понедељак, 6. април 2020.

Originali (uvek) bolji od obrada

predlaže: Isidora Đolović

U neke završene priče, izvesno je, ne treba dirati. Takve kakve su, same po sebi savršene, imaju i glavu i rep - i šarm, čije bi preinačavanje vodilo samo manje vrednoj kopiji. Naravno da je greška kategorično odbijati svaku mogućnost „podmlađivanja“ provereno dobrih „starina“. Prošle srede smo se uverili kako nije svaki polazni model obavezno najbolji, ali, da uvek postoji poneko pravilo koje opovrgava izuzetke u pokušaju. Tada svaka izjava u stilu „Ništa bez originala!“ ne odražava prosto konzervativnost i tvrdoglavo odbijanje da se makar za centimetar odstupi sa branika tradicionala: naprotiv, ona je odraz činjeničnog stanja. 

Mnoga poigravanja su, kada ih postavimo rame uz rame sa početnim primerima ugledanja, uglavnom mediokritetski pretenciozna i zaista suvišna. Uvod prethodne liste pozabavio se najdrastičnijim ispadima te vrste, u međuvremenu sam ih se setila još nekoliko: Guano apes – “Big in Japan” (ovo ranije nisam smela ni da nagovestim u prisustvu pojedinih bliskih ljudi), Kesha – “Right round”, Tarja Turunen – “Poison”, Cher – “Fernando”(jasno mi je da je iz mjuzikla, ali, ipak…), Super s karamelom – “Pa, dobro, gde si ti”, Dejan Cukić – “A šta da radim”. Ne znam u koju se kategoriju ubrajaju “Ostaće istine dvije” (mutirani When the doves cry) i “Jednom kad sve ovo bude juče” (They don’t care about us) Dina Merlina: među prepeve ili (nenamerne) parodije? U svakom slučaju, tada mi se samo od sebe nameće pitanje upućeno izvođačima: “Ljudi, ZAŠTO ovo radite? Imajte milosti!” Pesme koje slede potvrdiće održivost istine da, ukoliko nemate ništa zaista novo i vredno čime biste ih obogatili, ne bi trebalo narušavati stabilnu, u sebi savršenu, lepotu postojećih muzičkih dragulja. 

10. Massimo Savić - „Stranac u noći“ (1987)

Velikodušno pozivajući koleginicu Ninu Badrić da snime (lep) duet, Masimo je nesvesno potvrdio jedno moje staro zapažanje. Naime, primetna su nastojanja brojnih, ovdašnjih i inostranih, nesumnjivo dobrih (ženskih) vokala da svoje sposobnosti stavljaju na probu izvođenjem standarda, što je sasvim normalno i u redu, do trenutka kada se (a uglavnom tako bude) previše zanesu, pa ga uvrste u stalni koncertni repertoar. Nije sporno prisvajanje, koliko način interpretacije koji, kao po pravilu, karakteriše svako od sličnih izvođenja: propinjanje, afektiranje, očajnička težnja da demonstriraju glasovne kapacitete tako što će „okititi“ osnovu pesme nepotrebnim motivima, zvučeći kao da su, s oproštenjem, upravo na klozetskoj šolji (ono što Đuro zove WC pjevači: pogledajte klip "Toni Vecetinski"). Tako je kod Nine, povremeno i kod, npr. aktuelnih dveju pevačica „Nevernih beba“, a redovno u slučaju najvećeg broja klupskih izvođača. Moram priznati da u ovu kategoriju spadaju pesme "Without you" i "I will always love you". Maraja i Vitni su fantastične pevačice, ali, originalne verzije su nepretenciozno iskrene (pozli mi samo kad se setim scene iz spota u kojoj Hjustonovoj podrhtava vilica od "vokalne gimnastike"). Zašto sve ovo pišem, naročito imajući u vidu da bi neko od vas sasvim opravdano mogao da primeti: „Stani, a Masimov glas, kao, nije natezanje?“ Pravo da kažem, ne znam ide li i on s godinama (kao pihtije) ili vam ne dođe nikad, tim pre što je mojih poznanika koji ne mogu da smisle tu boju i stil pevanja više od poštovalaca. Mene je mama rano „zarazila“ baš ovom kasetom, pa je jasno da sam u grupi fanova. Jedno je sigurno, voleli ga ili ne, niko ne ume da tako prirodno, suptilno, lako otpeva ovu pesmu. Neko ga je uporedio sa Bouvijem...ima smisla! Poseban, jedinstven umetnik.
9. Michael Jackson - „Smooth criminal“ (1987)

Sve u ovoj pesmi vrišti „Majkl Džekson“, od uvoda, preko refrena, do čuvenog spota, tako da je bilo koja obrada naprosto - smejurija. Sa prvim taktovima vas “uvlači”, pa bez mogućnosti izvrdavanja i pauze “vozi” prema kraju. Estetika iz doba prohibicije, legendarni moonwalk i nerazrešena enigma: jel’ Eni dobro? I koliko puta, zaboga, Majkl ponovi to pitanje? Verzija grupe Alien ant farm ne nudi ništa sem neartikulisane buke i pokušaja “duhovitosti”, pa nije čudo, a ni neka šteta što su ubrzo izbledeli u sećanju većine.
8. Zana - „Mladiću moj“ (1983)

Da se nadovežem na prethodnu stavku, uvek me poprilično zabavljala sklonost ka preuveličavanju značaja nekih malo „bučnijih“ obrada naspram originala. Nikad, nikad nisam mogla da smislim pesmu „Mladiću moj“ u izvođenju Oružjem protivu otmičara, a baš od nje niste mogli pobeći prilikom bilo kog izlaska u rokerski orijentisane kafiće (ne znam kakva je situacija poslednjih godina). Možda je razlog u tome što mi ne prija „baš-me-briga-što-sam-antisluhista“, nazalno-razvučeni stil pevanja, ili u tome što verujem da je Zana Nimani sasvim dovoljno rokerski energično izvela pesmu.
7. Chris Isaac - „Wicked game“ (1989)

Obrada koju je početkom veka snimila grupa HIM zaista je solidna. Međutim, original je i nenadmašan i važan i fascinantan iz toliko mnogo razloga da je svaka dalja polemika suvišna. Ajzakova pesma, čak nezavisno od sada već klasičnog spota (havajska plaža, Helena Kristensen, oblaci) u režiji Herba Rica, sušta je senzualnost.



6. Kate Bush - “Running up that hill” (1985)

Da li je uopšte potrebno obrazloženje? Od nekoliko postojećih obrada, najpoznatije su dve: prvu  potpisuje bend Within temptation, drugu Placebo. Ali, Kejt je toliko originalna umetnica da svi pokušaji kopiranja, naročito nakon uklapanja zvuka sa vizuelizacijom kroz dinamični spot, izgledaju bledo i nekako “kilavo”. Čelnici diskografske kuće EMI, za koju se Kejt pre trideset pet godina spremala da objavi album “Hounds of love”, nisu pokazivali mnogo entuzijazma u pogledu ovog singla kao vodećeg. Uspeli su da je ubede da promeni naslov (prvobitno „Deal with God“, odbačen iz straha od eventualne loše reakcije na religijsku aluziju), ne i da odustane od namere da baš ova pesma otvori ploču. Pokazalo se da je umetnik, još jednom, u pravu.
5. George Michael - „Careless whisper“ (1984)

Obožavam ovu pesmu i, delom pošto verujem da zaslužuje članak iz muzičke rubrike koji će se samo njome baviti, a drugim delom uobičajeno zanemela pred njenom lepotom i delikatnošću, biću kratka, kako biste i sami na miru uživali. Čula sam samo jednu, od nekoliko postojećih obrada, a izvodi je bend Seether. Nedopustivo i siromašnije za barem dve presudne osobine: sada već legendarni uvod na saksofonu, koji suštinski doprinosi melanholičnosti; savršeni glas Džordža Majkla, koji je pesmu napisao veoma mlad, a opet kroz nju ispoljio iznenađujuću zrelost i razoružavajuću emociju. 
4. Alen Slavica - „A ja ludujem“ (1986)

Žalosno je što, u poslednjih desetak godina, kada pretražujete radi ove pesme (čiji naslov nekad varira, od „Ja ludujem“ do  „Ludujem za tobom“), kao rezultat prvo izlazi - Dženan Lončarević. Neću da trošim reči na  precenjenog, nazovi pop pevača čija verzija „Ludujem“ izaziva bol u glavi i ušima čak i ukoliko niste upoznati sa originalom. Većini onih koji su odrastali uz muziku osamdesetih, hrvatski pevač Alen Slavica je poznat po baladi „Dao sam ti dušu“, a neki su možda čuli i da je zet Arsena Dedića (oženjen njegovom kćerkom iz prvog braka). Pesma pred vama poseduje jednostavnu lepotu, za razliku od Lončarevićeve izvedbe začinjene tipično splavarsko-svadbarskim „ukrasima“ (uporedite samo rešenja za refren). Tome mnogo doprinosi prepoznatljivi šmek decenije nastanka, sa klavijaturama kao nezaobilaznim sastojkom svake druge ondašnje kompozicije.
 
3. Simon and Garfuncle - „The sound of silence“ (1964)

Jedna reč: „Diplomac“. Na pravim mestima, u ključnim scenama, čuju se pesme koje potom zauvek vezujemo baš za taj trenutak, pri apsolutnoj harmoniji slike i zvuka. Skorašnja obrada grupe Disturbed oduševila je mnoge (meni je otkrila Sara, do tada nisam bila ni najmanje upoznata  sa radom ovog benda) i za to zaista postoje razlozi, ali, ono što su Pol Sajmon i Art Garfankl stvorili ipak ostaje nedostižan uzor. Pesma kao da izranja iz tame, da bi se postepeno, stišavanjem, vratila, ne u ništavilo, ali nekakav čudan spokoj. Sagledana u svetlu rastuće otuđenosti i odsustva prave komunikacije, (spo)razumevanja, empatije, zvuči proročki i mračno. Mislite o tome ovih dana….

…"Fools", said I, "You do not know
Silence like a cancer grows
Hear my words that I might teach you
Take my arms that I might reach you"
But my words, like silent raindrops, fell
And echoed in the wells of silence…
2. Buzzcocks - „Ever fallen in love (With someone you shoudldn’t’ve)“ (1978)

Pank nije žanr koji preferiram, sem nekoliko značajnih izuzetaka. Jedan je upravo na tapetu. Oduševljava me kratka, jasna, direktna istina posredovana kroz strofe i refren. Pa, budimo iskreni, koliko se nas nije bar jednom u životu našlo u situaciji iz naslova? Najpoznatije obrade su ona sa soundtrack-a za animirani film “Šrek 2” (izvodi Pit Jorn) i verzija cover benda Nouvelle Vague, ali samo je družina Pita Šelija uspela da je oboji ovakvom eksplozivnošću i energijom. Možete je čuti i u epizodi "Simpsonovih" nazvanoj Love, Springfieldian style, gde Nelson i Lisa parodiraju ljubavnu priču Sida i Nensi, umesto heroinom "drogirajući" se - čokoladom.
1. Tears for fears - „Mad world“ (1982)

Dvojac je svoje najveće hitove (među kojima su “Shout” i “Everybody wants to rule the world”) bojio angažovanošću koja im je bez sumnje zagarantovala neograničen rok trajanja. Isto važi za pesmu (sa debitantske ploče ,“The Hurting”), koju mnogi možda bolje pamte u vidu verzije Gerija Džulsa koja se čuje u filmu “Doni Darko”. Ona je beskrajno depresivna i mračna, što svakako odgovara sadržaju stihova, ali isto tako podupire moje razloge da preferiram original. Istu "grešku" u obradi napravio je bend Imagine dragons: potištenost i crne misli lirskog subjekta suviše su očigledne. Šta imamo, nasuprot tome, u zanemarenoj originalnoj verziji? Samo naizgled “razigrana u stilu osamdesetih”, u izvođenju Tears for fears ista pesma zvuči kao ispovest čoveka na ivici razuma, nekoga kome fali tek jedan okidač da potone u uzburkanom moru (samo)destrukcije, a čiju labilnost šareni, karnevalski (zvučni) okoliš dodatno ističe, umesto da nas zavara. Svemu pogoduju “cirkuska” muzika, glas Kurta Smita i prateći spot: nezanemarljiva doza sarkazma i reči koje su (a to, bojim se, mnogima izmiče) u namernom kontrastu sa melodijom. Često je uzimam za himnu uzaludnosti, svih dana provedenih u začaranom krugu. Primenjiva je i na izolaciju.