понедељак, 5. октобар 2015.

Test za moral nacije ili nove manipulacije?

Svet je godinama u permanentnoj krizi, na čije nas tinjanje i istrajavanje s vremena na vreme podsete posebno dramatične varnice koje izbiju na različitim delovima globusa. Posmatrati sa bezbedne udaljenosti i kroz vizuru medijskih izveštača je jedno, ali sasvim druga situacija nastaje pošto se sve to, kao aktuelna migrantska kriza, preseli na vaša vrata. I pripremi da prezimi, kampujući. Ko ih uzme - kajaće se, ko ne uzme - nadrljaće.

piše: Isidora Đolović

Čitali smo i slušali o ratnim sukobima u Ukrajini, posmatrali prizore nereda i gradskih četvrti u plamenu, zatiranje drevnih spomenika - civilizacijskih blaga u Palmiri i egzekucije zarobljenika islamista. Čitali o prevrnutim plovilima kod Lampeduze i izbeglicama iz Afrike i Azije, kako očajnički pokušavaju da se domognu italijanskih obala. Čitali o separatističkim težnjama Škotske, Katalonije, Venecije, grčkom i španskom bankrotstvu, rasizmu na američkim ulicama. Sažaljivo slegali ramenima, svesni da istoriju čini nepregledan niz sukoba i nemira, istovremeno srećni što su takvi prizori već par decenija za nama. Problemi koji muče srpsko društvo druge su vrste, a slike kojima ovdašnja javnost zasipa građane ništa manje konfuzne i zdravoj pameti traumatične.



A onda je deo tih dalekih, tuđih jada stigao u komšiluk, pomešao se sa svakodnevnim dnevničkim repertoarom i uneo zanimljivu zbrku među narod, a još više u dramske monologe njihovih Odabranih. Region je, jednostavno rečeno, pomahnitao - ali, varate se ukoliko mislite da u toj pometenosti, pred talasom nesrećnika koji, spasavajući gole živote, hitaju da „poljube vrata“ gordog Zapada, nema baš ni trunke sistematičnosti.


Srbiji izbeglice nisu nepoznanica, relativno blisko iskustvo iz građanskih ratova prilikom rasparčavanja SFRJ nas je dovoljno podučilo, ponavljaju političari ovih dana. Koliko još u avgustu, podsetili smo se slika bežanije iz susedne bratske republike, kada se nosilo ono najosnovnije i zarad očuvanja glave na ramenima napuštao kućni prag. Priliv sunarodnika proteranih sa Kosova, iz Hrvatske, Bosne, pa i Slovenije, značajno je oblikovao današnje stanje u zemlji, a stare rane očigledno nisu zalečene. I upravo na tu kartu, uz faktor prirodne empatije i humanosti prema bližnjem u nevolji, zaigrala je vlast prilikom prihvatanja migranata.
migranti u parku kod autobuske

Počelo je s proleća, kada smo se svi mi laici čudili neuobičajeno velikom broju turista tamnije kože i egzotičnog izgleda, u parkovima oko prestoničke autobuske stanice i Ekonomskog fakulteta. Kako se bližilo najtoplije doba godine, mnoštvo je raslo, počeli da niču i šatori, a vesti iz sveta razvejale nedoumicu. Pred ratnim vihorom, na hiljade ugroženih - ne samo Sirijaca, pohrlilo je da utočište pronađe, kao što je logika, izvan granica domovine. Nije se to zbilo ni preko noći, ni neočekivano, pa ipak se Evropa zatekla u čudu kada je tok „nove velike seobe naroda“(kako su je dramatično krstili novinari) preusmeren ka najstarijem - i najmanjem kontinentu. Koji je, uzgred budi rečeno, uveliko iznutra uznemiren i prodrman.



U novonastalom haosu nije lako pronaći objektivno težište. Podloga za teorije zavere je savršena, prst optužbe uperen u Sjedinjene Države, čije čeprkanje po tuđim uređenjima ponovo drugi plaćaju - glavom i novčanikom. Svega nekoliko meseci od terorističkih napada u Parizu, bezglavi nalet uspaničenog ljudstva, koje je gotovo nemoguće iskontrolisati i ponaosob evidentirati, donosi još veće opasnosti i zaoštrava unutarevropske tenzije. Solidarnost i pomoć ugroženima iskoristiće i neminovni lažni azilanti, infiltriranjem u zbegove, ne bi li prevarili carinike. Dežurni kontraši uhvatili su zalet za unakrsne optužbe na temu ksenofobije i netrpeljivosti. Panika uslovljava podizanje zidova i žičanih ograda kao iz hladnoratovskog vremena. Susedi se zatvaraju u sebe, jačaju paranoje uz brigu za ionako poluprazne državne kase. Od Švedske i Velike Britanije, do Mađarske i Slovenije, rampa za izbeglice malo-malo pa pokaže svoje surovo, ali često neophodno obličje. Savest moćnika dotaknu tek tela utopljene dece izbačena na obalu, što ne sprečava novinare da sapliću njihove očeve. Usred vanrednog stanja, postajemo prave životinje.

Zahvaljujući položaju „na vetrometini Balkana“, koji nas kroz vekove bitisanja na ovim prostorima uvaljuje u svetske sukobe, nismo izbegli ni ulogu u ovoj burnoj i još uvek neizvesnoj priči. S obzirom da su migranti do sada isključivo prolazili kroz Srbiju, bez želje za zadržavanjem (koju, iskreno, ni sami nemamo - i Srbima se beži!), bilo je lako poneti se velikodušno i plemenito. Njihovo odredište je, za sada još uvek otvorena, Nemačka - međutim, sve (mnogobrojne) debate koje se na ovu temu mesecima vode, jednoglasne su po pitanju velikih budućih problema. Jer, oni će nastati barem dva puta: kada i najbogatije evropske države shvate da su precenile svoju finansijsku izdržljivost, kao i da je još problematičniji proces integrisanja pridošlica u sasvim drugačiji kulturni, rasni, civilizacijski kod.

Svaku veliku krizu prate velike malverzacije i zvrčke, a političarima donose savršenu priliku za pranje imidža, prikupljanje poena (kod sopstvenog naroda ili kod EU - kako kome pogoduje) i još malo teatralnog razmahivanja. Uz dramatičnu muzičku podlogu, nalik na onu skrojenu za prošlogodišnje poplave, srpski mediji svakodnevno prate akciju zbrinjavanja i proveravanja izbeglica. Nema sumnje da je sve organizovano i sprovedeno iznenađujuće spretno i pedantno, ali, podsetimo se i da je ključni pojam - prolazna stanica. Šta se desi kada susedi ni sami ne žele migrante, pa prebace loptu natrag u naše dvorište, videli smo nedavno. Između Hrvatske i Srbije je inače uvek malo potrebno da izbije sukob, a ovoga puta su prepucavanja nalik partiji stonog tenisa, čini se, imala migrante samo kao dobrodošao izgovor.
poluosmeh koji teši - kao Tito nekada!
Zatvaranje granice i, ponovo istorijskom aluzijom imenovan „carinski rat“ propratila je obostrana galama. Pominjane su sankcije, narod potezao uvrede i kletve, a premijeri zauzeli pozicije zavađenih predškolaca, pri čemu je onaj lukaviji dobio kolač od evropske vaspitačice - dok je impulsivniji poslat u ćošak. Štampa je jedva dočekala da se raspiše o senzacionalnom preobražaju dojučerašnjih radikala u prave čuvare evropskih vrednosti, „po prvi put u istoriji“ pohvaljene iz najviših krugova. Trijumf je dovršio Toma, gostujući kod Obame i nabubanim govorom istakavši kako mi Srbi nismo „varvari, već dobri domaćini“ - kao da poziva izbeglice na Sabor trubača ili Kupusijadu, pri tom donoseći odluku kao knez Lazar pred Kosovski boj.
poziranje za novogodišnju čestitku - novi prijatelji
Bilo je tu i zapleta u stilu telenovela, od vojvođanske mlade sa pretnjom da će preplivati reku ne puste li je da se uda u Osijeku (nenamerna rima!), do neizbežne Severine koja se baš ovih dana udala za Igora Kojića Kebicu, uprkos - i unatoč - svim preprekama! Pored velike seobe, carinskog rata, oživljavanja sukoba četnika i ustaša, dobili smo i poređenja prihvatnih centara sa koncentracionim logorima. Situacija nipošto nije za smejanje, ali, ovakve (zlo)upotrebe trenutka na Balkanijadi ne mogu, a da ne izmame makar i kiseli kez!

Da ne mislimo na problem nezaposlenosti, protekcije i partijašenja kao samo jedan u nizu, jesenja programska šema sadrži mnogo razonoda. Sem migrantske krize koja će omogućiti našem rukovodstvu da zablista i u nedogled trubi o tome, tu su čak tri celodnevna rijalitija na četiri televizije, nekoliko turbo-folk audicija i, naravno, početak poluvekovne izgradnje „Beograda na vodi“! Ako nam susedi-dušmani zamandale kapiju i ojačaju tarabe, naselićemo izbeglice po napuštenim gazdinstvima, kako predlažu pojedini. Ionako poljoprivreda zamire, uz to vlada i bela kuga, a migrantske porodice su mnogočlane i pomoći će da nadoknadimo „odliv mozgova“ - uz činjenicu da podozrivi Zapad verovatno više neće primati pod okrilje ni tradicionalne žitelje Starog kontinenta. Eto prave sreće u nesreći….“a ti, Evropo, miješaj!“