komentariše: Isidora Đolović
Dok se bliži premijera
jedanaeste epizode, koja će napokon doneti odgovore na pitanja budućeg pravca
kretanja radnje omiljene “severnjačke sage”, napravila bih pregled
najistaknutijih (po dobrom ili lošem) epizoda i momenata četvrtog ciklusa,
tačnije, onoga što smo od njega do sada videli. Rezimirajući učinak, dolazim do zaključka kako su mnoga očekivanja izneverena i silazna putanja tek pred samu
završnicu polusezone počela da se uspravlja. Pre svega, nije iskorišćen
potencijal novouvedenih likova, norveške braće (Haralda i Halfdana) i kineske
robinje Jidu. Rolov lik je do krajnosti iskarikiran, Flokijevo ispaštanje bilo
preterano, povratak Harbarda “Lutalice” još jednom nedorečen i nejasnog smisla,
a “erotske” scene učestalije i potpuno banalne. Sa druge strane, kod pojedinih
likova poput Lagerte, primetna je ponovljivost životnih iskušenja i odluka -
takođe bez jasne poente, sem da se nečim ispuni vreme na ekranu. Pa, ipak, sama završnica je pružila dovoljno razloga za skakutanje od nestrpljenja.
Krenimo redom, od
naglog obrta u Rolovoj situaciji, kada iz potpune nemilosti, zahvaljujući ubrzanom
kursu francuskog jezika, pridobija najpre Gislu, a onda i ostatak tazbine.
Zaista, sem kadrova
ostrvca Site, danas tek glavnog arondismana, sa katedralom u središtu - a koji
izazivaju divljenje kad zamislim koliko se posle Pariz proširio - ništa u ovom
podzapletu nije dovoljno zanimljivo, ni uverljivo. A moglo bi da bude! Rolo se naprasno
snašao i skoro da je "kao riba u vodi" međ' Francima; Gisla je uz
njega totalno druga osoba; oko 50 Shades
Odoa se plete mreža intriga, a oko te možda još jedna, veća - s obzirom da je
kralj na završetku one audijencije sa "bratom i sestrom"
doušnicima, delovao kao da zna nešto više i samo glumi zastrašenost, čak i za
njega preteranu. Sama scena razgovora u kraljevoj dvorani, sa sve urlanjem
poverljivih informacija pred stražom, očajnom i veštačkom glumom, pa nizom
nelogičnosti, bila mi je najslabija u epizodi. Kako je moguće da se ovo dvoje
ljudi non stop nalaze u žiži zbivanja, od prvih redova u crkvi, do
čeonih mesta na većima, gozbama i proslavama, a vladar ipak nema pojma da su
rod?!? A ipak ne veruje "toj ženi", znači, upoznat je sa nekakvom
reputacijom koja je prati. Zatim, kralj je toliko stereotipno kukavička
figura, da me stvarno iznenađuje kako je opstao tu gde jeste, toliki niz
godina. Plus, dvorske spletke definitivno nisu onako providne, u suprotnom bi
koncept monarhije mnogo ranije propao.
Lagerta je ispunila
obećanje dato Kalfu “lordu Lepom”, pa smo tako videli pravu krvavu svadbu.
Džudit je još uvek
"najslabija karika", s tim što se sada već jasno vidi koliko je upala
u Ekbertovu "mašinu". S jedne strane, odjednom su tu nekakva
drskost i opiranje mužu, a istovremeno negodovanje što on ima ljubavnicu?! Sa
druge strane je trčanje kod Ekberta, skoro pa sasvim javno, a onda
"hoću-neću" prenemaganje i nabacivanje na nos kako je on, gle,
PRIMORAVA da mu bude konkubina, sve zbog "slobode" - da iluminiše!
Nigde logike, u paketu sa drastičnim skokom u karakterizaciji, do te mere da je
nemoguće prepoznati onu isprepadanu i mirnu princezu iz treće sezone. Kao da je
zaposeo neki demon feminizma, pa sad glumata i sikće poput Queen Mab. Dok je
ranije zapomagala da je "husband" spasi od sakaćenja, sad tom istom
"husbandu" potura obraz na šamar, zaboravljajući da je najpre bila sa
Atelstanom, onda i svekrom, od čije misteriozne volje zapravo i jedino zavisi,
čega kao da nije svesna. Ono sa prstenom Ekbertove pokojne žene,
Etelvulfove majke bilo bi patetično da nije bolesno.
6.
epizoda: "What Might Have Been"
Veseks:
Ekbert donosi još jednu, samo naizgled šokantnu odluku. Promućurnijima, gde
svakako spada i Kventrit, jasno je šta slanje Etelvulfa i Alfreda na hodočašće
u Rim ima za cilj. Sklanjanjem sina, jednog od svojih najsposobnijih vojskovođa
(ako ne i jedinog takvog), lišava Kventrit sigurne podrške i sprečava njihov
eventualni pakt protiv sebe. To što će sam predvoditi bitku za Mersiju i
“ustoličenje zakonite kraljice”, na jeziku ovog lisca znači - “ič me ne
interesuje i kao slučajno ću je se otarasiti”, možda i uz pomoć kralja Aele.
Zato je Kventritin izraz lica po saopštenju bio onako obeshrabren. Zatim, javno
uzdiže mlađeg “unuka” i daje mu prednost pri kasnijem nasleđivanju trona,
ujedno ostavljajući utisak da radi u korist Džuditinih želja. Ispraćaj je
obeležila teatralnost, taj “one man show” kao u svojevremenom javnom
kažnjavanju preljubnice.
Nagradna pitanja:
1. Zašto Ekbert TOLIKO
mrzi svog sina jedinca?
2. Da li je još nekome
potpuno izvan uloge/karaktera to da nakon javnog linča zabludele snahe,
favorizuje njeno kopile kao budućeg prestolonaslednika i “božje dete”?
Pozivanje na “specifične okolnosti Alfredovog rođenja” - bljuc, bljuc! U
stvarnoj istoriji, Etelvulf je nasledio oca i bio uspešan vladar, a njegova
četiri sina su se zatim smenjivala na prestolu, pri čemu je Alfred bio najmlađi
i najmoćniji. Ratovao je protiv Severnjaka i odbranio Veseks, zaslužio nadimak
“Veliki” i - rođen otprilike deceniju POSLE vikinške invazije Pariza. Džudit
nije bila nortumbrijska, nego flandrijska princeza, dakle, lik Gisle je neka
varijacija istorijske Etelvulfove žene. Ništa manje filmski inspirativna priča,
ali, ne - očito je “moćno seme sveštenika-preletača” reditelju bilo
zanimljivije (iako čak ni Rodrigo Bordžija nije tvrdio da mu je decu donosio
Sveti Duh, premda je bio papa!).
3. Sad kada Prudencijus
ide da tabaniše, ko će Džudit učiti iluminisanju? Zar je onoliko kmečala
uzalud, zar je kraj emancipaciji?
A u Kategatu, Alfredov
budući rival (iz odraslih dana), Ivar, i dalje je pod vaspitnim režimom majke -
koji se pokazuje još bizarnijim nego što sam mislila. Imamo još jedan, valjda
serijom “Game of Thrones” inspirisan, primer a-la-Lysa Erin. Aslaug i dalje doji već poodraslo dete - OK,
shvatili smo i bez toga da je mali prezaštićen. S druge strane, Sigurd i
Bjornova devojčica Sigi, zapušteni su i usamljeni. Aslaug je, pošto su sve žene
sa kojima bi se eventualno mogla družiti (Helga, Torvi, pa i Jidu) otišle sa
ratnicima, ponovo prepuštena samoj sebi i - Harbardu, koji se odnekud vratio. On
obećava slobodu “očajnoj domaćici”, a mali Ivar ga prepoznaje i reaguje jezivim
kikotom. Jadno dete, ovi su luđi nego Floki.
Pariz: U
sceni kada je Rolo pred kraljem, a ovaj ga moli da ih ne izneveri, na licu mu
se vidi podeljenost koju sam pominjala, nelagoda, unutrašnja borba,
rastrzanost. Verujem da je iskren kada kaže da će braniti ženu i novi dom
(Pariz), ali, zov korena uvek uzburka krv, a Rolo je barem do sada bio
ubedljivi šampion preokreta i iznenađenja. Što se “50 shades of Odo” i njegove
“jazbine fantoma” tiče, nepotrebno i bezveze trošenje prostora, posebno
na bičevanje sa potvrdnim klicanjem dvostruke špijunke i, kao, krunskog
dokaza uzurpatorskih namera u vidu te naglas izrečene potvrde da želi biti, k’o
Iznogud, “kalif umesto kalifa”. Samo, kad reče Odo kako kralj ne zna ko su mu
pravi ljudi od poverenja, učinilo mi se da je malo “pecnuo” živac ovoj
njegovoj, tj. da nije baš toliko lakoveran i možda zna čime ga i zašto koristi.
kad Ragnar ode, miševi kolo vode |
I, meni
barem, najmoćniji momenat epizode (uz ispraćaj):
Ragnarova halucinacija. Prošli život, Lagerta, mali Bjorn, Gida i tek
pristigli Atelstan, onako na obali, jednostavno obučeni, zemljoradnici i
povremeno ratnici, a savršeno srećni. Beli konj (s početka vizije) uglavnom
simbolizuje odlazak u smrt, ali, ovde je to možda, više nego bukvalno
predskazanje, znak zauvek iščezlog (i u tom smislu “umrlog”) sveta koji Ragnara
“doziva”, ali se od njega i oprašta, jer je sećanje samo po sebi ipak tek
iluzija.
Ako je u početku i
verovao da je našao rešenje, kasnije se uverio da je za sve sam kriv. Odnosno,
da je morao tako da postupi, što je jasno bilo i Lagerti, kad mu na rastanku
reče:"It's faith." Prorečena su mu deca, koju ona više nije mogla da
mu da. Aslaug je verovatno predvidela da će zauzeti tu ulogu, pa mu prišla. To
su ljudi čijim životima još uvek u velikoj meri vladaju vera u onostrano i
potreba da ne krše određene kodekse, pa i po cenu lične sreće. Iz istih razloga
je Lagerta ubila Kalfa. A evidentno je da Ragnar pri svakom susretu sa njom
oseća žestoko kajanje.
Bjorn je najpre rešio da ostane s njim, pa se predomislio, shvativši valjda da je majci ipak potrebniji. I to je, rekla bih, bila ispravna odluka - iako je shieldmaiden, Lagerta je ipak žena i teže bi podnela odvajanje od deteta, plus joj je zaštita potrebnija, što je i Ragnar uvideo, pa je pustio Bjorna sa njom, mada mu je bilo teško. Ona je išla u nepoznato, a Ragnar je ipak ostao da gradi novi život, sa novom ženom i decom - Bjorn bi to možda teško podnosio, u osetljivom uzrastu.
Bjorn je najpre rešio da ostane s njim, pa se predomislio, shvativši valjda da je majci ipak potrebniji. I to je, rekla bih, bila ispravna odluka - iako je shieldmaiden, Lagerta je ipak žena i teže bi podnela odvajanje od deteta, plus joj je zaštita potrebnija, što je i Ragnar uvideo, pa je pustio Bjorna sa njom, mada mu je bilo teško. Ona je išla u nepoznato, a Ragnar je ipak ostao da gradi novi život, sa novom ženom i decom - Bjorn bi to možda teško podnosio, u osetljivom uzrastu.
7.
epizoda: “The Profit and the Loss”
Ova je bila baš teška.
Više Loss nego Profit. Rolova - Pirova pobeda. Ragnar,
koji vileni i halucinira naokolo, pa onda malo krizira, naposletku ćaskajući sa
odsečenim glavama, počinje da biva naporan. S druge strane, Trevis toliko dobro
glumi, iznoseći njegove promene raspoloženja, da me uvek iznova „kupuje“! Pogotovo
nakon što iz džanki-stanja izbije na
površinu bespomoćan, obesmišljeni čovek kome u očima čitamo beznađe i tugu. S
druge strane, imamo Bjorna kao suprotnost ocu, nekoga ko ispoljava odlučnost i
zrelost neophodne za budućeg vođu, što je takođe sjajno. Dopala mi se i
suštinska jednodušnost, jednoglasnost Vikinga pred napad - niko, pa ni Erlendur
koga ne podnosim, nije pokušao da „izvrda“, sabotira akciju, ne, svi su bili borbeni
i složni! Čini mi se da je viđenje doskorašnjeg saborca na drugoj strani
bedema, svest da je baš Rolo protivnik, mnogo doprinela tome.
Daddy, daddy Cool! |
Kako je kulerski Bjorn
stavio Erlenduru do znanja da je prepoznao prsten, ležerno i usputno! Sve u
fazonu:“Važi, mali, pravi se lud - al' kad ova gužva prođe, moj si!“ Svidela mi
se i Torvina sugerisana odanost, kroz onih par zajedničkih scena - posebno kada
je zagrlio po povratku iz napada, videvši da je preživela masakr u vikinškom
logoru. Deluje da se ona polako oslobađa zastrašenosti i stegnutosti, sve manje
obraća pažnju na pretnje onog balavca, a više liči na Torvi iz druge sezone - koja
na venčanju sa Jarlom Borgom prva uzima čašu i ne strepi od otrova.
Svaku zajedničku scenu
Ragnara i Lagerte volim, uvek će mi ostati idealan par. Jako mi se svidela
briga i nežnost koje ispoljava prema njoj, kako je zagrlio oko struka, pa se
raspituje, sve izokola kao da pokušava da vrati prošlost - a ne može, na šta ga
Lagerta uvek podseća. Takođe, od početka me kopkalo laže li da je trudna ili je
zaista nije briga, s obzirom na proročanstvo.
E, sad: koliko god da
su Vikinzi s pravom potučeni na oba fronta, vodenom i kopnenom (ili je bolje
reći močvarnom, s obzirom kako su se zaglibili u onom blatištu!), bilo mi je i
žao i teško gledati taj pokolj. Ponajviše me čudilo što Rolo uspeva da, koliko
god to okolnosti zahtevale, hladnokrvno naređuje i posmatra dok gine NJEGOV
NAROD. Pa, još i rimuje, pesmu sastavio. Šalu na stranu, videlo se da nije
ravnodušan, ne uživa baš u svemu tome, ali, istovremeno je bilo nekakve
osvetoljubivosti, neshvatljive osornosti u izrazu lica. Najteže je baš to,
gledati one zapaljene drakare i pale ratnike, ljude sa kojima je odrastao i
proveo život. Znati da su među njima njegov brat i bratanci, a ne trepnuti.
Sa druge strane, dok su
u Bjornu samo raspaljeni inat i gnev, Ragnara je duboko potresla nužnost
konfrontiranja bratu. Čini mi se da ne samo što ovo ipak nije očekivao pripremajući
se za povratak pred Pariz, već se negde duboko u sebi sigurno nadao da NEĆE BAŠ
tako daleko otići, izdati. I tek kada je lanac podignut i zategnut preko
kanala, on postaje svestan da se odigralo nešto neopozivo. Poštedeo je bratu
život kada niko nije smatrao da treba, voleo ga je i podržavao u najgorim
situacijama. A sada su dva sveta i sa tim saznanjem dolazi logika povlačenja.
Imam utisak da Ragnar rezonuje u stilu: kad već imaju male šanse, najbolje je
da odu pre još gorih gubitaka, na neku drugu stranu. On bi da izbegne
najstrašnije, možda i da ostavi bratu taj deo vlasti izvojevan po cenu
odricanja od korena, identiteta, duše. Prostran je svet za obojicu, otprilike.
A drugo, kada spašava Flokija od davljenja, Ragnar to čini prelomivši, pod
utiskom saznanja o konačnom gubitku brata - ostao je sam, taj čovek (Floki) mu
je uz Lagertu jedini od početka bio privržen, uprkos konfliktima. I pomažući mu,
Ragnar prelazi preko doskorašnje ljutnje, spašavajući poslednje deliće svoje
prošlosti od rasipanja. Svidelo mi se kako posle bitke, dok obilaze stratište,
Rolo govori Gisli o hrabrosti vikinških ratnica sa punim poštovanjem, posebno o
Lagerti. I kako ne može da u tom trenutku pogleda svoju ženu, zato što mu je
pobeda očigledno gorka, što se setio da ljude koje je upravo potukao još uvek
voli, možda više nego što sam sebi želi da prizna.
Scene u Kategatu su tako
dosadne i bizarne. Harbard kao rasplodni vepar, u selu punom usamljenih i
višenedeljno „zagorelih“ snaša, a prva je Aslaug. I ona sve to podržava, šire
misiju ljubavi i isceljenja. Delovali su poput sekte, nekakve hipi-komune u
kojoj jedan čovek ima decu sa svim ženama iz zajednice. Najbolesnije je što
mali Sigurd tumara okolo i sve to posmatra, zaista je bila pametnija Ragnarova
odluka da povede dvojicu starijih u pohod, neće prisustvovati ništa morbidnijim
scenama. Mogu da zamislim u kakvoj je konfuziji ono dete.
Što se tiče „utiska
nedelje“, tj. scene na poljani, iako
i dalje mozgam o njenom smislu, nije baš najjasnija. Shvatih samo to da je u
pitanju Flokijeva halucinacija, dok je Aslaug verovatno zaista bila sa
Harbardom u tom trenutku. E, sad, zašto baš ona, ne znam, ali mislim da to
ukrštanje vizija, da ne kažem vargiranje,
svakako ima veze sa Flokijevim nagoveštenim moćima (i tome da će valjda biti
novi Seer), Aslauginom vidovitošću, Harbardovim pretpostavljenim identitetom
božanstva. Možda se Floki nekako „projektovao“ u Lutalicu, pa Aslaug treba da
ga uteši, da „odnese bol“ zbog Helge, jer ga vidimo tamo uz obalu potpuno
očajnog i zabrinutog. Posle mu liju i suze (ovo je bio možda najpotresniji
detalj). Ono „Amen“ na kraju me začudilo, ne znam ima li ikakvo značenje ili je
tu tek zarad šok-efekta. Harbard je možda samo neki ludak koji baza okolo i na
žvaku o svojoj „svetosti“ zavodi domaćice, a scenaristi i režiser su se
možda prejeli onih „gljiva ludara“, pa u svemu tome zapravo i nema neke logike.
Ipak, u ovoj epizodi i Floki i Harbard pominju „boravak u svetu između živih i
mrtvih“, o čemu je ranije i Seer govorio, tako da sigurno ipak postoji
povezanost.
Naposletku, Ekbert
ponovo postaje zanimljiv čim se izmesti iz one sapuničarske sredine. Skockan
kao Ričard Lavlje Srce, kuje zaveru da se otarasi Kventrit i pripoji Mersiju
svom kraljevstvu, što je bilo sasvim očekivano još od trenutka kada je rešio da
udalji Etelvulfa na hodočašće. Mislim da je njemu u planu da, korak po korak,
osvoji i Nortumbriju, zato je i „smotao“ Džudit.
royal drama queen |
8.
epizoda: “Portage”
Naredna epizoda se
mogla zvati: Dve trudnoće, tri
ubistva i tri sablažnjena deteta! Kao i obično,
najinteresantnija je bila priča sa Vikinzima. Nemam pametnih reči za Veseks-telenovelu,
jer se svaki put osećam kao predmet lobotomije, a Pariz se odvija dosta
predvidivo i ništa bolje. Kategat je u odsustvu muški(je)h - drama apsurda.
Harald i brat
okrivljuju Ragnara za fijasko, jedino ga Lagerta brani, mada pomalo kao da ni
sama sebi ne veruje (zato one suzne oči). Iako je 24/7 kontuzovan, predlog koji
Ragnar daje nije tako nadrealan kao što zvuči! Em je time vratio Flokiju staru
poziciju, kroz izvršenje zadatka, em je privukao naklonost norveške braće.
Nemam pojma kako je u istoriji funkcionisalo ovo prenošenje brodovlja kopnenim
putem pre kranova i čudesa tog tipa, ali, da izgleda moćno (mada šašavo, što
kaže reklama) - i te kako! Podsetilo me na znatno kasniju akciju Turaka prilikom
opsade Konstantinopolja (opisano u knjizi „Grad zvani Armagedon“, neočekivan i
uspešan poduhvat). Uvek je uživanje gledati udružene Vikinge-udarnike!
Posebno su fine bile
dve kratke Flokijeve scene, prva u kojoj ga vidimo kao onog starog „magičnog
brodograditelja“, a druga sa njegovom Helgom koja je (jupi!) na putu oporavka.
Pored Ragnara i Lagerte, oni su mi omiljeni par, njihova ljubav možda i
najlepša u seriji (scena venčanja je baš bila prekrasna i luda!). Ne zaboravimo
„Everything I do, I do it for you - Ragnar“ momenat!
Na Zapadu ništa novo.
Prevrtljivi Odo spletkari protiv Roloa, očekivano i dalje želi Gislu za sebe i,
naravno, svagda je spreman za nove perverzije. Ali, „you scratch my back, I'll
scartch yours“ sa incest-ribom kojoj prvi put čuh ime (Tereza!) krenulo je po
zlu čim se niotkuda priključio njen „bratić“. Ni na trenutak nisam
sumnjala u to da su se sa kraljem dogovorili da nasamare grofa „50 Shades“, a
posle opaske da je Rolo nije za poverenje „ni koliko divlji vepar“
(Odo?!), bilo je jasno. Takođe, logika po kojoj Ragnar nije osoba koja bi se
olako povukla, dokazala im je da budući tata jeste nasušna potreba svojoj
franačkoj tazbini. Jer, Rolo je postao nešto kao kraljeva desnica - i to
gvozdena! Njemu ženica, titula i beba, a kralju ljubavnica u najavi. Primetila
sam i da, u prvoj sceni kralj na početku razgovora oblači plašt (sluga mu ga
specijalno, ceremonijalno prinosi), prošeta u njemu i porazgovara, pa ga na
kraju razgovora opet skida. Čemu? Jel' to, kao, neki poseban ritual? Nije u
stanju da rezonuje bez zlatnog ogrtača?
Veseks-pozaplet ostade bez
otprilike jedinog meni iskreno zanimljivog lika. Neću se zadržavati na
patetičnim dijalozima Ekberta i Džudit, kontam da sam već dosadila. Samo da
prokomentarišem kako se ne primih na njegovu ljubavnu izjavu: ili je žestoko
folira, ili je stvarno lud. Čak i opaska o Atelstanovom „svetom duhu koji bdi
nad koracima hadži Alfreda, amin“ zvučala je kao fragment monodrame. Žao
mi je Kventrit, iako sam sve ovo videla u najavi čim je Etelvulfa poslao na
put. E, jedino me iznenadio onoliki stomak, ili to vreme na Ostrvu teče brže od
kontinentalnog? To možda daje odgovor misteriji o Lagertinoj trudnoći, pošto se
ništa ne vidi, ona utegnuta u oklop vuče drakar, a Kventrit već stomak „do
zuba“! Takođe, oba kralja (francuski i britanski) reaguju na vesti o prinovama
rečima: „Kako je život čudan!“ Našla je od koga da traži pomoć, zaista! A
Džudit joj plemenito oprašta, bljuc, bljuc. Da je Magnus Ekbertu potreban za
ucenjivanje Ragnara, znamo.
Kategat nije ništa
bolji. Sad Sigurd večera sa Raspućinom i vodi majku u špijunažu njegovih
„svetih“ orgija. Posle toga zaljubljena kraljica histeriše, čime otera
ljubavnika, jer pravo muško kao on ne trpi da ga vezuju i obavezuju. Superiška!
Istripovala me Torvina
vizija „za sve pare“. Kad je Erlendur pogodio Bjorna u vrat, a ovaj se srušio u
vodu, bukvalno poskočih iz fotelje. Srećom, to mu ljuba umišlja. Ili je i ona
počela da dobija proročanska upozorenja da se Bjorn čuva, da ga ona čuva? Opet
ništa nepoznato.
'Ajde što Ragnar udavi Jidu u onoj prljavoj vodurini, nego što su dečaci naišli i ostali zabezeknuti. Jedni s majkom bludnicom, drugi uz oca džanki-ubicu. Vesela budućnost psihe u najavi! I koja je uopšte bila funkcija Kineskinje u ovoj priči? Meni je isprva zaista bila mnogo simpatična i baš sam očekivala neki konkretan doprinos radnji, posebno nakon ispovesti o skrivenom poreklu carske princeze. Sada sam zbunjena: čemu, bre, Jidu?!? Za „malo erotike“, ili da navuče Ragnara na drogu, pa da u budućnosti on naduvan upadne u Aelin zmijarnik? Još jedan uludo utrošen lik. I zašto je zapravo ubio - krizirajući, strahujući da se ne izlane (kao što je zapretila) o pokolju u Veseksu, ili iz oba razloga?
'Ajde što Ragnar udavi Jidu u onoj prljavoj vodurini, nego što su dečaci naišli i ostali zabezeknuti. Jedni s majkom bludnicom, drugi uz oca džanki-ubicu. Vesela budućnost psihe u najavi! I koja je uopšte bila funkcija Kineskinje u ovoj priči? Meni je isprva zaista bila mnogo simpatična i baš sam očekivala neki konkretan doprinos radnji, posebno nakon ispovesti o skrivenom poreklu carske princeze. Sada sam zbunjena: čemu, bre, Jidu?!? Za „malo erotike“, ili da navuče Ragnara na drogu, pa da u budućnosti on naduvan upadne u Aelin zmijarnik? Još jedan uludo utrošen lik. I zašto je zapravo ubio - krizirajući, strahujući da se ne izlane (kao što je zapretila) o pokolju u Veseksu, ili iz oba razloga?
I could've been a princess, you'd be a king... |
I, na kraju, „nož u
leđa“ trudnoj Kventrit. U kraljevom krevetu. Od strane Džudit koja, naravno,
odmah okrivi bludnog svekra. Primetila sam da svaki put kada nekome drže nož
pod grlom, pa razvezu govoranciju, asasini u pokušaju završe kao žrtve. Dakle,
čim je počela sa histeričnim smehom i jadanjem (Sersei-Lanister-momenat „E, što
nisam muško!“), Kvent nije imala šanse. Priznajem, navijala sam:“Zabodi taj nož
brže, odmah!“, ali, ne vredi. Ćeraćemo se još sa ovo dvoje uvrnutih
„golupčića“. Ipak, svideo mi se završni kadar: odsustvo osvetljenja u sobi, pad
noža o pod uz tup udarac, krv koja kaplje sa Džuditine klonule ruke (a-la-ledi Magbet).
Look what you have made me become... |
9.
epizoda: “Death all ‘round”
Mlaka i sledeća nešto,
uz izuzetak par scena. I dalje se sve previše sporo vuklo, k'o oni drakari
kopnom. Ništa što se dogodilo nije bilo nepredvidivo, osim Lagertinog slučaja,
jer sam bila uverena da nije zaista trudna....Uglavnom, kako ih videsmo na
početku, tako je bilo sve vreme..."Je'n, dva, vuci! - Je'n, dva,
vuci!", svi uposleni, čak i Torvi, Floki nadgleda radove i u pauzama
vizionira, Erlendur nadgleda Torvi, a Ragnar krizira.
Rim/Veseks: Hodočasnici
dotabanisaše, blatnjavi i nikakvi, spopadaju ih prosjaci i prodavačice ljubavi.
Etelvulf me još jednom prijatno iznenadio svojom brigom za malog Alfreda.
Stvarno deluje kao dobar otac, tačnije, očuh. Prijem kod poglavara crkve bio je
zanimljiv zbog ukazivanja na problem koji je, eto, aktuelan i u modernom dobu -
hrišćansku neslogu vrebaju da iskoriste uvek novi osvajači. Zanimljiv je primer
poštovanja crkvenih relikvija, takođe pocrtan u kratkom segmentu. Sledi paralelna
scena Ekbertovog krunisanja i Alfredovog prijema kod pape, praćena mojom skoro
pa istovetnom reakcijom: Ružnog li šešira! Ružne li krune! U
jednom trenutku sam se uplašila da će mali "počasni konzul Nikaragva,
ovaj, Rima" da se prekrene i padne pod težinom onog mača. Ali, dečačić je
baš sladak i više liči na Etelvulfa nego Džudit i
Atelstana (naravno, mislim na odabrane glumce), dok je
Etelvulf delovao kao pravi ponosni tata & mentor.
Za to vreme, u
Veseksu je na pomolu ozbiljno rivalstvo i radujem se što će kralj Aela
verovatno uzvratiti udarac. Nije mu pravo što je ostao uskraćen za "svoj
deo kolača", ne kupuje Ekbertovu providnu priču, a još da zna koliko su
dvosmislene i licemerne reči:"Želeo sam da sprečim krvoproliće!"
(nije nego, pretpostavljam da se trudna žena, koja je slučajno kraljica, ne
računa?!)...
Nešto upada u oči kod
scene prijema hodočasnika....Nije toliko čudno što Etelvulf sada očigledno voli
Alfreda (1. takav je lik; 2. za vreme hodočašća se mogao dodatno vezati za dete
koje ionako misli da mu je on otac - sem ako mu Džudit & Ekbert ne pune
glavu Atelstanom; 3. dete nije ništa krivo što mu je majka takva kakva jeste).
Zbunjuje činjenica da papa imenuje četvorogodišnje nezakonito dete engleske
princeze (a da je kopile ne može biti nepoznato nakon VEOMA JAVNOG kažnjavanja
Džudit) i sveštenika-otpadnika (koji je RAZAPET jer je ubijao svoju braću
hrišćane, pa proglašen za "svetog čoveka" od strane uvrnutog
Ekberta) konzulom Rima "poput Cezara", dok Ekbert u drugoj
sezoni istovremeno TAJNO čuva i izučava spise rimskih, paganskih mislilaca
& imperatora....Nisam verovala da će mi kralj Aela postati najsimpatičniji
lik u Veseksu!
Pariz: Power couple franačkog dvora, Rolo
i Gisla, na hiljaditoj audijenciji kod kralja - ili je to jedna ista,
rastegnuta u nedogled? Princeza nije zadovoljna Rolandovim unapređenjem,
što je i razumljivo. Njena dilema muči i mene - zašto su ono dvoje bizarnih
likova toliko značajni (OK, sem spletkarenja protiv podjednako nezanimljivog
Odoa)? Rešena da podrži muža u napredovanju na dvoru, na svaki način, istovremeno
mu propisuje apstinenciju, jer tako se radi u Franačkoj.
(ne) biram da apstiniram |
Rolo
je bio smešan dok pita:"Šta znači priglup?" i negoduje u sebi zbog
drugačijih običaja u tazbini - ali, iskreno, nedostaje mi ratnik iz prethodne
tri sezone, umesto koga smo dobili "Ja Tarzan - ti Džejn" isfeniranog
vojvodu. Kralj očijuka sa Terezom, ali, nek vas to ne zavara...imamo novi
"Game of Thrones" momenat, Loras-Renli-Mardžeri situaciju! Prvo se od
"bate" traži dozvola (!) da "seka" postane vladareva
naložnica. A prethodno, krevetsku probu prolazi novoproizvedeni grof. Za to
vreme, misle da ih je vikinška opasnost zaobišla.
Kategat
u gostima: Braća H & H su divljaci koji napadaju
franačka sela, piju živa jaja, siluju žene, masakriraju sve redom, pa uz pesmu
kući (tj. u kamp) i tamo se hvale. OK, ukapirali smo. Sreća pa ovoga puta nije
bilo nekog zgražavanja, kao da su se setili da Vikinzi, je li, to u suštini
rade - o čemu je glas stigao čak do Rima. Ili su, naprosto, svi okolo imali
preča posla. Kako god bilo, ja ih volim i neka su što češće u kadru, ludaci
šarmantni.
Flokijeva čudna
halucinacija od pre par epizoda sada je sasvim jasna - trebalo je da potvrdi
kako je Aslaug neverna sa Harbardom. Nije to nešto nepoznato, ali, mislim da će
Ragnaru biti od velikog značaja da sa sigurnošću zna, kada se bude vratio. Scena
koja mi je bila najtužnija jeste ona sa Lagertom, nakon što je donela na svet
mrtvorođenče. Koliko god kontradiktorno zvučalo njeno obrazloženje da je
verovala Seer-u, pa ipak se nadala da može pobediti sudbinu, toliko je
činjenica da se nije čuvala. Ali, uopšte! Međutim, kad pogledamo koliko je nju
slomilo, koliko joj je žao, setim se prve sezone i iste situacije, dvostrukog
gubitka (posle umire i Gida). Sudbinu nije mogla da pobedi u tom, ali ni u
sledećem slučaju: šta god se desilo, Ragnar i Bjorn su njena porodica i to će
zauvek biti. Tužna scena, naročito dok je Ragnar grli.
Što se kasnijeg
razgovora između Erlendura i Torvi tiče, još uvek mi je potpuno nelogična
njegova argumentacija za insistiranje na osveti. Zaboravlja da je njegov otac
prvi spletkario protiv Ragnara i porodice. Pa onda mahnitanje sa rečima: Ne želim ja, bogovi to želi, ubij ga! Popij
žrtvenu krv! - kao da je uzeo malo Kineskinjinog
"lekića". Kakva glupost, još daje samostrel u ruke ženi koja, bar
tako kaže, nikad pre nije rukovala oružjem i očekuje da nikome ne bude sumnjivo
što se Torvi, sva utučena, krvavih usta, sa samostrelom "vuče" po
kampu!
svakoga dana, u svakom pogledu, sve brže napredujem! |
Međutim, scena osvete ispade moćna, ako ništa, barem zbog konačnog uklanjanja
onog nedoraslog gnjavatora. Bjorn je očigledno znao da mu Torvi neće ništa
nažao učiniti, zato je i stajao onako mirno. Tu pada njen prvi pametan potez.
Svidelo mi se i kako Bjorn stavlja prsten na vrh ubitačne strele, pa razmenjuje
poglede sa Ragnarom koji se upravo promolio iz šatora, u stilu
"Vidiš?" I, da, jasno je da je tim hamletovskim odugovlačenjem
stavljao na probu ženinu vernost.
U sceni sa paucima, tj.
Ragnarovim halucinacijama, bilo mi je žao stepena srozavanja do kog je doveden.
Pogotovo nakon što ga Bjorn zatiče kako "riga", pa shvati da mu je
stari postao narkoman - ali, još uvek odlučan da se osveti bratu. Jasno je da
Ragnaru uopšte nije cilj sam Pariz, ni neko dugoročno zadržavanje, već osveta.
Ali, nemoćan je čak i da se sam obuče; a tu imamo slobodan teren za Bjornovo
sve već dokazivanje kao zrelog, pravog vođe i naslednika.
Aslaug & Ivar =
Sersei & Džofri
francuski kralj +
Roland + Tereza = Renli + Loras + Mardžeri
Neko je previše gledao "GoT"! |
10.
epizoda: “The Last Ship”
Svidela mi se podela finala
na dve celine, prva sa izrazitom akcijom, druga "stišanija" - ali, uz
vrlo suptilno izveden vremenski skok. Nije bilo suvišnih scena i bespotrebnih
dijaloga, što me podsetilo na prve dve sezone kada se sve odvijalo brzo i
koncizno, a bilo moćno.
1. Iron balls vs Ironside
1. Iron balls vs Ironside
Izuzetno sam uživala u
scenama pripremanja za sudar i same bitke. Zanemariću očigledno snimanje
"u plićaku" i još neke providnosti, dobro je izvedeno. Izgledalo je
odlično, dopala mi se uvodna muzika, preletanje oka kamere preko sučeljenih
drakara. Svidelo mi se kako su svi bili angažovani i borbeni, kontrast između
dve vojske, dva predvodnika. U Parizu je fokus, normalno, stavljen na hrišćanski
momenat uzdanja u čudo kao potporu, otuda Gislina molitva kao da izaziva one
suze na kipu (odmah sam se setila epizode "Mućki", kad je statua “zaplakala”),
pa i Rolo pred borbu izgovara "Bože, spasi nas" - ja bih rekla da je
prigrlio hrišćansku veru i Boga svoje žene. Sa druge strane su Vikinzi, koji ga
gledaju kao otpadnika, a njemu najbliži su, baš kako je Ragnar rekao, najpre
motivisani osvetom. Za njih je, kao i za Roloa, taj sukob duboko ličan.
Flokijeva kletva -
dobar momenat, baš kao i Ragnarova opaska bratu da izgleda kao
"bitch" ili tako nešto. Pomalo me iznenadilo što su, u trenutku
spajanja brodova i prelaska na borbu "prsa-u-prsa", Francuzi
relativno brzo nadvladali i potisnuli protivnike. Mislila sam da će Vikinzi tu
biti sigurniji, superiorniji. Rolo ih fino motiviše, u ubistvu jednog
malodušnog podanika videla se njegova severnjačka nepopustljivost. Kada su,
jedan po jedan, počeli da padaju ranjeni (Lagerta, Halfdan, Floki - doduše,
nije pao, ali štrecnuh se dobro), eto razloga za povlačenje. Naravno, Ragnar
čak i u žaru presudnog duela, jednim okom uvek motri na svoju
Lagertu.
Ono najzanimljivije
verovatno je svima bio okršaj braće. Čak, kad su već svi ostali krenuli u beg
ili popadali, njih dvojica se još pesniče, do kraja, do istrebljenja....a opet,
imala sam utisak da nijedan ne želi STVARNO da ubije onog drugog. Uglavnom,
ravnopravan ishod je dobro rešenje. Mada su se Vikinzi sklonili
"podvijenog repa", obojica će dobiti svoje parče sveta da drže u
vlasti. Seer - je li osetio konkretnu Flokijevu ranu (s obzirom na već
potvrđenu povezanost) ili ukupnu ugroženost Vikinga?
2. Princeza
je krunisala medveda
Napokon da francuski
kralj uradi nešto pametno i odlučno! Iznenađujuća, ali dobra scena: dva
bespotrebna lika manje.
Rolo kao branilac
Pariza, ovenčan lovorom i sa zatvorenim okom, podseća na Hrista. Njegovo
obraćanje narodu ima težinu kao konačno raskidanje veza sa prošlošću i
pokazatelj da je pronašao novi identitet, dom, porodicu. A i proročanstvo se
obistinilo. Rolo mi, u svakom slučaju, deluje vrlo sigurno i prirodno u
franačkom okruženju, počeo je da vlada i mislim da je srećan. Ako je verovati istoriji,
čeka ga svetla budućnost.
3.
Neki novi klinci
Vremenski skok je
nenaglašen, spontan, vidljiv tek po dužini Bjornove kose - i ošišanoj Aslaug!
Mnogo toga ostaje da se objasni, a za sada smo primetili ono najbitnije - SMENU
GENERACIJA. Pre svega, Bjorn je novi Ragnar, nema šta - ali, sa više
staloženosti. Upadljivo sazreo, otvoren za nova istraživanja, osvajanja neprokrčenih
puteva. Bilo je lepo videti Flokija i Helgu, čuti prepoznatljivi
brodograditeljev kikot, uveriti se kako se on i Bjorn ponovo dobro slažu. Dopao
mi se uvodni kadar sa maketama drakara i Helginom rukom koja podiže jedan sa
vode.
Aslaug je prava Sersei Lanister, kako zbog čašice, tako još više po istom
izrazu lica, govoru, stavu. U odsustvu kralja, žena vlada Kategatom - je li na
to Seer mislio? Nadam se da je u pitanju nešto bolje.
Dva otkrića, staro i
novo. Glasnik iz Veseksa donosi neprijatne vesti o sudbini naselja i Ragnarovom
vanbračnom sinu Magnusu - prvi podatak zataškan, a bitan zbog eventualne
provale besa naroda; drugi nepoznat i samom Ragnaru, verovatno deo Ekbertovog
plana da ga nekako namami u Britaniju. To što Magnus, kako je rečeno, sada ima
12 godina, ukazuje na otprilike deceniju proteklu od povlačenja iz Pariza.
Meet the Lothbrocks! |
Upoznali smo i odrasle
Ragnarove sinove! Dopada mi se rešenje kastinga, jer su - baš kao i
deca pre njih - prilično individualizovani, čak fizički predstavljaju neku mešavinu
Aslaug i Ragnara (Ube liči na njega, Sigurd na nju, npr.). Najprijatnije
iznenađenje mi je Ivar, moram priznati da je fenomenalan izbor! Govor, pogledi,
stav - ima u sebi najviše Ragnarovog, ali i primetan udeo Flokijevog
"ludila" i biće mnogo, mnogo opasan. Svideo mi se razgovor
braće, način na koji Bjorn unosi ravnotežu u njihova mišljenja i osude, kako
brani oca i zastupa njegovu stranu. Kroz Ivarovu opasku:"Govorite kao neki
hrišćani!" progovara Flokijeva šklola. Mislim da je Ajvar (eto,
transkribovah i odmah mi crvena teglica zaigra pred očima!) baš zato dat
Flokiju na "(pre)vaspitavanje", kako bi zadržali izvornu vikinšku
energiju kod barem jednog od sinova. Veoma obećava i njegovu priču sada
najnestrpljivije čekam. Aslaug i on bi morali imati vrlo interesantnu
interakciju, upravo zbog čitave priče sa održavanjem u životu, načinom
podizanja, bolesnom vezanošću za majku, posledicama koje je rano detinjstvo
moglo ostaviti.
Ivar the Badass |
4.
Povratak kralja
Ragnar se, dakle, nakon
pariskog debakla povukao - verovatno iz povređenog ponosa. Njegovo iznenadno
pojavljivanje u selu, posle toliko godina, pa suočavanje sa narodom (očito niko
ne sme da mu "izađe na crtu"), samokritičnost i smelost, susret sa
sinovima: "Ko želi da bude kralj?" - zaista, zar je potreban bolji
epilog prvog poglavlja? Nagoveštaj vrlo efektan, pa jedva čekam da saznam šta
se desilo sa ostalim likovima i vidim kako se stara slava obnavlja kroz novu
krv i, nadajmo se, udružene akcije Ragnara & sinova.
Četvrta sezona se nastavlja 30. novembra, epizodom "The Outsider".