недеља, 18. август 2013.

Putovanje kroz sećanje

Isidora Đolović

Svet je proletao sa druge strane zaprljanog automobilskog stakla: telefonski stubovi, krošnje drveća, busenje duž puta, zaslepljujući zraci sunca koji bi se na momente probili kroz šupljinu brda, zelenilo livada stopljeno u munjevite odbleske, oblaci, kilometri, i kilometri, i kilometri...Znajući put napamet, odavno sam prestala da na njega obraćam pažnju, prepuštajući se razmišljanju. To su bili jedini trenuci kada sam mogla da se osamim i izgubim u slobodnom vrludanju svojih misli, da ne učestvujem u razgovoru, ne odgovaram na dosadna i uvek ista pitanja, ne primećujem sve ono što u mirovanju kidiše na naša čula. Kretanje, brzina, putovanje. Iluzija bekstva koju pružaju. Sposobnost da nas hipnotiše i odnese pokret, gubljenje svesti o odredištu i prepuštanje struji. To je samo deo razloga što moja nomadska duša voli putovanja.
   
Kao maloj, majka mi je često govorila (naravno, u šali) da su me zapravo Cigani ostavili pred vratima. Tome je donekle odgovarala moja garava kosa, neobična simpatija za cirkuse, boemiju, prašinu drumova, i pogled uvek široko otvoren, uperen u daljine. Volela sam taj zamišljeni scenario, naspram prilično prozaičnog porekla koje mi je život odredio. Ja sam dete bodlerovski zagledano u mape i globuse, sa "žudnjom golemom" što obuhvata čitavu vasionu. Zemlja Čuda u mojoj glavi preobrazila bi za tren "stvaran svet oko mene". Dva su neprocenjiva blaga: sloboda i imaginacija.
Na svakom koraku signali prošlosti. Oni na prepad izniču preda mnom i obmanjuju me blizinom, istovetnošću mene nekadašnje sa mnom danas. Raštrkani, njeni jednostavni znaci izazivaju čudnu setu. Nadstrešnica  zbog  leta opustele škole, ispod koje se po kiši pilo najbolje pivo. Staze kojima se, iznad parka, pelo na "krov sveta". Miris dima cigarete pomešan sa varoškom maglom koja bi noću poput providne zavese pala na ulice, mokra i teška. Bandera pod kojom sam iznudila prvi poljubac, toliko brzoplet da ga se više i ne sećam. Nekada davno. Žao mi je što se osećaj uvek neumitno izgubi, što pripada trenutku i nikad, nikad ga ne možemo oživeti u sećanju, nakon što prođe. Sećanje je tek slika. Poput nemog filma. Promiču kadrovi, ali, sve ostalo što ga je činilo bledi i zavaravamo sebe da ga možemo dozvati i vratiti jednakom silinom kojom je doživljeno. Nekada davno. I čini mi se da uspomene, lepe ili ružne, više donose tugu nego radost. Baš time što su samo - uspomene. Prošlost i budućnost su nam nedohvatne, jedino sadašnjost imamo, u njoj postojimo, ona nam pripada. Pa, ipak, najmanje je cenimo od tri priznata vremena. Tek kada nam isklizne, žalimo za njom.
   
Ko se promenio, ko je koga tu izneverio? Stari svet mene, ili ja ove tragove prošlosti? Da li je samo meni do njih stalo, čuvam li samo ja te fragmente uspomena, imaju li ikakvu vrednost osim u mojoj, melanholijom zatrovanoj, boemskoj duši? Bojim se da bi odgovor razočarao. Pesnički osećajni ljudi uvek nađu razlog da pate. Predmet njihove čežnje može postati bilo šta. I kamen, i zemlja, i talas. Raskupusani listovi beležnice, odavno uveli ispresovani cvet, zaboravljeni ugao neke uličice, težina kiše, treperenje neonske reklame. Miris magle u provincijskim večerima.  Bilo šta sa snagom da podseti. A sećanje je moćno oružje tuge.
 
Šta to iščekujem? Vreme nas ne pita za dozvolu da žuri, ne haje za molbe da uskladi svoj dugi korak sa našim. Svaki trenutak znači nepovratnu promenu. Šta onda tražiš, dete jučerašnjice, znajući sve ovo?