piše: Isidora Đolović
U vremenu (prividnih)
sloboda i velikih, osetljivih pojmova kojima se mnogi neštedimice, pa i
neumesno, razbacuju, R-word (“reč na R”)
još uvek je, ipak, neprocenjiva: RASIZAM. Ili možda njegov nezvanični sinonim: ROBOVLASNIŠTVO. Koliko god pazili, uvek postoji
opasnost da dirnemo u vekovne rane pripadnika zlostavljanog roda, a možda smo i
sami potomci nekada prokazanih, pa nejednakost često osetimo na sopstvenoj
koži. Eto još jedne potencijalno opasne reči: KOŽA. Lako je pomisliti da, u XXI
veku i na ovom stupnju razvoja, barem za uskogrude, predrasudama
zatrovane misli nema mesta, te da smo ih odavno prevazišli. Stvarnost to, ipak,
često opovrgava i koliko god delovalo da mnogi čak zloupotrebljavaju (ostatke)
ugroženosti, ne znači da ona nije još uvek tu, pritajena i podmukla.
Književnost, kada je
vredna svog imena, predstavlja jedno od najubojitijih, a ipak najdostojanstvenijih oružja
istine. Progovarajući o njoj, pisci čak i najproblematičniju temu znaju da
iznesu na pravi, podnošljiv, ali efektan način. Baveći se, na početku
spomenutim, rasnim predrasudama i podelama, knjiga „Podzemna železnica“ (Laguna,
2017; orig. The Underground railroad)
Kolsona Vajtheda, ovenčana je
Pulicerovom, američkom Nacionalnom književnom, kao i „Goodreads choice“ nagradom
za najbolji istorijski roman. Uz to, delo je podržano od strane slavne
voditeljke Opre Vinfri, što takođe nije mala stvar i govori o određenom stepenu
društvenog aktivizma koji se tim putem nenametljivo ostvaruje.
Kora
je pripadnica treće generacije robova na plantaži pamuka braće Rendal, u
Džordžiji. Za sebe pretpostavlja da ima šesnaest-sedamnaest godina, mada
rođendani nisu bitni kada se „dođe na svet belaca“. Od prve svesti, jasno su
joj razgraničeni sveprisutni pojmovi
ropstva – sa podrazumevajućim ćutanjem, trpeljivošću, terorom – i slobode, kao udaljene apstrakcije,
rezervisane za neke druge ljude. Jer, čovek crne kože, otrgnut od zavičaja i
naučen da podnosi nezamislive muke, živi sa usađenom predstavom o sebi kao predmetu. Budući oruđe koje hoda, čiji su telo i (zakržljali, kako kažu vlasnici) mozak
u službi drugih, lišen je prava da se žali na svoju sudbinu. Poneki
„srećnici“ uspevaju da steknu kakvu imovinu u vidu dela teritorije oko svoje
robovske barake, pa tu uzgajaju skromnu bašticu i bore se za prevlast sa drugim
sapatnicima. Takva su tri kvadrata koja je Kora nasledila, uz pomešane osećaje
slobodoljublja i nužne, ali korisne pokornosti, što s krvlju predaka struje
kroz nju. Sve je, zapravo, započela baba, Adžari
– kao devojčica oteta i iz Afrike dovedena, mnogo puta prodavana do konačnog
pristizanja kod Rendalovih. Njena kći, a Korina majka, Mejbel, već se više ne miri sa položajem i nestaje bez traga, šest
godina ranije. Kora, siroče sa teretom zaveštane „zemlje“ i govorkanja o, isto
tako u amanet ostavljenom ludilu, dobija priliku da završi tu priču, pošto joj
novajlija Cezar jednoga dana
predloži bekstvo.
Tragom urbane legende o
tzv. Podzemnoj železnici, mreži kojom
se odbegli robovi prebacuju na slobodnu teritoriju severa Sjedinjenih Američkih
Država (odakle je Cezar i došao), mladić ima plan u kome bi voleo da mu
neobična i odvažna Kora pomogne. Decenije će proći do Građanskog rata, sličnih
poduhvata je malo, još manje sa uspešnim ishodom. Kazne su, naprotiv, jezive i nezamislivo
okrutne. Pa, ipak, koliko strašan može biti rizik, upoređen sa svakodnevnicom u
kojoj vam za najmanju „grešku“ sleduje bičevanje, silovanje, izopštavanje?
Korin saputnik je
mladić čija je porodica živela pristojno, očekujući i formalno oslobođenje
nakon smrti velikodušne gazdarice. Međutim, stara Garnerova umire bez
testamenta, pa će ih zadesiti tragedija toliko drugih crnačkih domaćinstava, u
vidu prisilnog razdvajanja i prodaje u različitim pravcima. Blagodareći
prethodno naučenom čitanju i drvodeljskom zanatu, Cezar upoznaje gospodina Flečera, trgovca i retkog
Južnjaka koji u tom kraju održava vezu sa „fantomskom železnicom“. Odvaživši se
na bekstvo, Kora i Cezar uspevaju da izmaknu poteri, povežu se sa Flečerom i
još jednim dobrotvorom – Lamblijem, ali, ne bez pratećih poteškoća. Napadnuti
su od strane lovaca na divlje svinje, pri čemu Kora u samoodbrani ubija
najmlađeg od njih, tek dečaka. Zbog belačke žrtve, na begunce će se sručiti dodatni gnev stanovništva, te su njihove glave
ucenjene na veliki nagradni iznos. Kako god bilo, u tom trenutku su se već
ukrcali na voz, započevši putovanje koje će im, pored spasavanja života,
omogućiti da – kako kaže Lambli – „vide
pravo lice Amerike“.
Svaka je država
različita.(...) Svaka nudi određene mogućnosti, ima svoje običaje i način
života. Dok budete prolazili kroz njih, sagledaćete raznolikost zemlje pre nego
što stignete na svoje krajnje odredište.
Ako hoćete da vidite
kakva je ovo nacija, treba da se provozate prugom.
A to je zemlja nade,
velikih očekivanja i prosperiteta za privilegovane, ali i teritorija na kojoj
bukte požari, epidemije, dok nemaština pogađa sve rase. Uz to, saučesnicima je
za petama ozloglašeni lovac na robove,
Artur Ridžvej. I dalje frustriran
zbog neuspeha u rešavanju slučaja Mejbelinog bekstva, Ridžvej je rešen da
uništi džordžijski ogranak Železnice, pa poziv sa Rendalove farme shvata kao
umešanost prsta sudbine. Važno je
sprečiti odbegle robove da se domognu teritorije Njujorka, abolicionističkog
raja.
Kroz gradove, lažne
identitete, privremena utočišta, Kora menja stanice i prozire ne samo licemerje
„dobročinstava“, već čitavu (neprekinutu!) istoriju nejednakosti na američkom
tlu. Metode kojima se društvo služi(lo?) da ograniči elementarna prava, a ipak
do krajnosti eksploatiše starosedelačko indijansko i, poput Kore, pridošlo
afričko stanovništvo, svojom bizarnošću neverovatno liče na kasnije nacističke
zamisli. Svaki put kada Kora pomisli da bi se možda mogla skrasiti na jednom
mestu i pronaći stabilnost, Ridžvej joj se opasno približi. I svaki put mu ona,
ipak, izmakne za korak unapred. Iza svojih prinudnih maski, ne prestaje da
traga za odbeglom majkom. Prema Mejbel i njenom činu oseća, u isti mah, bes
zbog napuštanja i divljenje zbog odvažnosti.
U Južnoj Karolini će dobiti
ponižavajuće radno mesto živog eksponata Muzeja
neobičnosti, odmah primetivši koliko slika koju javnost šalje o stanju na
plantažama/farmama, a uopšteno o drugom
i drugačijem, ne odgovara realnom
poretku stvari. Rasna segregacija je još uvek tabu tema, a poluskriveni
eksperimenti koje bolnice vrše nad „obojenima“ imaju za cilj sprovođenje
protohitlerovskih ideja (kao što su ograničavanje rađanja, likvidacija
„degenerisanih“, izmišljene bolesti – tek izgovor za izdvajanje iz zajednice,
potcenjivanje genetskih i intelektualnih kapaciteta, itd.). Sve to se, što je
najgore, uglavnom odigrava iza paravana dobročinstava i liberalizma. Čak je i
gazdinsko podučavanje Crnaca da čitaju, pišu i naizust deklamuju Deklaraciju o pravima čoveka, u osnovi
povod za ismevanje potčinjenih i neka vrsta dresure.
Napeto, naturalistički
beskompromisno i satirički direktno, Korino putešestvije razotkriva beščašće
jednog od najsramotnijih razdoblja čovečanstva. Između stanica (koje daju svoja
imena poglavljima), nalaze se međučinovi,
zahvaljujući kojima bliže upoznajemo pojedinačne epizodiste i njihove uticaje
na junakinjin put, njihovu najdublju i često od sebe samih skrivenu motivaciju
(pre svega, tu spadaju Adžari, Mejbel, Ridžvej, Etel...). Stravični prizori
javnih egzekucija begunaca i kažnjavanja njihovih pomagača u Severnoj Karolini,
zaodenuti su u ruho porodičnih okupljanja belih meštana u predvečerje, sa
porodicama u parku. Krvava predstava koja se tom prilikom odigrava, namenjena
je zabavi i izazivanju katarzičnog ugođaja kod rulje spremne na linč. Asimilacija, pre svega religijska,
takođe zauzima istaknuto mesto u ovom procesu višestrukih i mnogolikih
ogrešenja o ljudskost, a produžetka drevnih žrtvenih obreda bez smisla. Kora
će, veoma brzo po susretu sa Svetim pismom, primetiti izvesne nelogičnosti
propovedanog u odnosu na primenu, nepodudaranje reči sa delima. Čak se i
biblijske istine, navodno date od Boga, izvrću i prilagođavaju potrebama
zavojevača.
Ropstvo je greh kad se
belci podjarme, ali ne i Afrikanci. Svi su ljudi jednaki stvoreni, sem ako ne
odlučimo da nisi čovek.
pisac se hrabro uhvatio u koštac sa temom i još uspešnije izborio |
Kao što se
antisemitizam u neukim, ali fanatizmu sklonim glavama lako i brzo „primao“ (pod
izgovorom da su „Jevreji ubili Hrista“, time zasluživši večno prokletstvo i
istrebljenje sa lica zemlje kao kaznu), crnačka se „nedostojnost“ opravdava
poreklom čitave rase od „prokletog Nojevog sina Hama“. Pored suptilnog, a
ipak jasnog izvrgavanja (zdravorazumskom) ruglu pogrešnog tumačenja Biblije, na
nišan piščevog pera dolaze brojni stereotipni prikazi iz tada popularnih almanaha, kao i potkazivačka groznica
kojom su zatrovani bili svi – od posluge (ironično, takođe imigranata, pogotovo
irskih!), do članova porodica samih pomagača (uglavnom na izdaju pokretanih
paničnim strahom od mera vlasti).
(Ridžvej) Ja
sam simbol poretka. Rob koji nestane, i on je simbol. Simbol nade. Poništava
ono što radim, pa rob na drugoj plantaži pomisli da i on može da pobegne.
Dopustimo li to, prihvatamo da je naš imperativ manjkav. A ja to odbijam.
(Kora) Možda
je sve što je lovac na robove rekao istina, pomislila je Kora, svako opravdanje, možda su sinovi Hamovi
prokleti, a robovlasnici sprovode Božju volju. A možda je on samo čovek koji
priča u vrata klozeta dok čeka da neko obriše dupe.
Sasvim neulepšano, a
ipak čitko, zanimljivo, jasno, pripoveda se o svim nepravdama i oblicima
dehumanizovanja koje su Afroamerikanci podnosili na tlu „slobodnog, Novog
sveta“ – a čiji odjeci, nažalost, još uvek traju. Proza pred nama povezuje
kontinente, generacije, decenije u okovima, budeći čovekoljublje i prirodnu,
očekivanu pobunu protiv obespravljenosti. Naturalistički prizori iživljavanja i
mučenja, u funkciji su dodatnog isticanja odvažnosti i motivisanosti za
konkretnu akciju. Lik Kore postavljen je u središte, ali priču podjednako
oblikuju Adžari i Mejbel, stalno prisutne u njenom duhu, kao podsetnici na
(raz)gradnju jednog neprirodnog sveta i sećanje ili san o drugom, dostižnom
najhrabrijima. Zvuci plemenske muzike, raznovrsnost jezika i dijalekata, sve
ono poneto iz postojbine u široki „kavez“ preko okeana, odjekuje u pozadini
napete, neizvesne, ali istovremeno neizbežne borbe za spas čovečnosti u nama.
Likovi ostalih robova (lukava Ava, stari Džokej, dečak Čester, Mila, Neg,
siledžije Blejk, Pot i Edvard…), nadzornika Konelija, gazde Terensa i njegovog
brata Džejmsa - njihovi postupci, umeća, predrasude, spletke ili
velikodušnosti, predočeni su nam živopisno, uz to svrsishodno uklopljeni u
celinu. Ličnosti nisu jednodimenzionalne, iako su jasno podeljene na „tabore“.
Tako je, recimo, zanimljiv slučaj crnčića Homera iz Ridžvejeve pratnje –
oslobođenog roba koji sam sebi noću stavlja okove i uporno ostaje uz
poslodavca; ili razumljivost potpunog odsustva Korinog saosećanja prema
belcima, naročito usled nimalo kajanja zbog ubistva počinjenog u samoodbrani.
Kolson Vajthed sa Oprom, čiji je književni klub uveliko uticajan u usmeravanju ukusa publike |
Nemam dovoljno dobrih
reči kojima bih preporučila ovaj roman, jednostavno ga pročitajte - nećete se pokajati. Koliko istorijski, toliko i
aktuelan (poput svih velikih, istinski značajnih tema); koliko mračan, toliko i
podsticajan za neugaslu svetlost čovekoljublja u svakome od nas; koliko
pristupačan i dinamičan, toliko fino dubok, precizan udarac u srž problema,
„Podzemna železnica“ predstavlja vožnju
kroz istoriju nepravde. Ona je, naizgled, bez kraja, ali sa jasnim usmerenjem
ka odredištu istine, pravde i spoznaje dragocenosti svakog živog bića, bez
(obzira na) razlike.