40 godina od osnivanja
piše: Isidora Đolović
Iako
ćete od njihovog gitariste, idejnog tvorca i, svih ovih godina, sile vodilje – Seada Lipovače, čuti da nisu heavy-metal bend, „Divlje jagode“ za fanove širom bivše
Jugoslavije predstavljaju sinonim tog žanra na ovim prostorima. Iz brojnih
razloga, Zele se može uporediti sa
jednim od svojih najvećih muzičkih uzora - Ričijem Blekmurom, jer ne samo da je
mag na svom instrumentu, već opstaje kroz silne godine, promene sastava,
naročito vokala „Jagoda“, održavajući nivo postavljen još prvom objavljenom
pločom.
Grupa
je osnovana davne 1977, ali ove godine sa razlogom zvanično obeležavaju četiri
decenije diskografske i koncertne aktivnosti. Jagode iznikle iz snova dvadesetdvogodišnjeg studenta spoljne
trgovine, Bišćanina Lipovače, rasle su divlje, nesputane i slobodne, sa svakim
novim albumom postajući sve veći muzički autoritet, fenomen i proverena rok
mašin(erij)a. Iza mikrofona su se smenjivali različiti, a podjednako vrsni i
autentični pevači; ikonografija i motivi pesama (kao po pravilu, uglavnom
oskudnih do sasvim nebuloznih tekstova, ali nadomeštenih bogatim, virtuoznim
melodijama, što se za hard'n'heavy pravac,
ipak, najviše očekuje!) bili tipični, karakteristični; a Zeletov stil sviranja
nadaleko prepoznatljiv. Proslavljajući okruglu godišnjicu, beleže zavidnu cifru
prevaljene kilometraže, pa sa razlogom mogu biti ponosni svi koji su kroz
godine i faze doprineli „rasadu“, a najviše sam glavni baštovan Zele.
Počeci
(1978 - 1981)
Debitantska
ploča sastava-imenjaka Bergmanovog filma, „Divlje
jagode“ (Jugoton, 1979), sa
jednostavnim omotom koji kao da pomalo kopira (za ono vreme) provokativnu
naslovnicu prvog albuma „Bijelog dugmeta“ (odlazeći i korak dalje, jer su ovde
sasvim obnažene ženske grudi i na njima zaštitni znak benda, pupoljak jagodinog
cveta), uz jednostavan logo koji, slovima „munjinog“ oblika, na crnoj pozadni
ispisuje ime grupe, pratio je vladajuće trendove sedamdesetih u svakom važnijem
pogledu. Toni Janković peva u maniru
Davorina Popovića i zapadnjačkih pop-rock džentlmena, kompozicije i solaže su
razigrane, negde između simfo-zvuka i tradicionala, u – razume se – električnom
ruhu. Dva hita su dostigla besmrtnost („Jedina moja“ i „Krivo je more“), dok se
među ostalim numerama skrilo pravo svedočanstvo zvuka epohe, već pomalo na
zalasku, ali aktuelnog i ništa manje vrednog nego kod kolega slične stilske
orijentacije. U ovom periodu, članovi benda bili su i Nihad Jusufhodžić (bas), Adonis
Dokuzović (bubnjevi) i Mustafa
Ismailovski – Muc (klavijature).
Ogromnu zahvalnost za sve fotografije
i snimke, postavljene u nastavku teksta,
dugujem forumu “Divljih jagoda” i Youtube kanalima.
|
Prva
ploča i, uopšte, početnički koraci benda pratili su trag tolikih savremenika,
zvukovno i pojavno se ne izdvajajući naročito iz mase sličnih. Zvoncare, brkovi,
prog-rock zvuk klavijatura, uz solidan, ali prosečan kvalitet, „razbijao“ je
jedino Zeletov, već tada razvijeni, jedinstveni način muziciranja. Još od
divnog uvodnog dela i razvijene solo deonice prvog uspešnog singla „Jedina
moja“, sve do danas se nepogrešivo izdvaja. Pesme „Divlje jagode“ i „Mojoj
ljubavi“ će mnogo kasnije oživeti kroz svežije i, možda, znatno bolje obrade. Singlovi
„Bubi“, „Vodarica“, „Želim da te imam“, „Patkica“, „Sjećanja“, te obrada
sevdalinke “Moj dilbere”, tipični su za svoje vreme, ali zbog toga danas ne
zvuče nimalo zastarelo ili prevaziđeno. Ipak, osamdesete su nagoveštavale
potpuno nova usmerenja, pa je već prvi album snimljen u novoj deceniji (za
njih, uz to, poslovično prelomna, „najproblematičnija“ druga ploča), označio zaokret
u pravcu kog će se ubuduće, manje-više dosledno, kontinuirano držati.
Naime,
početak, kako mnogi smatraju, muzički najbogatijeg i najkvalitetnijeg razdoblja,
ponudio je dve glavne alternative: 1. New
wave i sve njegove „derivate“ (od new
romantics do synth-pop zvuka,
preko punk, ska i sličnog); 2. NWOBHM, odnosno „novi talas (britanskog)
hevi-metala“ sa sledbenicima. Jasno je da se Lipovača i ekipa odlučuju za pripadnost
drugom „bloku“.
Pauzu
koja je usledila na prelomu dve dekade, Zele je iskoristio za autorski doprinos
pločama drugih izvođača, poput benda „Mirzino jato“, istovremeno razvijajući
sopstvene planove. Oni su podrazumevali ključne promene u sastavu, zvuku i
daljem usmerenju grupe. Osim Tonija i Zeleta kao osnove, u postavu su dovedena
mlada pojačanja, bubnjar Nasko Budimlić i
basista Alen Islamović.
Ritam-sekcija iz Bihaća odgovarala je tvrđem
zvuku, kose su skraćene, tekstovi i kompozicije “zaoštreni”. Saradnja
uspostavljena sa Encom Lesićem (čiji je studio “Druga maca” bio mesto nastajanja
mnogih legendarnih ploča) i Marinom Tucaković (tada još pristojnim tekstopiscem)
nagoveštavaju namere da se prošire ka Beogradu, Zagrebu i publici sa šireg
prostora. Ipak, trebalo je da prođe još neko vreme. „Stakleni hotel“ (Diskoton) iz
1981. bio je korak u novo, ujedno
rastanak sa Tonijem, koji nije mogao da isprati zadati ritam. Pokazalo
se da njegov način pevanja, posebno prilično smešno naglašavanje pojedinih
reči, ne može da se uklopi uz sve brži tempo. Ostali su „Autostop“, „Potraži
put“, „Za one do tebe“, „Ulica na lošem glasu“, „Dodirni me, skloni bol“, negde
između starog zvuka i zamisli u povoju.
Na Tonijevo mesto, nedugo potom,
„uskočiće“ Alen čime započinje zlatno
doba „Divljih jagoda“, po kome ih danas većina zna i najviše ceni, a
otvoreno je albumom „Motori“ (Diskoton, 1982).
Na
vrhuncu slave (1982 - 1986)
Tek
sa ovom pločom, snimanom u Nemačkoj uz pomoć producenta i kasnije redovnog
saradnika Tea Verdina, njihova karijera
doseže visine na kojima su se do danas – i pored veoma čestih i dugih diskografskih
pauza i prestrojavanja redova, ipak održali. Njihova muzička knjiga „spada na
tri slova“, tj. člana, ali ova će se postava pokazati kao najpostojanija,
najduže aktivna i kultna, dok albumi koje zajedno snimaju, ostaju pravi
(pionirski) HM (heavy metal – u nastavku ću koristiti ovu skraćenicu) biseri kod
nas. Zele, Nasko i Alen, kojima će se tri godine kasnije pridružiti basista Zlatan Čehić, formirali su „tim snova“.
Najveća i najbolja promena ticala se, dabome, novog vokala: uz bas, Alen se
prihvatio pevanja. U žestokoj konkurenciji koja je usledila, nema sumnje da je
upravo on (bio) onaj pravi, zaštitni znak i glas „Jagoda“.
Alenov
„vrišteći“ vokal savršeno je odgovarao odabranom žanru, a zgodna pojava promeni
imidža i privlačenju nove, mlađe i, zašto se čuditi, ženske publike. Frizure su
natapirane, garderoba i scenski nastupi prilagođeni trendovima kolega iz sveta
- uz „lance, katance, sekirice“, marame i uske pantalone; dok tekstovi,
zapaljive melodije, eksplozivni rifovi, prosto jure nezadrživom brzinom.
„Motori“, naslovna numera prve ploče koju su snimili u ovom razdoblju, ostala
je do danas najpopularnija, istinska lična
karta benda. „Šejla“, „Ne želiš kraj“, „Šampioni“, „Nasmješi se“, otkrivali
su publici njihovu grubu, ali i nežnu stranu. “Sve iz inata“ se čak čuje u
filmu „Moj tata na određeno vreme“, kada je na kućnoj proslavi rođendana
slušaju deca Nikola Kojo i Gala Videnović! Sve je tu u tipičnom HM fazonu: priče
o ljubavi i rastancima, inaćenju, brzoj vožnji, buntu, „divljim“ devojkama.
Tekstovi im, istina, nikada nisu bili adut, ali, zaboga, ni presudni za
punokrvni rokenrol! Postoji, naravno, snažna elitistički nastrojena struja
(mahom ljubitelji „EKV“-a) koja vrednuje gotovo isključivo „ceo paket“ sa
naglaskom na (tobožnjoj) poetskoj strani, ali možemo li negirati npr. „Smak“,
zbog upadljive nesrazmere u kvalitetu svirke i pratećih stihova? Kako god bilo,
Bišćani su otvorili novi pravac u domaćoj rok muzici, budući da tek za njima
stižu jugoslovenski „metalci“ kao Griva,
Osmi putnik, Crna udovica, Karizma, Osvajači, dok se pre njih u istom
kontekstu može govoriti samo o sastavu Gordi,
pojedinim delovima (ranog) opusa Vatrenog
poljupca i slovenačkoj Pomoranči.
Tek „Jagode“ omasovljuju žanr i preuzimaju, te popularizuju, vizuelno-izvođački
stil inostranih uzora.
Sledeća
ploča, „Čarobnjaci“ (Diskoton, 1983), samim dizajnom
omota pocrtava HM put, te uticaj „Motorhead“-a ili „Iron maiden“-a. Izdvojile
su se pesme „Nazovi me“, „Morison“, „Metalni radnici“, „Sama si“, „Čarobnjaci“
(divna oda, tada još uvek popularnom, ČITANJU i njegovom značaju za razvoj
imaginacije mladog bića!) i odlična balada „Samo tren“. Goran Bregović ih hvali
kao „opake“, već tada bacivši oko (i uho) na Islamovića. Postaju nezaobilazni
na top-listama muzičkih časopisa “Džuboks”, „Rock“ i „Pop Rock“, u svim
kategorijama, prilikom godišnjih izbora favorita.
Ipak, dve godine kasnije će
se, sa pridruženim Čehom i novim albumom „Vatra“
(Diskoton, 1985), približiti
ultimativnom snu i uspehu svih bendova sa ovog područja: Londonu i međunarodnoj
karijeri. „Ciganka“, „Let na drugi svijet“ i „Dinamit“ najzapaženije su pesme
sa ove beskompromisne i ubedljive ploče,
dovršene u engleskoj prestonici, konkretno “Music Park Studios”, što im je
otvorilo vrata za sledeće probno snimanje.
Moj izbor
Danas
se o londonskoj
epizodi nerado i malo govori među članovima. Kao i u slučaju svakog
neostvarenog, prekinutog potencijala, mnogo štošta se nagađa. Činjenice su
sledeće: nakon članka kojim ih je novinar nemačkog časopisa “Kerrang!” bliže
predstavio evropskoj javnosti, potpisali su ugovor na sedam godina sa
diskografskom kućom Logo records, kao
jedini bend sa ovih prostora kome je to
pošlo za rukom. Snimili su ploču za internacionalno tržište, naslovljenu „Wild Strawberries“ (1986), većinom
sastavljenu iz prepeva dotadašnjih singlova grupe i dve nove pesme. Izuzmemo li
Alenov katastrofalan engleski (govorka se da je čitao transkribovani tekst sa
papira), sasvim je dobra - uz goste poput klavijaturiste Dona Ejrija (Deep purple,
Rainbow) i producenta Kita Vulvina. Zabeležili
su nekoliko veoma uspešnih i zapaženih nastupa u prestižnom klubu „Marquee“,
družili se sa članicama prvog ženskog HM benda „Girlschool“ i bili tretirani
kao buduće velike zvezde.
Ipak,
ambiciozna avantura se prebrzo okončala, povratkom u SFRJ i Alenovim iznenadnim
prelaskom u redove „Bijelog dugmeta“. Ogorčenost traje i dan-danas. Argumenti
se obično dotiču problema novca, želje da se bude „veliki kod kuće, a ne jedan
od mnogih po strani, u belom svetu“, sukoba Zeletovih velikih planova i
Alenovih materijalnih potreba, pojačanih proširenjem porodice. Odnos između
Lipovače i Islamovića još je enigma, ali se iz rasutih priča da zaključiti kako
je gitarista otkrio neiskusnog, a talentovanog sugrađanina, „obukao ga,
očešljao“, sugerisao mu da promeni ime iz Alija u Alen. Učinio ga je ozbiljnim
rokerom, kasnije i zvezdom, da bi mu sve to bilo vraćeno kukavičkim bekstvom u
komercijalno isplativije Bregino jato. To što se ni u njemu nije baš usrećio,
druga je priča. U svakom slučaju, šok je bio ogroman, ali, bend se ipak nekako
oporavio. Loše iskustvo je pokazalo kako Lipovača zaista predstavlja mozak i
srce grupe, što mu je do danas donelo (za ove prostore tako karakterističnu!)
neslavnu reputaciju „egoiste teškog za saradnju“, pa usled toga „nesposobnog da
zadrži pevača duže od jedne ploče“. Međutim, nije li sličan problem prisutan i kod
velikih svetskih imena? Koliko su samo postava promenili „Deep purple“,
„Whitesnake“, „Black sabbath“? Srećom, daleko je više onih koji razumeju i cene
Zeletovu posvećenost, vizionarstvo i talenat, koji prirodno dovode do
mimoilaženja sa većinski pragmatičarskim, prevrtljivim duhom podneblja.
Zrelost
(1988 - 1996)
„Konji“ izlaze
u zimu 1988, sa ponovo proširenom
ekipom muzičara (bubnjar Edin Šehović,
klavijaturista Vlado Podany),
inostranom produkcijom (Piter Hinton,
saradnik čuvenog Saxon-a), Tifinim
sigurnim vokalom (uz svojevrsnu osvetničku „zaoštrenost “ prema Bregi!), u
svakom pogledu zrelijim, nešto „mekšim“, ali raskošnim zvukom. O ovom albumu
sam pisala u TEKSTU O TIFI, pa se
neću zadržavati na njemu duže od konstatacije da je izvanredan. Nakon Vojičića,
kraće vreme se u grupi obreo Zlatan
Stipišić Džibo, tek izašao iz „Osmog putnika“ (benda o kome sam pisala OVDE), da bi naposletku ipak krenuo
putem solo-karijere, pod danas odlično poznatim pseudonimom Džiboni. Osamdesete
odlaze, sa njima i zlatna era hevi-metala,
„stadionskih“ balada sa horskim refrenima, hedonizma, instrumentalnih
egzibicija. Na prostore Jugoslavije dolazi i rat.
Danas
je već potvrđena dugogodišnja urbana legenda kako je Zele u to vreme ozbiljno
razmatran za poziciju gitariste „Whitesnake“-a, koju je naposletku odbio. Jedno
je sigurno, nemili događaji ostavljaju trag na „Jagodama“. U starom sastavu,
snimaju „Labude, kad rata ne bude“
(1995), jedan od najlepših antiratnih albuma, kome je Čehin nežniji,
suptilniji vokal neizmerno doprineo. Naslovna pesma, „Ljubav može sve“, „Dal'
si ikada mene voljela“ (nije Knez!), „Mojoj ljubavi“ (nova verzija singla sa
prve ploče) i potresna, himnična „Sarajevo, ti i ja“, atmosferom i emocijom
potpuno odgovaraju trenutku nastajanja. U ovom periodu, Zele je snimio i svoj
prvi solo-album, „Magic love“ (1993),
na kome je instrumental „Maida“ posvetio maloj nećaki nastradaloj u ratnim
sukobima.
Kada
se sve stišalo, moćna ploča „Sto
vijekova“ (1996), sa fantastičnim Žakom
Tatajem i pravim-pravcatim zvučnim uzletom (posebno u pesmama „Sto
vijekova“ i „Šta je to u tebi“), predstavila je sveže zalivene „Jagode“. Nažalost, bio je to samo privid, jer sledi
skoro deceniju dugo zatišje, prekidano tek ponekom turnejom po dijaspori i,
naravno, nerešenim pitanjem pevača, čije bi se mesto pre ili kasnije upraznilo.
Da se ne zavaravamo, obožavaoci nikada nisu prestajali da se nadaju Alenu i
pate za tim periodom.
Povratak
(2003 - ...)
Mnogo
šta se izdešavalo na svetskoj i balkanskoj društveno-političkoj, pa i rokenrol
sceni, do trenutka kada se 2003. godine,
u izdanju upravo sve uticajnije diskografske kuće One records, pojavio (sada već) CD „Od neba do neba“. Odmah lansirane, laganija stvar „Marija“ i brza
„Kap po kap“ (rokerska obrada Tifinih „Dugih kiša jesenjih“) postigle su veliki
uspeh, uprkos zamerkama da, npr. početak „Marije“ previše liči na „Lady in
black“. Doduše, bilo je tu nepotrebnih, modernizovanih obrada „Motora“ i „Ne
želiš kraj“ (sa gostovanjem Tonija Jankovića). Petar Galić, do tada član „Opće opasnosti“, poveo ih je u novi
život, pa „Jagode“ po prvi put nakon dužeg vremena ostavljaju utisak zaista
kompaktne, prirodne celine. Koncertna aktivnost je potrajala dugo, kao i sama
muzička idila, sve dok početak druge decenije novog milenijuma nije uzburkao
stare nomadske duhove. Od tada, grupa ponovo luta, opstajući na Zeletovoj
tvrdoglavoj, nepokolebljivoj viziji.
Članovi
su ga napuštali i vraćali se, a najdalje se odmaklo sa mladim pevačem Markom Osmanovićem. On je otpevao singl
„Ne, nisam ja“ (propraćen snimljenim
spotom i sa nešto negodovanja što su do
neprepoznavanja razvodnili zvuk, pa „više podseća na Harija Mata Harija“), pre nego što se posle pet godina staža u
„Jagodama“ vratio matičnom bendu „Cota
G4“. Zamenio ga je Livio Berak,
pa deset godina iščekivani, album „Biodinamička
ljubav“ (Croatia records, 2013) konačno
izlazi na svetlost dana. U
međuvremenu, One records im je za
srpsko tržište objavio dve kompilacije, luksuzno opremljeni box-set, DVD i
singl “Piramida”. Ali, ono što je fanovima zaista bilo potrebno, nikako da
dođe...
…Do
ove godine! Sead Lipovača, naravno, nikada nije mirovao. I pored brojnih
proizvoljnih (pr)ocena njegovog lika i dela kao „osobenjačkog“ i „čudnog“, uvek
se fokusirao na krajnji rezultat. Najpre je 2016. objavio drugi solo-album u karijeri, „Internal waves of love“. Zatim
mu se, krajem prošle godine, na porodičnom planu dogodila velika sreća – rođenje prvog deteta, ćerkice Ide (o čemu
Lipovača, poznat kao čovek koji brižljivo čuva privatnost i drži se daleko od
estradno-tabloidnog mulja, sa razlogom nije „detaljisao“ više od objave), da bi
nas ovog leta obradovao novim singlom grupe. „Znamo da je kraj“ najavljuje album, planiran za jesen, a sve u sklopu obeležavanja 40 godina
postojanja grupe. Bili su predgrupa
slavnim “Scorpions”-ima na letošnjem koncertu u Areni. Dokaz do dokaza da se
nisu predali, niti nestali! Livio je još na mestu vokala i odlično se snalazi,
izvesna tekstualna besmislenost ostaje konstanta (da sjedneš na moj dlan; tvoje
srce me gleda; ruka se rastegne...), zvuk je onaj stari, najbolji, a „Hit
202“ im pruža svesrdnu podršku, pa pesma izaziva dobre reakcije željnih
slušalaca.
Iako
nedavno održani koncert na RTV Sarajevu, koji je na sceni okupio većinu bivših
pevača i saradnika, nije ostavio baš blistav utisak na moju malenkost, kapa
dole na doslednosti i istrajnosti. Možda vidno pitomije nego pre, što, opet,
ide s godinama i prikupljenim stažom, „Jagode“ su na starom putu i nemaju nameru
da ga za stalno napuste. Na sreću, čudesni plod, proklijao davnih sedamdesetih,
kroz sve promene i trendove nastavlja da opojno miriše, uveliko izbijajući kroz
ograde „malog vrta“ .
Lični
ugao
Pišući tekst ove vrste, trudim se da postignem što veću objektivnost, čak i kada mi je predmet priče veoma, veoma drag. Spadam u osobe kojima nije teško da „kao iz topa“ imenuju deset najomiljenijih: knjiga, pisaca, filmova, pesama i muzičara, što dolazi, naravno, posle dugogodišnjeg i teškog razmišljanja, preračunavanja, vaganja. „Divlje jagode“ su bile i ostale moj najdraži domaći bend i ta ljubav postojano traje već petnaest godina, što znači da je članak pred vama ujedno skromni omaž i jednom ličnom jubileju. Kada je objavljen disk „Od neba do neba“, imala sam petnaest godina i upravo, oblačenjem i ponašanjem, ozbiljno ulazila u rokenrol/metal fazu, otkrivajući „jači“ zvuk od, do tada obožavanih, hipi-bendova, ex-YU rocka, te pop muzike osamdesetih, uz koje sam odrasla. „Divljim jagodama“ me privukao Alen, kao najatraktivniji član „Dugmeta“, da bih ubrzo povezala izvođače sa toliko poznatih, a razlilčitih pesama, uključujući i poslednji hit-album o kome je recenzije upravo objavljivao „Rock express“. Taj disk sam, kao i kompilacijsku kasetu, kupila u odavno zatvorenoj „Muzičkoj kući Zlatanović“ na gradskom trgu – i počelo je...
Pišući tekst ove vrste, trudim se da postignem što veću objektivnost, čak i kada mi je predmet priče veoma, veoma drag. Spadam u osobe kojima nije teško da „kao iz topa“ imenuju deset najomiljenijih: knjiga, pisaca, filmova, pesama i muzičara, što dolazi, naravno, posle dugogodišnjeg i teškog razmišljanja, preračunavanja, vaganja. „Divlje jagode“ su bile i ostale moj najdraži domaći bend i ta ljubav postojano traje već petnaest godina, što znači da je članak pred vama ujedno skromni omaž i jednom ličnom jubileju. Kada je objavljen disk „Od neba do neba“, imala sam petnaest godina i upravo, oblačenjem i ponašanjem, ozbiljno ulazila u rokenrol/metal fazu, otkrivajući „jači“ zvuk od, do tada obožavanih, hipi-bendova, ex-YU rocka, te pop muzike osamdesetih, uz koje sam odrasla. „Divljim jagodama“ me privukao Alen, kao najatraktivniji član „Dugmeta“, da bih ubrzo povezala izvođače sa toliko poznatih, a razlilčitih pesama, uključujući i poslednji hit-album o kome je recenzije upravo objavljivao „Rock express“. Taj disk sam, kao i kompilacijsku kasetu, kupila u odavno zatvorenoj „Muzičkoj kući Zlatanović“ na gradskom trgu – i počelo je...
Štednja
na užini, veliki odmori preživljavani na grisinama, „štrpkanje“ od kusura iz
prodavnice da bi se, posle celog polugodišta, trijumfalno došlo do još dve,
fantastične kompilacije u izdanju spominjanog One records-a. Kompjuter tada još nismo imali, pa sam diskove
preslušavala kod najbolje drugarice, presnimavala na prazne kasete i izluđivala
roditelje besomučnim puštanjem „tih drekavaca“. Ništa nije bolje odgovaralo
atmosferi hladnih, maglovitih večeri na brani, ili šetnjama kroz park i
vrebanja simpatije u grupici ortaka koji tuda prolaze, od numera „Samo tren“,
„Nasmiješi se“ ili „Šejla“ (pored rijeke
pusto sve, samo sjene vole se...). U Morisona sam tad (i sad!) klela se,
a „Sama si“ me oduševljavala solo-deonicom koja je „original Mejdeni!“ Kompletna diskografija
„Jagoda“ bila mi je verni pratilac na ekskurziji u Grčkoj, u intervalima koje
bi mi drugar iz klupe „udeljivao“ za korišćenje njegovog mp3 plejera. Kao
brucoš, za svoj prvi beogradski rođendan priuštila sam sebi dugo merkani box-set, pre tačno deset godina, u tada
„Mamut“, a sada „Vulkan“ centru u Sremskoj. I, naravno, kakve li radosti kada
sam ih slušala uživo, na Zaječarskoj gitarijadi 2007! Taj koncert su otvorili
pesmom „Dobrodošla, ljubavi“, čiji naslov komotno mogu pozajmiti da zaokružim
ovu pozdravnu reč.
Jer,
„Divlje jagode“ su, ukratko, soundtrack
moje mladosti i dobrog dela života. Vezujem ih za tinejdžerske, nežne
godine i, danas smešne, ali sa ove distance drage ideale, zablude i snove.
Mirišu mi na „motorijade“, kožnu jaknu, raspevanu masu istomišljenika, sve ono
lepo, vredno, nemirno i večito mlado. Mnoge bendove slušam, ali samo nekolicinu
VOLIM, sa svim njihovim nedostacima i banalnostima. „Jagode“ su jedna od takvih
ljubavi, za ceo život.
Moj izbor
*Najbolja faza benda:
1982-1986, sa Alenom Islamovićem
*Najbolji album: „Konji“
(1988)
*Najbolji vokal: Žanil-
Žak Tataj
*Najemotivnija ploča: „Labude,
kad rata ne bude“ (1995)
*Najrokerskija pesma: „Morrison“
*Najlepša balada: „Zauvijek
tvoj“
*Omiljena pesma: „Sama
si“
* I još nešto! Pored
knjiga, velika životna strast mi je muzika. Osim kućne biblioteke, lično blago
sakupljano sa mnogo strpljenja i ljubavi predstavlja „diskoteka“. Ponosni sam
vlasnik svih LP ploča „Divljih jagoda“, kao i audio-izdanja njihovih albuma.
Moja gramofonska kolekcija sadrži čak i kompilaciju „Najbolje“, iz 1986,
objavljenu posle Alenovog napuštanja benda. Jedino nedostaje famozni album
„Wild strawberies“, naravno, na vinilu. Ovaj primerak je, pre desetak godina,
bio u ponudi na „Kupindu“, ali po ceni koja mi je u to vreme bila nedostižna.
Ukoliko neka dobra duša koja se razume u gramofonske ploče, a voljna je da
trampi ili proda ovaj raritet, slučajno pročita tekst, daje se na znanje:
unapred sam zahvalna na pomoći da kompletiram diskografiju „Divljih jagoda“.