piše: Isidora Đolović
Ako je tačno da iza svakog uspešnog muškarca stoji (uspešna)
žena, moglo bi se zaključiti kako, onda, iza uspešnog – ali duboko
uznemirenog i nestalnog umetnika, uglavnom stoji još komplikovanija, suštinski
vrlo nesrećna saputnica. Postaju li supružnici-saradnici, s vremenom, ogledalo
jedno drugome, ili su to od početka bili, prepoznajući se i upravo povezujući
putem (kobne) sličnosti? Frensis Skot i
Zelda Ficdžerald, svojevrsni simboli „doba džeza“ i američke boemske
emigracije u međuratnom Parizu, baš tako nam se obično javljaju u svesti: u
„paketu“, neodvojivi, savršeni predstavnici tzv. „izgubljene generacije“. Pisac
kultnog romana „Veliki Getsbi“ svoju slavu u velikoj meri, naročito danas,
duguje i ličnosti supruge, njenoj ne baš tihoj p(r)atnji i čudnovatoj auri. Ko
je bila žena nepomirena sa bitisanjem u senci, pitanje je koje intrigira mnoge
savremene autore. Biografsko delo Tereze
En Fauler (čije su ime, da ne bude zabune, naši preveli doslovno, kao Teris – što bi moglo navesti na pogrešan
zaključak kako je autor muškarac!), „Z –
Roman o Zeldi Ficdžerald“ (Laguna,
2015; original: Z: A novel of Zelda
Fitzgerald), predstavlja jedan od uspelijih pokušaja da se na njega što
potpunije i (za roman kao delo fikcije, koliko god oslonjene na
stvarnost, posebno važno) zanimljivije odgovori.
Od posvete samoj
junakinji, do opredeljivanja za prvo lice pripovedanja, Zeldinim glasom, sve je
u znaku temperamentne i harizmatične Južnjakinje. Oživevši na stranicama Faulerinog
literarnog omaža najblistavijem umetničkom paru iz dvadesetih i tridesetih
godina prošlog veka, ona nam se obraća slobodno, lucidno, sa izvesne vremenske
udaljenosti koja omogućava manje pristrasno sagledanje događaja. Naime,
prološki deo je smešten u 1940. godinu,
kada su Skot i ona uveliko razdvojeni, skrhani ličnim problemima – Zelda
dugogodišnjim nervnim, a on alkoholičarskim krizama. Osvrćući se na mladost i zlatne godine prepune sjaja, glamura,
žeđi za uspehom – ali i perioda intenzivnih očajavanja, Zelda pati za
prošlošću, istovremeno svesna svih loših stvari koje je, tvrdi, nekako ipak
prevazilazila. Isti odnos ima i prema suprugu, a ispovest koja sledi njen je
pokušaj da ih oboje opravda i odbrani, pokazujući varljivost uobičajene slike
koju je, uglavnom njihovom zaslugom, svest stekao o Ficdžeraldovima. Sećanja
vode u 1918, kada je, za koji dan punoletnoj debitantkinji iz dobre porodice u Montgomeriju, samouverenoj i
koketnoj Zeldi Sejr, jedan susret na junskoj igranci zauvek promenio i
preusmerio život.
Najmlađa kći uglednog
advokata Entonija, slobodoumna balerina, redovna čitateljka novih romana, Zelda
voli svoj zavičaj i ne bi rado napustila sredinu iz koje potiče, ali
istovremeno od života priželjkuje uvek nešto
više. Od prvog trenutka fascinirana je par godina starijim F. Skotom
Ficdžeraldom, njegovom ambicijom i planovima, gestovima i pojavom. Prvi svetski
rat se u Evropi bliži kraju, mladi američki vojnici (među njima i Skot) još
uvek čekaju da ih pošalju na bojište, a američke devojke dobrovoljno šiju
priloge za ranjenike i strepe nad sudbinama svoje braće, očeva, verenika na
dalekom frontu. Jedan od njih bi lako mogao postati i Skot, tako samouveren, željan slave i dokazivanja, sklon
„čašici“ – svega što neodoljivo privlači Zeldu, mada se njenim roditeljima iste
crte mladićeve ličnosti nimalo ne dopadaju.
Roditeljsku brigu ne bi
trebalo pravdati samo činjenicom da je Zelda poslednje od njihove već odrasle
dece - brata i sestara (svih udatih), koliko devojčinom neobuzdanom ličnošću,
sklonom šalama, prkosu i namernom provociranju javnog mnjenja, čime pomalo
podseća na stariju, fiktivnu „zemljakinju“, Skarlet O'Haru. I baš poput nje,
bira ret-batlerovski šarmantnog i isto toliko problematičnog „spasioca“. Prva
celina romana, bolje reći njujorška faza životopisa, obuhvata godinu
udvaranja, ljubomore i razdvojenosti, ispunjenu Zeldinim dilemama: da li ostati
(u sigurnosti doma) ili se otisnuti (u neizvesnost)? Pristajanjem na Skotovu
prosidbu, Zelda se upušta u život kojim dominiraju avanture, strast, tenzija i uglavnom
sve NOVO. Podjednako burno, ubrzanim tempom, priča nas nosi putovanjem na
venčanje, preseljenjem u Njujork, do vrtoglavog uspeha Skotovog debitantskog
romana. „Lansiranima“ među zvezde, za njih započinje period neprekidnog
uživanja u plodovima slave, kontroverzama, skandalizovanju javnosti. Zelda
preko noći postaje trendseterka (što se ispoljava kroz radikalne „rezove“ poput
paž-frizure, prihvatanja francuske mode i smelijih krojeva haljina,
plesove...).
mlada Zelda |
Istina, određene
karakterne osobine njenog muža joj se sve manje dopadaju, baš kao i uloge koje ovaj umetnik oboma namenjuje
da igraju za javnost (ponašajući se poput likova iz romana, poistovećujući se
sa njima), sve manje suptilno potiskivanje Zelde u drugi plan kada bi da iznese
lično mišljenje (najpre u intervjuima, kasnije i u svakom društvu), čak i agresivnost
pod dejstvom alkohola. Međutim, ona to prilično dugo podnosi kao nužnost i
manju neprijatnost, u poređenju sa veličanstvenošću svega ostalog što budućnost
obećava. Od samog početka, par deli turbulentan i buran život, ali uvereni su
kako baš takvi – dakle, „loši“ jedno za drugo, zapravo jesu jedini pravi
partneri, suđeni i savršeni saputnici. Skot uverava Zeldu da je njegova
amajlija, neophodna inspiracija i neizostavni uslov da stvara velika književna
dela.
Kao što ponekad biva,
Zelda i sama pomalo počinje da piše, čineći nespretne pokušaje da koliko-toliko
parira uspešnijem mužu, kao više od vizuelnog „ukrasa“ i pratnje na ludim
večernjim prijemima. Umetnička scena Velike
jabuke tih godina je u uzletu, posleratna književnost uzima novi pravac,
podržana novinskom kritikom – a upravo će Ficdžerald biti jedan od predvodnika
tzv. „izgubljene generacije“. Trenutak u kome upravo venčani Skot i Zelda
ugledaju primerke njegovog hit-romana u izlogu knjižare, biće simptomatičan za
kasniji tok zbivanja, ujedno nagovestivši piščevu egocentričnost i odlučnost da
sve, pa i supruga, bude osnova pažljivo osmišljene strategije izgradnje i
održavanja popularnosti.
Priča dalje dodatno
ubrzava, prelećući prve bračne godine, raskalašno trošenje novca i pored uvek
neizvesne sutrašnjice, rođenje kćerkice Fransis zvane „Skoti“ (praćeno
simpatičnom nesuglasicom oko njenog imena, gde se još jednom potvrđuje Skotova sujetna
nepokolebljivost odlučivanja), početke Zeldinog pisanja književnih recenzija i
pomalo likovnih pokušaja. Preseljenje
(druga faza) u Francusku, zbog troškova života koji su na Kontinentu bili
znatno manji, doneće im zaoštravanje odnosa u svakom smislu. U iznajmljenoj
primorskoj vili, Skot gotovo danonoćno piše knjigu koju smatra svojom životnom,
prekretničkom, uvek opsednut proračunavanjem finansijske koristi koju bi mu
mogla doneti (u pitanju je skica „Getsbija“). U međuvremenu, Zelda provodi dane
na plaži, sve više razmišljajući o tome koliko je nezadovoljna Skotovim
ponašanjem i stavom. Usled rastuće usamljenosti, dolazi do prve afere, sa
avijatičarem Eduarom Žozanom, ali ona se ipak ne razvija ni u šta ozbiljno, jer
Zelda zna da je njen muž, na kraju krajeva, pravi
i jedini. Bio destruktivan ili ne,
odgovara joj, baš kao i na početku.
porodica |
Treću
fazu
i ujedno najživopisniju celinu romana, parisku,
najavljuje pomirenje Ficdžeraldovih, upoznavanje sa Hemingvejevom prozom i
nagoveštaj snažnog uticaja koji će Ernest na oboje izvršiti, kao i izlazak
„Getsbija“ sa Skotovim izneverenim očekivanjima. „Grad svetlosti“ upoznaju i
kroz posete popularnim salonima, druženje sa Gertrudom Stajn, bračnim parom
Marfi i, naravno, Hemingvejem – koga Zelda ubrzo počinje da otvoreno prezire,
vrlo podozriva i ljubomorna na Skotovu očaranost i privrženost perspektivnom
kolegi, potencijalnom konkurentu. I dok se Ernestov brak sa Hedli brzo raspada
zbog čuvene afere sa Polin (a sve to posmatrano u svetlu novih preispitivanja
svrhovitosti monogamije), Ficdžeraldovi se takođe sve više udaljavaju. Mada
nije deklarisana feminstkinja, čak prema njima ispoljava blagi prezir, Zeldi
smeta stalni potcenjivački tretman koji trpi od strane Skota. Nastoji da bude
više od pratnje i podrške, oseća se, u sebi, nesigurno pred posetiocima
književnih sedeljki i usred svih tih razgovora o kompoziciji dela, izvoru
nadahnuća, teoretisanju...Željna afirmisanja sopstvene ličnosti - jer, ona je
ipak moderna mlada žena, Zelda se svom suprugu neosporno divi, ali oseća i
nepravdu jer joj nije ni približnom merom uzvraćeno.
Pod pritiskom svih tih
dilema i nezadovoljstava, njeno zdravlje se pogoršava, pa nakon još jednog leta
na Azurnoj obali, sledi povratak u Ameriku (četvrta faza). To ne isključuje nastavak „seljakanja“ iz mesta u
mesto, niti rastuće frustracije na obe strane. Skot već duže vreme „tapka u
mestu“ sa pisanjem, dok Zelda postaje paranoična, ogorčena i oseća se sputanom
da radi ono što voli, izrazi se (časovima baleta i slikanja), bude nešto više
od supruge slavnog pisca. Ironija je što nam, iako slušamo upravo NJEN
pripovedni glas, uglavnom nije zanimljiva ni previše kadra da probudi
simpatije, saosećanje, podršku...Naprotiv, najčešće iritira, suviše je
histerična, teatralna, bez pokrića i osnova smatrajući sebe umetnicom (uprkos tome što, svojim
razmišljanjima i radom, ne pruža nikakve razloge da je i ostatak sveta tako
doživi). Neodlučna je u pogledu toga podržava li tradicionalnu ulogu žene ili
se protiv nje buni, dok Skota neretko gleda kao suparnika, ne uviđajući koliko identično
postupaju u mnogim situacijama.
Istini za volju, čuveni
pisac je više puta ljuto uvredio, za šta navodim samo nekoliko, najdrastičnijih
primera: objavivši pod sopstvenim imenom Zeldine literarne prvence, pod
izgovorom finansijske nužnosti; ušavši u vezu sa osamnaestogodišnjom glumicom
(tokom boravka u Holivudu, gde je bio angažovan kao scenarista); najpre se
protiveći dobijanju potomstva, a zatim, vršeći pritisak da dobiju sina; uvek
stavljajući na prvo mesto sebe i svoju povlašćenu ulogu (budućeg) književnog
velikana, čijem je postignuću podređeno baš sve drugo. Ipak, Zelda mu ne ostaje
dužna, pa je i te kako znala da uzvrati gotovo jednakom merom ispada u javnosti
(pomenuću samo scenu prilikom upoznavanja Isidore Dankan ili skidanje donjeg
veša na ispraćaju starog prijatelja).
Ovo se, međutim, menja
od pete i poslednje celine romana,
koja
junakinju odvodi u sanatorijum, pod dijagnozom šizofrenije. Skrhana
kontinuiranim stresovima i lomovima, sputana duševnom bolešću kao (stiče se utisak)
izgovorom okoline da je onemogući u borbi za sticanje samostalnosti i ponovnog
osećaja egzistencijalne svrhovitosti, Zelda završava svoj prvi roman, u čije
pisanje uranja kao u sigurne vode. Lutajući od faze lečenja do oporavka i
ponovnog kolapsa, od jednog do drugog književnog neuspeha, ona se bori sa
teškim bremenom spoznaje da kćerka raste i sve manje ostaje njena, da istovremeno prezire i želi da
bude uz muža, da joj je život ostao zarobljen između neiskorišćenih talenata i
neuzvraćenih ulaganja. Osoba koja je ime dobila po Ciganki iz romana, a,
sticajem okolnosti, sa Ficdžeraldom zaista i živela lutalački, sve vreme je
sanjala uporište, podršku i sigurnost doma stvorenog uz čoveka u koga do kraja
neće prestati da veruje. Ni sve razotkrivene mane, ni duga kreativna kriza i
nepodnošljivi egoizam, čak ni destruktivno partnerstvo koje dele, nisu uništili
Zeldinu suštinsku uverenost da, baš takvi, Skot i ona jedno drugom
predstavljaju sudbinu – i prokletstvo.
Zbog toga se priča i
završava Skotovom smrću. Za junakinju, to nije kraj, ali istovremeno je svaka dalja
reč suvišna, u novom razdoblju lišenom nerazdvojnog saputnika. Zelda Sejr bi
svakako i sama po sebi bila zanimljiv „materijal“ za ispredanje jedne privatne
istorije, ali tek stupanjem u zajednicu sa Skotom, njena ličnost dobija sve
nijanse i obeležja po kojima je danas znamo i cenimo. Ujedno, pripovedni tonovi
od ovog trenutka postaju blaži, dirljiviji i ispravljaju glavne mane knjige, primetne već u startu. Pre
svega, to je suviše deklarativno pripovedanje, koje karakterišu bespotrebna
objašnjavanja (npr. društvenog i vremenskog konteksta) i nimalo
usputno/prirodno, već preterano izveštačeno detaljisanje, koje čitaoce tretira
kao pomalo priglupe. Nadovezuje se Zeldin lik koji, kao što sam ranije
spomenula, u najvećem delu radnje nije dovoljno ubedljiv da nas pridobije ili
barem učini prihvatljivim sopstvene postupke, zaključke i odluke o kojima “podnosi
izveštaj”. Sa poslednjom celinom, to se menja i Zelda napokon uspeva da se
približi čitaocu, a izbor naracije pokaže kao dobro rešenje.
Uostalom, sama autorka
u više navrata naglašava kako je njena proza, uprkos velikom poštovanju (samim
tim divljenju) i obazrivosti prema ličnostima koje uzima za svoj predmet, te
očekivano dobro istraženim i iskorišćenim dokumentarnim izvorima, ipak fikcija, “pokušaj jednog romanopisca da zamisli kako je bilo biti Zelda Sejr
Ficdžerald”. I mora se priznati, uspela je u tome. Ovo nije stilski
besprekoran roman, takođe je mera u kojoj zadržava neprekinutu čitalačku pažnju
neujednačena, ali isto tako je poštovanja vredan poduhvat ulaska u sve(s)t
jedne ikonične figure i upoznavanja šire publike sa značajnim razdobljem kome
su ona i Skot dali svoj doprinos. U tom smislu, ljubiteljima romansiranih biografija biće zanimljiv,
manje kao potpuno verno svedočanstvo epohe i konkretnog društveno-stvaralačkog
kruga, a mnogo više kao čitljivo, katkad veoma živopisno vraćanje u prošlost
jedne neobične žene, nepouzdanog fokalizatora (zbog čega, jasno je, sva njena
viđenja drugih i zaključke o situacijama moramo uzimati sa velikom rezervom),
učesnika-svedoka burnog doba, ali pre svega duše u stalnoj potrazi za slobodom
i ostvarenjem punih potencijala jednog bića.