Juče
smo dali četrdesetodnevni pomen našoj dragoj „Igri prestola“, čiji je pepeo,
uveliko raspršen nad Kraljevom Lukom, nestao pred obnovom po receptu modernih
srbijanskih vlasti...Šalim se. Mada je serija završena, čini se da još dugo
nećemo upokojiti tog vampira, dokle god je volje, materijala
za diskusiju, a posebno starih, dobrih knjiga. I neka, jer, nije taj krvopija
za svojih devet “HBO” godina ni bio toliko loš, naprotiv. Hoće li se
pop-kultura i televizijska istorija ubuduće računati pre i posle „Igre prestola“ (ili su takmaci „Breaking bad“,
„Handmaid's tale“ i „Westworld“ ipak relevantniji?), ostaje da se vidi. A sa
čime smo to mi, odani, trpeljivi, premda na kraju razočarani poštovaoci
ostavljeni? Preciznije, ima li života, tj. njegovog medijski zabavnog aspekta,
posle „Igre prestola“?
Serija
je javnosti otkrila čitavu generaciju mladih, uglavnom britanskih glumaca, dok
je za one iskusnije, ali na internacionalnom planu nedovoljno poznate otvorila
velika vrata. Omogućena im je najbolja „odskočna daska“ i, iskoristili je ili
ne, ostaje sigurno da će im „Igra prestola“ zauvek predstavljati znak
raspoznavanja. Zatim, serija je ostvarila, za žanr gotovo neočekivan, proboj
epske fantastike na televizijsko tržište. S jedne strane je pametno iskorišćen
ogroman uspeh „Gospodara prstenova“, kao i nešto kasnija ekspanzija tzv. kostimiranih drama sa bitnim udelom
natprirodnog („Merlin“, „Kamelot“, “Penny Dreadful”, “Hronike Šanare”). Sa
druge je, zahvaljujući neuobičajenoj realističnosti i prestupanju žanrovskih
granica u pogledu psihologije likova, političkih malverzacija u fokusu, razuđene
radnje i (isprva previše korišćenih) šok-efekata, označila novitet i privukla
čak i onaj deo publike koji inače ne prati ništa slično. Nezapamćeno zanimanje
za (televizijsku) fikciju, baza fanova koja se svojom predanošću (na granici sa
fanatičnošću) može uporediti jedino sa „Star Wars“ klubovima obožavalaca,
bezbrojne diskusije, tumačenja, alternativne verzije zapleta, krajnje netipične
za delo popularne kulture, ovde su od početka ustanovljeni kao pravilo.
Poruke i pouke (ili: čemu nas je naučila
“Igra prestola”?)
1.
Nasleđe i temperament su sudbina od koje nema bekstva. Džon ostaje kopile,
Deneris ne uspeva da izađe iz senke oca, Ludog kralja, a Džejmi da se odvoji od
bolesne ljubavi prema Sersei.
I tried so hard, and got so far,
But in the end it doesn't even matter,
I had to fall, to lose it all,
But in the end, it doesn't even matter.
But in the end it doesn't even matter,
I had to fall, to lose it all,
But in the end, it doesn't even matter.
2.
Put iskupljenja se ne važi (Džejmi).
It's
in the blood, running through my veins,
The pain inside is driving me insane,
I've done it all before and I'll do it again and again,
'Cause it's in the blood, it's in the blood.
The pain inside is driving me insane,
I've done it all before and I'll do it again and again,
'Cause it's in the blood, it's in the blood.
3.
Opstaju proračunati i podli, mada ne baš uvek.
Kako god bilo, poštenje i čast nikom nisu sačuvali glavu na ramenima.
Only
the good die young,
All the evil seem to live forever…
All the evil seem to live forever…
4.
Ljubav i poverenje su smrtonosni, čine nas ranjivim i skupo se plaćaju. Ko god
se usudio da zavoli nekoga, završio je na najbrutalniji mogući način.
...Love, love will tear us apart again...
5.
Bren nije slomio točak: seo je na
njega! Umesto Gvozdenog, dobili smo - drveni presto.
Da im je život pesma (leda i vatre), bila bi to:
1.
Deneris, "Let us burn" (Within temptation)
2.
Džejmi i Sersei, "Tainted love" (Soft cell)
3.
Remzi Bolton, "Tormentor" (W.A.S.P.)
4.
Targerijeni, "Where dragons rule" (Crimson glory)
5. Starkovi, "Čopor ide u raj" (Osmi putnik)
Kuće koje najviše volim, na kraju
sage
Na
samom početku i dosta dugo nakon toga, bez razmišljanja sam se odlučivala za
kuću Stark kao omiljenu. Bilo ih je još par koje su im “disale za vratom”, ali vukovi su prilično sigurno držali
prednost i pored toga što su u više navrata pokazivali iznenađujuće
nesnalaženje i nedoslednost u presudnim životnim situacijama. Ipak, kako je
vreme prolazilo, moja gledišta su se, prirodno, menjala u skladu sa obrtima i
kada rezimiram čitavu priču - a govorim isključivo o seriji -
Starkovi su prilično nisko pali. Shvatila sam da su ih dve porodice koje sam
uvek simpatisala, ali nekritički oduševljena Severnjacima istovremeno i
potcenjivala, na kraju ubedljivo potisnule.
Što
se “fantastičnih” bića tiče, to su svakako Targerijeni,
iako su autori serije učinili sve da ih predstave kao apsolutno nekompetentne,
nedorasle staroj slavi dinastije, a neki čak potežu i paralele sa nacističkim
mitom o arijevskoj rasi. Ono što,
zapravo, svrstava „Igru prestola“ u epsku fantastiku, sa čime su povezani svi
ostali vidovi ispoljavanja magije i natprirodnog, jesu upravo izbeglice iz
Valirije. Više puta sam čula kako ih upoređuju sa Tolkinovim vilenjacima i
zaista je tako: nestvarnog izgleda, čudesne prošlosti, povezani sa neobičnim
bićima i kadri da pokreću kako veličanstvene, tako i zastrašujuće pojave, oni
su bez konkurencije među plemićkim porodicama Sedam kraljevstava.
Kada
je reč o “ljudskim” kućama, svakako su to Tajreli.
Njihove kvalitete nije lako uočiti “na prvu loptu”, što ne znači da ne postoje.
Kao umerena verzija Lanistera, oni su verovatno (bez obzira na tragičan, glup
ili najbolje tragično glup ishod koji
su im D&D namenili) najbolji igrači u
čitavoj seriji….ili su barem imali potencijal da to postanu. Tajreli su
vlasnici najbogatije i najplodnije zemlje, raspolažu mogućnostima da iz senke
kontrolišu dobar deo kraljevstva i time se neštedimice služe, nikad ne prelazeći
granicu zbog koje bi ih neko optužio da su zločinci. Oni su vešti manipulatori,
ali tako da to uopšte ne izgleda kao foliranje, zahvaljujući prirodnoj harizmi
koja ih krasi. Ono najvažnije: suptilnije od Martela zastupaju jednakost među
polovima i žene su veoma važan faktor u vođenju politike njihove kuće.
Tolerantni su, liberalni, imaju stila, tako da nije ni čudo što bi se svaka
vesteroška udavača najradije udomila u Visokom Sadu (Visovrtu). Koliko god
potcenjivali, počev od same ledi Olene, njihov neživotinjski simbol, zapravo je savršeno odabran: ruža je spolja
lepa i miriše, ali pazite se njenog trnja…
Sve ono zbog čega će knjige uvek biti
zanimljivije (izostavljene teme i likovi):
1.
Mitologija i potpunija, detaljnija
proročanstva. Ne mogu opisati koliko se radujem ponovnom čitanju, za par
godina, Martinove sage, niti koliko su to razgranati, bogati, opijajući opisi,
napeti podzapleti, sjajne ideje…naravno, izuzetan prevod Nikole Pajvančića posebno
doprinosi doživljaju. Nema sumnje da će se o knjigama tek govoriti, pa i na
ovoj stranici.
2.
Znatno složenija, dublja karakterizacija
ličnosti, od istaknutih (neću reći glavnih, pošto je pitanje da li tako
nešto postoji u “Pesmi Leda i Vatre”) do sasvim sporednih. Imamo planinske
klanove u Erinovom Dolu, Krvave lakrdijaše (iliti Hrabre drugare), kurtizane iz Bravosa, Alhemičarsku gildu (esnaf), Gospu Kamenog Srca,
Snažnog Belvasa, braću Ketlblek…Hajde
da se osvrnemo samo na Džejmija Lanistera: slično Regaru, Martin ga je
čitaocima najpre predstavio sa (oštećene)
strane. Ozloglašeni nadimak, incest,
bacanje Brena sa kule (uvek me zabavljalo kako se potpuno zaboravlja i olako
prelazi preko te epizode), arogancija, imamo sve što je potrebno da ga učini
potpuno nedopadljivim likom. A onda, prvo dobijamo uvid u događaje iz njegove
perspektive, pa se u priču uvodi Brijena i tako se Džejmi, malo po malo, od
omraženog pretvara u lika sa kojim je moguće saosećati, sažaljevati ga,
razumeti, sve do opravdavanja i simpatisanja. Ne znam da li je IJEDAN DRUGI
junak serijala prošao kroz tako drastičnu "evoluciju".
3.
Gvozdena ostrva. Šta mislite, zašto
su mi knjiški Grejdžoji u top pet omiljenih kuća? Tamo vas čekaju ZAISTA mračni
Juron (ne preterujem kada kažem da je u pitanju ozbiljan psihopata), njegova
braća Viktarion i sveštenik Eron “Mokrokosi”, kao i moja miljenica Aša
Grejdžoj. Koja, uzgred-budi-rečeno, nosi kratku kosu, voli (i po sopstvenom
nahođenju troši) muškarce, fantastično
barata oružjem.
4. Dorna, u seriji do te mere unakažena da se čak i oni koji nisu čitali knjige, te nemaju sa čime da je uporede, slažu kako je reč o potpunom promašaju. Dok smo u televizijskoj verziji dobili drčnu (mada sjajno odigranu) Elariju i njene tri beznadežno iritantne kćeri, u knjigama je Oberinova udovica prilično pitoma i zapravo marginalna ličnost. Peščanih zmija je duplo više, međusobno se veoma razlikuju (Tijena je, primera radi, plavuša i trovačica), ali zato su tu drugačiji, mudriji Doran i njegova deca (pri čemu se Tristan, još mali, uopšte ne pojavljuje). Dorna iz knjiga u prvom planu ima princezu Arijanu Martel, njenu planiranu zaveru sa ciljem krunisanja Mirsele, u čemu joj pomaže ljubavnik i gardista, ser Aris Oukhart. Tu je i naročito zanimljiv, tajanstveni Džerold Dejn „Tamna zvezda“…
4. Dorna, u seriji do te mere unakažena da se čak i oni koji nisu čitali knjige, te nemaju sa čime da je uporede, slažu kako je reč o potpunom promašaju. Dok smo u televizijskoj verziji dobili drčnu (mada sjajno odigranu) Elariju i njene tri beznadežno iritantne kćeri, u knjigama je Oberinova udovica prilično pitoma i zapravo marginalna ličnost. Peščanih zmija je duplo više, međusobno se veoma razlikuju (Tijena je, primera radi, plavuša i trovačica), ali zato su tu drugačiji, mudriji Doran i njegova deca (pri čemu se Tristan, još mali, uopšte ne pojavljuje). Dorna iz knjiga u prvom planu ima princezu Arijanu Martel, njenu planiranu zaveru sa ciljem krunisanja Mirsele, u čemu joj pomaže ljubavnik i gardista, ser Aris Oukhart. Tu je i naročito zanimljiv, tajanstveni Džerold Dejn „Tamna zvezda“…
5.
Uloga Zlatne čete, lažni Egon i Džon Konington,
prave odličnu podlogu za unutardinastički sukob i novi “ples zmajeva”. Ukratko,
u petoj knjizi se pojavljuje Regarov najbolji prijatelj sa mladićem za koga
tvrde da je (svojevremeno, zahvaljujući zameni, spašen) princ Egon VI i glavni
Denerisin takmac u borbi za presto. Arijana kreće da mu ponudi bračnu alijansu,
iza svega stoje Varis i Ilirio Mopatis (lik iz prve sezone na koga su D&D
potpuno zaboravili), a tu je i Tirion. Uz sve to, u prošlosti se odigrao ustanak Crnovatri, bočne linije dinastije, što bi moglo biti od izuzetnog značaja za razumevanje aktuelnih dešavanja.
6.
Brojniji, opasniji Tajreli. Mardžeri
ovde nije najjača karika, Loras je daleko zanimljiviji lik (dovoljno je reći da
ga Džejmi Lanister vidi kao „mlađeg sebe“), postoje još dva (starija) brata.
Suđenje se odvija drugačije, pri čemu Loras nije čak ni prisutan (zbog misije
na Zmajkamenu), kamoli optužen za bilo šta (njegova seksualna orijentacija je
pod znakom pitanja).
7.
Slučaj Džejn Vesterling. Dok su u seriji odlučili da Robovu priču i pogibiju sentimentalizuju uvođenjem dosadnog i neuverljivog lika bolničarke Talise, priča u knjigama se
odigrala potpuno drugačije. Oporavljajući se od rana zadobijenih u borbi, ali i
tužne vesti o pogibiji Brena i Rikona, Rob je podlegao „divljajućim hormonima“
(naime, kod Martina su likovi značajno mlađi, tinejdžeri) u društvu domaćinove
ćerke Džejn. Kao pravi sin časnog Neda Starka, oženio se „oskrnavljenom“ devojkom.
Međutim, ona nije bila prisutna na Crvenoj svadbi, još manje trudna (za šta se
od početka postarala njena majka), tako da Robovu udovicu i dalje imamo na
sceni zbivanja, kao i otvoreno pitanje njene uloge u zaveri, budući da su
Vesterlingovi odani kući Lanister. Svakako manje šokantno od zabadanja bodeža u
stomak trudne žene, ali to ne znači da je zaplet lošiji, a scena pokolja manje
potresna.
8.
Velika severnjačka zavera. Predvodi je lord Menderli. U knjigama, Sever i te kako pamti, ali im za to nisu potrebni devojčica Mormont ili dolazak
Arje Stark. Brojni preostali lordovi, podeljeni između (prividne) podrške
Boltonovima ili, nasuprot tome, novopridošloj Stanisovoj armiji, uveliko
spletkare i smišljaju način da preokrenu situaciju. Mens Rajder je živ, poslat
da se pod maskom barda uvuče u zamak.
9.
Postepeno napredovanje Serseinog ludila.
Ovo je jedan od najzanimljivijih aspekata priče, zbog kojih mi je Sersein lik
postao jedan od omiljenijih. Zahvaljujući poglavljima iz njene tačke gledišta,
pratimo kako funkcioniše poremećeni um, lagano tonući u alkohol i -
lezbejske “izlete”!
10.
Zverobrazi iliti „varge“. U seriji,
sem kod Brena i to tek nakon što počne da mu se “javlja” Trooka vrana, ova
veoma važna karakteristika dece Stark uopšte nije dotaknuta. Činjenica je da,
sem Sanse koja za to nije imala prilike, svi Nedovi potomci razvijaju
povezanost sa svojim jezovucima i sposobnost da “varguju” u njih. A nisu
jedini sa sličnim talentom, barem ne na Severu!
11. Baristan Selmi. Ono što me teši je da je jedan od najboljih vitezova Sedam kraljevstava, svedok i baštinik mnogih važnih priča iz prošlosti (pa i one o lepoj, nesrećnoj Ašari Dejn, u koju je bio zaljubljen), u knjigama živ i zdrav. Biću najiskrenije razočarana ukoliko ga se Martin reši na podjednako besmislen, brzopotezni način kao D&D. Previše važan, zanimljiv i dobar lik, neko ko ume da smiri i posavetuje Deneris na pravi način.
11. Baristan Selmi. Ono što me teši je da je jedan od najboljih vitezova Sedam kraljevstava, svedok i baštinik mnogih važnih priča iz prošlosti (pa i one o lepoj, nesrećnoj Ašari Dejn, u koju je bio zaljubljen), u knjigama živ i zdrav. Biću najiskrenije razočarana ukoliko ga se Martin reši na podjednako besmislen, brzopotezni način kao D&D. Previše važan, zanimljiv i dobar lik, neko ko ume da smiri i posavetuje Deneris na pravi način.
12.
Stanis, njegov dvor, uvrnuta pesma lude
Zakrpe. S obzirom na to da sam prvo pročitala knjige, pa počela da gledam seriju,
nije čudno što su mi Stanis i njegova kamarila toliko dragi. Verujte na reč,
nakon “Sudara kraljeva” nema šanse da ne promenite utisak u pogledu srednjeg
brata Barateona. A dvorska luda Zakrpa, najbolji prijatelj male princeze Širin,
može biti svojevrsni prorok, zadubimo li se u stihove koje često ponavlja.
Istina, ovo je bilo bolje u seriji:
5. Lanisteri. Nikolaj, Lena i Piter su čarobni u svojim ulogama, tu nema spora, ali fizički i karakterom prilično ublažene verzije blizanaca i njihovog omraženog brata. Nisu zlatni ni božanstveno lepi, a Tirion nije unakažen i sa pola nosa kao nakon knjiške verzije bitke na Crnobujici; nema bitne priče o njegovoj prvoj supruzi, nestaloj Tiši; Sersei je osećajnija i čak brižna majka prema sve troje dece (u knjigama, jedino Džofri uživa njenu apsolutnu ljubav, dok je prema Tomenu čak veoma neprijatna i gruba); Džejmi za njih zapravo mari (u knjigama ih zove “Sersein okot”, bez najmanje vezanosti). Tajvin je, s druge strane, besprekoran u interpretaciji Čarlsa Densa.
6. Sansa kao zimovrelska nevesta umesto Džejn Pul. U knjigama, dok se Sansa šeta Dolom kao Bejliševa navodna kopilanka, Džejn - kći nekadašnjeg kućeupravitelja Zimovrela, njena vršnjakinja i najbolja drugarica, dolazi u stari dom kao “lažna Arja”. Postaće talac Boltona i jedan od važnih piona u igri koja se vodi za nasleđe Severa. Mada su ova poglavlja još brutalnija nego u seriji, stavljanje prave naslednice kuće Stark u istu poziciju ima neuporedivo veću težinu.
Predlozi za gledanje nakon „Igre prestola“:
Istina, ovo je bilo bolje u seriji:
1.
Mardžeri. Natali Dormer je odigrala
kao pravu opasnicu i sasvim sigurno mnogima omiljen ženski lik, kada se sve
sabere i oduzme. U knjigama, ona naprosto nije toliko samostalna, ni isturena u
prvi plan.
2.
Remzi. Ivanu svaka čast, napravio je
čudo, o čemu sam već pisala povodom ranijih sezona. Remzi Bolton iz knjiga je
gadni, okrutni psihopata čije “aktivnosti” prevazilaze one koje smo pratili na
malom ekranu. Apsolutno gnusan tip. Serijski Remzi je čak ublažen, obdaren
uvrnutom harizmom, sposobnošću mimikrije i, ako ne računamo par neubedljivih
poteza kao što je taktika “dvanaest dobrih ljudi”, znatno inteligentnija osoba.
Isto je Džek Glison postigao sa svojim Džofrijem: možda ne TOLIKO morbidni kao
u knjigama (Martin zbilja poseduje čudnu maštu!), ali, ovo su negativci koje
smo voleli da mrzimo.
3.
Džora. Prognani ser Mormont iz
knjiga nije naročito suptilan i njegovo zanimanje za Deneris na trenutke
prelazi granice pristojnosti. Ijan Glen mu je udahnuo džentlmenski, viteški
šarm, pa iako se beznadežno “zaglavio” u zoni
prijateljstva, zbog njega smo sa znatno više odobravanja posmatrali odnos
prema kalisi.
4.
Igrit. Mada je ni u jednom, ni u
drugom slučaju ne volim, jer je beskrajno iritantna i napadna, moram priznati
kako je Rouz Lesli fizički daleko simpatičnija, a ponašanjem umerenija od
Divljanke iz romana.
5. Lanisteri. Nikolaj, Lena i Piter su čarobni u svojim ulogama, tu nema spora, ali fizički i karakterom prilično ublažene verzije blizanaca i njihovog omraženog brata. Nisu zlatni ni božanstveno lepi, a Tirion nije unakažen i sa pola nosa kao nakon knjiške verzije bitke na Crnobujici; nema bitne priče o njegovoj prvoj supruzi, nestaloj Tiši; Sersei je osećajnija i čak brižna majka prema sve troje dece (u knjigama, jedino Džofri uživa njenu apsolutnu ljubav, dok je prema Tomenu čak veoma neprijatna i gruba); Džejmi za njih zapravo mari (u knjigama ih zove “Sersein okot”, bez najmanje vezanosti). Tajvin je, s druge strane, besprekoran u interpretaciji Čarlsa Densa.
6. Sansa kao zimovrelska nevesta umesto Džejn Pul. U knjigama, dok se Sansa šeta Dolom kao Bejliševa navodna kopilanka, Džejn - kći nekadašnjeg kućeupravitelja Zimovrela, njena vršnjakinja i najbolja drugarica, dolazi u stari dom kao “lažna Arja”. Postaće talac Boltona i jedan od važnih piona u igri koja se vodi za nasleđe Severa. Mada su ova poglavlja još brutalnija nego u seriji, stavljanje prave naslednice kuće Stark u istu poziciju ima neuporedivo veću težinu.
Predlozi za gledanje nakon „Igre prestola“:
1.
Black
Sails (2014-2017). Ukoliko ste ljubitelj Grejdžoja i gusara -
prava stvar za vas. Jedna od retkih serija koje su od prve do poslednje epizode
držale približno isti vrednosni nivo, u pozitivnom smislu. Moju recenziju
možete pročitati OVDE.
2.
Emerald
City (2016-2017). Žao vam je što se radnja serije nije više pozabavila
Citadelom i Bravosom? U ovoj reinterpretaciji Baumovog “Čarobnjaka iz Oza”
pronaći ćete magiju, tehnologiju, feminizam, božanstvene maske i kostime, kao i
mnoštvo zagonetki. Recenzija OVDE.
3.
Vikings (od 2013). Ako su vas
zanimali Severnjaci, a nekim čudom još niste pogledali ni epizodu serije koja
prati skandinavske sage, priču o legendarnom junaku Ragnaru Lotbroku i negovim
saborcima, preporučujem od srca - doduše, samo
prve tri sezone. Tekstovi na temu “Vikinga” nalaze se OVDE.
4.
Merlin (2008-2012). Zmaj (koji
govori!), magija, za promenu ubedljivi prelaz glavnog ženskog lika na mračnu
stranu, vizuelni raj, šarmantni glumci, a nimalo vulgarnosti, golotinje i ničim
izazvanog nasilja, čine neodoljivom BBC-jevu seriju o samim počecima poznanstva
i saradnje čuvenog kralja Artura i još čuvenijeg čarobnjaka. Tekstovi o svih
pet sezona idu, nadam se, dogodine.
5.
The Borgias (2011-2013). Simpatisali
ste Lanistere, dvorske spletke, otrove i borbe, “sumnjive” strasti među braćom
i sestrama? Zaklela bih se da je Martin upravo ovu istorijsku porodicu imao kao
inspiraciju osmišljavajući likove Tajvina i njegovih naslednika. Prisustvo
pojma “Bordžije” na glavnoj “traci” menija mog bloga govori dovoljno: veoma
opširno sam se bavila serijom (OVDE),
jer to u svakom pogledu zaslužuje.
6.
Rome (2005-2007). Pre “Igre
prestola”, HBO je lansirao veoma
kvalitetno ostvarenje sa antičkom tematikom. Njegov uspeh je u velikoj meri
ohrabrio naredni pokušaj, a još (najmanje) jedna zajednička tačka im je -
Indira Varma.
7.
Peaky Blinders (od 2013), Babylon Berlin i Senke nad Balkanom (obe od
2017). Tri krimi/triler/drame obuhvataju međuratne, dvadesete godine XX veka u Evropi,
imaju dosta slične sižee, ali i specifičnosti koje ih čine, svaku na svoj
način, više nego primamljivim. Produkcija, gluma, muzika, zločini, preplet
alternativnog sa realnim istorijskim kontekstom, na izuzetno su visokom nivou,
tako da ćete sa uživanjem nagađati šta se upravo desilo, a šta sledi u narednoj
epizodi.
O “Blinders"-ima, tj. "Birmingemskoj bandi”, pisala sam OVDE, dok će ostale dobiti svoje recenzije od jeseni. Sve tri serije su, važno je napomenuti, još u toku i očekuju se nove sezone. Posebno mi je drago što je jedna od njih,“Senke nad Balkanom” (za internacionalno tržište naslovljena Black sun), domaća i što je nedavno okončano snimanje drugog ciklusa, koji deluje još spektakularnije nego prethodni. Na vreme ću joj posvetiti dužnu pažnju.
O “Blinders"-ima, tj. "Birmingemskoj bandi”, pisala sam OVDE, dok će ostale dobiti svoje recenzije od jeseni. Sve tri serije su, važno je napomenuti, još u toku i očekuju se nove sezone. Posebno mi je drago što je jedna od njih,“Senke nad Balkanom” (za internacionalno tržište naslovljena Black sun), domaća i što je nedavno okončano snimanje drugog ciklusa, koji deluje još spektakularnije nego prethodni. Na vreme ću joj posvetiti dužnu pažnju.