piše:
Isidora Đolović
Koliko
ste puta izgovorili naslovnu rečenicu? Jeste li od onih zabrinutih svime u šta
se početna preimućstva korišćenja tehnologije i globalnog online-povezivanja, pretvoriše u međuvremenu? Smetaju li vam
instant-znanje, nikad kraća ni manje održiva pažnja, svefejsbučko foliranje i ozbiljna zabluda u koju
„Tvitter“-angažovanost, pod ruku sa „Instagram“-projekcijama stvarnosti, baca
korisnike? Borite li se da održite balans pametne upotrebe, u eri masovne ZLOupotrebe
svima dostupnog oruđa progresa ili oružja zaglupljivanja? Vidite li sliku širu
od ekrana računara, tableta, „pametnog“ telefona? Dopire li vam misao dalje od
„Wireless“ signala?
Bio
vaš odgovor potvrdan ili odričan, uzmite u ruke knjigu ovako transparentnog,
kategoričnog naslova – i pogledajte šta to ima da vam saopšti. Od uvodnog
„upozorenja na sadržaj“, poslanica „licemernog“ autora Džareta Kobeka - „Ja mrzim
Internet“ (I hate the Internet; prvobitno
samizdat, roman je kod nas objavila Booka,
2017.), čitaocu se obraća odvažno, direktno i beskompromisno. Primamljivost i
drskost su mu, uostalom, pribavile početnu popularnost i dobru reklamu, koje
nisu izostale ni u slučaju ovdašnjeg prevoda.
Tehnološki
napredak je oduvek bio „mač sa dve oštrice“, danas više nego ikada ranije. Ono
što podriva određene ključne probleme modernog sveta, često preko noći postane
pomodna senzacija, gubeći svoju primarnu „oštricu“. Vrlo lako se moglo desiti
da i Kobekov roman, usled ogromne popularnosti stečene – ironije li! – upravo
zahvaljujući društvenim mrežama, doživi takvu sudbinu. Ipak, njegov nemilosrdni
okršaj sa kandžama kapitalizma, ponorom otuđenosti koji virtuelna stvarnost dubi
iz dana u dan, kao i pandemijom površnosti što vreba praktično svakoga, na
svakom mestu, nije izgubio na početnom zamahu, ni intenzitetu. Veliko
interesovanje , u kombinaciji sa ogorčenošću „potkačene“ ciljne grupe, svedoči
kako ima nade da se poruka, ne samo čuje,
već i zaista primi.
Internet
je divan pronalazak. To je kompjuterska mreža koju ljudi koriste kako bi
podsetili druge ljude na to kolika su zapravo govna.
Neko
je upravo “prozvao” Adelajn, vulgarnim komentarom koji sabira izvestan broj
najaktuelnijih stereotipa. Naša junakinja je, valja za početak objasniti, kći
kalifornijskog oralnog hirurga i propale glumice-alkoholičarke. Potekavši iz
bogate porodice, ranih devedesetih teži samostalnosti i pokreće posao sa svojim
„obojenim“ prijateljem, Džeremijem Vinterblosom. Kao autori stripa „Tril“ (o
čovekolikom mačoru), najpre iz prve ruke upoznaju industriju zabave, ogrezlu u
seksizmu i rasizmu.
Među
pripadnicima „bele rase“ vladalo je uvreženo mišljenje da je njihova koža
neobojena, odnosno „bela“. Istini za volju, pripadnici „bele rase“ zapravo su
bili neprivlačne rozikaste boje, nijanse vrlo slične onoj koju ima novorođeno
prase. (...) Većina pripadnika „bele rase“ toliko je bila naviknuta na svoju
rozikastu praseću nijansu da je više nije ni primećivala. Za njih je ta rozikasta
praseća nijansa bila nevidljiva kao i pogromi što su ih počinili njihovi očevi.
U
Adelajninom i Džeremijevom stripu, kao početnoj fazi karijera koje će u
narednim godinama relativno uspešno razviti, do izražaja dolazi ispraznost
fenomena grafičke novele, propalih ekranizacija finansiranih arapskim
investicijama. Ukratko, ono što prodaju je „meka pornografija za morone“ – ne
libi se naš narator da oplete čak ni po gigantima kao što je Marvel, niti da stvari nazove pravim
imenom. Žargon danas, zaključuje on, obiluje sinonimima uvredljive prirode za
pripadnike različitih socijalnih i rasnih grupa. Tako se, od početka, roman
nedvosmisleno razvija u pravcu satire, žestoke kritike društvenog porteka
obeleženog strastvenom privrženošću novcu – „mernoj jedinici ljudskog
poniženja“. Čini se, nema toga što naši savremenici ne bi prodali za šaku
„šuške“, a pripovedač nas ne ostavlja u nedomici, nižući obeshrabrujuće potvrde
uočenog. Kalifornija, izgubljena zemlja snova, danas je paradigma paklenog,
digitalnog carstva pohlepe. U njemu, naravno, smisao našeg postojanja zapravo
je bogaćenje Marka Zakerberga. Samo mesto radnje, San Francisko, „definisano je
kulturom ljudi koji ne umeju da zarade novac“.
Ogromnu
većinu „tvitova“ pisali su narcisi kojima je stalo da svima pokažu širok
spektar svojih stavova, o svakoj bogovetnoj temi.(...) Istini za volju, svi oni
koji su ostvarivali slobodu govora i slobodu izražavanja na Tviteru nisu radili
ništa više i ništa manje nego što su stvarali sadržaj koji ne poseduju, u
korist korporacija u kojima nemaju udela.
Koja
je to „(jedina) neoprostiva greška dvadeset prvog veka“ donela Adelajn nevešto
iskucanu uvredu i pokrenula ovaj roman bez (prisustva) glavnog lika (naratorski
komentar na tu poziciju imenuje Džeka Kirbija, žrtvu autorskih zavrzlama pri
pionirskoj strip-industriji)? Nesvesnost, ili pre nemarenje za to da je život
postao, u svakom trenutku, nešto što se odvija pod budnim okom portabl-Velikog
brata. Ono ne trepće, ne spava, samo snima - i „kači“ na društvene mreže, sve,
pa i nepopularne stavove iznete tokom jednog univerzitetskog predavanja. Kada
se u sklopu svog izlaganja dotakla fenomena medijskih zvezda i slave (referenci
na pop-kulturu je ovde i inače u izobilju), Adelajn nije bila ni svesna kakvu
će lavinu pokrenuti među njihovim fanovima:
A
šta je, dušice moja draga, društveni napredak? – odvratila je Adelajn. – Društveni napredak je možda imao smisla pre
dvadeset godina, kad i ja bejah mladom, ali danas je postao korporativni
proizvod. I šta vi znate, uostalom? Vi ste izgubljena generacija. Čak su vam i
droge korporativne. Živite pretvarajući se da Bijonse i Rijana imaju neko
skriveno značenje i ponašate se kao da je njihov profesionalni uspeh, postignut
isključivo zahvaljujući vašem novcu i pažnji, bitan korak napred za sve žene
sveta. A to je, sirotani moji, najobičnija gomila gluposti i budalaština.
Prijatelji
joj (ne virtuelni!) brže-bolje priskaču u pomoć sa predlozima za stišavanje
nastale situacije. Kako bi se odbranila, Adelajn prihvata igru: počinje i sama
da „tvituje“. Ulaskom u „vrzino kolo“, situacija biva sve zaoštrenija, dok se
istovremeno pokreće privatna drama, javljanjem njenog otuđenog,
devetnaestogodišnjeg sina Emila. Dok plovi kroz ustalasane vode mreže,
pripovedački glas ne prati samo junakinjine reakcije, objave i misli, već nas
zasipa i paralelnim razmatranjima iz nedefinisanog – opšteg ili ničijeg
određenog ugla, ali daleko od neosnovanog.
Elem,
Tviter 2013. godine. Sistem osmišljen tako da ljudi koji veruju da je Betmen
stvaran, putem kratkih poruka objasne Adelajn da bi trebalo da se oseća kao
govno. Te lekcije iz etike i morala sprovodile su se putem kompjutera i
mobilnih telefona koje je u Kini sastavila robovska radna snaga. Ali, Tviter je
bio samo simptom. Bolest se zvala Internet.
(...)
Pokazalo se da je slobodan protok ideja nemoguć u žamoru čiji ogroman deo čini
blebetanje najobičnijih budala.
Primer
eksploatacije tuđe privatnosti od strane društvenih mreža i kako mogu uništiti
nečiji život, najdrastičnije je predstavljen kroz epizodu o Elen Filtkraft. Između
ostalog, prisutna su zapažanja o prividnoj Internet-demokratičnosti, slobodnom
izražavanju stavova sa posledicama, javnom linču jednako bolno nepismenim
porukama, neravnopravnosti na delu; o CIA i „dobrim romanima“ (koji veličaju
dekadentnu američku višu klasu); „arapskom proleću“ i Ustavu SAD-a,
religioznosti Amerikanaca, naučnoj fantastici, svakovrsnom licemerju; Dizniju i
Rusima, opsednutosti „oksfordskim engleskim“, stanodavcima, Jutjubu,
eksplatisanju radnika, Tviteru, ratu - sve to kroz autorske komentare maskirane
u bezličnu naraciju.
Ratovi
su velike igraonice za pripadnike vladajuće klike, koji nekad pomisle kako je
strašno zabavno navesti sirotinju da se međusobno poubija.
Govori
se (usputno, ali, značajno) o američkim predsednicima, Lejdi Gagi – „majci
čudovišta“, Marini Abramović – Adelajninoj dvojnici po pseudonimu, površnosti kakvu
nosi i iziskuje popularnost, a koja odlikuje brojne sledbenike nečijih objava
na „Tviteru“. Karikira se omladinski žargon prepun poštapalica, uz pogrešnu
upotrebu pojedinih raširenih fraza, dok neizbežni fenomen TV-serija takođe
dobija svoje mesto.
Petnaest
godina je trpela priče o tome kako će Internet promeniti američku kulturu i
otvoriti nove puteve ličnog izražavanja. A na kraju se sve svelo na to da je
samo još više ljudi pričalo o televiziji.
Ilustracija
na koricama predstavlja crnog, zubatog, zlog dvojnika “Tviter” ptičice. Kobekov
prozni kolaž stavova, objedinjenih pričom o Adelajninoj borbi i odnosu
skrajnutog sa forsiranim (čime mediji kreiraju slike koje dopiru do nas), često
je podjednako kivnog tona kao i ostrašćeni statusi korisnika ovih mreža. Time
simbolika biva više nego jasno istaknuta i zaokružena.
Tvorci
kulture nemaju uticaja ni na šta. Jedino za šta su pisci dobri jeste slanje
poruka kroz vreme. Savremenim svetom vladaju oni koji kontrolišu masovnu
proizvodnju i protok beznačajnih informacija. Stoga je CIA sada finansirala ono
što je zaista važno, kao što su kompjuterske mreže i sistemi globalnog nadzora.
Roman
sam po sebi, naravno, nije besprekoran, čak ni tipičan, ali ruku na srce, to mu
nije (vidljiva) namera. Narator više puta naziva svoje delo “lošim”, očigledno
se namerno krše sve uobičajene konvencije pripovedanja (redosled, likovi, sama
radnja) i poenta nije toliko u priči kroz koju se iznosi, koliko u poruci samoj
po sebi. Ta svrhovitost odabranog postupka bi trebalo da vam postane jasna
najdalje do trećine raspoloživih stranica, pa vam, kada se jednom naviknete,
neće smetati prividna nesređenost i “neurednost” sadržaja. S druge strane,
zaista dosadno jeste uporno ponavljanje pojedinih sentenci, kao što su
„količine eumelanina u donjem sloju epiderma“ (čiji izostanak ili, pak,
izobilje određuju razliku između crne i bele kože) ili prevod značenja
prezimena junakinjinog prijatelja, Dž. Karadžehenema – „crni pakao“ na turskom.
Posle nekog vremena, one, jednostavno, gube svoju sarkastičnu namenu.
pisac |
Autora
uveliko porede sa iskusnijim francuskim kolegom, Mišelom Uelbekom, po
bespoštednom obračunu sa svim „relikvijama i nedodirljivim idolima“ modernog
sveta, a moj utisak je da ova sličnost i te kako stoji. Niko od vas ne očekuje
da, pošto pročitate njegovu knjigu, istoga trena odbacite informacione
tehnologije i odete u drugu krajnost, u vidu potpunog izbegavanja tehnologije.
Ali, zaista teško da ćete ostati ravnodušni na upozorenje, ako već i niste bili
svesni svega u šta Kobek, mračno humoristički, upire prstom. Možda je mnogima,
uključujući samog pisca, Internet pravo “grešno zadovoljstvo” – no, nije
naodmet izbeći robovanje tom poroku današnjice, ma koliko se činio sveprisutnim
i neizbežnim! Tada ga više, verovatno, nećemo mrzeti, ni voleti, već naprosto
KORISTITI bez zavisnosti ili bilo kakvog obavezujućeg odnosa. Što je, složićemo
se, svakako bolje od upotrebe čoveka
od strane jedne mašine – ali i, bojim se, sve nedostižnija prednost vremena iza
nas. Onog u kome se put za San Francisko “uslovljavao“ cvećem u kosi, a ne aktiviranom aplikacijom na „gedžetu“.
Zato
ću se, umesto zaključka, poslužiti još jednim od (brojnih) interesantnih citata
iz knjige:
Pobunite
se protiv „tvitovanja“ o televiziji i odbacite ajped, pa neka je i sto puta
„promenio sve“. Privijte gramofonske ploče na srce i slušajte ih, dok čitate
knjige od papira.