piše: Isidora Đolović
Nastavljamo nostalgični izlet u vreme kada su me knjige zauvek osvojile i postale izvor najvećih snova, životnih mudrosti, ideala, ali i tužnih časova u kojima su se plemenite poruke grubo sudarale sa svakodnevnicom. A usledile su godine kada je ljudima najmanje bilo do knjiga i, uopšte, kulture - pa, ipak, ove do danas potisnute vrednosti ostajale su ujedno magična formula očuvanja zdravog razuma u vremenu ludila. Ljubav prema čitanju priuštila mi je, tako, ne samo bekstvo od permanentne društvene krize koja će do danas pratiti moj ulazak u “veliki svet”, nego i mnoga znanja koja ću kao đak, potom i student, za sva vremena ceniti i dalje primenjivati. Sa polaskom u predškolsko, dete se iz ušuškanog, ograničenog porodičnog kruga polako otiskuje u prve vršnjačke grupice i malo-pomalo, širi svoj vidokrug. Negde u skladu sa tim, štivo koje sam čitala počinjalo je da se i samo oblikuje prema interesovanjima, razigranoj mašti i mnoštvu pitanja što su se preda mnom otvarala.
Iz carstva bajki, koje
nikada neću prerasti ni prestati da, barem jednim delom svog bića (onog na koji se uvek može primeniti parola “za ideale ginu...” neću reći ko, jer se ne
slažem sa odrednicom) verujem, preselila sam se u njihov delimični produžetak -
beskrajni univerzum avanturističkih priča. Vitezovi i gusari, pre svega, kao
junaci koji su mi već u bajkama bili mnogo zanimljiviji od pekmezavih
princezica sa njihovom pasivnošću i kaćiperstvom, imaće glavne uloge u kasnijim
pričama mog detinjstva. Istovremeno, sa upoznavanjem okruženja i sticanjem
svesti o životu “napolju”, socijalne teme ulaze u obzir i počinje da me
izuzetno zanima, pogađa, oduševljava, vršnjačka tematika. Još kada se dečje
družine postave u pustolovne sižee - eto avantura!
1995
- 1999. Pustolovine
Građanski rat kojim se
rasparčala velika SFRJ u kojoj sam rođena i živela kratke, ali s obzirom na
bitan uticaj najranijeg vaspitanja - skoro pa presudne četiri godine, izbio je
1992. Istog proleća, dok je tata bio mobilisan, prešli smo u sopstveni stan,
poslednju privilegiju uskoro nepostojeće države za zaposlene u vojsci. Tu smo i
dan-danas. Sa ubistvom Jugoslavije, slobodno možemo tako da nazovemo krvavi pir
u kome je sve izgubljeno, prestale su pošiljke iz Hrvatske i Slovenije, počele
su da propadaju stare izdavačke kuće, iz temelja se promenio system i posledice
još uvek saniramo. Međutim, kao što sam pomenula, utešna funkcija kulture nije
mogla biti eliminisana, te sada prednost pripada gornjomilanovačkim “Dečjim
novinama” i, naravno, kućnim bibliotekama koje su sačuvale
bratstveno-jedinstveno blago.
U neposrednoj blizini
naše nove zgrade, nalazila se, do ovog proleća, knjižara “Pelikan”. Ritual koji
pamtim od rođenja, a koji ni strašna kriza nije u potpunosti ugušila, izgledao
je ovako: tokom šetnje, obavezno se kupuje slatkiš (pre rata, to je bio
“Euroblok” sa sličicama “Zvezde”, u tom trenutku aktuelnog šampiona Evrope u fudbalu. Tata i ja smo ih
lepili na šank i danas se šalim kako nema boljeg načina da “navućeš” dete
navijanju za određeni tim, nego putem čokoladica!) i igračka ili knjižica. U
vreme inflacije i sankcija, novca je bilo manje nego ikada, pa ipak, mama je
uspevala da, kao i danas, nekako uvek prištedi da se naše podizanje suštinski
ne promeni. Lepim porukama i uticajima iz knjiga, dobrom muzikom sa starih
ploča i kaseta, zabranom televizijskog programa i šunda u nastajanju, sačuvali
su brata i mene od ludila devedesetih. Uvek ću im biti zahvalna na tome.
Knjižaru “Pelikan”
pominjem zato što je u pitanju bilo kasnije dugogodišnje stecište nas klinaca
iz kraja. Imali su najbolji pribor za školu, divne knjige, postere, globuse,
razglednice, karakteristični miris hartije...i mada uglavnom veći deo toga
nisam mogla da priuštim, mom oku je samo šarenilo izloga prijalo i otvaralo put
za nova misaona putešestvija. U knjižari je mama, tokom prve dve godine po doseljenju, kupila knjige koje su mi još uvek među najvažnijim, ujedno i
najvrednijim iz mnogo razloga. Prva se zove “Priče za laku noć” i bila sam doslovce opsednuta njome. Čitala sam
je iznova i iznova, mlađem bratu i samoj sebi, oduševljena prikazanim svetom
jednog velikog drveta u funkciji stambene zgrade - čiji su stanovnici bile
razne šumske životinje. Moji ljubimci bili su zečevi Zvonko i Zdravko, ali
istina je da svaka od životinjica (i njima posvećenih priča) nosi posebno
zanimanje, duhovitu ili tugaljivu pričicu, koja nas u maniru basne - ali, mnogo
zanimljivije i bliže našem iskustvu, upoznaje sa svetom ljudi, zanimanjima,
prijateljstvima, socijalizacijom.
Druga knjiga bila je
nešto ozbiljnija i zove se “366...i još
više priča o prirodi”. Kao što sam naslov otkriva, radi se o konceptu po
jedne kratke, prikladne priče za svaki dan u godini, podeljene u četiri celine,
prema godišnjem dobu. Osim izvanrednih ilustracija i znanja koja su na lep,
nenametljiv i pre svega kvalitetan način uobličena u ovim “crticama”, značajna
je zbog svog stilskog uticaja. Naime, tata me savetovao da čitam ovu knjigu
kako bi mi rečnik bio što bogatiji, a školski sastavi bolji. I bio je potpuno u
pravu. Ona je još dugo ostala uz mene. Treća knjiga zove se “Crv i jabuka” i predstavlja još jednu
varijaciju na basne, samo znatno živopisniju. Ono što je “Čudesna šuma”
započela, pomenute knjige su potvrdile - ljubav prema svetu. A to je, zar ne, svakako primarna uloga stvaralaštva?
Iz iste edicije,
“366...i još više”, objavljeno je nekoliko knjiga koje je danas, mada teško,
ipak moguće uloviti kod antikvara.
U prvi razred sam
krenula 1995. godine, u najgore vreme. Moj otac je diplomirani turizmolog, ali je
najpre završio Pedagošku akademiju. Iako se prvom strukom bavio veoma kratko,
stečeno iskustvo mu je izuzetno značilo par decenija kasnije, kada smo brat i
ja stasali za školu. S obzirom da mi je i tetka učiteljica (danas u penziji),
njihov rad sa nama bio je više nego dragocen. Zahvaljujući prvoj struci, tata
je savršeno znao da osmisli edukativne sadržaje, pa nam je to neizmerno značilo
u nižim razredima osnovne škole. Tek danas zaista shvatam koliko nas rani
uticaji (koliko god delovali dosadno u tom uzrastu) zapravo usmeravaju i oplemenjuju.
Kada sam krenula u
školu, bila sam jedno od dvoje dece iz odeljenja koje je znalo da čita i piše.
Zbog toga mi je učitelj (danas direktor uspešne izdavačke kuće “Pčelica”, Goran
Marković) dopuštao da čitam stvari koje su išle malo “unapred” u odnosu na
program, kako se ne bih dosađivala na časovima. Školu sam volela i moje
oduševljenje knjižarama, bibliotekama, mirisom sveže odštampanih udžbenika i
lektira, datira iz tog doba. A čitala sam već svašta raznovrsno i moja
radoznalost je rasla sa svakom novom dozom otkrića smeštenog među korice.
Kako sam rasla, štivo
je postajalo ozbiljnije. Najpre časopisno. Dobijali smo list
"Zeka" u nižim razredima, potom "Vrabac školarac" i
"Dečje novine", ali, ništa nije bilo bolje od "Tik Taka"! Još uvek čuvam brojeve,
onako raskupusane. Bili su tu maskota - ptica Jajzi, stripovi, detektivske
priče, preporuke romana i, meni najinteresantnija, grčka mitologija sa
konkursima za pisanje svoje verzije određene legende, ili dopunu neke priče. Jednom
prilikom sam čak i nagrađena paketom slatkiša, bio je to četvrti razred osnovne.
Vidim da najveći broj
dece, različitih generacija, kao svoje omiljeno štivo ističe legendarnu žutu
knjigu pesama “Čika Jove” Zmaja. Moram priznati da mi, iako je bio nezaobilazni
deo i mog detinjstva, nikada nije budio naročito oduševljenje. Jovan Jovanović je tek
mnogo godina kasnije počeo da me istinski pridobija, kao autor diptiha
“Đulići/Đulići uveoci” i satirične poezije, a pre svega značajan predstavnik
srpskog romantizma. To ne znači da nisam volela, čitala i recitovala poeziju.
Ali, moj omiljeni pesnik za decu bio je Ljubivoje
Ršumović! Nekoliko stepenika niže stajali su Duško Radović i Dobrica Erić.
Kod prve dvojice volela sam humor, prijemčivost savremenom svetu deteta i
luckaste intermedijalne sadržaje koji su pratili njihove stihove (ilustracije
zbirki, npr. kao i neprevaziđene TV emisije “Fazoni i fore”, “Šešir bez dna”,
“Poletarac” i “Metla bez drške”, u čijem su kreiranju učestvovali mnogi autori
knjiga za decu i mlade), kod trećeg prepoznatljive slike šumadijskih sela,
mirisa i boja prirode.
U ovom periodu, pesnici
su još uvek relativno često posećivali škole, lektira nije bila omražena, a
čitanje “zabranjena rabota” i razlog za ismevanje. Istina, ne sećam se gotovo
uopšte lektire do četvrtog razreda, valjda jer sam toliko toga već odavno
pročitala i znala, a zauzvrat “gutala” na stotine stranica godišnje u
izvanškolskom domenu, pa mi se jedino u pameti zadržao traumatični utisak
završetka “Bele grive”. Ali, odlično pamtim peti razred i prvu “ozbiljnu”
lektiru - Defoovog “Robinzona Krusoa”. Tata mi je tom prilikom poklonio
ukoričenu svesku (šarenu, sa dinosaurusima), za beleške o pročitanom - i time
nastaje moja još uvek neizostavna navika analiziranja, koja mi je zaista
značila tek na fakultetu, pored hiljada i hiljada stranica literature za jedan
jedini ispit! Uglavnom, tek sa polaskom u peti razred stekla sam utisak da
kreće vreme “prave” lektire i neopisivo se radovala “Tomu Sojeru”, npr.
Lektiru smo kupovali,
kao i komplete udžbenika, krajem avgusta u “Prosvetinoj” knjižari “Rade
Azanjac”, pored gradske Opštine. Mirisale su prepoznatljivo, uvijane u
pak-papir i svaka je nagoveštavala novu avanturu, znanje koje ćemo tokom godine
steći, a trenutno još nije rastumačeno, pa intrigira. Poput nivoa u uveliko popularnim
video-igricama, koji nam tek valja osvojiti. Bilo je to vreme jednog izdavača
đačkih knjiga - “Zavod za udžbenike i nastavna sredstva” se starao za sve, dok
danas postoji veliki broj (privatnih) izdavačkih kuća, čije su knjige više slikovnice
i imaju atraktivne korice, ali ne i sadržaj. Pod izgovorom da su učenici
“preopterećeni nepotrebnim podacima”, od najmlađih se sve više prave zatupljeni
robovi ekrančića pametnih telefona, koji lektiru nalaze “sažvakanu” u
interpretacijama sa Interneta i ne razumeju u čemu je, zaboga, lepota čitanja.
Nisu oni krivi, nažalost...
A koliko sam ja samo
volela romane i priče! Bilo
je tu doslovce svega, žanrovski voše nego raznovrsnog. U prošlom postu sam
spomenula ediciju “Lastavica” u 100
knjiga, koju su još mama i tetka dobile kao male, a potom sam ih ja čitala
redom, naročito dok smo tokom bombardovanja bili “privremene izbeglice” u Guči.
Osim ove, aktuelna je bila i legendarna “Plava
ptica”, zahvaljujući kojoj sam otkrila brojne uzbudljive romane. Sa braćom sam se igrala npr. "Kapije
vremena" Madlen Langl (imali smo fotelju, ispod koje smo se provlačili,
kao portal), zapravo, preko njih dvojice sam i otkrivala stripove “Zagor”,
“Mandrak”, “Talični Tom”, “Asteriks”, avanturističke romane, te bespovratno
zavolela gusare, vitezove, avanture.
Jedna
od boljih edicija zvala se “Ja volim
klasike” i postojala je u objedinjenom, tvrdo koričenom izdanju, kao i
pojedinačnim slikovnicama. Bili su tu “Ostrvo sa blagom”, “Robinzon”, “Deca
kapetana Granta”, “Četiri sestre”...prilagođeni klasici Lujze Meri Alkot,
Stivensona, Žila Verna, Defoa. Ilustracijama Marije Paskval bile su ukrašene i
sažete verzije Dikensove “Male Dorit”, “Džejn Ejr” Šarlot Bronte i “Čiča-Tomine
kolibe” Harijet Bičer-Stou. Kroz te knjige, upoznavala sam se sa surovostima
sveta i istorije, ali na krajnje suptilan i umeren način. Istine i poruke
tolerancije koje sam tada usvojila, ostale su mi za sva vremena.
Romani
Arsena Diklića - trilogija “Salaš u
malom ritu” (to je, zapravo, naziv prvog dela, ostali su “Jesen u mrtvaji” i
“Moriški snegovi”) i “Ne okreći se, sine”, kao i neprevaziđenog Branka Ćopića, imaju posebno mesto u
mom srcu. Spojivši siže avantura mojih vršnjaka, socijalni ambijent (rat,
nemaština, problem odrastanja u takvim okolnostima), sa liričnošću i tugaljivom
lepotom izraza i opisa (nalik na Balaševićeve stihove), zauvek su me osvojili.
Dragog Branka sam “upoznala” najpre preko “Ježeve kućice” koju je čitao Zijah
Sokolović, a kasnije i zahvaljujući knjigama “Orlovi rano lete”, “Doživljaji
Nikoletine Bursaća” i pre svega, priči “Pohod na Mjesec”. Potonja je deo jedne od
NAJLEPŠIH, garantujem vam za to, knjiga ikada - zbirke pripovedaka “Bašta
sljezove boje”. Ona zaista greje srce svojim opojnim, melanholičnim,
majstorskim stilom. A meni nije bilo teško da se prepoznam u ovim
delima!
Naime,
sa tri brata i nijednom sestrom (što me učinilo malim "razbbojnikom" bez trunke ženstvenosti!), odrastajući između grada i raspusta u maloj
varoši Guči, gde su me sa prvim odjavnim školskim zvonom slali da boravim tokom
leta, ŽIVELA sam tipičan dečji pustolovni roman! U kući babe i pokojnog dede,
sa braćom od tetke, zanimljivim komšilukom, rekom preko puta, svestranom tetkom i omiljenim tečom Mikicom -
našim porodičnim Đoletom Balaševićem! - bilo je to detinjstvo iz snova. Jurcali
smo po čitav dan, smišljali nove poduhvate, a kada padne mrak, “lovili Betmene”
(slepe miševe) koji su nisko nadletali babino dvorište - baš kao što je dečak
Bajo jurio Mesec. Ivan i Goran, moja starija braća, imali su uz to i psa,
ruskog hrta po imenu Aljaska, tako da smo izgledali kao prava pravcata dečja
družina iz knjiga koje su tada dominirale u našoj lektiri.
Pripadam
generaciji koju je zaobišla “Družina Pere Kvržice” ili “Dečaci Pavlove ulice”,
ali spomenuti “Orlovi” i “Družina Sinji galeb” još uvek su bili na repertoaru,
uz Nušićeve “Hajduke”. Ipak, najviše sam uživala u romanima Enid Blajton! Pored trilogije “Ostrvo -
More - Zamak avanture”, legendarne su bile detektivske priče kroz koje su nas
vodili Džulijan, Dik, En i Džordž(ina) sa svojim psom. Neostvarena želja mi je ovaj
komplet, ali, da budu BAŠ izdanja "Mladinske knjige". Koliko
je samo zimskih raspusta proletelo uz podvige "Pet prijatelja"!
I stigosmo do te famozne, druge po redu
NAJOMILJENIJE knjige iz detinjstva. U moru pročitanih i zauvek upamćenih,
izdvojila se “Mali miš u velikom svetu”
Đorđa Radišića. Toliko sam je volela, još više puta pozajmila iz biblioteke.
Zahvaljujući njoj, saznala sam šta je Troja, a šta “Travijata”, da je “Ric”
među najluksuznijim hotelima, kao i zašto se kaže “siromašan kao crkveni miš”.
Naučila sam da osluškujem daleke zvuke voza i cenim lepotu železničkih
koloseka. Da gledam u zvezde i volim životinje.