недеља, 17. јул 2016.

Pregled serije: Najbolje od „The Borgias“

komentariše: Isidora Đolović


Ne dešava se prečesto da mi nešto, odgledano ili pročitano, a da nije klasik, iz ponovljenog puta izazove još veće oduševljenje, divljenje, uzbuđenje - naročito kada se radi o istorijskoj fikciji. Uvek je prisutan izvestan rizik da će prilikom novog susreta ono što nam je u sećanju ostalo kao veličanstveno, sada biti doživljeno kao „ništa posebno“, a nekad čak i prilično banalno. Probu sagledavanja sa distance, iz nove perspektive i uz više pažnje, ne prođu svi i ne prođu je uvek. Ali, kada se to ipak dogodi, bolja potvrda valjanosti verovatno i nije potrebna.
Proletelo je reprizno druženje sa „Bordžijama“, za koje ponovo moram da zahvalim Ivani na inicijativi. Kako se bližila završnica, sve više sam želela da namerno odugovlačim, unapred žaleći zbog toga što „nema više“. I sada sam sigurna da je ovo jedna od televizijskih serija kojima ću se uvek rado vraćati. Recenziranje i koliko-toliko analitičko komentarisanje epizoda, bilo je, za mene barem, veoma inspirativno i zabavno. Nadam se da slične utiske nose i oni koji su ova piskaranja možda čitali. Pošto sam u proteklih pola godine i tridesetak tekstova razmotrila i prodiskutovala većinu bitnih detalja, bilo bi zaista suvišno ponavljati se. Zato, ovoga puta, neću  isticati ni propuste i nelogičnosti, jer su takođe blagovremeno bili nabrojani i prokomentarisani. Danas bih želela da napravim pregled najupečatljivijih aspekata serije, neku vrstu opšteg zaključka, ocene, pa i preporuke „Bordžija“ kao celine - kroz momente i likove koji su meni lično pričinili najviše zadovoljstva u gledanju.



1. Porodica

Specifična pozicija glavnih likova, dodeljena ozloglašenoj vatikanskoj dinastiji, uslovila je da ih i pored neospornih zločina i problematičnih poteza, posmatramo gotovo isključivo iz njihove sopstvene perspektive. U manjoj ili većoj meri, navedeni smo da ih favorizujemo uprkos brojnim nepodopštinama. Sa druge strane, ni karakterizacija, ni međuljudski odnosi ovde nisu pojednostavljeni, dok su kategorije dobra i zla podložne „rotiranju“, nestabilnosti i promenljivosti. Priča o ambiciji, strasti, usponu po svaku cenu i igranju po pravilima jednog, ništa manje uvrnutog i prevrtljivog sveta, začinjena je određenim istorijskim „premetačinama“ i izmenama, u cilju povećanja dramatičnosti, a sa nejednakim rezultatima. Ipak, fokus je uvek ostajao na samom jezgru moći, ali i izvoru - kako snage, tako i slabosti, iskušenja, preispitivanja. To središte predstavlja PORODICA, konstanta koja se proteže kroz sve epizode i obeležava živote njenih pripadnika, tako što  (in)direktno dovodi do njihovih uspona i(li) padova.
prelepa Holiday Grainger...
Ono što je posebno bitno i mnogo puta (pa i s preterivanjem) istaknuto, jeste tuđinski, „autsajderski“ status Bordžija u Rimu, koji prouzrokuje njihovu opsesivnu želju i lavovsku borbu da se na vrhuncu moži zadrže i - održe. Ovom svagda motivišućom težnjom oca, Rodriga / pape Aleksandra VI, vremenom su zadojena - ili, još bolje, zatrovana, njegova deca, pa se kobni krug oko njih postepeno sve više sužava.
...kao papina kći Lukrecija
Kako su i u realnosti ljudski odnosi daleko od jednostavnih, uglavnom nesvodivi na uprošćenu sliku, opasnosti koje prete porodici ne dolaze jedino iz okoline. Još su razornije one unutrašnje pretnje, jer, u pitanju je porodica čiji se članovi vole i mrze sa podjednakim intenzitetom, često istovremeno. Razdirani protivrečnim osećanjima, počev od onog papinog prema Bogu i sopstvenoj veri, mnogo lutaju i donose brzoplete, kobne odluke. To je zajednica u kojoj Rodrigo odbacuje majku svoje dece, ali istovremeno nikada ne prestaje da traži njen savet, ceni strpljenje i pouzdanost dugogodišnjeg partnera iz senke. U kojoj se sopstvena deca vole više od ičega na svetu, ali i prodaju, uslovljavaju, emotivno zanemaruju zbog „višeg cilja“ i služenja nezajažljivosti za uspehom. I u kojoj se, najzad, zbog zakona krvi sve dopušta, prema (u osnovi sebičnoj) potrebi i ubijajući i spašavajući. Uništavaju jedni druge sa suzama ili osmesima, nanose bol pod izgovorom duboke emotivne povezanosti i milosrđa, kroz razornu dualnost i podeljenost koja karakteriše već Rodriga - božjeg čoveka, odveć ogrezlog u svetovnom.
Savršeni Jeremy Irons u ulozi pape
Kasting za članove porodice pokazao se kao besprekoran. Dok Rodrigo (Ajrons) suvereno vlada kadrom, zapravo je trojac izabran za uloge njegove dece (od Žofrea se prebrzo odustalo, kao i od još nekoliko potencijalno interesantnih likova) postepeno „ukrao“ priču. Kako je i red, s obzirom da „na mlađima svet ostaje“ - ili (u svetu Bordžija!) ne? - Čezare, Lukrecija i Huan (odnosno, Fransoa, Holidej i Dejvid) preuzeli su i diktirali dinamiku priče, što je II sezonu učinilo vrednosnim vrhuncem serije.
Francois Arnaud bio je pravi Čezare
Ubedljivost njihovog razvoja, mada povremeno previše brzog i neobjašnjenog, takođe je među najboljim stranama priče. Kod sve troje možemo uočiti zajedničku liniju, a to je moralno “zastranjivanje” i skretanje na tamnu stranu, usled iskustava koja je doneo nagli skok porodice na lestvici uspeha. Na takvom putu, početna životna radost se gubi, a bliskost pretvara u rivalstvo i podozrivost.

2. Istine i laži

Odnosi između članova Rodrigovog “domaćinstva”, u koje sasvim slobodno možemo ubrojati Mikeleta i Đuliju, složeni su i  burni, ali uprkos svemu postojani i neraskidivi. Na njihovom razvoju i (ne)održivosti, u velikoj meri počiva javna reputacija koja porodicu prati: Rodrigove ljubavnice, Lukrecijini brakovi, Čezarova pretpostavljena neprirodna bliskost sa sestrom i neprijateljstvo prema bratu - sve ovo postaje “javna tajna” (koja daleko prevazilazi vatikanske krugove) i eventualno adut protivnika u pokušaju da ih kompromituju.
Veoma je važan faktor (ne)poverenja i stvari koje oni, uprkos bliskosti, uglavnom kriju jedni od drugih. Ovo se posebno odnosi na akcije od kojih zavisi postizanje određenog cilja, pa tako Rodrigovi sinovi najčešće donose odluke bez očevog znanja, u slučaju neuspeha (Huan) izmišljaju alternativnu verziju ishoda, ili kriju namere (Čezare) zato što je u pitanju prilika da preokrenu situaciju u sopstvenu korist.
Ono što je takođe bitno, “nestašluci” Bordžijine dece služe im i kao način da se otrgnu od očekivanja nametnutih samom činjenicom porekla i robovanja prezimenu, pa barem na kratko izbore za sebe određenu slobodu odlučivanja. Iako unapred znaju da će posledice biti daleko od bezazlenih, ne opiru se iskušenjima nedozvoljenih afera ili sukoba. 

3. Ljubomora

Neizostavno prisutna i trostruka. 
Bratska, najizraženija, vlada između Čezara i Huana, od malena raspirivana od strane oca i njegovih unapred osmišljenih planova za živote sinova, a kojima su se u međuvremenu isprečili njihovi urođeni talenti ili stečene sklonosti. Ova zavist biće kobna po obe strane. 
Potom, tu je posesivnost koju oseća Čezare u odnosu na Lukrecijine brakove - i obratno, a sa njom je povezana supružnička koja se sredinom treće sezone razbuktala u Alfonsu. Naposletku, veoma je istaknuta kardinalska međusobna netrpeljivost i sklonost ka podrivanju tuđeg uspeha, a sve zajedno, te sitne pakosti udružene su protiv najvećeg suparnika, koji im je ujedno i vrhovni zemaljski autoritet - pape.

4. „Negativci“/antagonisti

Baš kao i u slučaju Lanistera, za Bordžije važi parola:„Ko nije sa nama, protiv nas je“. Tako je, stavljanjem Rodriga, harizmatičnog Čezara i ljupke Lukrecije u prvi plan, kod gledalaca stvoren okvir za posmatranje većine zbivanja iz jedne, NJIHOVE perspektive. Samim tim su rivali porodice ocrnjeni uprkos objektivnoj pravičnosti koju imaju na svojoj strani. Sa izuzetkom Đovanija Sforce i napuljskih vladara (Ferdinand, Frederigo, Rafael) koji su se zaista ozbiljno i bez istinske potrebe, kamoli opravdanja, ogrešili o Lukreciju, niko drugi nije bio ništa manje ugrožen papinim ili Čezarovim potezima.
Francuski kraljevi, (prvi) napuljski princ Alfonso, Katerina i Ludoviko Sforca, Dela Rovere i Savonarola - svi oni su imali prilično održive i snažne argumente za suprotstavljanje Bordžijama. U svim navedenim slučajevima, radilo se o sukobu interesa, odbrani suvereniteta i dostojanstva - ličnog ili porodičnog. Zbog toga je sasvim opravdano zapitati se možemo li uopšte govoriti o antagonistima, kada ni same Bordžije nisu tipični  protagonisti ?!

Najuspelije portrete rivala, po mom utisku, dali su: Đulijano Dela Rovere - papin najveći suparnik, čovek koji se poziva na određena načela, a istovremeno ne preza od upotrebe gotovo jednakih sredstava kao i Rodrigo (otrovi, spletke, atentati, pa i uvođenje čitave zemlje u rat, ne bi li istisnuo omraženog kolegu sa vlasti). 
Colm Feore, odličan u ulozi Dela Roverea
Đirolamo Savonarola - pomalo fanatični propovednik (ukoliko ga posmatramo sa stanovišta plemstva i onih koji su materijalno oštećeni i javno poniženi njegovim reformama u pokušaju), borac protiv “vetrenjača” koji ukazuje na trajni problem u vidu razilaženja između hrišćanskih načela koje bi papa trebalo da reprezentuje svojim likom i delom, a načina na koji zapravo živi. Savonarola, za razliku od mnogih sličnih religijskih vođa, nema iza svojih akcija ambicije da postigne vrhovnu moć manipulišući masama. Njegove mere su drastične, međutim, način na koji biva poražen od strane Čezara i Rodriga daje njegovom liku dostojanstvo i oreol moralnog pobednika. 
*Zanimljivost: u poljskoj verziji, Borgia: Faith and Fear, igra ga Ian Glen a.k.a. Ser Jorah "Friendzone"Mormont, koji po godinama i jeste bio prikladniji izbor: 
http://41.media.tumblr.com/938d8de615d6307a064704627a33b51e/tumblr_mkf8ztvppb1r1pxrwo1_500.jpg
Steven Berkoff  kao  buntovni firentinski propovednik 
Slično važi za Katerinu Sforcu, najimpresivniju figuru u nizu moćnih žena koje su prodefilovale malim ekranom u toku tri sezone. “Tigrica iz Forlija” pokazala je odlučnost, borbenost i snagu, uspela da jedina nadmudri Čezara, a čak ni konačno savladana i ponižavajuće “privedena” Rodrigu, ne gubi ponos, niti mržnju prema ljudima od kojih je pretrpela brojne gubitke. 
Fantastična Gina McKee - ledi Sforca
Naposletku, “crna ovca” Huan Bordžija, proizveden je u najvećeg unutarporodičnog rivala, iako je Čezare objektivno taj koji prednjači u zločinima. Kao što sam već obrazložila u rezimeu druge sezone, sve ono što se kao teško ogrešenje pripisivalo mlađem, sa razlogom, činio je u određenom obliku i stariji brat. Treća sezona će posebno drastično potvrditi sve ovo, kroz Čezarovo beskrupulozno postupanje koje se više ne može opravdavati samo “nestrpljivošću da ga otac unapredi” i “patnjom što ne može da se bavi onim što voli, za šta je nadaren”. Na kraju krajeva, jedno je potpuno jasno: dok je Čezara uvek vodila proračunatost i hladna logika, za sve izuzev pitanje odnosa prema Lukreciji (pa i tu nadjačavaju lična ambicija i želja, npr. u odluci da se njen drugi suprug eliminiše), Huan je od početka bio čista impulsivnost, vatra, reagovanje “na prvu loptu” i isključivo iz osećanja - što ga je naposletku i koštalo svega. Jedini je imao, ipak, ISKRENOST kao karakteristiku. 
David Oakes kao Huan, bez koga je treća sezona bila znatno lošija
Navedimo još par primera: Huanovo prvobitno odbijanje da se oženi po očevom nalogu benigno je u odnosu na način sklapanja bratovljevog braka. Ucena kojom se Čezare tom prilikom poslužio, možda je po svojoj gnusnosti u rangu lažnog priznanja krivice fra Savonarole. Postavkom likova i situacije, naivni gledalac bi možda bio naveden da francusku kraljicu Anu doživi kao “frustriranu karakondžulu”, iako se njena pozicija nimalo ne razlikuje od kasnijeg slučaja Katarine Aragonske u pokušajima Henrija VIII da dobije razvod.
Huanov sindrom:
Huanovo mučenje Benita Sforce ne potire činjenicu da je Čezare ubio istog, baš kao i strica Ludovika pride. Pokušaj silovanja plesačice, motivisan rastrojstvom i provokacijom, ne umanjuje torturu koju Čezare sprovodi nad svojom, u monahinje odbeglom, ljubavnicom Ursulom - niti sve poduhvate prepuštene Mikeletu, kao i ubistvo zeta. Uvrede koje Huan upućuje Vanoci ničim se ne mogu opravdati, naravno - ali, ne razlikuju se od Čezarovog hladnog odnosa prema Rodrigu, sukobljavanja i distanciranja po potrebi, pa vraćanja u okrilje porodice onda kad mu je ambicija umirena i zadovoljena.

5. Blud je neproverena glasina

O seksualnim apetitima Rodriga Bordžije mnogo se “šuškalo”, ponajviše usled postojanja i javnog priznavanja njegovo četvoro vanbračne dece. Ne trudeći se da sakrije ovu činjenicu, dodatno paradirajući svojim ljubavnicama - pre svega Đulijom Farneze, ali i ne toliko velikim trudom da sakrije Bjanku Gonzagu, papa ne čini ništa strano ostalim crkvenim velikodostojnicima. U prvoj Čezarovoj sceni, vidimo mladića u “akciji” sa nepoznatom devojkom; Huan je, već razumljivije, čest posetilac bordela - ali i kreveta svoje zanosne južnjačke snahe; Lukrecija tokom braka sa Sforcom i raspušteničkog perioda pronalazi utehu u ljubavnicima - i ništa od toga nije ni novo, ni sablažnjavajuće, izuzev u očima licemernog društva.
Ono što predstavlja zaista problematičnu situaciju, jedino je Čezarova i Lukrecijina veza, koja na kraju prelazi granicu rodbinske i postaje ljubavnička,po sebe i druge destruktivna strast. O ovoj se činjenici u početku samo (sa nagađanjem i više mašte nego osnova) govori, da bi do kraja treće sezone već postala skoro pa opštepoznata, te još jedan od argumenata u prilog ocrnjivanja Rodriga i isticanja njegove nepodobnosti.

6. Najbolje interakcije

Lukrecija - Čezare: Od samog početka intenzivna, glumački savršeno predočena, uvek na granici nedozvoljenog, samo sa različitim stranama koje podstiču ovaj odnos (najpre je to Čezare, kasnije Lukrecija). Pošto sam više puta iskazala oduševljenje “hemijom” između glumačkog para, ali pre svega kompleksnošću i promenljivošću bratsko-sestrinske veze, neću se ponavljati.
Rodrigo - Đulija: Još jedan od mojih omiljenih parova u seriji. Graciozna, nenametljiva, a mudra i autoritativna La Bella bila je savršen partner za Rodriga i uživala sam u svakoj zajedničkoj sceni, jer su se Džeremi i Lota od prvog kadra savršeno uklopili. Živa slika međusobne dopune iskustva i mladosti.
Huan - Sanča: „skandalozna“, drska ljubav, koja se - baš kao i Sančin lik - mogla i morala nastaviti u drugoj sezoni, s obzirom da je napuljska princeza istorijski bila sve vreme prisutna i važna za dešavanja u Vatikanu. Kod njih dvoje, za razliku od metiljave i neubedljive, a pre svega jednostrane veze Čezara sa Ursulom ili mlake, sa istim karakteristikama opisive avanture Lukrecije i Paola, zaista postoji strast i “uhvaćen” je njen dramatični potencijal. Velikim delom je, kao i u prethodna dva slučaja, to zasluga glumaca - Dejvida i Emanuele.
Čezare - Vitorija: Već sam pomenula u prikazu epizode “A beautiful deception” i utisak ne prolazi, uočila sam vrlo interesantnu varnicu između ovo dvoje likova, pa ne mogu da se ne zapitam kako bi izgledalo da je to malo više razvijeno, naglašeno u daljoj radnji? Na kraju krajeva, ako im je nešto zajedničko, to je prinuđenost da se pretvaraju u nešto što nisu, kako bi u budućnosti možda dobili šansu da rade ono što vole. Zajednička angažovanost oko odbrane grada omogućava im iskorak u prostor slobode delanja. Uz to, lik Vitorije je još jedan sasvim nepravedno i iznenada isključen, što ide na listu većih minusa serije.
Rodrigo - Čezare - Huan: Obožavala sam ovu dinamiku i svaka zajednička scena “muškog veća porodice” bila je fantastična.
Rodrigo - Vanoca: Stara ljubav, večno prijateljstvo i privrženost “veterana”.
Đulija - Alesandro Farneze: Veoma lep odnos starije sestre prema bratu, novajliji u nepouzdanim i nemilosrdnim vatikanskim krugovima. “La Bella” je brižna, pritiče mu u pomoć kada god je potrebno i ispoljava istu onu pokroviteljsku nežnost kakvu ima i za Lukreciju.
Božanstvena Lotte Verbeek kao Đulija Farneze
Princ Alfonso - Sanča: Napuljski dvor pre Šarlove invazije i kasnijih trovača kučića, bio je zabavan u svojoj bizarnosti, a kratko pojavljivanje i zadirkivanje brata i sestre prilikom Huanove “đuvegijske” posete, jedan od najboljih delova prve sezone. 

Čezare - Mikeleto: Treba li trošiti reči? Apsolutna odanost.
Katerina - Rufio: Veoma slični upravo pomenutom dvojcu. I Rufio za svoju gospodaricu oseća očiglednu, veliku naklonost i privrženost.
Lukrecija - Đulija: Odsustvo sujete, sestrinska ljubav i brižnost, lekcije koje će uz surovu životnu školu, naučiti papinu kći kako da postane dama, ali i žena čija se reč poštuje.
Čezare - Makijaveli: Jedan od najinteresantnijih epizodista, od starta pokazuje (mada naizgled uzdržano) divljenje, poštovanje i sklonost da pomogne mladom Bordžiji, sa nepresušnom verom u njegov uspon i potencijale.
Julian Bleach kao pisac "Vladaoca"
Rodrigo - Askanio Sforca: Od “najmutnijeg” igrača u timu crvenih kapica, Askanio postaje jedan od najpouzdanijih papinih ljudi, ali sve vreme zadržavši autonomiju i stav neskrivenog prezira u odnosu na...čitav svet! Njegov skeptični osmeh - zaštitni je znak. Čovek koji, u pravom smislu, uvek jedino “igra svoju igru” i ne determiniše ga čak ni pripadnost ljutoj rivalskoj porodici.
Peter Sullivan - kardinal Sforca
7. Najbolje scene

Huan i papa: „Mine to give, yours to take“ - suočen sa sramotnim porazom i još sramnijim razotkrivanjem kukavičluka, te opasnom blizinom dna i očevom otvorenom pretnjom da će mu oduzeti sve na čemu je zasnivao svoj život, mlađi sin očajnički pokušava da cilja na očevu bolećivost i ljubav. Duševna muka obojice savršeno je dočarana.
Katerina Sforca: „Ten more sons“ - opsada Forlija, pregovori sa Huanom i više nego upečatljiv prkos sa zidina, pokazali su da na ovu ženu u trećoj sezoni i te kako treba ozbiljno računati.
„Bonfire of Vanities/Walk od flame“ - simultani prikaz 1. Čezarovog javnog stavljanja fratrove doktrine na probu, u neravnopravnoj borbi apstrakcije i realnosti, istinske vere i sujeverja; 2. I anateme koju u Vatikanu izvode Rodrigo i članovi veća. Sjajna muzika doprinosi napetosti scene.

Lukrecija i Džem: ples - gost sa Istoka prvi otkriva bezazlenoj devojci svet osećanja i naklonosti izvan porodičnog kruga.
Huan i Čezare: dvoboj - sa početka II sezone, jedna od najuzbudljivijih i najzapaljivijih scena u seriji uopšte.

Lukrecija i Čezare: „Only a Borgia….“ - dugo čekani, smeli razvoj nagoveštavanog; završetak epizode “Siblings”.

Rodrigo oprašta Čezaru - pre svega, vrhunska gluma.

Venčanje Čezara i Šarlot: „Tell me about love, husband“ - bajkovito, poetično, nespojivo sa onim što zapravo stoji iz ovog bračnog saveza.
Rodrigo sahranjuje Huana - bez konkurencije, u svakom segmentu NAJPOTRESNIJA scena u sve tri sezone; Ajronsu kapa dole, majstorski odigrano.

Finale serije: …and mine“ - jedna od najboljih završnica koje sam imala prilike da pogledam. Ako bih je morala opisati jednom rečju - brutalno.

8. Opšta ocena

Kostimirane drame sa istorijskim ambijentom, mnoštvom intriga, strasti i nasilja, odavno su prilično zastupljene i, na svu sreću, veoma raznovrsne. “Bordžije” su lišene preterano sapuničarskog elementa koji prati “Tjudorove”, nema komplikovanih uporednih zapleta kao u “Game of Thrones”, a nisu ni uvredljivo glupavi kao “Reign” (barem do treće sezone kada su, valjda, pogrešno poželeli da slede primer ovakvih serija). Ukoliko tragate za poznatom, a ipak u dosta aspekata tajanstvenom pričom, koja će vas uvesti u sasvim konkretan krug i društveni sloj, ali sa širim zahvatom ostalih savremenih dešavanja iz doba italijanske i evropske renesanse, onda je “čedo” Showtime-a i Nila Džordana prava stvar za vas.
Sjajni Sean Harris odigrao je plaćenika Mikeleta Korelu
Vizuelno veoma raskošno, sa prelepim kostimima, autentičnim enterijerom i eksterijerom, u potpunosti stvara doživljaj jedne zanosne epohe. Scenario nije uvek besprekoran, baš kao ni režija, ali u najvećem delu vremena drži izrazito visok nivo, posebno u pogledu dijaloga između članova porodice, specifičnog (crnog) humora, emotivne tenzije. 
Muzika je, najblaže rečeno, spektakularna. Ono glavno - u glumačkom pogledu, očekujte veliki broj savršenih interpretacija likova i njihovih odnosa, počev od starije garde (Rodrigo, Dela Rovere, Savonarola) do mlađe generacije (Čezare, Lukrecija, Huan), sporednih likova (Mikeleto, Katerina, Đulija) i epizodista (Alfonso I, Sanča, Makijaveli) koji se posebno ističu i dugo ostaju u sećanju.

Pomalo subjektivno, ocenila bih seriju sa  9/10.

(Iako su "Bordžije" završene, rubrika "Dramska nedelja" se nastavlja! Za sedam dana dobijate nešto žanrovski potpuno drugačije, a onda se vraćamo istorijskim pričama....)