U
neke završene priče, izvesno je, ne treba dirati. Takve kakve su, same po sebi
savršene, imaju i glavu i rep -
i
šarm, čije bi preinačavanje vodilo samo manje vrednoj kopiji. Naravno da je greška
kategorično odbijati svaku mogućnost „podmlađivanja“ provereno dobrih „starina“. Prošle srede smo se uverili kako nije svaki polazni model obavezno najbolji, ali, da uvek postoji poneko
pravilo koje opovrgava izuzetke u pokušaju. Tada svaka izjava u stilu „Ništa
bez originala!“ ne odražava prosto konzervativnost i tvrdoglavo odbijanje da se
makar za centimetar odstupi sa branika tradicionala: naprotiv, ona je odraz
činjeničnog stanja.
Mnoga
poigravanja su, kada ih postavimo rame uz
rame sa početnim primerima ugledanja, uglavnom mediokritetski pretenciozna
i zaista suvišna. Uvod prethodne liste pozabavio se najdrastičnijim ispadima te
vrste, u međuvremenu sam ih se setila još nekoliko: Guano apes – “Big in Japan”
(ovo ranije nisam smela ni da nagovestim u prisustvu pojedinih bliskih ljudi),
Kesha – “Right round”, Tarja Turunen – “Poison”, Cher – “Fernando”(jasno mi je
da je iz mjuzikla, ali, ipak…), Super s karamelom – “Pa, dobro, gde si ti”,
Dejan Cukić – “A šta da radim”. Ne znam u koju se kategoriju ubrajaju “Ostaće
istine dvije” (mutirani When the doves
cry) i “Jednom kad sve ovo bude juče” (They
don’t care about us) Dina Merlina: među prepeve ili (nenamerne) parodije? U
svakom slučaju, tada mi se samo od sebe nameće pitanje upućeno izvođačima:
“Ljudi, ZAŠTO ovo radite? Imajte milosti!” Pesme koje slede potvrdiće održivost
istine da, ukoliko nemate ništa zaista novo i vredno čime biste ih obogatili,
ne bi trebalo narušavati stabilnu, u sebi savršenu, lepotu postojećih muzičkih
dragulja.
10.
Massimo Savić - „Stranac u noći“ (1987)
Velikodušno
pozivajući koleginicu Ninu Badrić da snime (lep) duet, Masimo je nesvesno
potvrdio jedno moje staro zapažanje. Naime, primetna su nastojanja brojnih,
ovdašnjih i inostranih, nesumnjivo dobrih (ženskih) vokala da svoje sposobnosti
stavljaju na probu izvođenjem standarda, što je sasvim normalno i u redu, do
trenutka kada se (a uglavnom tako bude) previše zanesu, pa ga uvrste u stalni
koncertni repertoar. Nije sporno prisvajanje, koliko način interpretacije koji,
kao po pravilu, karakteriše svako od sličnih izvođenja: propinjanje,
afektiranje, očajnička težnja da demonstriraju glasovne kapacitete tako što će
„okititi“ osnovu pesme nepotrebnim motivima, zvučeći kao da su, s oproštenjem,
upravo na klozetskoj šolji (ono što Đuro zove WC pjevači: pogledajte klip "Toni Vecetinski"). Tako je kod Nine, povremeno i kod, npr. aktuelnih dveju
pevačica „Nevernih beba“, a redovno u slučaju najvećeg broja klupskih izvođača.
Moram priznati da u ovu kategoriju spadaju pesme "Without you" i "I will always love you". Maraja i Vitni su fantastične pevačice, ali, originalne verzije su nepretenciozno iskrene (pozli mi samo kad se setim scene iz spota u kojoj Hjustonovoj podrhtava vilica od "vokalne gimnastike"). Zašto sve ovo pišem, naročito imajući u vidu da bi neko od vas sasvim opravdano mogao da
primeti: „Stani, a Masimov glas, kao, nije natezanje?“
Pravo da kažem, ne znam ide li i on s godinama (kao pihtije) ili vam ne dođe
nikad, tim pre što je mojih poznanika koji ne mogu da smisle tu boju i stil
pevanja više od poštovalaca. Mene je mama rano „zarazila“ baš ovom kasetom, pa je
jasno da sam u grupi fanova. Jedno je sigurno, voleli ga ili ne, niko ne ume da
tako prirodno, suptilno, lako otpeva ovu pesmu. Neko ga je uporedio sa
Bouvijem...ima smisla! Poseban, jedinstven umetnik.
Sve
u ovoj pesmi vrišti „Majkl Džekson“,
od uvoda, preko refrena, do čuvenog spota, tako da je bilo koja obrada naprosto
-
smejurija. Sa prvim taktovima vas “uvlači”, pa bez mogućnosti izvrdavanja i
pauze “vozi” prema kraju. Estetika iz doba prohibicije, legendarni moonwalk i nerazrešena enigma: jel’ Eni
dobro? I koliko puta, zaboga, Majkl ponovi to pitanje? Verzija grupe Alien ant farm ne nudi ništa sem
neartikulisane buke i pokušaja “duhovitosti”, pa nije čudo, a ni neka šteta što
su ubrzo izbledeli u sećanju većine.
8.
Zana -
„Mladiću moj“ (1983)
Da
se nadovežem na prethodnu stavku, uvek me poprilično zabavljala sklonost ka
preuveličavanju značaja nekih malo „bučnijih“ obrada naspram originala. Nikad,
nikad nisam mogla da smislim pesmu „Mladiću moj“ u izvođenju Oružjem protivu otmičara, a baš od nje
niste mogli pobeći prilikom bilo kog izlaska u rokerski orijentisane kafiće (ne
znam kakva je situacija poslednjih godina). Možda je razlog u tome što mi ne
prija „baš-me-briga-što-sam-antisluhista“, nazalno-razvučeni stil pevanja, ili u
tome što verujem da je Zana Nimani sasvim dovoljno rokerski energično izvela
pesmu.
Obrada
koju je početkom veka snimila grupa HIM zaista
je solidna. Međutim, original je i nenadmašan i važan i fascinantan iz toliko
mnogo razloga da je svaka dalja polemika suvišna. Ajzakova pesma, čak nezavisno
od sada već klasičnog spota (havajska plaža, Helena Kristensen, oblaci) u
režiji Herba Rica, sušta je senzualnost.
6.
Kate Bush - “Running up that hill” (1985)
Da
li je uopšte potrebno obrazloženje? Od nekoliko postojećih obrada, najpoznatije
su dve: prvu potpisuje bend Within temptation, drugu Placebo. Ali, Kejt je toliko originalna
umetnica da svi pokušaji kopiranja, naročito nakon uklapanja zvuka sa
vizuelizacijom kroz dinamični spot, izgledaju bledo i nekako “kilavo”. Čelnici
diskografske kuće EMI, za koju se
Kejt pre trideset pet godina spremala da objavi album “Hounds of love”, nisu
pokazivali mnogo entuzijazma u pogledu ovog singla kao vodećeg. Uspeli su da je
ubede da promeni naslov (prvobitno „Deal with God“, odbačen iz straha od
eventualne loše reakcije na religijsku aluziju), ne i da odustane od namere da
baš ova pesma otvori ploču. Pokazalo se da je umetnik, još jednom, u pravu.
Obožavam
ovu pesmu i, delom pošto verujem da zaslužuje članak iz muzičke rubrike koji će
se samo njome baviti, a drugim delom uobičajeno zanemela pred njenom lepotom i
delikatnošću, biću kratka, kako biste i sami na miru uživali. Čula sam samo
jednu, od nekoliko postojećih obrada, a izvodi je bend Seether. Nedopustivo i siromašnije za barem dve presudne osobine:
sada već legendarni uvod na saksofonu, koji suštinski doprinosi
melanholičnosti; savršeni glas Džordža Majkla, koji je pesmu napisao veoma
mlad, a opet kroz nju ispoljio iznenađujuću zrelost i razoružavajuću emociju.
4.
Alen Slavica - „A ja ludujem“ (1986)
Žalosno
je što, u poslednjih desetak godina, kada pretražujete radi ove pesme (čiji naslov
nekad varira, od „Ja ludujem“ do
„Ludujem za tobom“), kao rezultat prvo izlazi -
Dženan Lončarević. Neću da trošim reči na precenjenog, nazovi pop pevača
čija verzija „Ludujem“ izaziva bol u glavi i ušima čak i ukoliko niste upoznati
sa originalom. Većini onih koji su odrastali uz muziku osamdesetih, hrvatski
pevač Alen Slavica je poznat po baladi „Dao sam ti dušu“, a neki su možda čuli
i da je zet Arsena Dedića (oženjen njegovom kćerkom iz prvog braka). Pesma pred
vama poseduje jednostavnu lepotu, za razliku od Lončarevićeve izvedbe začinjene
tipično splavarsko-svadbarskim „ukrasima“ (uporedite samo rešenja za refren).
Tome mnogo doprinosi prepoznatljivi šmek decenije nastanka, sa klavijaturama
kao nezaobilaznim sastojkom svake druge ondašnje kompozicije.
3.
Simon and Garfuncle - „The sound of silence“ (1964)
Jedna
reč: „Diplomac“. Na pravim mestima, u ključnim scenama, čuju se pesme koje
potom zauvek vezujemo baš za taj trenutak, pri apsolutnoj harmoniji slike i
zvuka. Skorašnja obrada grupe Disturbed oduševila
je mnoge (meni je otkrila Sara, do
tada nisam bila ni najmanje upoznata sa
radom ovog benda) i za to zaista postoje razlozi, ali, ono što su Pol Sajmon i
Art Garfankl stvorili ipak ostaje nedostižan uzor. Pesma kao da izranja iz
tame, da bi se postepeno, stišavanjem, vratila, ne u ništavilo, ali nekakav
čudan spokoj. Sagledana u svetlu rastuće otuđenosti i odsustva prave
komunikacije, (spo)razumevanja, empatije, zvuči proročki i mračno. Mislite o tome
ovih dana….
…"Fools", said I, "You do not know
Silence like a cancer grows
Hear my words that I might teach you
Take my arms that I might reach you"
But my words, like silent raindrops, fell
And echoed in the wells of silence…
2.
Buzzcocks - „Ever fallen in love (With someone you shoudldn’t’ve)“ (1978)
Pank
nije žanr koji preferiram, sem nekoliko značajnih izuzetaka. Jedan je upravo na tapetu. Oduševljava me kratka, jasna,
direktna istina posredovana kroz strofe i refren. Pa, budimo iskreni, koliko se
nas nije bar jednom u životu našlo u situaciji iz naslova? Najpoznatije obrade
su ona sa soundtrack-a za animirani film “Šrek 2” (izvodi Pit Jorn) i verzija
cover benda Nouvelle Vague, ali samo
je družina Pita Šelija uspela da je oboji ovakvom eksplozivnošću i energijom. Možete je čuti i u epizodi "Simpsonovih" nazvanoj Love, Springfieldian style, gde Nelson i Lisa parodiraju ljubavnu priču Sida i Nensi, umesto heroinom "drogirajući" se - čokoladom.
1.
Tears for fears - „Mad world“ (1982)
Dvojac
je svoje najveće hitove (među kojima su “Shout” i “Everybody wants to rule the
world”) bojio angažovanošću koja im je bez sumnje zagarantovala neograničen rok
trajanja. Isto važi za pesmu (sa debitantske ploče ,“The Hurting”), koju mnogi
možda bolje pamte u vidu verzije Gerija Džulsa koja se čuje u filmu “Doni Darko”. Ona je beskrajno depresivna i mračna,
što svakako odgovara sadržaju stihova, ali isto tako podupire moje razloge da
preferiram original. Istu "grešku" u obradi napravio je bend Imagine dragons: potištenost i crne misli lirskog subjekta suviše su očigledne. Šta imamo, nasuprot tome, u zanemarenoj originalnoj
verziji? Samo naizgled “razigrana u stilu osamdesetih”, u izvođenju Tears for fears ista pesma zvuči kao
ispovest čoveka na ivici razuma, nekoga kome fali tek jedan okidač da potone u
uzburkanom moru (samo)destrukcije, a čiju labilnost šareni, karnevalski (zvučni) okoliš dodatno ističe, umesto da nas zavara. Svemu pogoduju “cirkuska” muzika,
glas Kurta Smita i prateći spot: nezanemarljiva doza sarkazma i reči koje su (a
to, bojim se, mnogima izmiče) u namernom kontrastu sa melodijom. Često je
uzimam za himnu uzaludnosti, svih dana provedenih u začaranom krugu. Primenjiva je i na izolaciju.