Da
kritika ograničavajućeg društvenog poretka pronalazi najrazličitije načine oglašavanja,
uverili smo se koliko još u jučerašnjem književnom prikazu. Ipak, putevi
ukazivanja na razlike, neslaganja, nerazumevanja između udaljenih kultura, ne
moraju voditi samo kroz sfere visoke umetnosti. Uostalom, zabavne sadržaje
uzimamo, kao po navici, olako i bez udubljivanja u njihove manje ili više
otvorene poruke. Među najrasprostranjenijim stereotipnim predstavama koje
zapadnjačka filmska industrija neguje, nalazi se ona o zapuštenosti,
neotesanosti i za rat/kriminal/terorističke akcije uvek pripravnoj prirodi
Slovena, pre svega Rusa. Na temelju takvih, uglavnom maksimalno
pojednostavljenih, pa i uvredljivih klišea, zasnovana je čitava lepeza
žanrovskih primera sa velikih ili malih ekrana. Kako mi doživljavamo njih, a kako oni nas, zavisi od ugla gledanja, ali i mere postignute kroz odabrani medij
- čak i kada se radi o potpuno bezazlenoj, „šarenoj“ pričici za razbibrigu „Lepotica i zver“ (u nedostatku boljeg
prevoda, domaći distributeri se uglavnom odlučuju za ovakav naslov), koju je
sredinom devedesetih režirao Ken Kwapis.
Romantična
komedija, nastala u periodu nakon kontinuiranih rušenja režima u državama iza gvozdene zavese, na zabavan i samo naoko
bezazlen način otkriva postkomunistički svet viđen očima Zapada. Pored toga,
donosi nam krajnje netipičnu junakinju, usled čega je opšta slika na granici
karikaturalnog, a ipak simpatičnog tretiranja sinteze nekoliko ustaljenih
sižea. Glavne uloge su pripale već iskusnoj televizijskoj zvezdi Fren Drešer i Timotiju Daltonu, kome je ovo bio prvi iskorak u humorističke vode.
Krenimo
od naslova, kao svojevrsnog znaka. Na
početnom, odmah vidljivom nivou, u pitanju je vešta igra rečima (izvedena od
originalnog Beauty and the Beast), s
tim što umesto „lepotice“ imamo „onu koja ulepšava“, tj. beautician - junakinju određenu profesijom, a ne (samo) fizičkim izgledom.
Drugi interpretativni nivo čini konotacija koju dobija „zver“, kao oznaka za
strogog, nepristupačnog stranca, ali i oličenje nepoznatog, dalekog, pa i
„divljačnosti“ koju za prosečnog Amerikanca predstavljaju pripadnici slovenskih
naroda. Sa druge strane, lepotica je
sada prilično nezavisna žena u ranim tridesetim godinama, koja i pored
sanjarenja, na prvo mesto stavlja realnost i (s njom uglavnom usklađene)
ambicije. Pri tom, umesto očekivane skromnosti ili možda glamura, ona je
upadljiva, naglašeno kičerasta pojava, kakvu Fren (inače poznata po
karakterističnom, nazalnom i povišenom glasu, koji vas ili nenormalno iritira,
ili zasmejava) glumi sa dosta preterivanja, a opet prirodno.
Kroz
satirični, animirani uvod, propraćen
bajkovitom, neoklasičnom muzikom (kakva će biti prisutna i u ostatku filma),
jasno je istaknuto junakinjino uverenje u prednost ličnog razvoja ispred sna
većine žena o (dobroj) udaji. Za Džoj
Miler (Drešerova), takva maštarija pre poprima oblike noćne more. Ne baš prefinjena
kozmetičarka ne želi (još) da se skrasi, mada je i te kako frustrira to što i
dalje živi sa roditeljima, a na skorašnjoj audiciji za šminkera emisije „Loto“
odbijena je u korist Evropljanke sa više
ukusa i stila. Svejedno, ni na trenutak neće razmišljati o promeni imidža
(koji najviše inspiracije crpi iz šezdesetih godina), niti se oseća neprijatno
ili postiđeno zbog toga. Naprotiv! Džoj je čak predavač na večernjoj školi, gde
drži kurs ulepšavanja, pod parolom Flashy,
not trashy! I upravo tu počinje zaplet.
Naime, pošto im prostorije za rad ustupa visokoškolska ustanova, kada jedne večeri
izbije požar u zgradi, a Džoj spasi laboratorijske životinjice (između ostalog,
golim rukama strpavši zmiju u torbicu!), podvig privlači pažnju medija. Vest o
hrabroj ženi dolazi i do diplomate Arje
Grušinskog (Ian McNeist) iz jedne istočnoevropske državice, koji joj,
pogrešno misleći da je univerzitetska profesorka, nudi posao. U pitanju je
mesto lične nastavnice dece diktatora
Borisa Počenka (Dalton), koji svojom
zemljom vlada gvozdenom rukom. Ipak,
svestan društvenih promena koje se ubrzano dešavaju ostatku planete, od
potencijalnog predavača traži da, tokom pola godine, upozna njegove naslednike
sa zapadnoevropskim vrednostima i pripremi ih za život u modernom svetu. Zabuna
će se otkriti tek po sletanju (privatnim avionom), no, Arja i Džoj odlučuju da,
za sada, nastave sa pretvaranjem.
Slovecija (Slovetzia) je pozicionirana negde između
Mađarske, Rumunije i Ukrajine. Prestonicu
junakinji isprva opisuju kao „Pariz...pre 50 godina!“ - kada su njime,
podseća je sagovornica, „upravljali nacisti“. Nešto kasnije će, u sklopu
najavljenog obilaska zemlje, čuti konstataciju: “Vratićete se za dvadeset
minuta!“ Zamak u kome Boris živi je utvrđenje smešteno malo izvan grada,
nadvijeno nad neuredne, zbijene, anarhične ulice. Opasan zidinama, dobro čuvan
od strane garde, mračan poput starih internata, generacijama se nalazi u
vlasništvu iste porodice. Unutrašnje ustrojstvo države odgovara stanju u domu ekselencije, a ono je pritisnuto do
ivice pucanja od potajnog nezadovoljstva. Premijer Leonid Klajst (Patrick Malahide), kao čuvar poretka, postaje glavni
neprijatelj Džoj i njenih „prevratničkih“ mera. Zar ste sumnjali da je baš jedna Amerikanka nedostajala da unese dah
svežine u sivilo ove “zaostale” zemlje i prosvetli ih?
Prilikom
smeštanja gošće u apartmanske odaje, Arja
joj objašnjava kako su tu ranije odsedali, između ostalih, „Kastro, Hruščov i
Tito“. Novopečena učiteljica prvu grešku pravi već prilikom pompeznog dočeka,
na koji kasni (zbog zauzetosti „lickanjem“), pa je, onako poluobučenu,
delegacija posećuje u ličnim odajama, uz strogu opomenu!
Pokazatelj stereotipa broj 1: jak akcenat kojim njeni domaćini govore. Počenko nosi staljinovske brkove, paradnu uniformu i „četka“-frizuru, stalno ispušta zvuk sličan režanju, grmi, neumoljiv je. U rasporedu dnevnih aktivnosti mu stoje stavke kao NATO i denuklearizacija, a nadimci koje dobija od strane štampe su: Egoslavia, Boris the Beast, Stalin without charm. Za Džoj daleko bitnije, budući direktno povezano sa razlogom njenog dolaska – on je udovac, sa četvoro dece. Tinejdžeri Karl (Adam LaVorgna) i Katrina (Lisa Jakub), buckasta Maša (Heather DeLoach) i mali Jurij, obučeni su u neku vrstu školskih uniformi, zbog kojih podsećaju na žitelje kakvog sirotišta. Već za doručkom, pored navika u ishrani koje u startu zaprepaste Džoj (pošto najviše liče na jelovnik zatvorske kantine), na videlo će izaći kontrast koji tom turobnom okruženju čine njena opuštenost i srdačnost, usled čega se momentalno prihvata reformatorskog zadatka. Bučna, živahna i tako pastelna „guvernanta“, nastojaće da zbliži roditelja sa decom, olabavi kruta pravila i otkrije im osnove demokratskih sloboda. Ambiciozno, nema šta!
Pokazatelj stereotipa broj 1: jak akcenat kojim njeni domaćini govore. Počenko nosi staljinovske brkove, paradnu uniformu i „četka“-frizuru, stalno ispušta zvuk sličan režanju, grmi, neumoljiv je. U rasporedu dnevnih aktivnosti mu stoje stavke kao NATO i denuklearizacija, a nadimci koje dobija od strane štampe su: Egoslavia, Boris the Beast, Stalin without charm. Za Džoj daleko bitnije, budući direktno povezano sa razlogom njenog dolaska – on je udovac, sa četvoro dece. Tinejdžeri Karl (Adam LaVorgna) i Katrina (Lisa Jakub), buckasta Maša (Heather DeLoach) i mali Jurij, obučeni su u neku vrstu školskih uniformi, zbog kojih podsećaju na žitelje kakvog sirotišta. Već za doručkom, pored navika u ishrani koje u startu zaprepaste Džoj (pošto najviše liče na jelovnik zatvorske kantine), na videlo će izaći kontrast koji tom turobnom okruženju čine njena opuštenost i srdačnost, usled čega se momentalno prihvata reformatorskog zadatka. Bučna, živahna i tako pastelna „guvernanta“, nastojaće da zbliži roditelja sa decom, olabavi kruta pravila i otkrije im osnove demokratskih sloboda. Ambiciozno, nema šta!
Katrini
je, naravno, ugovoren brak sa nezanimljivim, ali bogatim mladićem, iako voli
jednog revolucionara. Karl, pak, zbog oca glumi „opasnog tipa“, dok bi zapravo
želeo da postane slikar. Oboje priznaju Džoj svoje tajne, Karl u naročito
zanimljivoj situaciji. Prethodno valja skrenuti pažnju na pogrešnu upotrebu pojedinih izraza, kao što je seks. Džoj doživljava šok čuvši od štićenice da “stalno razmišlja o
tome, priželjkujući ga non-stop sa budućim dečkom”. U nastavku razgovora, na
svoje veliko olakšanje, shvata da za mladu Katrinu seks zapravo podrazumeva „izlaženje u bioskop, držanje za ruke,
odlazak na sladoled”! Očigledno potpuno neupućeni, na Džoj svi referišu kao na promiskuitetnu, a Karl naročito očekuje
da ga uputi u pojedine radnje. Uglavnom,
posle tog neuspešnog pokušaja da zatraži „lekcije iz ljubavi“, mladić
nastavnici otkriva svoje pravo lice potiskivane umetničke duše, što biva
dočekano reakcijom:“Ko si ti i šta si uradio malom nacisti?“ Da, da, eto još
jednog u nizu već pomenutih poistovećivanja totalitarnih sistema generalno sa
Hitlerovim! Česte su otvorene aluzije na
sličnost datog ustrojstva sa nacizmom: brkove kao Počenkove nosili su,
pored Ajnštajna, dodaje Džoj, „Hitler,
Franko...“; dok mu kasnije, oponašajući masera Ivana, odgovara sa „Ja“ umesto
„Da“ – koristeći nemački, a ne ruski! Slučajna ili namerna greška scenarista?
Dok
mu sin sanjari o rukovanju paletom i kičicom, Počenko stariji u svom kabinetu
vežba – mačevanje. Naravno, Džoj ga prekida, postepeno slamajući njegov otpor
korišćenjem onoga što muškarci najviše mrze: protivrečja! Njene improvizacije posebno
dolaze do izražaja u nastavi, za koju (razume se) nije kvalifikovana, pa „Romea
i Juliju“ predaje na osnovu filma „West Side Story“, što će svejedno poslužiti
kao povod za diskusiju o zabranjenoj ljubavi. Slučajan večernji upad na
žurku u skrivenom klubu, ujedno paravanu za agitatorske sastanke ilegalaca,
nadovezuje se na temu. Kao predvodnik grupe koja planira državni udar, Aleksandar Gurko, Katrinin dragi,
uhapšen je i utamničen, što dovodi do druge Džojine misije, pružanja pomoći
mladom paru.
Postepeno,
svoj udeo u poveravanju gošći uzima i sam gazda. Borisa je, saznaćemo u delu te
ispovesti, otac podvrgao inicijaciji tako što je dečak zaklao kravu sa 10
godina, dva štapa i nožem za buter (?!). Džoj
nastavlja da, korak po korak, podstiče njegovu bližu komunikaciju sa običnim
svetom, što Klajst nikako ne odobrava. Obraćanje puku, sa balkona, demonstracija
je moći lažnog idola - onako siv i
utučen, narod po navici, mehanički, kliče bilo kome, pa i samoj Džoj! Poseta
fabrici otkriva kako radnici nemaju pojma šta su to sindikat, prekovremena
(nadoknada za rad) ili štrajk, o čemu će biti obavešteni takođe zahvaljujući
kozmetičarki. Ameri, u sopstvenoj zemlji politički pasivni i nezainteresovani (do
te mere da uglavnom pojma nemaju ni ko im vodi državu, a i kad se počnu
zanimati, odaberu nekog kao što je Donald Tramp), najviše vole da prodaju
liberalna načela “zakržljalim” društvima, bez obzira na sopstvenu meru
(ne)poznavanja doktrine koju propovedaju. Jer, kada stvari postavimo tako da
odgovori dece (tokom časa) na pitanje kako se zove protivkandidat predsednika,
glase: Gubitnik?-Izdajica?-Nestali?, čak će se i šminkerka osetiti obaveznom
da ispravlja tako pogubne zablude.
Uslediće
lagani, ali uspešni, uplivi ponekog produkta “trulog Zapada” u svakodnevnicu: Tvister, odela marke Iv-Sen Loran,
skidanje brkova....a sve to pred planirani samit državnika, koji Džoj pretvara
u glamurozniju baštensku zabavu. „Životinjski imidž“ mora nestati, kako bi
doživotni predsednik Slovecije ostavio utisak što pristupačnije ličnosti na
članove delegacija.
Sve
to je zaista smešno i zabavno, naročito nama koji iz iskustva razumemo na šta
se sve cilja, ali postoje i određeni delovi priče kojima se jedino može prikačiti
etiketa „komično?“ Primera radi, da ne bi grickao nokte, Džoj malom Juriju stavlja
„okovratnik“ (onu belu skalameriju nalik lampi) i tretira ga kao kuče. Nije me
nasmejala ni scena sa kokoškom, čija je poenta da Džoj, nakon što upozna stare
kuvarice sa pojmom keteringa, dobija nalog da LIČNO zakolje pernatu nesrećnicu.
Ipak,
više je lepih i dirljivih mini-epizoda, poput neočekivanog otkrivanja Borisa
kao brižnog oca, ili urnebesnih, kao što je skidanje Jurija (najviše nalik na
Tadiju iz “Varljivog leta”!) na banketu, što je verovatno još jedan vid
oslobađanja! Sama žuta balska haljina i ples direktna su replika onih iz legendarnog
Diznijevog crtanog filma. Prisutne su brojne igre rečima, od kojih mi se
naročito dopala sledeća: dok plešu, na Borisovu pohvalu, Džoj odgovara:“I guess
I just needed a good leader“,
implicirajući kako je, uz dobro vođenje koraka u igri, još značajnije pametno i
humano vođenje države, kome se nada da je pomalo i sama doprinela.
Državni
vrh, naravno, odbacuje ženski, pa još inostrani uticaj na „omekšavanje“ politike i „očovečenje“ vođe, u čemu je prvi korak
nastojanje da mu se “ispegla imidž”, a drugi već pokušaj da izbori javno puštanje
političkog zatvorenika na slobodu. Hepiend
će se, ipak, dogoditi, ali tek u američkom predgrađu, na grotesknom (provodadžijskom)
žuru koji su Džojini roditelji priredili povodom njenog rođendana. Iz zveri je, ipak, oslobođen savršeni
džentlmen, spreman na radikalne sistemske promene, zbog sasvim (ne)obične žene.
Boris
je navikao da čvrstom rukom
kontroliše, kako naciju, tako i sopstvenu porodicu. Dolazeći iz potpuno
drugačijeg okruženja, Džoj nije spremna da se povinuje nametnutom, za nju
apsolutno neprihvatljivom i neprirodnom ponašanju. Ne plaši se Borisa, ležerno
i iskreno mu upućuje kritike, nikad ne ustuknuvši pred njegovim napadima besa i
izlivima agresivnosti. Ona ne priznaje, niti poštuje taj vid autoriteta, koji
je više zasmejava nego zastrašuje. Tako i argument kojim NE odbija otpremninu
glasi: „He's rich and I'm fired. Give me
that!“ (misli se na koverat), dok će oproštajni saveti koje daje deci
takođe biti krajnje realni i neuvijeni. Prema njenom zaključku, Katrina je već
za par godina punoletna i slobodna da se ogluši o očeve naredbe, tako da joj
preostaje samo da se još malo strpi. Maša će privlačiti prosce, ne izgledom,
nego „dobrim mirazom“. Bez namere i kompetencija, Džoj u sebi otkriva borca za
(američku) demokratiju i pravo glasa, pobornika mogućnosti samostalnog
odlučivanja i spontanosti u ponašanju.
Šarmantan
i sladak filmić, uprkos često „klizavom“ terenu kojim se priča kretala,
istovremeno je satira i komedija sa ljubavnim zapletom. Glavni likovi su
naglašeno iskarikirani, a ipak dopadljivi i međusobno usklađeni. Čak ni u ruhu
„Staljina bez šarma“, Timoti Dalton (čija interpretacija je ubedljiva i
duhovita) ne gubi karakteristični šmek agenta
007, dok je neobično zabavna Fren Drešer, ukoliko bi je stavili na „bezglasni
režim“, savršeno luckasta, simpatična i atraktivna. Ostvarenje izvrće podsmehu,
u jednakoj meri, totalitarne sisteme i izlizane ženske maštarije, kao nazadne i
ograničavajuće. Ali, nudi nam i sopstvenu verziju bajkovitog završetka,
zalažući se za mogućnost ostvarenja sreće po slobodnom izboru, s tim što se ona
ovoga puta dešava nesvakidašnjoj
junakinji, u okviru misije obeležene (nenaglašenim, ali ni zanemarljivim)
društvenim, čak spoljnopolitičkim aktivizmom. Takvo se čitanje laganice, ni uz najveće ignorisanje svih aluzija i
komentara, ne može izbeći.