komentariše: Isidora Đolović
Kada govorimo o
negovanju i prezentovanju sopstvene istorijske i kulturne baštine, titula
majstora svakako pripada Britancima. Njihova ulaganja u promovisanje, očuvanje
i pre svega održavanje sećanja na turbulentnu prošlost nacije, neosporno su na
zavidnom nivou i primer od koga se može znatno naučiti. Ponosni zbog
viševekovne monarhije, brižljivo se odnose prema obeležavanju i osvetljavanju
svake od etapa kroz koju je ovaj vid državnog uređenja na Ostrvu do danas
prošao - a bilo je tu dinastija i dinastija. Svaka smena otvarala je poglavlje
za neku novu i još uzbudljiviju fazu. Istorija se, što dalja tim više,
neminovno zasniva na prepletu faktografije i legende, čime uvek pruža zahvalan
materijal za obradu raznim vrstama umetnosti - od književne do vizuelne. Osnove
ostaju, ali preoblikovane i okićene po želji, sa namerom da zainteresuju i
probude divljenje prema veličini naroda koji ih je iznedrio.
Uz klasike i kostimirane
drame nekako prirodno dolazi epitet “britanski”, čak i kada se priča IPAK ne
odnosi na neku od stranica iz njihove obimne knjige sećanja. Ozbiljnošću,
elegancijom, uloženim sredstvima i trudom, izborili su se za ovakav
asocijativni status u svesti većine nas. Stoga je današnja preporuka serija
koju svakako vredi pogledati ukoliko ste ljubitelj “Tjudorovih” ili “Bordžija”,
dinamičnih priča sa unekoliko slobodnim odnosom prema istoriji, dobre glume i
vremeplovnih kadrova koji zaokupljaju maštu.
“Bela
kraljica” (The White Queen) nastaje 2013. godine u produkciji
BBC-ja i mreže Starz, a prema seriji romana popularne Filipe Gregori. Ova istoričarka i spisateljica proslavila se
istorijskom fikcijom fokusiranom na XV i XVI vek, iz neuobičajenog,
ženskog ugla posmatranja događaja i
pripovedanja o njima. Gregorijeva je ovdašnjoj publici najpoznatija po knjizi “Druga Bolenova kći”, iz mini-ciklusa o
dinastiji Tjudor, kao i serijalu “Rodbinski
ratovi” koji mu hronološki prethodi. Izdavač ovih romana je “Laguna” i za
sada ih je objavljeno ukupno osam, od toga pet iz “Rodbinskih ratova”, kojima
je posvećena i ekranizacija pred nama.
Iako nosi naslov po
prvoj knjizi serijala o Ratu dveju ruža,
kako se “narodski” pamti višedecenijski sukob porodica Lankaster i Jork oko
prevlasti, “Bela kraljica” zapravo kombinuje priču iz tri romana. Njena osnova
su još “Crvena kraljica” i “Ričardova kraljica” (zapravo, u originalu “The
Kingmaker’s daughter”, izraz za koji na srpskom ne postoji adekvatan prevod), što upućuje na ravnopravno postojanje čak
tri glavne junakinje ove složene i uzbudljive priče. To su Elizabeta Vudvil,
prva jorška kraljica (“bela”, jer je simbol ove kuće bila bela ruža); Margareta
Bofort, majka budućeg tjudorskog rodonačelnika (lankasterska crvena ruža krasi
amblem njene porodice); Ana Nevil, kći uticajnog grofa Vorvika i potonja
supruga ozloglašenog Ričarda III. U prepletu njihovih perspektiva, razvija se
povest iz deset jednočasovnih epizoda, koja je do sada pokupila mnoštvo
nominacija i priznanja, ali i kritičkih osporavanja. Ako ste već čitali nešto
iz opusa Filipe Gregori, otprilike znate šta možete očekivati. Međutim, nipošto
se ne rukovodite apsolutno očajnom ekranizacijom njenog najpoznatijeg romana,
“The other Boleyn girl”! Ova serija donosi sve prednosti i nedostatke romana
“Bela kraljica” (jedinog iz istog serijala koji sam do sada pročitala, pa sudim
upravo prema tim utiscima), istovremeno nadomestivši uobičajenu autorkinu
bezbojnost ličnosti-učesnika pojedinim zaista odličnim glumačkim performansima.
Samoj knjizi je veoma verna, gotovo do u detalj, a kostimi i lokacije su
(uprkos anahronizmima i istorijskim nepodudarnosti koje tu i tamo “izlete”!)
veoma lepi. Istorija je začinjena mitovima, neprekidno se ređaju dvorske
spletke i politički manevri, smenjuju “preletači” i njihovi interesi. Dodajmo
tome koristan udeo magije kao “začina” priče, zanemarenu žensku perspektivu
(jer, najveća prednost Filipe Gregori, zbog koje joj se i oprašta stilska
traljavost i nepotpuna karakterizacija protagonista, jeste osvetljavanje
potisnutog dela istorije i ličnosti koje su je takođe gradile, iako uvek u
senci svojih “jačih” polovina), stalno smenjivanje događaja i solidnu meru
akcije svake vrste - dovoljno za više od “bacanja pogleda”.
Priča:
Ko bi uopšte poželeo da
se menja sa ondašnjim pripadnicima plemstva? Život u strepnji, kalkulisanje,
pribegavanje bilo kakvim sredstvima da bi se došlo do krune, poseda ili titule:
a još manje potrebno da se stečeno izgubi. Ratovanje, neprestano porađanje,
ugovoreni brakovi, nadmetanja i preticanja za varljivi, nestalni, lako oduzimani
položaj. Nije bilo mnogo drugačije ni za muškarce, ni za žene. Tlo pod nogama
se olako gubilo, a cena bila previsoka u odnosu na dobitak.
Godina je 1464. (okvir
radnje se, inače, proteže na naredne dve decenije), doba nestabilnosti usled
krvavih sukoba dva ogranka iste porodice oko engleske krune. Senilni
lankasterski kralj Henri VI je svrgnut, njegova porodica proterana, a na
prestolu se trenutno nalazi mladi Edvard IV od Jorka. Vešt ratnik i osvedočeni
zavodnik, ipak ne bi postigao ništa bez ključne podrške Ričarda Nevila - grofa
od Vorvika, zvanog “Kingsmaker” (onaj koji stvara/postavlja kraljeve). Vorvik
ga je doveo na vlast, naučio ga svemu i skovao velike planove za uspostavljanje
stabilne vladavine i očuvanje mira pod novim monarhom.
Sudbonosni susret pod
hrastom kraj puta, gde je Elizabet Vudvil izašla da sa svoja dva sinčića moli
novog kralja za vraćanje, dečacima oduzete, baštine njihovog poginulog oca
(lorda Greja), promeniće sve. Elizabet je kći barona Riversa, lankasterskog
podanika, dvadesetsedmogodišnja udovica velike lepote, ali i nasleđenih
intuitivnih moći koje bi neki “zlobnici” nazvali magijskim. Između nje i osam
godina mlađeg kralja gotovo momentalno će “zavarničiti”, a vešto povlačenje
konaca ljubavi (na prvi pogled?) i požude, uz nesebičnu pomoć njene proračunate
i mudre majke, daće zadovoljavajuće rezultate. Uprkos preprekama koje joj
zadaju poreklo i opredeljenost porodice (što je, doduše, najmanji problem i reši
se “za tili čas” - eto korena današnjih stranačkih preletanja!), Elizabet
postaje krunisana engleska kraljica. Od početka je jasno da će cena za
ostvarenje ove ambicije biti izuzetno visoka. Vudvilova tako, počev od tajnog
venčanja, ulazi u vrtlog stalne sumnje, podozrevanja neprijateljskih namera,
neophodnosti budnog opreza i prkosa prema svima, ne bi li sačuvala ljubav i
uticaj.
A neočekivani obrt
mnogima nije po volji, pre svih grofu Vorviku. Umesto već dogovorenog bračnog
saveza sa princezom Bonom od Francuske, njegov dojučerašnji štićenik dovodi na
dvor ne samo neprikladnu suprugu, već i čitavu njenu porodicu. Taktički
delajući, Riversovi brzo okružuju novopečeni bračni par bedemom saveza i
poznanstava, slabeći time uticaj Kingsmaker-a.
Nova vladarka postaje trn u oku i porodici sopstvenog muža, od otvoreno
neprijateljski nastrojene kraljeve majke Sesili, do “mutne” mlađe braće Džordža
i Ričarda, za koje je Vorvik uveliko namenio svoje dve kćerke, Izabelu i Anu.
Sem internog, pritajenog rata uticaja, spolja im preti osveta svrgnute kraljice
Margarete od Anžua, dok se prinudno povučena, ali ne i poražena Margareta
Bofort sprema da polako krči put prema, kako veruje, zasluženom tronu svog
maloletnog sina Henrija Tjudora. Figure su raspoređene, partija kreće...
Kasting:
Elizabet
Vudvil (Rebecca Ferguson) - Elizabet je žena koja
gordo i tiho nosi svoje tajne, nade i želje. S obzirom da se veći deo radnje
fokusira na nju, bilo bi prirodno da gledalac svesrdno navija za “belu
kraljicu”, međutim, to nije slučaj. Ubrzo po (sumnjivom) pridobijanju mlađeg
monarha za sebe, ona počinje da ispoljava sujetu i zaslepljujući, destruktivni
nagon za samoodržanjem - koji istovremeno spočitava svojim protivnicima. Iako
svesna grešaka koje proizilaze iz njenih poteza, pa pokazuje kajanje i grižu
savesti pošto oseti da je otišla predaleko, nije u stanju da se zaustavi na
vreme. Elizabeta je, naprosto, sebična da dopusti još nekome da bude u pravu, a
istovremeno previše zavisna od majčine pomoći i oslonca. Sama glumica je vrlo
dobar izbor za ulogu - lepa na klasičan, pomalo leden način, visoka i
kraljevskog držanja - sve ovo posebno dolazi do izražaja u veličanstvenoj
sceni krunisanja.
Edvard
IV od Jorka (Max Irons) - Mladi Maks Ajrons (sin legendarnog Džeremija)
relativno dobro nosi ulogu Edvarda, koji je svojom arogancijom i prpošnošću često
nepodnošljivo odbojan, ali to je i generalno odlika Gregorinih likova. Edvard
je vrstan ratnik, vladar koji uspeva da postigne i zadrži primirje, ali
istovremeno nestabilan i podložan uticaju ženske lepote. Naime, kada se sudare
sile razuma (npr. Vorvik) i fizičke želje (Elizabet), uvek će prednost dati
ovoj drugoj, pogotovo ako je povezana sa ljubavlju. Od ranije poznat kao
razvratnik, Edvard će sa vanbračnim “slobodnim aktivnostima” nastaviti i tokom
braka, ali takav životni stil će mu vremenom doći glave. Edvardu takođe
zapadaju najteže moralne dileme, poput kraljeubistva i bratoubistva, što ipak
ne čini njegov lik mnogo dopadljivijim i teško se povezati sa njime.
Jednostavno, “zlatni par” je retko antipatičan, pa čak ni kraljičina ljubomora
na milosnicu Džejn Šor, ili bol za preminulim članovima porodice, ne budi
saosećanje.
Ričard
Nevil, lord Vorvik “The Kingmaker” (James Frein) - Čovek
kome bi drugo ime moglo biti Ambicija, jer
njeno oličenje u potpunosti predstavlja i svakim potezom potvrđuje. Vorvik je
neko kome naizgled ništa nije sveto i spreman je da žrtvuje čak i sopstvenu
porodicu zarad postizanja zacrtanog cilja. Njegov odnos sa Edvardom je, uprkos
dobrom dramskom potencijalu, nedovoljno obrađen - a reč je o gotovo očinskoj
ulozi, koja se usled gubljenja dominantnog uticaja preokreće u ljutu mržnju.
Vorvik se zalaže za doktrinu “prihvatanja dodeljene uloge”, a adekvatna mu je i
životna saputnica, ledi Nevil - lepa, stroga, surova. Njih dvoje su roditelji
koji ne pokazuju mnogo emocija, ni zanimanja za to kako će dve kćerke koje
imaju reagovati na sudbinu koju su im predodredili.
Margareta
od Boforta (Amanda Hale) - Mada je Amanda Hejl u Americi
uglavnom iskritikovana zbog svoje glume, kontinentalne kolege se slažu, a ja
delim to mišljenje, da je njena Margaret zaista najjači adut serije. Ova
prilično čudna, ali samostalna gospa, jednako se strastveno prepušta pobožnosti
i materinskoj posvećenosti sinu. Njena vera u proviđenje tesno je povezana sa
ambicijom samohranog roditelja prenetom na dete (što joj ujedno omogućava
“čistotu” savesti i privid lične operisanosti od sujete i pohlepe). Odnos prema
bratovljevom mužu, Džasperu Tjudoru i agonija zbog prinudne razdvojenosti od
sina, što rezultira kroz dečakovu otuđenost, jesu pokazatelji ljudskosti i čine
je najživopisnijim, najuverljivijim likom. Verski fanatizam na granici sa
psihozom, susprezana želja i odolevanje koje omogućava da istraje u asketskom
životnom stilu, čelična volja i upornost, odlikuju njenu ličnost.
Džordž,
vojvoda od Klarensa (David Oakes) - Majčin ljubimac, čijim
životom rukovode pohlepa i “prokletstvo srednjeg sina”, odnosno hronična inferiornost.
Džordž je od početka ona najslabija karika u bratskom trojstvu, prevrtljiv i
nestalan, podložan manipulaciji svakoga ko mu ponudi više. Ništa ga ne motiviše
u tolikoj meri kao obećanje moći, bila ona vladarska ili materijalna - ali,
kada je vreme da se za nju izbori, nema dovoljno srčanosti ni odlučnosti. U
suštini, ova uloga je gotovo tipska za Dejvida, koga sam već gledala kao Huana
u “Bordžijama”, s tim što je on standardno fantastično iznosi. Za razliku od
Huana, doduše, Džordž ne budi nikakvo razumevanje niti opravdanje - on je,
naprosto rečeno, razmaženi i sujetni skot, naposletku paranoik - ali, čak i u
svojoj odbojnosti, daleko interesantniji lik od bate Edvarda.
Ričard,
vojvoda od Glostera (Aneurin Barnard) - Najveće iznenađenje u
pozitivnom smislu. Šekspir je Ričardu III (u maestralnoj istoimenoj drami, koju
obožavam i svima od srca preporučujem!) istovremeno ukazao čast i učinio
“medveđu uslugu”. S jedne strane, britanski bard nam je ostavio možda
najintrigantniju i najfascinantniju dramsku figuru, a sa druge mu pružio
istorijski neutemeljen, ali danas najšire prihvaćen portret. Ričardu u “Beloj
kraljici” umiven je taj ocrnjeni obraz, a lik koji gledamo uravnotežen je i
vrlo dopadljiv, čak dijametralno suprotan svojoj pozorišnoj varijanti. Fizički,
prestavlja mešavinu Froda Baginsa (tj. Ilajdže Vuda sa loknicama), Ikaboda
Krejna (Džoni Dep u “Sanjivoj dolini”) i Edvarda Makazorukog! Enigmatičan je,
porodični rezoner, tih i strpljiv, uvek po strani, ali odlučan kada zatreba.
Ričard, “crni vojvoda”, uvek uspostavlja neophodnu ravnotežu između braće,
održava razumne odnose sa svima na dvoru, ali nikada ne odstupa od svog stava.
Postojanost karakteriše i njegovu ljubav prema Ani Nevil, budućoj supruzi i
najvećem povereniku.
Žaketa,
ledi Rivers (Janet McTeer) - Jednom rečju, monumentalna! Prva
audijencija kod kraljeve majke predstavlja dobar primer potpore koju pruža
Elizabeti, kao i ponosne odbrane svojih. Žaketa je dama starog kova, mistična i
ogrnuta nekom starovremskom izmaglicom, mudrošću i pribranošću koju uspeva da
sačuva i u najvećim iskušenjima. Ona je oslonac za svoju brojnu porodicu i neko
čija pojava dominira prostorijom, a izbor glumice - savršen.
Ana
Nevil (Faye Marsay) - Baš kao i Ričard, najprijatnije iznenađenje. Anu
Nevil sam do sada, kroz razne izvore, doživljavala kao bezličnu, besprizornu i
bolešljivu igračku muških srodnika, potom i slavnog supruga. Međutim, razvoj
njenog lika kroz ovih deset epizoda je toliko dobro i ubedljivo izveden, njena
snaga sveobuhvatna i “zračeća”, da je bilo neizbežno promeniti stav. Anu
upoznajemo kao živahni devojčurak koji čežnjivo baca poglede na najmlađeg
kraljevog brata, dvorski svet doživljava kao zabavnu igru i lakomisleno veruje glasinama
koje je zabavljaju, sve dok ne postane
njihov aktivni deo. Od trenutka kada se, pri razdoru braće Jork, Izabela udaje
za Džordža, mala Ana je primorana da preko noći odraste. Postaće, redom, jedina
podrška ojađenoj sestri, nedužna žrtva očevog kraha i snosilac odgovornosti za
tuđu izdaju, nevoljna supruga čudovišnog Edvarda Lankastera i još brže udovica,
zetov talac, obespravljena dvorska dama. Kroz sve prepreke, uspeva da istraje
zahvaljujući korisnim lekcijama dobijenim od Margarete Anžujske na bojnom
polju. Tako će sitna, fizički neugledna (pravi “miš”), ali beskrajno energična
Ana pokazati da je istinska kći svoga oca, žena koja uzima sudbinu u svoje
ruke.
Izabel
Nevil (Eleanor Tomlinson) - Kada joj je otac saopštio da će postati
supruga vojvode od Klarensa, Izabel se najpre osećala važnom, sa visine
posmatrajući došljakinju Vudvil i kategorično tvrdeći da bi ona bila “kraljica
ledenog srca”. Međutim, sam početak braka donosi okrutnu spoznaju da ipak ne uživa u ulozi tuđe
marionete i teško podnosi očevu ambiciju, muževljevu koristoljubivost i manjak
obzira, nulu interesovanja za njena osećanja i potrebe. Izabel, koja me fizički
pomalo podseća na Sansu Stark, verovatno je najveća žrtva u čitavoj priči,
usamljena devojka čija je sudbina izuzetno tužna i onespokojavajuća.
Entoni
Vudvil (Ben Lamb) - Elizabetin odani brat,
kasniji staratelj njenog i Edvardovog naslednika, uz to pesnik. Entoni je za
Riverse skoro kao Ričard za porodicu Jork, onaj glas razuma i neko ko se trudi
da vraća situaciju u ravnotežu.
Džasper
Tjudor (Tom McKay) - Polubrat Margaretinog pokojnog
supruga, vaspitač i ujak njenog dragocenog jedinca Henrija (budućeg Henrija
VII, koji će postati otac najčuvenijeg tjudorskog kralja i deda kraljice
Elizabete I), večiti buntovnik protiv aktuelne dinastije i neko za koga nema
menjanja tabora. Usled toga snosi posledice progonstva. Beskrajno posvećen i
veran.
Henri
Staford (Michael Maloney) - Margaretin drugi suprug.
Iako u kasnije brakove ulazi nerado i silom prilika, Bofortova ima sreće da oba
kasnija supružnika poštuju njenu odluku da živi u čednosti, “kao kaluđerica”,
ali joj zato pružaju bezrezervnu podršku. Staford je primer stavljanja poštenja
i pravičnosti na prvo mesto, čak i kada to znači suprotstavljanje ženinim
težnjama i opraštanje neprijatelju.
Tomas
Stenli (Rupert Graves) - Treći Margaretin muž, jorkist ili
lankastrijanac - već po potrebi, a to ih čini odličnim tandemom. Obezbediće joj
prisustvo na dvoru, u najužoj pratnji kraljice, a time i korak bliže strpljivom
ostvarenju sinovljeve zacrtane budućnosti.
Margareta
Anžujska (Veerle Baetens) - Nezavisno od sugerisane
perspektive, koja nas svakako
usmerava ka posmatranju članova svrgnute kuće kao negativaca, izgnanici su
zaista ogavni, naročito poludebilni sin ove fanatične, lude kraljice. Scena
prve bračne noći sa sirotom Anom je naprosto strašna. Pa, ipak, sama Margareta od
Anžua ima svoje svetle trenutke i izaziva divljenje pošto na bojištu pokaže
neustrašivost i upozna snahu sa svim predrasudama koje je, kao žena i
strankinja, morala da savlada kako bi postala kraljica...pa makar i Bad Queen.
Prednosti:
Uvodna špica i muzička
tema su ovde veoma lepe, svedene i dovoljno znakovite - ekranom “plove” srednjovekovne
intarzije i inkrustacije, iza kojih se naziru likovi tri centralne junakinje, a
sve poentirano dvema ružama koje se spajaju. Estetski gledano, serija zaista
zadovoljava; muzika je takođe prikladna i odgovarajuća kada zatreba.
Vrlo je zanimljiva igra
rečima kada se pominju “tri Jorkova sina” - three
sons of York u kontekstu povezanosti i predodređenosti nebeskim znamenom
(koji je, prema legendi, Edvard ugledao na nebu uoči bitke) - three suns of York. Edvard, Džordž i
Ričard su potpuno različiti i odlično iznijansirani likovi, svako sa
sopstvenim porocima i opsesijama, u različitom životnom razdoblju. Iako je fokus
pretežno na ženama i njihovom doživljavanju “ratnih igara” koje njihove jače
polovine vode, trojstvo prinčeva kao pozadinski pokretači bez kojih se ne može,
sa svojim smenama odanosti i rivalstva, predstavlja plus za radnju. Moram
pohvaliti i “postarivanje” glumaca, tj. postepene i suptilne fizičke izmene
kojima se sugeriše protok vremena.
2. Sestre Nevil
Bliskost između
Vorvikovih kćeri prolazi kroz različite turbulencije i periode zahlađenja, ali
nikada ne prestaje, čime odgovara odnosu gore pomenute braće. Ana je u ovom
slučaju, ipak, primetno dominantnija i snažnija, uspevajući da karakterom zaseni
čak i samu “belu kraljicu”. Međutim, njena briga za sestru, uzajamna ljubav i
utisak da su uvek bile same protiv svih, bez lične želje stavljene u središte
bespoštedne borbe, budi simpatije i podršku.
3. Ljubav pobeđuje sve?
Poučena primerom svojih
roditelja (Žaketa, plemkinja rodom iz Burgundije i nekadašnja dvorska dama
Margarete Anžujske, udala se za skromnog štitonošu, donevši mu titulu baroneta.
Iako predmet poruge visokog plemstva, Riversovi su imali brak pun ljubavi i
ukupno četrnaestoro dece!), Elizabet ruši sve tabue. Zbog “čarobnice sa sela”,
Edvard se suprotstavlja volji svog mentora i odbija politički mnogo korisniji
brak sa francuskom princezom (koji bi, ujedno, rešio dugogodišnje pitanje
sukoba sa “komšijama”). Ovo podrivanje autoriteta od strane jedne žene, ljuto
će uvrediti savetnika i pokrenuti niz sukoba. Sa druge strane, sama Elizabeta
će učiniti sve da spreči, ali bezuspešno, ženidbu svoja dva devera
protivnikovim kćerima. Drugi i jedini brak ovde sklopljen iz ljubavi, jeste
onaj između Ričarda i Ane - sa odsustvom sumnjivog momenta vradžbine koji je
umešan kod E & E, a čiji je presudni udeo ostao otvoreno pitanje.
4. Nije sve u ljubavi,
ima nešto i u strategiji!
Neizvesno doba, česte
smene na prestolu i nestabilni odnos snaga, zahtevali su brze poteze i još
promišljenije odluke o alijansama i povezivanjima. Putem brakova, porodice se
okružuju bedemom opreza, prestiža i sigurnosti u slučaju prevrata. Vladari se
smenjuju češće nego današnji asovi na ATP listi, a naslednici su goruće pitanje
i najpouzdanije sredstvo osiguravanja položaja - požive li dovoljno da dočekaju
povoljni zaokret istorije.
5. Obrtanje situacija
Najupadljivije u
slučaju sestara Nevil. Ana je u početku naivna, Izabel proračunata. Očevo
načelo “igranja uloge”, sprovedeno u praksi, remeti ovakav odnos karaktera.
Tako Izabel vrlo brzo po udaji postaje uplašena, distancirana i protivnik
slepoj ambiciji roditelja. S druge strane, Ana dobija onu naročitu iskru u oku,
pri pogledu na krunidbeni plašt Elizabete (čije simbolično ogrtanje nagoveštava
budućnost). Razočarana brakom i svojom pozicijom najobičnijeg piona, Izabel
ujedno naslućuje svoju sudbinu - dok se Ana uzdiže nad preprekama i grabi ka
sve jasnijem cilju, drugačije od sestre prihvatajući i podnoseći okolnosti.
6. Pobožnost / okultno
i magija
Dok se muškarci bore
“ognjem i mačem”, žene pribegavaju drugim sredstvima, koristeći urođenu intuiciju i osećajnost. Margareta Bofort,
nesuđena Jovanka Orleanka, prihvatila je nametnutu preranu udaju samo zbog
slutnje da će dete koje rodi postati miropomazani vladar, odabran od Boga.
Uzdajući se u Njegove znake, koje svuda traži i iščitava kao putokaze i utehu,
ona ne preza ni od kakve surovosti samo da bi istrajala i prokrčila put. Njene
suparnice, Elizabet i Žaketa, posežu za
natprirodnim u borbi za osiguranu vlast. Vradžbina služi da se: veže voljeni
čovek, postigne kraljevski brak, obezbedi naslednik - dok potom sve ne dobije
negativni pravac: proklinjanje Vorvika i Džordža u službi osvete,
preusmeravanje sila prirode (oluja, magla). Štiteći sebe i svoje, neumerenom
igrom sa nečim što nas daleko prevazilazi, cena mora biti plaćena kroz
odnošenje nevinih žrtava. Magijski “začin” je nešto što mi se već u knjizi
najviše dopalo, pa isto važi i za ekranizaciju. Tajnovita, jeziva noćna
atmosfera, u kojoj Elizabeta uz vodu (porodični element - legenda tvrdi da
Žaketina loza potiče od mitske vile Meluzine) vrši zabranjene obrede, unosi onu
neophodnu i uvek primamljivu dozu napetosti u radnju.
7. Paralelne perspektive
Dele ih Margaret,
Elizabet, Ana - ali u početku znatno i Izabel. Vešto su uspostavljene, a donose
nekome život, drugome smrt, trećima puki opstanak. Takve su npr. scene pred
bitku (kada Elizabet i Margareta, svaka u svojoj odaji, izgovaraju gotovo
identičnu molitvu, samo sa drugim završetkom), ili oluje i njenog ishoda,
povezanih motivom deteta/dečaka (prvi je Izabelino izgubljeno/mrtvorođenče, drugi
je Elizabetin slućeni princ - jer je trudna, a treći Margaretin otuđeni sin, sa
kojim mora iznova da se poveže).
Mane:
Svih nedostataka sam
bila svesna još čitajući, pa pretpostavljam da oni neće biti novost ni drugima,
a u spoju sa estetskim užitkom i dobrom glumom, većinom su zanemarljivi.
Smetalo mi je, pre svega, sentimentalisanje oko Elizabete i Edvarda, čiji mi
likovi, kao što rekoh, nisu pobudili nikakva osećanja podrške, naprotiv - a
opet, nisu ni kvalitetno osmišljeni da bi ih mogli “mrzeti da volimo”. Kritika
je do sada više puta ukazala na anahronizme, kao što su patent na haljini, devetnaestovekovna
zdanja, metalna stepeništa - ali, opet kažem, ništa toliko drastično da pokvari
užitak gledanja. Najveći minus ide na neki, često preterano, “sapuničarski”
efekat koji serija izaziva dok se bavi “Zlatnim parom” - međutim, sve drugo je
dovoljno da ga ublaži, pa i sasvim potisne. Nije savršena, ali nema ni
katastrofalne mane.
Osobenost
serije:
Odnos prema junacima,
koji se iz epizode u epizodu menja, pa nikoga od glavnih ne možemo jasno
odrediti kao sasvim dopadljivog ili antipatičnog. Dok su pojedini likovi kroz
roman prilično jednodimenzionalni i “bledi”, ovde su, zahvaljujući glumcima, izuzetno
zanimljivi i složeni. Hronologija je “skokovita”, pa je zbog toga pomalo teško
ispratiti često ubrzan protok vremena. Preko bitaka se gotovo sasvim “preleće”,
a nije suvišno ni beležiti rodoslovne veze protagonista, s obzirom da ih je
mnogo, sa brojnim potomstvom i istim imenima (svaka porodica ima bar dva Henrija, Edvarda, Ričarda, Margaret ili
Elizabetu!), pa je potrebno barem par epizoda kako bi se sve to razgraničilo u
glavi i došlo na svoje mesto. Ipak, s obzirom na brojnost nesrazmernu trajanju
sezone i “minutaži” na ekranu, likovi u seriji su dosta dobro i dovoljno
individualizovani, jasno određenog domena delatnosti. Požrtvovanost, opsesije,
frustracija, instrumentalizovanost, ambicija - svega je po malo, u kolopletu
intriga vlastoljublja.
Najbolje
scene:
Kućno “pozorište senki”
i devojačka razigranost još uvek bezazlenih sestara Nevil, dok Izabel pripoveda
Ani o “lošoj kraljici” M. Anžujskoj i njenom sinu, “ledenom princu”.
Ričard izjavljuje
ljubav Ani.
ne vredi, sve me asocira na ovu scenu! |
Zajednička molitva
“bele” i “crvene” kraljice.
Najbolji
likovi:
Margaret Bofort i
Ričard III, iz svih spominjanih razloga. Margaret je beskrajno zabavna, a
realistična, dok je Ričardov razvoj najkompletniji. Više nego solidni su i: Ana
Nevil, Žaketa Rivers, lord Vorvik, Džordž, Tomas Stenli.
Ukoliko ste spremni da
istrpite i izignorišete brojne anahronizme i odstupanja od istorije, te (za
Gregorijevu tipična) domaštavanja, nema sumnje da ćete uživati u seriji.
Bonus:
Upravo sam saznala da
se BBC-jeva i Starz verzija razlikuju, tačnije, da je serija
cenzurisana za britansku (i evropsku) publiku, dok američka verzija ima više
golotinje, škakljivih delova, produženih scena seksa, valjda u skladu sa
očekivanjima tog tržišta. Između ostalog, koliko sam shvatila, necenzurisana
verzija sadrži mnogo kadrova golog Maksa Ajronsa; neugodnu prvu bračnu noć
Izabele i Džordža; produženo (ionako traumatično) silovanje Ane
Nevil od strane prvog supruga; kao i kontroverznu scenu između Ričarda i
bratanice Elizabete od Jorka u poslednjoj epizodi. Nasuprot tome, scena
improvizovane lutkarske predstave koju Izabel priređuje Ani, u Americi je
izbačena, zbog procene da je "dosadna i nepotrebna". Iskreno,
drago mi je što sam gledala BRITANSKU verziju, jer slutim da mi se ova „slobodnija“
ne bi dopala. Ukoliko ste kojim slučajem naišli na alternativnu, volela bih da
čujem u kojoj meri se razlikuju.
Vrednosna
ocena: 8,50
(Naredne nedelje,
selimo se koji vek unapred, ali ostajući u Engleskoj, u društvu još jedne mlade
kraljice i par poznatih lica)