piše:
Isidora Đolović
Zamislite
da vas, u inat svim planovima i alternativama koje ste spremili za najduži
raspust, roditelji spakuju u autobus! Putovaćete sa babom koja nesnosno
„testeriše“ (= hrče), torbom pretovarenom hranom – uključujući i kiselo mleko,
jastukom koji je zakrčio prolaz između sedišta...Bez prava žalbe, šalju vas na
Hvar, pritom propisno izblamiraju ispraćanjem na stanici. Krenuli ste u pohode babinom
zavičaju i sestri, nona Luciji, koju vaša Marija nije videla duže od četvrt veka
– prema tome, dramatične reakcije su unapred zagarantovane. Sada je to druga
država, neko drugo vreme, a vas grizu komarci, nema Interneta i prosto zavidite
starijem bratu, drugaricama, čak i psu ljubimcu, ma, svima koji su ostali kod
kuće...
Baš
tako beogradska tinejdžerka Sofija doživljava početak boravka na moru – kao
veliku katastrofu, merenu besanim noćima i opisivanu nam neposrednim obraćanjem
jedne moderne curice. U početku, sve je nervira: previše staraca, prejako
sunce, odsečenost od sveta (= društvenih mreža), bodulski govor koji uopšte ne razume, silna pravila stanovanja i
kućni rituali sestara penzionerki. Ali, istovremeno počinje da je obuzima
babina naglo vraćena vedrina, te postepeno i sama pronalazi uživanje u: ribi i
bevandi, čitanju Endeove „Beskrajne priče“ (ujedno prvoj lekciji iz naslovnog letenja), poznanstvu sa „Uobraženim“
Lukom, njegovom sestrom Anom i belim psom, neodoljivosti večernjih šetnji,
preganjanja oko porcije sladoleda (dilema za million dolara: Veliki ili Mali Pirat?),
svih finesa dijalekta, lokalnog mentaliteta...Vremenom joj više neće smetati
šuškanje miševa na tavanu, niti bezazlena ogovaranja iz pekare, a doživeće
izlet na Brač, hvatanje signala za „Skajp“ sa sve urnebesnim reakcijama Mare i
Luce, doznaće o prošlosti koja povezuje babu i barbu Luku, a kroz kućnu
biblioteku i majčina upozorenja otkrivati i noviju istoriju apsurdnog ratnog sukoba.
autorka |
Ime
Jasminke Petrović dobro je poznato u
redovima boraca za širenje lepe reči i kulture čitanja među decom i mladima.
Svojim radom, a pre svega razumevanjem njihovih briga, želja i nežnih duša,
odavno pruža nemerljiv doprinos opštoj vaspitno-prosvetnoj misiji. Moje
upoznavanje sa njenim delom počelo je pre dvadeset godina, zahvaljujući
legendarnom đačkom listu „Tik-Tak“ i, evo, posle toliko vremena, još uvek
uspešno dopire do neke nove dece, udruženim snagama sa ilustratorom Dobrosavom
– Bobom Živkovićem. Neimarski neumorno grade prelaz ka odraslosti, kojim se
kasnije uspešno služimo, vraćamo, tamo i natrag.
Kroz
roman “Leto kada sam naučila da letim”
(Kreativni centar, 2015), jezikom
tinejdžera ispripovedane su mnoge velike i važne stvari o životu.
Jugonostalgija i jugoskeptici, „Fejsbuk“ kao glasnik prvih ljubavnih
razočarenja, razumevanje i netrpeljivost, sastajanja i ponovni rastanci – sve
se to sabralo na nevelikom broju strana, kroz sasvim životne, savremene
epizode. Iza mnogo simpatičnog humora koji za tren razgali srce, nađu se i
stare tajne od kojih ono isto tako zaboli. Smeh i suze, generacije u dodiru –
sa različitim posledicama, nesigurnosti odrastanja i bekstvo u slobodu mašte, a
oko svega toga mirisi lavande i mora...I baš kao što će Sofija od ovog
letovanja dobiti mnogo više nego što je zamišljala, čitalac takođe, pored
nesumnjivo dobrog izbora knjige koju će poneti na putovanje, dobija odličan
povod za – uz razonodu – ozbiljno promišljanje.