Kroz
vekove odjekuje drevni savet o spoznavanju sebe i imanju mere kao suštinskim
načelima za dostizanje sreće. Ali, koja je to “prava mera”, za šta smo stvoreni
i da li uopšte imamo pravo da od života zahtevamo više nego što nam je dato
kada smo rođenjem postavljeni u određeni egzistencijalni okvir? Nekada se
prekoračenje granice, u čijoj se pozadini obično skrivala upravo težnja za
samoostvarenjem van zadatosti, zvalo hibris i bilo surovo kažnjavano, pa i tada
„rezervisano“ samo za bogove ili kraljeve, izuzetne pojedince. Običan svet, „ni
bolji, ni gori od nas“, nije smatran za temu dostojnu tragičara i pesnika,
samim tim ni dobijao mogućnost pada, najpre u iskušenje, a potom zbog
podleganja istome. Ipak, vremena su se menjala. U nekom trenutku postavljeno je
pitanje ko uopšte određuje pojam „običnog čoveka“? Sigurno je da se nijedan
značajan književni lik ne može nazvati
„običnim“, bez obzira na klasnu pripadnost ili socijalni status. Kao mere
izuzetnosti nametnuli su se: jačina utiska i dužina trajanja izvršenog dejstva,
tipičnost i istovremena jedinstvenost, jasno istaknuta pozicija u sledu
literarne istorije − i, naravno, samo delo iz koga ponikne. Zapravo, sve je
pokrenuo onaj Korzikanac koji je, još uvek kruži legenda, drsko uzeo krunu iz
papinih ruku i praktično sam sebe proglasio imperatorom. Napoleonova senka biće
neizostavni deo oblikovanja znatnog broja književnih figura iz prve polovine
devetnaestog veka, a njegov primer dokaz da se može „preko trnja do
zvezda“....barem pokušati.
Negde
na sredini studiranja, dobila sam jednostavan savet: “Kada biramo teme koje
ćemo istraživati, neka to bude ono što volimo, što osećamo i što nas dotiče.“
Od tog doba, dosledno ga se pridržavam. Teže jeste, odgovornije u svakom
pogledu, ali i neopisivo prijatnije. Zbog toga odmah moram reći da tekst koji
sledi, iz opravdanih razloga, neće biti analitički pogled na jedan od mojih (između
više od hiljadu pročitanih, što ističem ne zarad hvalisanja nego proste
računice) pet omiljenih romana, knjigu
koju neopisivo obožavam. Pre svega, ta vrsta tumačenja zahteva suviše vremena i prostora, a još bitnije (i
ličnije), podrazumevala bi da “rotiram” etape (slobodno mogu reći) životnog rada
usred koga sam već neko vreme. Istina je da me dubinsko razmatranje i analiza
književnog fenomena koji „Crveno i crno“
obuhvata čekaju po završetku opsežne istraživačke pripreme kroz koju upravo
prolazim (a kraja joj, čini se, nema na vidiku!). Zato će današnja tema biti
„samo“ ekranizacija čuvenog Stendalovog romana,
s tim što ću se, naravno, neminovno pozivati na glavne aspekte pisanog uzora.
Za konkretno delo, preporučujem Jovanin esej i Aleksandrin prikaz. Upozoravam:
ukoliko NISTE čitali knjigu i ne želite da znate šta se desilo na kraju,
trenutak je da se isključite. Rubrika „Ekranizacije“ po prirodi je takva da
podrazumeva tzv. spojlere.
Za
početak, pasus-dva o romanu:
autor Mari-Anri Bel, poznatiji po književnom pseudonimu Stendal, objavio ga je 1830.
godine. Sa podnaslovom „Hronika XIX stoleća“, predstavlja jedinstveni spoj Bildungsromana sa
društvenom kritikom na račun doba restauracije Burbona (1814-1830), ali i, verovatno
najvažnije, začetak psihološkog romana. Priča inspirisana stvarnim događajem
(ubistvom u crkvi u Grenoblu, koje se odigralo 1828.), po prvi put je
tematizovala nešto što će veoma brzo postati problemsko žarište epohe: jačanje
i slom iluzije, autoinstrumentalizaciju, pronicanje u hipokriziju putem
njene aktivne primene, a sve to u rukama ambicioznog (anti)junaka. Jer, Žilijen Sorel je daleko od pozitivne
ličnosti: sujetan, dvoličan, proračunat, razume sve poroke društva − mada im se
ne suprotstavlja, u određenim situacijama se pretvarajući u pravo amoralno
čudovište, u drugim pokazujući kao romantičarski idealista. Pa ipak, veoma slično svom daljem “nasledniku” Raskoljnikovu, zahvaljujući piščevoj veštini uspeva da fascinira, uz razvoj istinskog čitalačkog
saosećanja koje ne isključuje bar neke vidove poistovećivanja.
Tom
mladiću od devetnaestak godina, priroda je dala najpoželjnije vrline: inteligenciju,
lepotu i osećajnost, no, društvo mu je uskratilo onu uglavnom najkorisniju:
dobro poreklo kao preduslov za bilo kakvu životnu perspektivu. Više puta podrugljivo obeležen kao plebejac, Žilijen je stolarev
sin (kakva briljantna podudarnost!) iz fiktivnog provincijskog mesta Verijer.
Najmlađi od tri brata, fizički i duhovno potpuno različit od ostatka porodice,
radije od zanatskih poslova (kojima je ionako nevičan, zbog nežne telesne konstitucije)
čita i sanjari o Napoleonovim podvizima. Smatrajući ga nesposobnim, podsvesno
znajući da je duhom superiorniji, braća i otac ga neprekidno maltretiraju. A on,
daleko od žrtve, na tuđi prezir odgovara istom merom. Taktičar, svestan svojih
kvaliteta i usredsređen na fiks-ideju uspeha, istovremeno je emotivan,
neiskusan, kolebljiv i te će karakteristike ubuduće imati ogroman uticaj na
životni put jednog od najkomplikovanijih književnih likova.
Žilijenova izuzetna
memorija i fotografsko pamćenje,
zahvaljujući kome napamet zna Novi zavet na latinskom, zalaganjem župnika Šelana donose mu
prvo radno mesto. Postaje privatni učitelj dece gradonačelnika, gospodina de Renala. U sklopu odavno
razrađenog plana, s vremenom će započeti aferu sa gazdaricom, deset godina
starijom madam Luiz. Neminovno
opasan ishod ove ljubavne pustolovine šalje ga do bogoslovije u
Bezansonu, odakle dalje, zahvaljujući mentorstvu opata Pirara, napreduje do oduvek sanjanog Pariza. Tamo postaje
lični sekretar markiza de La Mola,
bogatog i uticajnog plemića katolika. U
salonu de La Mol (kako glasi naslov čuvenog Auerbahovog eseja) pojavljuje
se čitav niz političkih struja, stvarajući idealne uslove za pisca da sa svih
strana osvetli društveni kontekst.
Druga
polovina romana, shodno izmenjenim okolnostima, prati junakov život u prestonici,
gde skromno poreklo i kompleks niže vrednosti neprekidno stoje između
Žilijenovih bezmernih ambicija i nove sredine. Uporedo sa izvršavanjem
diplomatskih zadataka za markiza, upušta se u vezu sa njegovom kćerkom, svojom
vršnjakinjom Matildom, pri čemu se
razvija svojevrsna jeu d'amour − igra
zavođenja, shvaćenog kao ratna strategija. Posledice tog odnosa otvoriće mu
vrata ka svemu što je želeo, ali jedno inkriminišuće pismo preokreće situaciju.
Naime, pod pritiskom ljubomore i svog ispovednika, napuštena madam de Renal
piše markizu, raskrinkavajući Sorela kao skorojevića (danas bi to nazvali
„social climber“) koji na svom putu besramno koristi žene i njihovu naklonost.
Što, naravno, uopšte nije daleko od istine.
Niti
je kraj. Ogorčen i naoružan, Žilijen najpre putuje natrag u Verijer i tokom
mise upuca bivšu ljubavnicu, nakon čega biva zatvoren i podvrgnut sudskom
procesu sa verovatnoćom smrtne presude. Obe žene se bore da mu pomognu,
međutim, sagledavši unutrašnju rastrzanost ili upravo nemogućnost da se
dosledno prikloni jednoj od dve opcije, Sorel bira integritet ličnosti i
predaje se sudbini. Time završava život onako kako ga je i vodio: u klinču sa
društvom.
Simbolika naslova:
Kao što je odavno ustanovljeno, naziv romana više nego očigledno upućuje na boje vojničke uniforme i svešteničke
mantije, simbole dva puta koja se nude glavnom junaku, dve mogućnosti.
Žilijen prvu želi, ali mu druga u datom istorijskom trenutku obećava
napredovanje u karijeri. Naravno, ovo nije jedino tumačenje. Crveno kao boja
krvi, strasti, ljubavi, suprotstavljena je crnom ništavilu, razaranju, smrti.
Crveno-crno je i prepoznatljiva kombinacija boja ruleta, odnosno, hazardnih igara, čija je postojbina upravo
Francuska iz XVIII veka, a Žilijen se konstantno kocka svojim životom.
Prostorne relacije.
Od provincije do velegrada i natrag, putanja junaka izgleda ovako: Verijer –
Bezanson – Pariz – da bi se krug zatvorio u Bezansonu.
Filmska verzija:
“Crveno i crno” (Le Rouge et le Noir)
do sada je svega nekoliko puta adaptirano, uglavnom za mali ekran, a nedavno
čak i pozorišni mjuzikl. Tokom devedesetih, snimljene su dve verzije, britanska
mini-serija “The Scarlet and the Black” (1993) i francusko-italijansko-nemačka
koprodukcija četiri godine kasnije. Njome se ovaj tekst i bavi. Televizijski
film, obično emitovan u dva nastavka, režirao je Jean-Daniel Verhaeghe. Verovatno zbog činjenice da su dramatizacije
francuskih klasika do dana današnjeg u manjini naspram znatno zastupljenijih
angloameričkih ostvarenja, ali i želje da se olakša njegova „komunikacija“ sa
širom publikom, akcenat je stavljen na ljubavne priče, a karakteri glavnih
likova primetno ublaženi, što svemu daje pretežno melodramski karakter. Doduše,
najmanje dve junakinje u koje se junak zaljubljuje i koje prema njemu imaju
različit odnos tipična su pojava kod Stendala (dobar primer predstavljaju grofica
Sanseverina i Klelija u „Parmskom kartuzijanskom manastiru“), a Žilijenov
emotivni život neraskidivo povezan sa ideološkim i delatnim, tako da je
pomeranje težišta prošlo zaista bezbolno. Mada ukupno traje tri ipo sata, film
nije ni najmanje monoton, a unete izmene čak omogućavaju posmatranje izvesnih
pitanja u novom svetlu.
U
prvoj sceni, na selu, zatičemo skandalozno zapuštenog (dovoljno je reći: ta
frizura!) Žilijena (Kim Rossi Stuart)
koji pasionirano čita, zbog čega ga starija braća maltretiraju kao “neradnika”
koji umišlja da je mnogo iznad njih. Motiv knjige (za koju će se kasnije
ispostaviti da je u pitanju Bonapartin „Dnevnik sa Svete Jelene“) direktno nas
povezuje sa poslom koji već u narednoj sceni započinje. U domu de Renalovih dočekuju
ga, novajlijom vidno oduševljena, sluškinja Eliza i isprva rezervisana, oprezna gospođa Luiz (Carole Bouquet), zabrinuta i posvećena
majka dečaka od 12 godina, Stanislasa.
Ovaj angažman je prelazno rešenje do
ulaska u seminar, mada sveštenik sumnja u štićenikovu odanost veri, tako da je
Žilijen sve vreme primoran da skriva vatrenu mržnju prema bogatašima, na rečima
je usmeravajući ka Napoleonu, dok nevoljno trpi ponižavajuću poziciju (jede sa
poslugom, oseća se inferiorno u odnosu na poslodavca). U tom smislu, prva zaista dobra scena tiče se
kidanja vratne marame i bežanja u šumu,
kao protesta zbog pretvaranja i suzbijanja individualnosti. Renalova ga na
kraju dana spašava nakon tuče sa braćom, čime je pocrtan njen isprva majčinski
odnos. Eliza joj ubrzo otkriva svoje simpatije prema učitelju, pa će se gazdarica
nesebično ponuditi da provodadžiše. Ona je zrela, zaštitnička figura, koju
mladić nesvesno osvaja upravo preko sina.
Pogledajmo
kakva je Luiz kod Stendala: lepuškasta, naivna, neiskvarena ženica slabog
obrazovanja, odrasla u manastiru i rano udata. Mladalačku posvećenost veri
preusmerila je i kompenzovala ljubavlju
prema sinovima (kojih je u knjizi trojica). U varoši je zbog jednostavnosti
često smatraju glupom. Sam gospodin de Renal (Bernard Verley) prikazan je kao kruti materijalista usredsređen na
posao, ali u osnovi dobar čovek i suprug. Ekranizacija ističe njihove osobine u
suprotnim smerovima, prvenstveno usled Žilijenove izrazito negativne perspektive
prema gazdi, čak i kada za to nema razloga.
Boraveći
na gazdinom imanju u Veržiju sa dečakom i dve usamljene žene, a odsutnom glavom
porodice, Žilijen će i sam podetinjiti. Na sve to, Luizina rođaka, madam Dervil (Constanze Engelbrecht), pušta
Luizi „bubicu“ u pogledu još neosvešćenih osećanja prema mladom učitelju. Motiv
skrivene Napoleonove slike kao uzroka nesporazuma poslužio je i ovde kao okidač da Luiz prepozna ljubav i
ljubomoru. Aluzije putem knjiga su takođe više nego jasne: dok Dervilova čita
„Princezu de Klev“, sama Renalova joj priznaje kako je započela Lakloove „Opasne
veze“. U oba slučaja, zaplet se zasniva na preljubi. Gošća ima ulogu
iskušiteljke, provokatora. Žilijenu, pak, najbolji prijatelj Fuke (Olivier Sitruk) sugeriše kako je “Napoleon
svojevremeno sa Žozefinom otišao dalje“ od hvatanja za ruku pri večernjoj
sedeljci (brzog, grubog, bez promišljanja, da smelost ne bi odletela).
U
romanu, Žilijen dolazi na ideju o zavođenju gazdarice u okviru razrade svog plana za napredovanje, prethodno odbijajući
Elizinu bračnu ponudu. Dužnost i strah
od neuspeha, kasnije oholost i inat,
ohrabruju ga da se upusti u večernje „igre rukama“, ali, kada jednom počne,
zaljubljuje se do ušiju i počinje da uzdiže Luizu kao savršeno biće. Filmski
početak veze je još otvoreniji: pošto joj smelo najavi noćnu posetu, Žilijen u
trenutku “akcije” gubi hrabrost i ponaša se smotano, ne znajući šta dalje da
radi. Idolopoklonički joj se baca pod noge, uz izvestan edipalni aspekt, koji
će kasnije postati razumljiviji. Nedostatak unutrašnjeg uvida evidentno uzima
svoj danak; pored toga, scene predigre i blagi erotizam, koga u knjigama nema,
deluju sladunjavo i smešno. Ekranizacija uopšte sadrži previše ljubakanja, kako je jedan predavač sa fakulteta u Italiji
prokomentarisao. Karol Buke, doduše, zaista dobro glumi ženu „procvetalu“ jutro
posle ljubavnih igara.
U
njoj se istovremeno bude detinjasto ushićenje, otkriće do tada nepoznatih
uživanja, ali i sklonost ka manipulisanju osvojenim. Primer za ovo poslednje je svesrdno podsticanje svešteničkih ambicija, koje Žilijen srcem uopšte ne gaji
(“možeš biti kao Rišelje!“). Novootkrivena smelost dostiže vrhunac u epizodi parade povodom dočeka kralja, u kojoj
je Žilijen prilično karikaturalan i obučen poput klovna, u smešnoj uniformi
koja simbolizuje sve protiv čega se njegova duša buni, dok ljubavnica-mamica
zadovoljno, sa balkona, posmatra “svog malog bonapartistu”. Uslediće odličan motiv u crkvi, kada prilikom
službe, izlazeći iz oltara u procesiji, Žilijen nosi mantiju, ispod koje mu
istovremeno zveckaju − vojničke čizme.
Stanislasova
bolest kao opomena pobožnoj preljubnici, pa lažno pismo, označavaju kraj idile:
Žilijen mora što pre biti sklonjen. Premeštaj dolazi kao posledica spoja ljubomore i klevete, kakav će se na sličan način
“preslikati” u drugoj polovini radnje. U Bezansonu, Žilijena očekuju važan
susret sa opatom Pirarom (Bernard
Verley), netrpeljivost kolega, učenje i četrnaest
meseci udaljenosti od Luize, pojačanih izmenjenim motivom nedobijenih
pisama. Izostavljeno je usputno udvaranje
krčmarici Amandi, zatim to kako na početku krije svetovno odelo i ne misli na
Renalovu praktično sve do poslednjeg
sastanka uoči odlaska u Pariz, dosledno dočaranog sa sve lestvama kao omiljenim "rekvizitom" Kazanove-bonapartiste.
Drugu celinu filma
otvara dolazak u dom de La Molovih. Na vizuelnom planu, odmah primećujemo kako
je sve preveliko, raskošno, sa širinom i preobiljem upadljivo različitim od
provincijalne ušuškanosti. Gotovo “progutan” u tom luksuzu, Žilijen je novom
poslodavcu predstavljen kao genije, pa markiz (Claude Rich) ne skriva da za njega ima planove koji prevazilaze jednostavan
sveštenički poziv. Vrlo predusretljiv, zadovoljan prvim utiskom koji ostavlja budući službenik, čak se u
entuzijastičnom predstavljanju novog sekretara zaboravlja, umećući mu oznaku
plemstva između imena i prezimena. Sledi ispravka: „Žilijen Sorel. Ne de Sorel.“ Podsmeh gospode, među kojima
su domaćinov sin Norber i markiz Kroaznoa (Olivier Poujoul),
smušeni verenik kapriciozne La Molove kćeri, teško pogađa junaka.
Sama
Matilda (Judith Godreche) se
pojavljuje na način spektakularan koliko i razlog njenog odsustva, 30. april. Tog datuma je, naime, pogubljen
predak porodice, Bonifas de La Mol, ljubavnik čuvene kraljice Margo. Očarana
njihovom tragičnom pričom, devojka im svake godine odaje poštu, pa se i ovoga
puta sa zakašnjenjem pridružuje gostima, u crnoj haljini i apsolutno sigurna u sebe. Žilijen ostaje
nezainteresovan, mada će kasnije, dok pred Pirarom bude lažno negodovao zbog
obaveznog prisustva na soareima, priznati da je gospođica “pretenciozna, ali ne
i glupa“, za razliku od njenog okruženja.
Prisluškujući taj razgovor, u očevoj biblioteci koju inače krišom redovno
pohodi, dotična stupa unutra i odigrava se prvi
pravi susret. Tražeći dela Bomaršea, Valtera Skota (tipična romantičarska
lektira) i − Napoleonove memoare, dodaće:“…Ili su u vašoj sobi?“, otkrivajući
kako je načula koja su Žilijenova skrivena uverenja. Izbija svađa oko lika i
dela obožavanog cara, jer Matilda mnogo više ceni italijansku ranu renesansu,
vreme kada su ljudi imali “plemenitije duše i više herojstva”. Svejedno, odmah
zatim će od oca zatražiti (novo) odlaganje svoje veridbe.
Osvrnimo
se na knjigu: pri prvom susretu sa Matildom, Žilijen pomišlja kako „nikada nije
video lepše oči, ali iza njih kao da se krila izrazito ledena duša“. Simpatija
u tom periodu nema, jer je potreban poseban obrt koji će ih omogućiti. Važno je
uzeti u obzir još nešto: Matilda i njeni udvarači su središte mladalačkog bunta
u kući. Za razliku od pitome seoske sredine gde se razvila njegova prva ljubav,
junak se sada obreo u srcu visokog društva koje vrvi od laži, nezadovoljstva i
izveštačenosti. Matilda se izdvaja po nečemu muški odvažnom u stavu i
razmišljanju, pa mada se Stendal kroz njen lik takođe narugao “pozerisanju”,
zanosi romantizmom koje gaji su iskreni. Žilijenova (glumljena) dosada i
nezainteresovanost, uz sveukupno zagonetno ponašanje, brzo privlače na sebe
pažnju devojke koja iznad svega žudi za nesvakidašnjim.
On će stoga ponovo sebi zadati dužnost
da je zavede, međutim, kada postanu ljubavnici i krenu prve svađe, shvatiće da
se zaljubio i postao jezivo ljubomoran. Njihova veza je strateška, često pravi
„rat živaca“ u kome postoje iskrena osećanja, ali su potisnuta taktičkim
oprezom.
Vreme
je da se pozovemo na Stendalovu teoriju ljubavi,
veoma važnu za razumevanje uobličavanja ovog motiva kroz njegova dela. Pisac razlikuje
četiri vrste: ljubav-strast, ljubav-galantnost (karakterističnu za XVIII vek),
telesnu ljubav i ljubav-sujetu (najčešću, smatra on, u francuskom društvu tog
doba). Posebno se izdvaja pojam kristalizacije,
koji podrazumeva da mašta preobražava inače jednostavnu osobu u idealizovano
biće. Uglavnom se Žilijenova ljubav prema Luizi posmatra kao prava ljubav, ali i rezultat
kristalizacije, dok je ljubav prema Matildi tipičan primer ljubavi kao taštine.
U
filmskoj verziji se sve odigrava postepeno. Da bi se uopšte stvorili uslovi za
verovatnost ičega sličnog, neophodno je uvođenje Žilijena u visoko društvo.
Markiz mu sve to velikodušno omogućuje, uključujući lekcije iz plesa, jahanja,
mačevanja, novu garderobu i izgled. Praćenje onovremenih trendova podrazumeva dvoboj, ovde takođe obojen ironijom, uz
izmene u vidu rivala (grof Altamira) i ishoda (u romanu, Žilijen je dobio kuglu
u ruku, dok u filmu samo puca u nebo, što je znak plemenite ležernosti dueliste). Od
strane novog prijatelja, spomenutog Altamire (Francesco
Acquaroli) u etar će biti puštena glasina
o skrivenom poreklu, odnosno, kako je Žilijen tobože vanbračni sin izvesnog španskog plemića.
Bal je naredni važan događaj, na kome Matildina samovolja dolazi u prvi plan, uz
nedvosmisleni stav:„Nema gore sudbine od vođenja dosadnog života“. Markizova
miljenica, navikla da uvek istera svoje, počinje da se raspituje o tome ko je
Žilijenov “pravi otac”, obraćajući znatno više pažnje na njega. Kao novi
gradonačelnik Verijera, pojavljuje se Valeno, jedan od krivaca za prvo
proterivanje. Nema više sumnje da su veze sa de Renalovom negirane, pokidane:
Žilijen ignoriše njegovu aluziju o pismu, ulazi u dvoranu i pogledom traži
Matildu, koja, iako u tom trenutku pleše sa verenikom, prilično očigledno uzvraća.
izvor: http://fichtre.hautetfort.com/ |
Susret na groblju Per Lašez:
U svojoj jednostavnosti vizuelno i sadržajno besprekornoj sceni, dodatnu težinu
pruža devojčina morbidna fascinacija povezanošću ljubavi i smrti, koja ovde
deluje iznenađujuće nevino. Žilijen krišom polaže cvet na grob maršala Neja,
Matilda ga presreće, zaneseno govori o Margo i La Molu, svojim idealima,
objašnjavajući zbog čega i kako je došlo do poistovećivanja. Hodaju po opalom lišću,
okruženi kamenim spomenicima, glasnim cvrkutom ptica i to je zaista divna
epizoda, obeležena motivom pogleda koji
s(v)e menja. Matilda ističe kako i pored ideološkog neslaganja, ceni
spremnost Sorelovih idola da umru za
ideju, usled čega uspostavljaju prećutno razumevanje.
izvor: http://fichtre.hautetfort.com/ |
Sledi možda najbolji
deo filma, gde oboje prepričavaju
prijateljima susret, konstatujuči rađanje ljubavi. Ta uporedna,
nadopunjujuća scena u kojoj Žilijen, odnosno Matilda poveravaju svojim
prijateljima detalje prvog sastanka i razgovora, na neobičan način mi je
dozvala u sećanje „Summer nights“ sekvencu iz mnogo kasnijeg „Briljantina“.
Posebno je upečatljivo Žilijenovo ”lociranje” tačnog trenutka u kome mu se
Matilda “po prvi put, učinila tako, tako lepom”, istovremeno momenta njenog
otvaranja duše:
Pour
la premiere fois, je l'ai trouvée belle, tres belle, vraiment tres belle [...].
Elle s'est mise a me parler de tout.
Uspelo
kombinovanje perspektiva i pripovedača
ujedno označava početak sprovođenja strategije.
Kako podstaći i zadržati pažnju, a ne prepustiti se? Žilijenova lična
nesigurnost sprečava ga da poveruje u iskrenost Matildinih osećanja, na šta se
nadovezuje scena mačevalačkog okršaja sa suparnikom, na treningu. Zbog svega
toga, prvi potez ovoga puta pripada njoj, što je još jedna upadljiva suprotnost
u odnosu na de Renalovu. Sada devojka, iako neiskusna, inicira početak veze.
Nakon košmara (u kome ga Matildini prijatelji ismeju, pa izbodu noževima
dok pokušava da joj se popenje do prozora), naoružan pištoljem i uz neizbežne
lestve, Žilijen u njenu sobu polazi kao u rat. Stendal je maestralno oslikao sve ove epizode, sa zadivljujućom modernošću proničući u psihologiju karaktera, tako da imamo utisak prisustvovanja iscrpljujućoj, ali uzbudljivoj šahovskoj partiji.
Nije
suvišno podsetiti se činjenice da je Žilijen odrastao bez majke, dok očinsku
figuru nalazi u opatu Piraru. Uporedimo li noćne scene zavođenja (Luiz –
Matilda) i presudne „poteze“, jasno će nam se ukazati neobično majčinska priroda Luizine
ljubavi, kao i različite okolnosti zaljubljivanja obeju žena. Matildina izjava:
“Odlučila sam da te volim” izaziva burnu reakciju mladog čoveka koji
zaboravlja da je i sam čitavo dotadašnje ljubavno iskustvo zasnovao na ovoj
vrsti svesnog “juriša”. Međutim, sigurno je i to da je (u knjizi takođe, sudeći
po utiscima većine sa kojima sam razgovarala) ovaj deo Žilijenove priče mnogo
uzbudljiviji, dinamičniji i zabavniji od prvobitne, pastoralne idile sa madam de Renal. Osvojiti Matildu znači izvojevati prednost nad ostalim udvaračima (koje, uzgred-budi-rečeno, oboje preziru) sa njihovim plemićkim titulama i bogatstvom. Steći takvo preimućstvo znači potvrditi sopstveni ego, odnosno, odgovoriti na kompenzatornu težnju.
Matilda
je, a u tome se krije najveći deo teškoća, njegov
ženski pandan, ravnopravni takmac, skoro pa drugo “JA”. Deli njegova
interesovanja, čita, komentariše politička zbivanja, nepredvidiva je i sa njom
nikada nije dosadno. Koliko je madam de Renal, “topla, verna, iskrena” i
oličenje sigurnosti, toliko Matilda predstavlja izazov koji umara, ali bez koga
se ne može, čim stane da izmiče. Nevolja je što oboje, kada izvojuju pobedu, počinju da se “hlade” − do
sledeće nesuglasice.
Primera
radi, scena diktiranja markizovog pisma o Matildinoj veridbi je uvod u vrhunac Žilijenove ljubomore, koji ujedno nagoveštava
na šta je sve spreman kada se oseti ugroženim. Ono čemu smo svedoci je
iznenađujuće agresivan ispad u biblioteci, prilikom koga sve varniči, lete uzajamne
uvrede, junak čak poteže mač na devojku, na kraju se zadovoljivši razbijanjem skupocene vaze (rasparčane
„kao i njegova ljubav“). Ovo je još jedna izmena u odnosu na roman, gde Žilijen nehotice obara omiljenu, staru japansku vazu markize de La Mol (Matildina majka se, inače, gotovo uopšte ne pojavljuje u filmu) i toj višeznačnoj situaciji posvećeno je čitavo poglavlje. U ekranizaciji, ne samo da taj čin nije slučajan, već junak vrlo svesno preusmerava svoj bes na predmet. Naravno, eksplozivnost rasprave utiče poput magneta na Matildu, koja
iste večeri objavljuje simboličnu kapitulaciju
odsecanjem pramena kose: još jednim starinskim gestom iz viteških vremena.
Sledeći potez kome, na savet grofa Altamire, Žilijen pribegava, jeste korišćenje bogate udovice Fervak kao oruđa "udaranja čežnje", zahvaljujući kompletu pisama princa Korasova. Smicalica izvodi Matildu iz takta, otkrivajući u međuvremenu uspostavljenu prisnost koja ne mari za skandal. Izdvaja se scena u operi, kada Matilda prolazi hodnicima, u divnoj haljini, ispred nosa svom vereniku zauzevši mesto u loži nasuprot udovičine. Dok se posmatraju, rivalstvo podgreva privlačnost u oboje, čija kulminacija je strastveni susret u holu. Nakon scene na groblju, ovo je druga besprekorna primena poetike pogleda koji odaje svaku želju, nedoumicu, pretnju. Uloga Altamire kao iskusnijeg, “proverenog” savetnika ovde nailazi na drugačiju reakciju nego nakon scene na groblju (gde navodi prijatelja da “ne upadne u zamku najlepše devojke Pariza”), pošto ga Žilijen ne sluša, već reaguje prema sopstvenom, autentičnom osećaju.
U
liku italijanskog izgnanika sa karakterističnim akcentom i privlačnom
aurom smrtne kazne, sažete su knjiške pojave Altamire, Šarla de Bovoazisa (sa
kojim Žilijen u romanu izlazi na dvoboj) i ruskog princa Korasova (vlasnika i
autora pisama). Mali Stanislas takođe objedinjuje likove trojice sinova madam
de Renal i spomenimo još nešto, Žilijen mu je po godinama bliži nego njegovoj
majci. U svojoj preljubi, Luiz brine kako će to uticati na njenu porodicu,
ugled muža i sina. Matildu, naprotiv,
kopka koliko će i na koji način njenu sliku o samoj sebi narušiti to što se „dala
prvom koji je naišao“. Da li je sramota voleti jednog plebejca, „došljaka“ (parvenu, kako ga u jednom trenutku i
naziva) ili treba pogaziti pravila, slično Margo i La Molu?
Nedugo
zatim, markiz konstatuje kako, nekim čudom, famoznog 30. aprila više nema crnine: dakle, nadvladala
je ljubav (crveno). Trenutni hir? Sudeći po razgovoru sa ocem koji gospođica de
La Mol ubrzo preduzima, po svom teatralnom običaju najavljenom putem pisma i uz
otkrivanje trudnoće, ne bi se reklo. Žilijen
pokazuje da mu je stalo do deteta i Matilde, tako da mu kroz scenu jurnjave za
markizovom kočijom i zaklinjanja da je iskren, bez zadnjih namera, reditelj
dodaje nešto NJENIH osobina i fanatične odanosti iz romana. Pored toga, na
tajnom sastanku u toku očekivanog progonstva iz palate (jer markiz ne može tek tako
da pređe preko saznanja da mu je sekretar zaveo dete), primetiće da ona „deluje
drugačije“ (srećnije) i zaključiti kako „ne može da živi bez nje“.
Markiz
naposletku pristaje na brak, nudeći mu zemlje, kupovinu titule i crkveno venčanje. Do tada, Žilijen će dobiti priliku da napokon stupi u vojnu službu.
Scenu u kasarni otvaraju nišanjenje
i pucanj (još jedan važan nagoveštaj), u crvenoj uniformi, pri čemu deluje kao
da se druga, ona prava faza junakovog životnog stremljenja zaista ostvarila. Matildina
poseta sa vešću o (na početku spomenutom) kobnom pismu madam de Renal, ruši sve.
(parafraziraću Mean girls) „Julien Sorel is the nastiest skank bitch I've ever
met. DO NOT TRUST HIM. He is a fugly slut.“
|
U
zatvoru, do izražaja će doći njena borbenost, njegova hladnoća i čak sebičnost
u trenucima kada je neosetljiv na suze devojke, zainteresovan jedino za to da
li je Luiz preživela napad. Suđenje
potpuno zasenjuje monolog
optuženog, u okviru koga su dobro izneti emocije, temperament
i pobuna bića, baš kao prilikom kasnijeg razgovora sa opatom Šelanom u ćeliji.
Važno je, u svetlosti mojih prethodnih zapažanja, primetiti kako Žilijen o
madam de Renal pred porotom govori kao o „ženi koju sam voleo kao majku koju nikad nisam upoznao, kao sestru...“,
za svoj glavni zločin priznajući to što se drsko uzdigao iznad svoje klase.
Kroz suštinu sažetu u konstataciji:“ Prvi put iskren – i poslednji put“, pomalja
se tragika sadržana u književnom portretu
ariviste.
Novitet u odnosu na knjigu
su Matildino sazrevanje i blagodarnost Luize: kod Stendala, dve žene su
ljubomorne jedna na drugu, pri čemu Matildin gnev nakon što shvati da je
potisnuta zbog rivalke “poprima razmere ludila“. I dok ga u filmu isto tako „voli
više nego ikad“, razlika u priznanju da, nakon histeričnih napada i očajanja,
„prihvata sve“, dovodi do potpuno izmišljene, dopisane scene susreta kao slike solidarnosti dve tako različite žene, sjedinjene ljubavlju prema
Žilijenu i verom u njegovu izuzetnost. Ovo je patetično, nimalo u skladu sa
književnim likovima i njihovom postavkom: Matilda čak izražava želju da zagrli
suparnicu, ali joj se isprečila Luizina još sveža rana.
Istovremeno,
negde u podtekstu scene postoje snaga i svest o prednosti koju joj pruža buduće
majčinstvo. Stoga su, čak i vizuelno, Luiz i Matilda potpuni kontrast jedna
drugoj: starija nosi crno i vidno je umorna, mlađa u belom isijava novi život. U maniru ublažavanja karaktera osmišljena je i
završna Žilijenova scena sa Matildom, pri čemu joj traži oproštaj, dok u knjizi
otvoreno govori kako bi dete, pošto se rodi, trebalo dati Luizi: „Za petnaest
godina, gospođa de Renal će obožavati mog sina, a ti ćeš ga zaboraviti“. U
međuvremenu, stižu vesti o ishodu Julske revolucije i kraljevoj abdikaciji, što nas vraća,
ovde pretežno pozadinskom, kontekstu društvenih lomova. Matildina opaska kako
će im se dete prezivati građanski − Sorel, jer je “u ovim vremenima tako ipak
sigurnije” pruža zanimljivu mogućnost razvijanja pretpostavki o budućem izdanku
te čudne veze, koji bi punoletstvo trebalo da navrši revolucionarne 1848.
godine.
Uz
izuzetak još jednog patetičnog dodatka sa madam de Renal na putu ka mestu
izvršenja kazne, pogubljenje u tišini
mirnog dana, sa okolnom šumom kao nepomičnim, nemim “svedokom” i dvosmislenim
pogledom na zlokobnu giljotinu, predstavlja istovremeno dostojanstven i tužan
prizor. Kratak završni narativ, baš
kao i u romanu, izveštava o postupcima dve žene neposredno nakon svega, još
jednom pocrtavajući različitost njihovih ljubavi, aludirajući na Matildinu
ekstravaganciju naspram Luizine
prirodnosti.
Minusi:
Povremeno do neizdržljivosti prenaglašena muzika. Na momente sjajna, ali u
celini pogrešno izabrana madam de Renal. Karol Buke, bivša “Bond devojka”, u
trenutku snimanja je zaista zadivljujuće zgodna žena srednjih godina, u čemu i
jeste najveći problem. Njena Luiz deluje SUVIŠE samouvereno, seksepilno,
dominantno, iako bi zapravo trebalo da je pasivnija od Eme Bovari. Izvršimo li poređenje sa
britanskom verzijom iz 1993, videćemo da je tamošnji izbor znatno bolji.
Takođe,
Žilijenove negativne osobine iz romana nisu dovoljno naglašene,
kao ni volja za moć čije ispoljavanje predstavlja jedno od suštinskih pitanja dela, što je potisnuto u korist oslikavanja njegovih ljubavi - verovatno kako bi sentimentalni efekat bio jači. Opet, ako se vratimo britanskoj
adaptaciji, Juen Mekgregor i Rejčel Vajs, mada ih oboje volim, tek nemaju ništa
blisko Žilijenu i Matildi. Juen je suviše “mek” i lišen zlokobne, drzničke crte
kakvu jednostavno MORA posedovati lik za koga čak i zaštitnički nastrojeni
opat Pirar u jednom trenutku zgroženo primećuje: „Tebe nije strah ni od Boga.“
Dok su Žilijen i Matilda u verziji iz 1993. promašeni... |
...Alice Krige kao madam de Renal (levo), bila je odličan izbor. Njena gluma je naprosto izvanredna. |
Plusevi za:
Kinematografiju, kostime, lepotu predela snimanja i celokupni ambijent koji
uverljivo rekonstruiše epohu. Veoma dobar fizički portret Žilijena, a psihički Matilde,
jer su, mada ublaženi, zaista maksimalno ubedljivi. Italijanski glumac Kim Rosi
Stjuart je, jednostavno rečeno, savršen
Žilijen Sorel. Istina, u početku glumi nekako “tanko”, ali se ubrzo
oslobađa i do samog kraja uspeva da nas iznova i iznova “kupuje” šarmom kojim
se Žilijen probija kroz život. Pored toga što je odgovarajuće lep, skrenula bih pažnju na izražajnost očiju kao presudnu u dočaravanju svih Žilijenovih psiholoških nijansi.
Kada
je reč o Matildi, prema Stendalu, gospođica de La Mol je plavuša i izgleda poput
nekakve skupocene lutke. Moglo bi se reći da je ponašanjem i time što
predstavlja centar svog društva veoma srodna Dikensovoj Esteli iz “Velikih
očekivanja”, a ona, setite se, sebe poredi sa „svetiljkom oko koje obleću
nesnosni moljci“. U nekom idealnom kastingu, Matildu zamišljam kao Skarlet
Johanson u „Prestižu“ ili našu Tamaru Aleksić.
Posebno su mi zanimljivi neki sitni detalji, kao npr. Matildina garderoba u ovoj sceni, koja je u skladu sa modom iz doba Bajrona i romantičarskom očaranošću istočnjačkim elementima |
Adaptacija
dosta uspešno sučeljava razum i proračunatost (planove, poteze, lukavstvo) sa
strašću i impulsivnošću (afektima, ljubomorom) protagonista, uz sve prateće, fatalne
posledice. Kostimi i okruženje, pojavnost glumaca, dijalozi, dočarane emocije,
takođe zaslužuju pohvale. Čitalac u meni, naravno, nikada nije potpuno
zadovoljan, ali uzevši u obzir sveopšti utisak i ono najvažnije: više nego
drugde veran prikaz Žilijena kao nosioca radnje, preporučujem ovu verziju kao
iznenađujuće pristojnu, pa i više od toga. Bez sumnje jedna od meni omiljenijih
ekranizacija neke knjige, ne samo klasika.