Godinama
unazad, postoji formula koje se stvaraoci određenog žanra pridržavaju,
pokušavajući da dosegnu ideal ispisan još na stranicama Orvelove „1984“. Glasi,
otprilike, ovako: osmisliti što detaljnije i verodostojnije društvo, u
realnosti nepostojeće - ali ne i nemoguće; staviti u središte nekoliko dovoljno
zanimljivih likova - ali ne previše samosvojnih, kako bi okolnosti njihovog
bivstvovanja ostale dovoljno upečatljive; sve to skrojiti u oblik napete,
granično zastrašujuće, upozoravajuće radnje, a u novije vreme naročito
prilagoditi adolescentskoj čitalačkoj grupi. U mnoštvu romana koji manje ili
više koketiraju sa navedenim odlikama, postalo je teško izdvojiti nešto u
znatnijoj meri odudarajuće od traženih klišea. Ipak, postoje knjige kojima to
uspeva, uz neizbežne početničke trapavosti. Dobar primer je veoma ambiciozno osmišljen roman „Sezona
kostiju“ (”Laguna”, 2015; orig. The
bone season, 2013), mlade autorke (rođena 1991. godine)
Samante Šenon, prvi od planiranih (čak!) sedam nastavaka.
izvor: delfi.rs |
Pomalo
konfuzan početak uvodi nas u složeni svet, gde junakinja-narator, Pejdž Mahoni, već tri godine (od svoje
šesnaeste) radi za ilegalnu grupu, tzv. Sindikat,
dejstvujući pod pseudonimom “Bleda sanjalica“. Predvođeni Džeks(on)om Holom, oni su vidovnjaci, društveno omrznuti i
marginalizovani pojedinci sa natprirodnim sposobnostima, takođe najstrože
zabranjenim. Svaka sumnja na posedovanje neke od sličnih veština, u Londonu
budućnosti (preciznije, 2059. godini) tumači se kao veleizdaja. Zbog toga se
ovi ljudi kriju, krećući se uglavnom noću i to ograničenim delovima grada, slobodnim
od nadzora NPO-a (jedinica Noćnog pozorničkog odreda) i ostalih organa
(represivne) vlasti Sciona. Svaki
sindikat pod svojom upravom drži određenu teritoriju, na čelu ima gospodara, a između sebe se bore za
prevlast nad „crnim tržištem“. Naročito su traženi šetači kroz snove, red
kome pripada Pejdž, zahvaljujući retkom, ali i smrtonosnom umeću koje zbog
svojih karakteristika, čak i unutar citadele, predstavlja pravi tabu.
Dok u svetu "napolju" ljudi razvijaju zavisnost od vazduha, “prestupnici”
jedni druge prepoznaju po auri. Opšteći sa duhovima koji lutaju etrom, viđajući
mrtve, ulazeći u snove i umove, svi ti saborci ili protivnici raspoređeni su u
šest kohorti, u okviru isto toliko sektora. Vidovnjaci, tj. neprirodni se međusobno razlikuju
pripadnošću nekom od sedam redova, već prema stepenu veštine predviđanja. Osobe
bez sličnih darova zovu „normalnima“ ili „amaurotičarima“, kakav je i otac
glavne junakinje - Irac, naučnik koji nikako da prežali što se kćer, umesto
perspektivne budućnosti koju nudi školovanje na univerzitetu, odlučila za
konobarisanje. On živi van sektora, u samom gradu i Pejdž od njega krije čime se bavi otkako je
napustila školovanje, pobegavši da vodi samostalan život. Njena verzija za
javnost glasi kako je zaposlena u jednom od barova
sa kiseonikom.
Život
se odvija u vrsti totalitarizma, pod strogom cenzurom. Saznajemo da je Engleska
duže od 150 godina „kraljevstvo u embrionu“, još otkako je Edvard VII navodno
„otvorio vrata epidemiji vidovnjaštva“. I najmanja sumnja na upotrebu čarolije
ili paranormalno od tada je surovo proganjana, dok paranoja društva raste sa
svakom decenijom. Za to vreme, jedino citadela
pruža utočište metama podozrivih pogleda, primajući ih u svoje organizovano
podzemlje kao poslednje uporište. Taj prostor je nezahvaćen apsolutnom
kontrolom, pa se u njemu, primera radi, može pronaći zabranjena literatura
(„Frankenštajn“) ili muzika (Sinatra!), inače nemilosrdno proterivana čak i
zbog jedne jedine reči, dovoljne da, makar metaforički, podseti na
vidovnjaštvo.
Zaputivši
se da provede vikend sa ocem, Pejdž će te večeri u gradskom prevozu, braneći
sebe i jednog medijuma, usmrtiti jednog, a u ludilo poslati drugog potčuvara.
Mada uspeva da se domogne očevog stana, u noćnoj raciji ipak biva uhapšena.
Potom je sprovode u kaznenu koloniju Šeol
I, gde će je zatvoriti sa različitim „kolegama“. Svako od prisutnih poseduje
drugačiji i potencijalno veoma razoran dar, iako se tu obično nađe i poneki,
greškom privedeni normalac. Pored
Pejdž, tu su Džulijan, Karl, Tilda, Ajvi, mali Seb...i svi drugačije
reaguju na nove okolnosti i zahteve. Njihove moći nameravaju da, za svoje
tajanstvene ciljeve, iskoriste refaiti
– neobična humanoidna bića pod čijom su sada upravom, a koja je, kao što će se
uskoro pokazati, još jezivija od scionskog jednoumlja. Po mnogo čemu, ovi anđeli su automatizovana stvorenja,
lišena ljudske sposobnosti za pozitivna osećanja – ali, ne i zavist, mržnju,
sujetu. Poput spiritualnih vampira, hrane se čovekovom aurom.
Prema
izmenjenoj viziji Šenonove, Britanija je još 1901. prestala da bude monarhija i
prestonicom upravljaju veliki inkvizitori,
dok je znameniti univerzitet u Oksfordu zbrisan prilikom požara, pola veka
ranije. Nakon toga, sam grad postaje izgubljeno, na zvaničnim mapama
nepostojeće mesto - zapravo odredište gde se iz londonskog Tauera, na svakih
deset godina, prebacuje izvestan broj utamničenih, među njima i Pejdž. Sa
parafinskim lampama, starim zdanjima, kaldrmom i pozornicama na otvorenom, Oksford predstavlja živu sliku
zamrznute prošlosti. Sve ostalo je, međutim, ravno najluđoj halucinaciji. Pejdž
shvata da je jedna od izabranih za aktuelnu „sezonu kostiju“, decenijsku isporuku nadarenih refaitskoj rasi. Kao
zamenu za osnovno pomilovanje, moraće da prihvati regrutaciju u njihovoj misiji.
Naime, sve pridošlice bivaju razvrstane u redove jakni (boraca) ili zabavljača
(posluge), već u zavisnosti od sposobnosti i veštine prikazanih tokom
nemilosrdne obuke. Boja jakni se
menja prema dosegnutom nivou, pa svi počinju od bele, napredujući ka uniformi
najvišeg ranga – crvenoj. Istina, mnogi završe obeleženi kukavičkom žutom, ukoliko
su nespremni za ispunjenje svakog zahtevanog zadatka, uključujući ubistvo po
komandi.
Pored
više nego jasne podele na gradske distrikte i kuće (po ugledu na bratstva unutar
studentskih kampusa), Šeol I ima
čitav niz čudnih pravila, kojih se "lovina" mora pridržavati kako bi opstala. Izlaz je
dozvoljen samo noću, imena su im zamenjena brojevima, refaiti su njihovi
gospodari, neka vrsta anđeoskih bića, u isti mah divni i zastrašujući. Takav je
i devojčin utisak o novostečenom mentoru. Nadglednik Arktur (na poleđini
knjige stoji pogrešan prevod – Varden,
kao lično ime, a zapravo je u pitanju imenica varden; srećom, ovaj propust se ne ponavlja nigde u samom tekstu!)
očito zauzima visoko mesto u kolonijskoj hijerarhiji, a lično je odabrao za
štićenicu i stanara, načinivši pravi
izuzetak.
Robovi
se, bili vidovnjaci ili ne, povezuju u zajednicu saučesništva, a Pejdž se
posebno zbližava sa Liz Rajmor
(akrobatkinja čija je specijalnost čitanje tarota, dovedena u prethodnoj
desetogodišnjoj „turi“) i prorokom Džulijanom,
korpulentnim mladićem obrijane glave. Težak tretman, ispunjen brutalnim
zahtevima koji se stavljaju pred regrute, u prvo vreme lomi i Pejdž. Uprkos
svemu, ona je neprestano usredsređena prema svom svetu, nadajući se nekom čudu
u vidu pomoći od Džeksa, ali, svesna i toga kako će morati da sama stvori
izlaz, naoružana opasnim i preko potrebnim znanjem.
Postepeno dolazi do odgovora na brojna pitanja, baš kao što i mi otkrivamo njenu
prošlost. Uz to, odmah se odlučuje da, paralelno uz prividno navikavanje, traga
za načinom izbavljenja.
Usput otkrivamo istorijat junakinjine pripadnosti sindikatu, fragmente njenog ranog detinjstva
u revolucionarnoj Irskoj, korak po korak uklapanja u zajednicu Džeksonovih
„bandita“, što sve objašnjava i značajno motiviše njene buduće odluke, reakcije
i načine suočavanja sa obukom u Šeolu I. Kako se iskušenja budu nizala,
dešavaće se da Pejdž sve češće „odluta“ u nostalgična sećanja na život u
Scionu, pre svega sigurnost koju su joj ulivali mladi doktor Nik Nigerd (čovek koji prvi otkriva
njene paranormalne sposobnosti) i harizmatični Džekson (upoznala ga je upravo posredstvom
Nika). Zahvaljujući njima dvojici, naučila je da kontroliše i skriva svoje
moći. Suprotnost im je, u današnjim okolnostima, prorok Dejvid, čije usluge
zauzvrat impliciraju nimalo časna očekivanja, a nije jedini od koga vreba
opasnost.
Zlokobno
hladna i moćna Našira Sargas, krvna kraljica refaita i Arkturova
verenica, odgovara klasičnom tipu negativke, zle kraljice-„matice“, koja
prikuplja i (zlo)upotrebljava tuđe sposobnosti za lično jačanje, tražeći
apsolutno savršenstvo znanja. Arktur, ipak, nije tek njena „konkubina“ (kako ga
drugi zlurado zovu), već sprovodi skrivene, buntovne akcije. Tu subverzivnu
delatnost Našira, razume se, sluti, pa ga uporno proverava i uhodi, što samo
širi pukotinu nepoverenja u samom vrhu
sistema. Istovremeno, zadužujući Nadglednika pružanjem pomoći, Pejdž
počinje da dela kao „dvostruki agent“ i koristi svaku priliku da pribavi
korisne podatke za buduće bekstvo.
autorka |
Unapred
sam čula izvestan broj negativnih kritika, tako da su moja očekivanja od ove knjige, priznajem,
bila minimalna. Iz poglavlja u poglavlje, pripremala sam se za razočarenje – do
koga, na svu sreću, nikako nije dolazilo! I pored svrstavanja u „young adult“
literaturu, roman izmiče strogim žanrovskim određenjima. Nemali broj strana
proleti zaista brzo i uzbudljivo, sigurno razvijanim tempom i tokom radnje.
„Igrači“ su raspoređeni, predstavljeni kroz dovoljan broj informacija, njihovi
motivi i karakterizacija jasno nagovešteni, a ustrojstvo sveta priče i odnosi
koji vladaju, deluju intrigantno i bogato. Početna zamisao i prvi koraci u
pravcu njenog ispunjenja zadovoljavaju postavljeni nivo. Roman se služi
distopijskom matricom, kombinujući fantastiku sa kritikom savremene otuđenosti
i različitih vidova totalitarizma, povezujući naučno sa mističnim, kreirajući
višeslojni svet na temeljima alternativne istorije zapadne Evrope. Sve je to,
naravno, „upakovano“ u okvire književnosti za mlade, na očiglednom tragu Džoane
Rouling, Kasandre Kler, trilogije „Igre gladi“, ali i „Nikadođije“ Nila
Gejmena.
Glavna
junakinja je atipična – hitra, nezavisna i odlučna, dok ni ostali prisutni
motivi i pojave nisu sasvim stereotipni, niti je lako izbeći privlačnoj snazi
uzbudljivog sižea. Neprestano se pojavljuju novi podzapleti, uvode elementi
koji održavaju čitaočevu pažnju kao prikovanu za svaku stranicu. Lako se
saživljavamo sa protagonistima, svaka njihova dilema i nas „baca u rebus“. Ovo
je priča bez „praznog hoda“, opskrbljena brzinom razmišljanja i reakcija,
mnoštvom svežih, maštovitih pojmova (pejzaž snova, emiti, hladne tačke,
teritorija Ničije zemlje, cvet amaranta…), domišljatim rešenjima, stvarnosno i
intertekstualno zasnovanim osnovnim odnosom
snaga, kao i dosta neočekivanih obrta i otkrića. Iako je najavljeno
(preterano) ambicioznih sedam nastavaka, priča se slobodno može zaustaviti i na
ovom jednom, više nego solidno zaokruženom romanu.
Zanimljivost:
jedna od članica Džeksove sedmorke je
Beograđanka, inženjer Danica Panić – „ponosna što niko od nas ne može da
izgovori njeno ime. Ni prezime.“ Nešto kasnije, pojaviće se i „Radmilo Arežina,
zamenik srpskog ministra emigracije“! U zahvalnici je autorka, između ostalog,
spomenula svoje „konsultante za srpska imena i prezimena”.
Zamerka: rečnik (brojnih) posebnih izraza, koji se odnose na vidovnjačke redove i veštine, trebalo bi da se nalazi na početku ili u fusnotama.