piše:
Isidora Đolović
„Robinzon Kruso“,
roman Danijela Defoa koji danas
uglavnom svrstavaju među književnost za decu – iako to baš i nije s obzirom na pitanja kojih se dotiče
(ropstvo, ljudožderstvo, asimilacija, dominacija bele rase, itd...što postaje više nego jasno kada mu se vratite u nekom kasnijem dobu, kao ja u okviru predmeta Roman XVIII veka, na studijama), jedna je od
najuzbudljivijih i najomiljenijih priča svih vremena. Nastao kao nešto
izmenjeno svedočanstvo o realnoj pustolovini mornara Aleksandra Selkirka,
pokrenuo je modu tzv. robinzonijada
iliti povesti brodolomnika, smeštenih na pusto ostvro i propraćenih brojnim
izazovima preživljavanja u tim, vanrednim okolnostima. Prema tadašnjem običaju
imenovanja dela po glavnom junaku, Kruso i ovde postaje sinonim za nekoga ko
posle niza nedaća uspeva da se izbori za opstanak i izbavljenje, isključivo
sopstvenom snagom volje, domišljatošću i izdržljivošću, potpomognutim sa tek
nešto malo srećnih slučajnosti.
Jedna
od meni najdražih lektira iz osnovne škole (o čemu više govorimo sledeće
subote), doživela je nekoliko ekranizacija i podstakla nastajanje još više dela
inspirisanih osnovnom pričom (pomenimo samo „Švajcarsku porodicu Robinzon“,
„Plavu lagunu“, Ekoovo „Ostrvo dana pređašnjeg“ ili zanimljivu knjigu „Fo“
Dž.M.Kucija). Prva i možda najprepoznatljivija filmska verzija koju sam imala
prilike da pogledam, datira iz druge polovine devedesetih, a u glavnoj ulozi je
Pirs Brosnan. Projekcija je održana u sklopu školskih poseta bioskopu, naravno,
a sam film donekle romantizovan i sa izmenjenim završetkom, ali jednako snažno
istaknutom poentom i porukom. Neke od efektnijih scena još i danas pamtim.
Ipak, ovom prilikom sam se opredelila za nešto stariju i manje poznatu
adaptaciju, koja donosi slobodnije interpretiranje Defoovog pisanog predloška,
pa je stoga i interesantnija.
„Kruso“ (Crusoe, 1989) je britanski film u režiji
Kejleba Dešanela (inače, oca glumica
Zui i Emili), sa tada velikom zvezdom Ejdanom
Kvinom (Desperately seeking Susan,
The handmaid's tail, Benny and Joon, Legends of the fall) u glavnoj ulozi.
Već redukovanje naslova na prezime junaka nagoveštava, ne samo dovoljnu prepoznatljivost
fabule putem biranja samo jednog dela sintagme, već i novi ugao gledanja koji
se sprema da nam ponudi. Pre svega, Kruso (Kvin;
čovek čije ime, Robinzon,
nijednog trenutka nije spomenuto) ovde nije avanturistički nastrojen,
neposlušni sin, već trgovac robljem. Shodno tome, radnja je smeštena u američku
saveznu državu Virdžiniju 1808, godine cvetanja robovlasništva. Ambiciozan i
perspektivan, Kruso se nudi poslodavcu da lično krene na plovidbu do afričke
kolonije, tzv. „tora“ sa spremnom novom isporukom „mužjaka i ženskih“, odnosno,
tamnopute radne snage bogatih zemljoposednika. Početak na tržnici, gde se ovi
ljudi odmeravaju i prodaju poput životinja, postavlja radnju na čvrste temelje.
U
toku puta, posadu će iznenaditi i pogoditi teška bura, koja razbija brod, a
samog Krusoa ostavlja kao jedinog preživelog. Pošto se iskobeljao iz olupine,
užasnuto sagledavši gubitke (naturalistički prikazani leševi drugova i
rasparčani delovi brodovlja), shvata kako su ga talasi izbacili na obalu pustog
ostrva. Ubrzo se ispostavilo da je brodolom pregrmeo i jedan psić, pa Kruso uz
njegovo društvo počinje da se prilagođava novonastalim okolnostima. Sve vreme
budno iščekujući prolazak spasilačke ekspedicije, on preživljava, kroz sve faze
dobro nam poznate iz romana, uključujući traženje hrane (nije preskočeno ni
mučno jedenje glista) i vode, adaptiranje nastanjenog prostora u ograđenu
kolibu, gajenje biljaka, skladištenje zaliha, ali i otkriće stopa došljaka sa
susednog ostrva – ljudožderskog plemena. Krusoov novi dom im, po svemu sudeći,
služi za vršenje obreda, a čak dve nesuđene žrtve će neočekivano dobiti za
saborce.
Tu
ponovo počinje razilaženje adaptacije u odnosu na roman. Prvi rob, koga je
Kruso nazvao Lucky (Srećko; Hepbern Grejem), neće dugo ostati uz
njega, s obzirom da ubrzo pronalazi njegovu glavu u blizini žrtvenika. Pored
odsustva Krusoovog, ne navodi se ni ime koje je (u knjizi glasi „Petko“)
nadenuo (ovde drugom) odbeglom robu (Ade Sapara) – baš tako i piše na
odjavnoj špici. Vreme koje provodi na ostrvu očigledno je kraće nego u
originalu, naročito ono sa bezimenim gostom. Nema prevaspitavanja „plemenitog
divljaka“, ali, koraci ka sporazumevanju su postepeni, logični i upečatljivi.
Te scene ostavljaju pravi utisak, kao npr. kada rob iznenada, posle nekog
vremena učestalog slušanja, na relativno tečnom engleskom jeziku (mada ne
razume ni reči) zapeva o čoveku, psu i ambaru – temu koju je Kruso često
ponavljao. Na kraju, junak mu pomaže da u toku noći pobegne sa broda i time
izbegne sudbinu izlož(b)enog fenomena – kanibala, koju mu je već namenio
naučnik sa Instituta (Majkl Higins).
Izmena kraja je inače uobičajena i retko se preuzima onaj književni (Petko u
Evropi i novi pogledi na društveni poredak); primera radi, u verziji sa
Brosnanom, on gine. Uglavnom, kroz konačni čin puštanja na slobodu, vrhuni
Krusoovo preobraćanje.
Ejdan
Kvin odlično prenosi svaku nijansu ludila, strepnje i nemira usamljenog čoveka
na nepoznatom ostrvu, njegove reakcije (od opreznih do histeričnih), užase i
ushićenja. Redom, pedantno su prikazane faze prilagođavanja, a naročito je
upečatljivo razdoblje sa psom ljubimcem, obeleženo dirljivom odanošću ovom,
zadugo jedinom „sagovorniku“. Film predstavlja vizuelno uživanje, za šta
najveće zasluge odlaze direktoru fotografije, Tomislavu Pinteru – odgovornom za magiju tog aspekta brojnih domaćih ostvarenja, poput „Skupljača
perja“ ili „Bitke na Neretvi“. Njegovo ime, inače, nije jedino jugoslovensko
koje ćete primetiti na odjavnoj špici, zapazićete JAT, ali i podatak da je jedna od lokacija snimanja bio beogradski
„Avala film“. Muzička podloga je takođe izuzetna i sve zajedno stvara vrlo
sofisticiran ugođaj. Nema spektakularnih, akcionih scena, kasting je sveden na
minimum baš kao i dijalozi, ali su zato prisutni odmerenost, jasnoća i
preciznost u rasporedu delova priče, glumi, slikama.
S
obzirom na poduži uvod, od pronalaženja društva se sve (neočekivano?) brzo
završava, ali, s druge strane, mnogo toga presudnog je već predočeno nemim scenama, poput one kada
se, posle ko zna kog po redu okršaja, sustanari ostrva nađu u istom živom
blatu; ili dok Kruso, zadivljeno, raširenih očiju sa palube posmatra nebo iste
takve boje, udišući slani vazduh izbavljenja.
Vrlo
je dobra i simbolika pranja (umivanja) lica: skidanjem bele ratničke boje, rob
ogoljava svoje pravo „JA“ pred Krusoom, koji se otuda i, prilično mahnito,
zadovoljno smeje. Međutim, ova se prividna izjednačenost poništava svaki put
kada se rob pojavi iznova ofarbanog lica i sa perjanicom na glavi. To je
svojevrsno vraćanje sebi, opiranje asimilaciji, koje Krusoa s razlogom nervira,
ali i vodi do spoznaje. Tvrdoglave „čarke“, pri čemu svaki od dvojice muškaraca
(neću reći Gospodar i Rob, kao Defo, zato što ovde Kruso – za
razliku od književnog pandana – vrlo brzo odustaje od pokušaja da nametne svoj
jaram; čak će ironično zaključiti, odmah na početku: „Ovde nema ko ni da te
kupi!“) insistira na svom govoru (npr. nazivu za meso ili kroz glasno
natpevavanje), dokazuju besmislenost kategorija u toj nedođiji, opstajanje
individualnosti i uzaludnost težnje da nam se drugi potčini.
Dok
rob bude pokušavao da shvati na koji način funkcioniše puška, tresući je i
udarajući, vezani (naglavačke obešeni) Kruso isprva strahuje, a potom likuje
zbog „obeležja civilizacijskog progresa“ koje je, eto, zbunilo jednog domoroca.
Ali, život će mu nešto docnije spasiti grana, spuštena rukom i snagom drugog
ljudskog bića, a ne barut. Koliki je samo put pređen, od početnog svrstavanja ljudi u „mužjake iz
tora“ do pružanja pomoći kanibalu, kako bi ostao čovek – a ne predmet
ispitivanja! Na taj način, Kruso iskupljuje samoga sebe i dovršava promenu koja
mu se, nesumnjivo, sve vreme postepeno odigravala u duši. Mada ne vidimo dalje
od plovidbe kući, niti možemo znati šta se odigravalo po njegovom povratku u
Ameriku, jasno je da unutrašnji svet protagoniste više nikada neće biti isti.
Sve je obavljeno tiho, bez preterane gužve i halabuke, baš kao što teče sam
film.
Nije
ni čudo što „Robinzon“ (kao i svaka istinski velika priča, zar ne?) postaje
parabola sudbine čovečanstva, podložna raznovrsnim reinterpretacijama i
osmišljavanju drugačijeg ishoda, dok osnova ostaje uvek jednaka. Taj središnji
deo ispunjavaju veštine preživljavanja i, još važnije, sposobnost saživljavanja. Naučiti da sačuvamo
život tamo gde nas stihija baci, ali i da je jednakost naše prirode, kao ljudi,
neporeciva i jača od svega, dve su suštinske poruke „Robinzona Krusoa“ i ovaj
ih film, fokusirajući se na upravo te strane priče, nenametljivo – a izvrsno
poentira.