznanika uočili od početka emitovanja? Dizajneri su inspirisani krojem
ženskih nošnji, savršene i komplikovane pletenice junakinja poput Lagerte
oduševljavaju, da ne pominjem činjenicu kako je većina Vikinga u seriji
božanstveno lepa, stasita, plavokosa i jednostavno “prijaju oku”.
Kada se udaljimo od
tog, površniskog aspekta, pronalazimo interesantan sudar svetova - pre svega
hrišćanstva i paganskog društva, sasvim dovoljno mitoloških referenci, rituala,
demonstracija ratničkog kodeksa i snage na delu, ali i počesto zbunjujućih,
zamršenih spletkarenja. Interakcija između Ragnara i redom: Roloa, Flokija,
Lagerte, Atelstana - svakog ponaosob, predstavlja možda najjaču stranu same
fabule.
Tu su i ženski likovi,
koji po prvi put nisu pretežno “dame u nevolji” što jedino igraju na kartu svog
izgleda i nezaštićenosti. Očvrsle i prekaljene kao i surovi predeli u kojima
žive, one su izrazito samostalne i snose veliku odgovornost ne samo za
održavanje doma i podizanje dece, već i često ravnopravno učešće u donošenju
važnih odluka. Lagerta je od početka moja miljenica - pre svega, zahvaljujući
tome što uopšte nije nerealno osmišljena, već zaista jaka i u svakom smislu
posvećena (kao majka, ratnica, zemljoradnica, supruga). Istovremeno, ona je
krhka i osetljiva gde treba, pati, voli, koleba se i mislim da glumica savršeno
dočarava te nijanse. Svaka scena do sada u kojoj se ona ponovo susretala sa
porodicom bivšeg muža, bila je veoma emotivna, zbog toga što je očigledno da
joj nije nimalo lako, a ipak sve podnosi stoički, čineći ustupke koje Aslaug
verovatno ne bi. Drži do sebe. Volim takve junakinje, podseća me na keltsku
kraljicu Budiku ili Brunhildu iz "Prstena Nibelunga". Vikinške žene
su predstavljene zaista odlično, različite, a svaka na svoj način moćna -
izdvojila bih Helgu, Sigi, čak i Aslaug, koja, iako odbojna, ima dostojanstveno
držanje i autoritet. Od hrišćanki, jedino Kventrit poseduje sličan potencijal.
Sigi, Lagertha, Judith & Kwentrith |
Utisak
sezone: tri savršene scene, Flokijev pogled na upravo
završeno brodovlje i ponosno “orkestriranje” nad njima; Ragnarovo noćno
uspinjanje na brdo, sa koga puca pogled na Pariz i kao da sažima sve strahove i
nade u jednu ogromnu, svetlu tačku; nekada mali Bjorn postaje veliki ratnik i
dostojan naslednik svoga oca, u trenutku kada samouverenim pokretom daje znak
za napad. TRI PUTA MOĆNO!
PROTIV:
Omrzla
sam Atelstana u ovoj sezoni jer su
počeli da od njega prave potpuno drugačiju osobu. Bio je sjajan tokom prve
dve: stranger in a strange land fazon,
hrišćanski sveštenik u dodiru sa paganskim svetom, kolebanja, radosno
otkrivanje novog i širenje znanja na druge, interakcija više nego dobra. Onda,
odjednom, postaje istovremeno nekakva Jesus-like figura i ničim motivisano, ljubavnik udate
princeze...Floki ga ubije, a Ragnar cmizdri za njim do kraja sezone. Patetično. Zaista sam cenila njegov, kao retko
kompleksan i slojevit, "prozor" u svet Vikinga, kao izuzetno složen
prikaz prelaza od paganskog do hrišćanskog, pokušaja da se u sebi pomire dva
sveta kao dva dijametralno suprotna načela i negde u kompromisu pronađe
sopstveni identitet, neka suština, neki Bog saglasja. Međutim, u trećoj sezoni
su ga ubacili u priču koja mi nikako nije bila ni interesantna, ni ubedljiva,
nego naprotiv, razvučena, bljutavo sentimentalna i na opasnom putu da učini
našeg omiljenog sveštenika krajnje iritantnim.
E, pa, tako je i bilo.
OK, beše simpatičan njegov odnos sa Siginom kćerkom Tiri. Ako se dobro sećam,
ona mu se sviđala i bilo je obostrano. Ali, iako ne želim da zvučim kao lažni
moralista, ovo sa Džudit je jednostavno bilo GLUPO. Počev od njenog bizarnog
nabacivanja, ljubljenja ožiljaka, sramežljive ispovesti, do ultimativno
idiotskih dijaloga. Ničim izazvana "strast", nemotivisana, nula
hemije među glumcima. Onda, čitava fama oko stigmata, vizija, njegovo
prikazivanje kao nekakvog živog sveca, Božjeg čoveka. I da je za vraćanje
poljuljane vere, pa i asimilaciju varvara, mnogo je. Mislim da je Atelstanov
lik došao do tačke kada više nije bilo jasno šta se sa njim uopšte može
učiniti. Ni ovde, ni tamo. Smrt je bila najbolje rešenje. Mnogo naivno izgleda
da se Egbert toliko ushićuje Džuditinim detetom kao "znakom od
Boga", tim pre što već ima jednog unuka i što direktno degradira
njegova prava, pored toga što na neki način nameće sinu ulogu dobrovoljnog
“jelena kapitalca” za veru. Takođe, pitanje čistote naslednog niza i pravljenje
istorijski potvrđenog kralja kopiletom, potpuno su glupi i besmisleni. Kao i
ovaj feministički manifest koji sada prodaje.....
Kada je o ženama reč, lik Torun (Porunn) su takođe
upropastili, a imala je potencijal: oslobođena robinja, ratnica i wannabe-Lagerta, Bjornova supruga, a
onda odjednom, postporođajna depresija i bekstvo, napuštanje svega. Uopšte nije
bilo logično, bezveze motivisan prelom u karakteru. Nije joj lice bilo ni
toliko strašno unakaženo, niti je zbog toga Bjorn i bilo ko drugi manje voleo i
cenio. Postupila je kukavički i besmisleno. Ali, očigledno su morali nekako da
je se reše, s obzirom da je Bjornu prorečeno da se oženi nekom princezom. Možda
je to Torvi (kao žena princa Erlendura), a možda i neka druga....
ZAKLJUČAK: Ne očekujem od serije, koja je pre svega dramsko delo i
služi zabavi i podstreku na dalja istraživanja i saznanja nama, laicima, da
bude ozbiljan izvor istorijskih istina. Zato mi odstupanja baš nikad ne
smetaju, ukoliko su svrsishodna po samu radnju. Obožavam kvalitetnu istorijsku
fikciju, počev od "Bordžija". Za učenje i proučavanje služe pouzdani
izvori, enciklopedije, monografije, stručno štivo - nikako Wikipedia i slično, kamoli televizijske serije. One su tu da nam
referencama i domaštavanjem probude maštu i zanimanje, ožive neke interesantne
teme. Međutim, u tom poigravanju sa činjenicama ipak valja imati
meru. “Sapunjara” sa Atelstanom i Džudit, a posebno izvitoperavanje istorije
kroz pravljenje Etelvulfovog najmlađeg sina Alfreda, budućeg kralja
ujedinitelja Engleske, kopiletom nepoznatog monaha, za mene je vrhunac gluposti
i možda je to najviše upropastilo doživljaj serije od treće sezone naovamo.
Mislim da sam "i Bogu i narodu" dosadila žaleći se zbog svih
segmenata te priče, plus Džuditin proto-feninizam i "sveti duh"
Atelstana koji priviđaju vođe pagana, vođe hrišćana, žene, deca,
starci....
Mislim da je kvalitet počeo da pada u trenutku kad je Hirst poželeo da
"začini" sve sa malo Tudors,
malo GoT elemenata. Pa
dobismo gej parove, incest, kopilad, besmislene epizodiste, još besmislenije
smrti, itd, itd...Još uvek nijedna epizoda nije prevazišla "Blood
Eagle", ni prvu i drugu sezonu u celini, sem pojedinih momenata kao što su
Flokijevo ubistvo Atelstana, proslava Yol-a
i generalno svako bavljenje Vikinzima, sa pratećom muzikom, detaljima iz
svakodnevnog života....
Father of the year! |
Serija sa dvorskim
intrigama i strastima u središtu ima mnogo ("Tjudori",
"Bordžije", "Game of Thrones"...), ja ih volim, ali
"Vikinzi" su se izdvajali upravo po različitosti i fokusiranosti na
nedovoljno poznatu, neobičnu, drugačiju kulturu, tradiciju, estetiku....ono što
je činilo lepotu serije prvenstveno su bili prikazi života, verovanja, obreda,
odeće, odnosa Vikinga, a davanje prednosti sapuničarskim zapletima spušta ih na
nivo takvih ostvarenja. Nemam ništa protiv isticanja suprotnosti između
hrišćanske i paganske kulture, to je jedna od najboljih strana serije i
predivno je prikazana tokom prve dve sezone, kroz Atelstanov lik i put. Problem
je što, na krilima popularnosti, neminovno dolazi do opadanja kvaliteta,
zaglupljivanja, razvodnjavanja....imam utisak da su tri sezone optimalna mera
svakoj seriji, preko toga postaje dosadno, loše, besmisleno. I bojim se da je
ovih 20 epizoda prevelik zalogaj, ali, hajde da vidimo i tu novu
generaciju.
IV
sezona, prvi deo: Say, whaaaaaaaat?!
Slučaj
Floki: Dolijavši zbog toga što je eliminisao “Christian
pet”-a svog starog jarana, ali i vladara, Floki je podvrgnut Tantalovim mukama.
Ipak, čak je i sam Ragnar svestan toga da mu je blesavko dragocen savetnik i
prijatelj, koliko god bio sklon ekscesima - on je tu godinama. I nije zaslužio toliko
ispaštanja. Nije ga zaista izdao. Floki je, naprosto, figura koja više od
ostalih simbolizuje stari svet, bogove, neko ko se bori za opstanak
tradicionalnog poretka dok se stvari munjevito menjaju.
Sunday,
bloody Sunday: Imali smo, odmah na početku, dva
iznenadna, masovna pokolja iz zasede - jedan od strane Kalfa, drugi Roloa, oba
protiv svojih ljudi - pobunjenika, oba u odbranu svog položaja i buduće
vladavine, tj. u svrhe ustoličenja, uklanjanja pretnje, pa i za ženu koju imaju
uz sebe (Rolo za sada Gislu vidi kao deo novostečenih franačkih ovlašćenja).
Oba bratoubilačka, ali, opravdana nužnošću.
U
divljini: To da će samohrani tata Bjorn furati "the
Revenant style" najavljeno je još trejlerom, tako da se ne bih mnogo zadržavala
na njegovom kampovanju. Brvnarica, pecanje, sneg - uživao čovek, nema šta. Za
povratak u Franačku, vežbalo se sa sparing-partnerom, međedovićem lično.
Viking
na dvoru francuskog kralja: Pogledajte samo tu zbunjenu,
snuždenu facu. Prisilno nam ga uljudiše, kakva je to isfenirana kosa, kakve
papagajske krpice?! Eto, žrtvuje se i Rolo za opšte dobro, prelazi
drastičan put od samouverenog stratega do jadnog, preobučenog cirkuzanta
kome se žena grohotom smeje u lice. Kad ga videh onako isfeniranog, morala sam
da premotam na prethodnu scenu, gde pokazuje Odu “Greju” (Owen Roe) i onom drugom kako da zaustave drakare....zbogom, muževni
čoveče sa lepom kosom!
Ruku na srce, zbunjeni
"plemeniti divljak" među Parižanima trudio se da se uklopi
koliko-toliko. Otkad ga je onaj transrodni bard napustio, zaista je zapao u
nezgodnu situaciju. I bukvalno i u prenesenom smislu, on mora da nađe
zajednički jezik i opstane kako zna i ume, dok njegovi ne stignu. Na obe strane
ima neprijatelje. Nikako ne odobravam ono na šta se odlučio naposletku, ali, do
sada se pokazalo i to da nas uvek iznenadi u nastavku priče....
Rolo je od početka
"ni iz džepa, ni u džep", za šta je moguće objašnjenje (mada ni to
potpuno) u njegovoj podeljenosti. Rastrzan je, oduvek, između odanosti i
ljubavi prema bratu s jedne, a ambicijama i želje za dokazivanjem sa druge
strane. Nije lako biti Ragnarov brat, uvek u senci, uvek drugi. Od početka,
Ragnar je imao sve ono što Rolo nije - predivnu ženu, dvoje dece, svoj dom i poštovanje
sunarodnika, ugled....sve mu je išlo na ruku. Ironija je što se svaka
prilika za njegovu samostalnu afirmaciju pruža na Ragnarovu štetu, tj. po cenu
da ga izda. I uvek su tu bile žene koje su ga podsticale na samostalnost, prvo
Sigi, sada Gisla. Rolo je jako kolebljiv, ali ipak privržen svom vikinškom
identitetu i prirodi. Zato me interesuje kako će se s time izboriti u
novonastalim okolnostima, jer unutrašnji konflikt mora kad-tad izbiti.
Veseks:
Vratija se Šime, pardon Ekbert, lukaviji, "namazaniji" nego ikad.
Mislim da je samo bilo pitanje dana kada će izbiti neki sukob u vezi sa
Mersijom. Fino su usklađeni ćaća i sin, kako oni sinhronizovano govore pred
onim velikašima, možda su vežbali - ja strofu, ti drugu. Uglavnom, imala sam
sve vreme neki upadljivi deja vu utisak,
jer: ponovo ispraćaju princa u misiju, Džudit kao fol brine, ali tu je novo,
sveže monaško meso da je zabavlja dok mužić ne pristigne. Za to vreme, Ekbert
ima svoju računicu, kao i svaki pravi, veliki manipulator.
Što se tiče Džudit, baš
se osilila, deluje drugačije, prepredeno, a gluma je shodno tome naglašenija,
ponekad PRENAGLAŠENA. I zabava za kišni dan - novi Atelstan! Al zamalo.
Možda je Ekbert namerno odobrio taj hobi, kurs iluminacije sa franačkim
monahom, da bi obezbedio još jedno "božje dete" u svojoj lozi, ne
znam, ali da ima skriveni plan - ima. Zanimljiv je bio uvid u biskupsku
zajednicu, prilikom scene degustiranja vina, sa sve aluzijom na Džudit kao
bludnicu-pokajnicu. Žao mi ovog Etelvulfa, lika pošalju da ratuje, oni slobodni
- i još snajka nezadovoljna! Zašto? Mislim, očigledno Džudit voli bogomoljce, a
mužić joj upravo sklon samokažnjavanju i verski je fanatik, šta bi više htela?
Nego, videste li kakvi
su to začeci feminizma, prava i seksualnih sloboda za žene, 1000 godina ranije?
Kakva Virdžinija Vulf, Klara Cetkin i sufražetknije, Džudit je pionirka,
revolucionarka! Kventrit jeste otkačena, ali joj ta samostalnost
stoji, deo je karaktera od prvpg pojavljivanja. Džudit prelazi tako nerealne
skokove od prošle sezone i priče sa Atelstanom, da mi ozbiljno vređa
inteligenciju. Gisla, hajde da je i razumemo, Rolo je to - al vidiš, čim
čovek progovori francuski, ništa "prljavi divljak", ništa čednost
mučenice.
Novajlije:
Rukavicu izazova kralju u lice baciće Harald “Lepokosi” (Peter Franzen) i njegov brat Halfdan “Crni” (Jasper Paakkonen). Pridošlice su veoma zanimljivi likovi (mada
Ragnar ne odaje utisak da je preterano zainteresovan, čak je uglavnom gnevan),
sa super frizurama i dobrom interakcijom sa ostalima, čak i
rivalima (npr. Bjornom). Harald je, istorijski, bio prvi kralj Norveške,
tako da će biti više nego interesantno pratiti njegovu priču. Za sada je -
zgodniša.
Iz kampovanja u
divljini, najstariji sinak doveo je staru/novu ljubu. Ništa neobično, ali doživela
sam transfer blama tokom scene u kojoj Torvi pokušava da razgovara sa Bjornom o
njihovoj vezi, bliskosti (ozbiljna tema, jel'te?) - pa izvali da su
"ponekad zaista povezani, naročito dok imaju seks". Tijena
Peščana je dobila konkurenciju.
A tek "ritualno
šišanje", ili šta god ono bilo, Yidu (Dianne
Doan) od strane Ragnara? Sad će biti njegova little China tomboy-girl. Mogla bi i koja tetovaža da padne!
Uzgred, simpatična Kineskinja je robinja dovedena iz Pariza, koja je odmah
zapela za oko ranjenom i depresivnom Ragnaru. Postaće njegova poverenica i
diler, pošto se ispostavilo da jedino njene “magične travke” mogu da ublaže
fizički i duševni bol, kao i frustraciju zbog rastuće netrpeljivosti između
njega i supruge. Što se Ragnara i Aslaug tiče, sve više postaje jasno da su se
spojili najviše iz obostrane svesti o dužnosti - on je znao za proročanstvo i
to da Lagerta više ne može da mu rodi decu, Aslaug je i sama obdarena
vidovitošću i mislim da je unapred očekivala njegov dolazak, pa ga zato i
zavodila. Kada je to ispunjeno, "ohladili" su se, pa počinje period
rivalstva i nepoverljivosti. S druge strane, brak sa Lagertom je bio potpuno
druga priča, zajedno su sve izgradili i postigli, takoreći od nule. Za logiku,
kao što je “odakle robinji Azijatkinji opijati u dalekom svetu?”, ne trudite se
ni da pitate. Zameo je s(j)everac.
(Sledeće
nedelje: pregled prve polovine četvrte sezone)