Drugi
svetski rat se rasplamsava. Odmičući, 1940. godina u nepovrat povlači mnogo
štošta iz starog sveta. Među tim relikvijama prošlosti, čuveni Orijent ekspres kreće na svoje poslednje
putovanje, okupljajući u vagonima krajnje neobičnu grupu ljudi i jednu metu od
neprocenjivog značaja za naciste. Romanom „Svet
u plamenu“ (Laguna, 2016; orig. „Welt
in Flammen“, 2014), nemački istoričar Benjamin
Monferat (književnički pseudonim Štefana M. Rotera) sledi tradiciju
najboljih kriminalističkih dela. Istovremeno obuhvativši važan trenutak epohe,
ispituje zanimljiv fenomen koji se, usled vulgarizacije savremenim
rialiti-programima, odavno nezasluženo posmatra sa pogrešne tačke gledište. Reč
je o posledicama smeštanja, na sve načine različitih osoba sa pojedinačnim
namerama, mislima i željama, u prostorno i vremenski ograničene okolnosti – dok
svuda oko njih počinje da besni nezapamćeni međunarodni sukob.
Poslednji
ostatak starog sveta koji se još uvek koprca u samrtničkoj borbi. Orijent
ekspres je u pokretu, pokušava da umakne uništenju koje se nadvilo nad Evropom.
Ali mu to neće uspeti. Isuviše je deo predratnog raskomadanog sveta i na njemu
je sve pogrešno.
(str. 259)
Karol,
prognani kralj izmaštane balkanske državice Karpatije, priprema se da sa
delegacijom napusti ambasadu u Parizu koji tek što nije okupiran. Njegova
ljubavnica, Eva Hajlman, strepi zbog
izvesnosti da će biti ostavljena na cedilu, zamenjena lepšom i mlađom (a tek
joj je dvadeset godina!), koliko i zbog jevrejskog porekla. Znajući da samo uz
tog čoveka, koga pritom iskreno voli, može ostati bezbedna u haosu koji obuzima
Evropu, spasavanje veze opravdano izjednačava sa preživljavanjem. Nemački
obaveštajac Ingolf Helbreht, pod
lažnim identitetom studenta
paleografije Ludviga Mjulera, sa skrivenom povredom i kartom za dvoje (pošto je
upravo ostao bez saborca), omogućava Evi da se ukrca u voz kao njegova navodna
verenica.
I
da ima svoj novac: nema mesta kuda bi mogla da ode. Nije znala ni da li su joj
roditelji živi. Od prošle godine nisu joj odgovorili ni na jedno njeno pismo
poslato iz Pariza i Eva je pojmila da je to deo njihove bolesti kojoj ne zna
ime. To je nešto poput umora, straha, slabosti.
(str. 17)
Ruski
knez Konstantin Romanov, srodnik
pobijene carske porodice, putuje sa suprugom Katarinom i troje dece, rođene i odrasle u bekstvu. Najstariji sin,
Aleksej, prolazi kroz teške
identitetske i ideološke nedoumice (Rus ili Francuz; učesnik rata ili kukavica;
prva ljubav ili poslušnost prema ocu?), Ksenija
se sa buntom prerano sazrele petnaestogodišnjakinje skriva po toaletima
kako bi zapalila cigaretu, a najmlađa Elena
zaokupljena je lutkom i bojicama. Mladi špijun NKVD-a i na razmažene saputnike gnevni komunista Boris Petrovič Kadjanov, u kneževom
sinu prepoznaje tobožnjeg kolegu sa Sorbone.
Američki
mladenci, Pol i Vera Ričards,
na bračnom su proputovanju. Sredovečni
„naftaš“, koji je svaki milion zaradio
sopstvenim rukama i znojem, sada zasluženo uživa uz duplo mlađu Teksašanku,
udovoljavajuči njenoj želji da (možda u nezgodan čas) izbliza upozna lepote Starog kontinenta. Njihova sunarodnica,
nekadašnja diva nemog filma, Beti Maršal,
zaputila se na ugovorenu tursku „gažu“, boreći se sa prolaznošću i strahom od
starosti. Bejzil Fric Edvards je veteran željan razgovora, ali stalno prekidan
u po rečenice iz svog bogatog vojnog iskustva (baš kao i strika Albert iz
„Mućki“!). Tu negde, naći će se mesta za jogina Čandru Šarmu, katoličkog sveštenika Pedra de la Rosu, ali i najvažnijeg Firerovog diplomatu Franca fon Papena.
Svima je glavni cilj Istanbul, a (privremeno) utočište kompozicija legendarnog voza. Luksuzni „pokretni hotel“, pretovaren tajnama, strahovima, strepnjama i zaverama, kasne majske večeri napušta polazišni peron u Parizu. Preko švajcarskih planina, severnih delova Italije, uvek zapaljivog Balkana i rizičnih carinskih provera, u širokom luku zaobilazi Nemačku. Stjuardi, tinejdžer Raul i dobroćudni, debeljuškasti zabušant Žorž, za to vreme komentarišu živopisne putnike na još jednoj ruti koja se, ipak, razlikuje od bilo koje dosadašnje. Naime, u tzv. vagonu primirja iz Kompjenja, leži nešto zbog čega bi Hitler prevrnuo nebo i zemlju da ga dobije. Da se to ne bi desilo, brinu se francuski oficir Klod Lurdon i trojica njegovih kolega, obezbeđujući skriveni vagon. U njihov zadatak upućen je samo Gaston Tije, predstavnik Internacionalne kompanije spavaćih kola.
Raul se pitao kakav život vode takvi ljudi. Na ranijim putovanjima, visoka gospoda žalila se više puta na teskobu svojih kupea, na “primitivne uslove” – pa i u luksuznim kolima. Zato što moraju da dele ve-ce sa ostalim putnicima, sa još ukupno šesnaest osoba, kada je voz popunjen. U kući sa unajmljenim radničkim stanovima, kraj Bulonjske šume, nužnik dele dva kompletna sprata, a tamo nema stjuarda koji nužnik nadgleda svaka tri sata, čisti ga i sve održava kako valja. (str. 85)
Pol
je okrenuo glavu. Doručak je tek počeo i većina stolova je još bila prazna.
Ruski veliki knez Romanovski, ili kako se već zove, sedi sa porodicom na
suprotnoj strani, nakinđuren kao zlatni fazan. Pre nekoliko minuta mora da je
došlo do svađe sa sinom. U svakom slučaju, mladić je izleteo. Ali zvuk nije
došao iz tog smera. Starac je zauzeo mesto za stolom iza Polovih leđa:
Britanac, toliko je prepoznatljivo na prvi pogled.(...) izgleda baš onako kako
Pol Ričards zamišlja ljude koji do dana današnjeg građane SAD posmatraju kao
otpadničke koloniste. (str. 113-114)
Vagon restoran postaje poprište neočekivanih susreta, a po kupeima se potpisuju dogovori, ugovaraju bračni savezi, stavljaju krune ili radi o nečijoj glavi, prisluškuju ragovori, šunja i pretura po tuđem prtljagu...Dolazi do neočekivanih savezništava, bude se nedopustiva osećanja, sprovode zavere i privatne istrage. Da li su kobni lajtmotiv inkriminišuće fotografije ili „kamenje“, davno izgubljeni brilijanti iz caričinog kolira? Jesu li veća pretnja crnokošuljaši na peronu u Italiji, ustaške zasede i noćni signali na putu do Zagreba ili sasvim izvesni pokušaji atentata unutar samog kupea?
Važi
samo jedno pravilo: Simplon Orijent NE
SME da kasni ili odstupi od voznog reda, ma šta se dešavalo u njegovim vagonima
– uključujući i one priključne, koji se s vremena na vreme dodaju osnovnoj
kompoziciji. Nasuprot tome, ne postoji (odrasli) putnik bez uverenja da bi baš
njegov potez, u pravom trenutku, mogao da odlučujuće utiče na dalji tok rata.
Svima je glavni cilj Istanbul, a (privremeno) utočište kompozicija legendarnog voza. Luksuzni „pokretni hotel“, pretovaren tajnama, strahovima, strepnjama i zaverama, kasne majske večeri napušta polazišni peron u Parizu. Preko švajcarskih planina, severnih delova Italije, uvek zapaljivog Balkana i rizičnih carinskih provera, u širokom luku zaobilazi Nemačku. Stjuardi, tinejdžer Raul i dobroćudni, debeljuškasti zabušant Žorž, za to vreme komentarišu živopisne putnike na još jednoj ruti koja se, ipak, razlikuje od bilo koje dosadašnje. Naime, u tzv. vagonu primirja iz Kompjenja, leži nešto zbog čega bi Hitler prevrnuo nebo i zemlju da ga dobije. Da se to ne bi desilo, brinu se francuski oficir Klod Lurdon i trojica njegovih kolega, obezbeđujući skriveni vagon. U njihov zadatak upućen je samo Gaston Tije, predstavnik Internacionalne kompanije spavaćih kola.
Ova
kola su više od muzejskog eksponata. Ova kola su simbol velike Francuske. U
ovim kolima su Nemci škrgućući zubima morali da priznaju da je francusko oružje
odnelo pobedu u Velikom ratu. Vagon Internacionalne
kompanije spavaćih kola sa oznakom „2419
D, vagon primirja“, svedok najvećeg trenutka naše nacije. I da
znam ne bih vam odao otkuda naši obaveštajni izvori imaju informacije, ali,
nema ni najmanje sumnje u njihovu tačnost: Hitler zna moć slika za svoju
propagandu i želi ova kola. (str. 25-26)
Međutim,
niko nije osoba kakvom se predstavlja, ništa nije onako kako deluje, putnici su
izmešani poput karata u špilu i do kraja „glomazne“ knjige (preko sedam stotina
strana) očekuje vas bezbroj iznenađenja. U samo dvadeset četiri časa, nekoliko
puta se preokreću situacije, razaraju snovi i otvaraju nepredviđene prilike.
Dok svako ponaosob veruje kako će mu nešto manje od tri dana do turske
prestonice proleteti za tren oka i da
su u vozu iole bezbedni od ludila koje se ubrzano širi kontinentom, događaji
će, st(r)anicu za st(r)anicom, dokazivati suprotno.
Svako
stajalište je prilika za ukrcavanje kakvog slepog
putnika ili krijumčarenje važnog materijala. Svi prisutni su, hteli – ne
hteli, na budnom oprezu. Do kraja će se utisci i zaključci o raspodeli uloga
(dobrih i loših, zaverenika i pobunjenika) barem nekoliko puta izokrenuti,
promeniti, zaprepašćujuće razotkrivajući svoju („)pravu(”) prirodu.
Raul se pitao kakav život vode takvi ljudi. Na ranijim putovanjima, visoka gospoda žalila se više puta na teskobu svojih kupea, na “primitivne uslove” – pa i u luksuznim kolima. Zato što moraju da dele ve-ce sa ostalim putnicima, sa još ukupno šesnaest osoba, kada je voz popunjen. U kući sa unajmljenim radničkim stanovima, kraj Bulonjske šume, nužnik dele dva kompletna sprata, a tamo nema stjuarda koji nužnik nadgleda svaka tri sata, čisti ga i sve održava kako valja. (str. 85)
Vagon restoran postaje poprište neočekivanih susreta, a po kupeima se potpisuju dogovori, ugovaraju bračni savezi, stavljaju krune ili radi o nečijoj glavi, prisluškuju ragovori, šunja i pretura po tuđem prtljagu...Dolazi do neočekivanih savezništava, bude se nedopustiva osećanja, sprovode zavere i privatne istrage. Da li su kobni lajtmotiv inkriminišuće fotografije ili „kamenje“, davno izgubljeni brilijanti iz caričinog kolira? Jesu li veća pretnja crnokošuljaši na peronu u Italiji, ustaške zasede i noćni signali na putu do Zagreba ili sasvim izvesni pokušaji atentata unutar samog kupea?
autor |
Celine
su podeljene vremenski (precizni sat
i minut događaja) i prostorom (svaki
deo kompozicije voza prilagođen je rangu putnika), što pokazuje kako se svakog
trenutka, u vanrednim uslovima, odigravaju male scene svetske drame. Pritom,
sučeljene i upućene jedne na druge, do
tada nespojive ličnosti pokušavaju da zadrže svoje, a strgnu tuđe maske. Poglavlja
obuhvataju prolaske kroz još (formalno) slobodne države, a tzv. „međučinovi“
zaustavljaju se na okupiranim teritorijama. Mnoštvo gledišta nude zanimljivi likovi, svojevoljni taoci nužnosti i ograničenja
zatvorenog, pokretnog "kaveza".
Nezadrživo, besno jurenje šinama sa Katarininim licem u jastuku, zaslepljenim očima, a opet svevidećim. Ka istoku. Ka jugu, niz Balkan. Nizbrdo kao niz stenu, kao tane koje leti sve dok više nema kuda dalje.
Nezadrživo, besno jurenje šinama sa Katarininim licem u jastuku, zaslepljenim očima, a opet svevidećim. Ka istoku. Ka jugu, niz Balkan. Nizbrdo kao niz stenu, kao tane koje leti sve dok više nema kuda dalje.
Dok
ne udari o tlo svom silinom, koja i samu Zemlju može da raspoluti.
(str. 221)
„Svet u plamenu“ je roman bez sekunde praznog hoda, besmislenog razgovora, nepotrebnih podataka i pojava. U njemu nema dosadne stranice, što je, uzimajući u obzir njihov impresivan broj, zaista za divljenje. Služeći se osnovom najpoznatije knjige Agate Kristi, u krimi-zaplet uspešno je utkan niz društvenopolitičkih tema, tako da su istorijske ratne okolnosti, iako „napolju“, sve vreme i te kako prisutne unutar vagonske rapsodije. Čitaocima sa naših prostora biće posebno zanimljivo što se središnji, veoma značajan deo radnje odvija na teritoriji Kraljevine Jugoslavije, od Postojne preko Beograda. Takođe, prilično je jasno da Karpatija predstavlja Rumuniju, a Karolov narod “potomke krvoločnog Vlada Cepeša”. U pogovoru, Monferat otkriva kako je za većinu glavnih likova bio inspirisan istorijskim uzorima. Poslednji rumunski kralj zaista se zvao Karol (II), bio naočit - mada (bar koliko je poznato) otporan na prizor krvi, s tim što je abdicirao upravo u godini kada počinje radnja romana. Takođe, njegova ljubavnica (kasnije supruga) Magda Lupesku bila je Jevrejka. Kao realni model za Beti Maršal, poslužila je glumica Luiz Bruks.
„Svet u plamenu“ je roman bez sekunde praznog hoda, besmislenog razgovora, nepotrebnih podataka i pojava. U njemu nema dosadne stranice, što je, uzimajući u obzir njihov impresivan broj, zaista za divljenje. Služeći se osnovom najpoznatije knjige Agate Kristi, u krimi-zaplet uspešno je utkan niz društvenopolitičkih tema, tako da su istorijske ratne okolnosti, iako „napolju“, sve vreme i te kako prisutne unutar vagonske rapsodije. Čitaocima sa naših prostora biće posebno zanimljivo što se središnji, veoma značajan deo radnje odvija na teritoriji Kraljevine Jugoslavije, od Postojne preko Beograda. Takođe, prilično je jasno da Karpatija predstavlja Rumuniju, a Karolov narod “potomke krvoločnog Vlada Cepeša”. U pogovoru, Monferat otkriva kako je za većinu glavnih likova bio inspirisan istorijskim uzorima. Poslednji rumunski kralj zaista se zvao Karol (II), bio naočit - mada (bar koliko je poznato) otporan na prizor krvi, s tim što je abdicirao upravo u godini kada počinje radnja romana. Takođe, njegova ljubavnica (kasnije supruga) Magda Lupesku bila je Jevrejka. Kao realni model za Beti Maršal, poslužila je glumica Luiz Bruks.
Balkan
je bure baruta. Šta ako je u ovom vozu i na ovom putu čovek s uglancanim
čizmama rešio da potpali fitilj? (str. 93)
U
svesti prosečnog “zapadnjaka” prilično utemeljeno i stvarnošću opravdano
viđenje naroda sa ovog poluostrva kao divljačnih, vazda međusobno podeljenih i
zavađenih, uspešno je poslužilo aluzivnom
poigravanju vestern-žanrom. Naime, jurnjava bugarskim vrletima, potera kroz
Hrvatsku pod okriljem mraka ili rafalna paljba sa niške železničke stanice, kod
Amerikanke Beti (i ne samo nje) probudiće žive slike iz filmova o Divljem zapadu. S druge strane, izražene, često komične kulturološke razlike najbolje su predočene iz ugla Pola Ričardsa,
kao predstavnika još neutralne, daleke sile, kome je nepojmljiva tako duboka ukorenjenost
ili vera u bilo šta izuzev sopstvenog rada.
Kroz obilje podzapleta i obrta (seks, intrige, detektivske zagonetke i političke, šahovski proračunate strategije), ostvareno je ubedljivo povezivanje tema i motiva, uz potpunu karakterizaciju, psihološko profilisanje likova i nadasve ubedljivu, moćnu antiratnu poruku. Monferatovo delo će svakog čitaoca povesti na sudbonosni put i priuštiti mu napetu, nepredvidivu, nezaboravnu – zaista ludu vožnju.
Kroz obilje podzapleta i obrta (seks, intrige, detektivske zagonetke i političke, šahovski proračunate strategije), ostvareno je ubedljivo povezivanje tema i motiva, uz potpunu karakterizaciju, psihološko profilisanje likova i nadasve ubedljivu, moćnu antiratnu poruku. Monferatovo delo će svakog čitaoca povesti na sudbonosni put i priuštiti mu napetu, nepredvidivu, nezaboravnu – zaista ludu vožnju.