субота, 11. октобар 2014.

Suptilnost ženskog pera

Isidora Đolović

Ana Atanasković - "Duet duša"


Za rad Ane Atanasković sam se odavno zainteresovala, ponajviše zahvaljujući izuzetno pozitivnom utisku koji sam stekla na osnovu njenih intervjua, tekstova sa bloga (onaj o Bajronovim putešestvijima me, priznajem, kupio!) i prisustva na forumu "ana.rs" gde sa svojim čitaocima i ljubiteljima pisane reči održava hvale vrednu i srdačnu komunikaciju. Ana je, rekla bih, sjajan primer kako treba da izgleda samopromovisanje jednog pisca, a da ne bude neumereno i negativno (kao što mnogi savremeni spisatelji svojom pojavom ostavljaju ružan utisak i samim tim škode delu, koje i ne mora nužno biti šund). Komunikativna, predusretljiva, prijatna, intelektualka, prefinjena, dama - svojom ličnošću najavljuje literarni stil koji neguje, a nadahnućem i iskrenom, "iz aviona" uočljivom ljubavlju i posvećenošću knjizi budi interesovanje kod budućih čitalaca. Zbog svega toga, njena dela se već dugo nalaze na mom spisku i, evo, konačno stigoše na red. Očekivanja se, posebno pozitivna i velika, ne retko sruše kada do susreta napokon dođe. Ovde, na svu sreću, to nije bio slučaj. Naprotiv!

"Duet duša" je, jednostavno rečeno, jedna LEPA knjiga. Pod time podrazumevam onaj pravi, ne klišetirani, već izvorni smisao reči. Ovo je primer istinske beletristike kao lepe književnosti, koja nije ni trivijalna ni laka kao što se danas najpre pomisli pri pomenu ovog pojma. Primer tvorevine tzv. ženskog pera, o kome se bez prekida polemiše.


Najpre, još dve lične opaske. Mnogo sam sličnosti prepoznala čitajući ispovest drugog glasa u romanu, Aninog glasa. Mnogo sentenci prepisala, zabeležila. I sama sam iz grada na Zapadnoj Moravi, doduše - Čačka. I mene je u trećoj godini tata-intelektualac naučio da čitam i pišem, a knjige od tada postale i ostale moja najveća životna strast. Prvi odlazak u biblioteku pamtim kao praznik. I detinjstvo puno mašte i kreativnosti. Identične "stilske vežbe" koje je tata primenjivao, podstičući me da čitam npr "365 i još više priča o prirodi", kako bih bogatila rečnik, pisala lepše sastave. Susret sa engleskim jezikom, koji sam brzo savladala i zavolela skoro kao maternji, mada mi nije postao životno opredeljenje. Studije na beogradskom Filološkom, samo drugog smera - srpska sa opštom književnošću, toliko voljene i drage. Beskrajna opčinjenost odabranom profesijom. Iskustvo života u prestonici, koju sam zavolela čak više od rodnog grada, u kojoj sam se pronašla, prepoznala dom. E, pa, kada pisac postigne tako nešto, makar i kod samo jednog čitaoca, uspeo je. Knjiga je nešto što tek tada ispuni svoju svrhu, povezujući i dotičući se naših duša. Ostvarujući, ne duet, već - višeglasje!
 

I druga stvar, posle nabavke ovog romana, uskoro će "Jelena Anžujska" i "Moja ljubav Nikola Tesla" postati deo moje kućne biblioteke i sa radošću očekujem čitanje, na tragu utiska koji je ostavio "Duet duša". A on je više nego pozitivan.

Pre svega, Anin STIL očarava. Pomenula sam pitanje ženskog pera, kojim se teoretičari bave i razmatraju, još uvek nesaglasni, šta ono podrazumeva. U čemu se ogleda? Tematici? Stilu? Idejama? Moje skromno mišljenje glasi: pojam ženskog pera nema veze ni sa feminističkim, a pogotovo ne pomodarskim "chick-lit" patetičnim trendovima. To je pečat koji delu utiskuje senzibilitet autora - to su suptilnost, nežnost i sposobnost dosegnuća najskrovitijih kutaka ličnosti, svojstvene ženskom principu. Specifična je to osećajnost pola, koja obogaćuje univerzalnost pogleda na svet. "Duet duša" je njome u celini prožet, iako autorka vrlo uspešno demonstrira prebacivanje u perspektivu muških likova, bio to Slaven ili mladi ustanik.

Njena rečenica je lirična, opijajuća, lagana - teče. Izuzetan je smisao za izgradnju slike. Čulno, osećajno, emotivno, a ipak stabilno, moćno i efektno. Dočarana je duša sela i sklad sa prirodom, ali i pulsirajuća, sveprožimajuća ljubav prema gradu. Prenošenje u epohu, u Beograd iz vremena poslednjih Obrenovića, izvedeno je znalački, osetila sam taj duh. Perspektiva mladog došljaka preneta je u najboljem maniru Uskokovićeve proze. Izraz je arhaičan, lapidaran, a efektan, ubedljiv. Pozadinska zbivanja (dvor i kraljevski par, čaršijske priče i društvena komešanja) moćna su i značajna koliko i "glavni" tok radnje. Slaven je nežna, osećajna, iskrena duša. Dva krvava događaja, dve strašne traume, omeđile su njegovo obraćanje nama, čitaocima - obe rezultiraju poljuljanošću sopstva, strahom pred neizvesnošću, naposletku i bekstvom. Beskrajno odan, prijateljima i kralju, sa romantičnom ljubavlju nema sreće. Uopšte, njegovo iskustvo sa ženama je mračno, izrazito negativno, a oko sebe kao da nema ni jednu nekom tajanstvenom pretnjom nezatrovanu osobu (počev od majke i strašne figure sestre Stane, do Kadivke, same kraljice - onako kako je u početku vidi, pa brbljive gospođe Nade). Njegovi drugovi su kontrastirani, a ipak funkcionišu kao tandem. Zdravkova čista, sanjalačka duša i ogromna ljubav prema svom snu - Parizu, lično me dotakla, prepoznadoh se.

Druga celina je duboko lična, odmah se vidi. Pripovedanje je još razgranatije, potresno na mnogo nivoa, od priče o sestri, do epiloškog "Pisma za M". Poigravajući se različitim diskursima, krećući se od retrospektive do epistole, od crtice do mitske priče, autorka sve povezuje, usklađuje. To uspostavljanje veza na simboličkom nivou premrežilo je vreme i prostor književnog dela. Sudeći po tematici druga dva romana, Ana nastoji da upravo kroz ženske figure predoči svet, a te junakinje su posebne, istovremeno snažne i krhke, savremenice i saputnice ili potomci velikih ljudi, od čije energije sigurno mnogo crpe, ali i nečujno, iz prikrajka, oplemenjuju svojom...
Aleksandar i Draga, tragični vladarski  par  Srbije. Kraljica, u narodu i dan-danas prilično pogrdno-familijarno oslovljavana kao "Draga Mašin", bila je žena ispred svog vremena, iz političkih razloga oklevetana i ocrnjena.


Duet duša iz naslova je mnogostruk, višesmislen: uspostavljaju ga Slaven i Ana, Slaven i Zdravko/Janko, Aleksandar i oklevetana Draga, Dragana i Ana, naposletku (i najvažnije) - pisac i čitalac. Tamo gde taj duet zataji, gde nije mogao biti uspostavljen ili zadržan (Slaven i Kadivka, Ana i M.) ostaje bol, ali produktivan - ostaje tuga što rađa nadahnuće.

Proza pred nama ima melodijski, muzički kvalitet, jer reči plešu, oživljavaju, žubore. Istkana je od osećanja, sudbinske, samoisceljujuće potrebe za pisanjem. Ima li lepše preporuke od one koju nam sama piščeva tvorevina uputi?