komentariše: Isidora Đolović
Moram priznati da mi nije baš najjasnije šta pojedini zapadni mediji, opisujući ovaj film, podrazumevaju pod odrednicom ruska propaganda? Nije li, prema istoj logici, svako dičenje prošlošću sopstvenog naroda i njegovo slavljenje kroz dela, a u vremenu pobrkanih lončića i iskrivljenih pojmova, isto tako „propaganda“? Mnogo utemeljenije mi zvuči upoređivanje sa ostvarenjem „300“, iako ni to nije jedini primer slučaja da se u kolektivnoj svesti sačuvala povest o unapred izgubljenoj borbi - pa ipak moralnom trijumfu - šačice „otpisanih“, no, posvećenih i emotivno angažovanih pred onim što brane, nasuprot grabljivcima. Za sve kojima bi zasmetala „istorijska neverodostojnost“, podsetiću na to da LEGENDA (koja je, kao što vidimo iz naslova, prvi pojam sa kojim se ovde susrećemo) funkcioniše upravo u takvom univerzumu nepreglednih, najneverovatnijih mogućnosti.
Film Ivana Šurkoveckog i Džanika Fejzijeva u matičnoj državi je sa uspehom punio bioskopske sale, a kod nas takođe dočekan sa mnogo zanimanja. U pitanju je dobar spoj akcije, fantazije i uzbudljive mitske osnovice, nešto između bajke i epa, sa očaravajućim prizorima snežnog prostranstva, energičnom muzičkom podlogom i dinamičnim scenama borbe. Drugim rečima, Rusi imaju blokbaster koji ne zaostaje za onim holivudskim (između ostalog, ni po uloženim novčanim sredstvima: iznos od 16 miliona dolara ga čini jednim od najskupljih ostvarenja u istoriji ruske kinematografije), u čemu je, izgleda, pravi uzrok snishodljivih ocena s početka. U pitanju je „Legenda o Kolovratu”.
Život i podvizi bogatira (viteza) po imenu Evpatij Kolovrat, jednog od najvećih legendarnih junaka u Rusa, opevani su u srednjovekovnom delu „Pripovest o uništenju Rjazanja“ (1237). Ova „ratnička priča“ (military tale) čuva uspomenu na propast koja je zadesila spomenuti grad u XIII veku. Istorijsko predanje svedoči o gerilskoj borbi vođenoj između 1700 okupljenih ratnika i višestruko nadmoćnijeg neprijatelja, Zlatne horde Batu-kana. Događaj je označio pad Rusije (uslediće pokoravanje Moskve, Vladimira, Novgoroda i Kijeva) pod mongolsku vlast, za narednih 250 godina. Među kasnijim umetničkim tematizacijama predanja, izdvaja se „Balada o Jevpatiju Kolovratu“ koju je Sergej Jesenjin napisao 1912. godine.
Uvod u ekranizaciju ove priče sažeto, svedeno predočava sve činjenice relevantne za genezu (budućeg) heroja: dečakovu srčanost, ogromnu želju da služi kneza Jurija, simpatije prema vršnjakinji, ljupkoj Nastji koja će mu i „skovati“ zvučni nadimak. Za njega su zaslužni spretnost i brzina baratanja oružjem (dva mača, koji će ostati njegov zaštitni znak), pri čemu se, prema Nastjinom utisku, kreće kao sunčani krug, dakle, kolovrat. Ova lepa slovenska reč u našem jeziku ima značenje vretena: danas je, nažalost, uveliko potisnuta, ali sećam se da se u mojim srpskohrvatskim knjigama, iz kojih sam kao sasvim mala učila da čitam, Trnoružica ubola na kolovrat. Ono, pak, potiče od drevnog staroslovenskog simbola poznatijeg kao „Svarogov točak života“ koji predstavlja beskrajan krug rođenja i smrti, kasnije neslavno poistovećivanog sa „svastikom“.
Da se vratimo filmskoj temi, početak nas još upoznaje i sa ratom, pa ranjavanjem protagoniste, čime je u prvih desetak minuta „spakovano“ sve što determiniše naslovni lik. Već prva sledeća scena, koja ujedno otvara središnji narativni plan, počinje njegovim (i po okolinu) traumatičnim buđenjem pravo u stvarnost. Ta svakodnevnica suštinski nije toliko drugačija od poslednje svesno zapamćene, iako je, sada odrasli protagonista, u međuvremenu ostvario sreću...na koju ga svakog jutra moraju iznova podsećati.
Knez pokušava da kupi vreme tako što na pregovore šalje delegaciju, predvođenu svojim sinom (ležerni knežević Fjodor) i prvim među ratnicima, Kolovratom. Pored njih, kreću vidar Zahar i Lada (Julija Klinina), devojka u ulozi „podsetnika“, istovremeno zaljubljena u gazdu (Kolovrata). Scena u raskošnom logoru Batu-kana (Alexaner Choi) prikazuje drastičan kontrast između hrišćanskog i „varvarskog“ sveta. Kan je prenaglašeno kitnjast, teatralnih pokreta i ponašanja, u izvesnoj meri čak feminiziran. Iako, u znak divljenja, uručuje Kolovratu neku vrstu političkog imuniteta, jasno je da sa Mongolima nema dogovora. Grupa uspeva da se, na potpuno neverovatan način (ali, nipošto poslednji put!) iskobelja iz protivničkog tabora, samo da bi ih, nakon dužeg tumaranja po šumi, kod kuće dočekao poražavajući prizor. U njihovom odsustvu, Rjazanj je sravnjen sa zemljom.
Rekonstrukcija pokolja na trenutke deluje prenaglašeno, međutim, zbog toga ne i manje surovo, čak antički tragično (primer za to je sudbina kneževe snahe, koja se radije baca u plamen sa detetom u naručju, nego da padne šaka osvajačima). Samom Kolovratu, suočavanje sa zgarištem doma postaje jedina pokretačka snaga. Pojava crvenkaste ptičice usred dominantno sivog, plavog i belog okoliša ukazuje na još jedan, makar bio i poslednji, uzlet snage neophodne za osvetu. Junak se našao u apsurdnoj poziciji: izgubio je ženu i decu, vladara, zavičaj; raspolaže sa, bukvalno, 20 dobrih ljudi; a kneževi kojima je poslao glasnike odlučuju da mu uskrate pomoć. Smatraju kako je ludost, upravo samoubilačka odluka, sukobiti se na otvorenom polju sa tako dominantnim protivnicima, te da bi mnogo pametnije bilo obezbediti sopstvene gradove dok i njima Horda ne stigne pred vrata. I možete li ih kriviti, sa stanovišta razuma?
Međutim, Kolovrat nije čovek kojim bespogovorno upravlja racio, već samim tim što je pri svakom buđenju „van sebe“ (otuda i naslov filma za strano tržište glasi – „Furious“). Nije ni Lada, čija se osećanja daju naslutiti od početka filma, ali tek kada Kolovrat bude izgubio porodicu, odvažiće se na očajničku laž. Pokušaj je bezuspešan jer je tragedija, kako se ispostavilo, zauvek ustoličila njegovo sećanje na izgubljeno. Kolovratovi protivnici su, od početka u gotovo podjednakoj meri kao Mongoli, san koji donosi zaborav i - vremenske stihije. Uopšte, granične situacije omogućavaju sticanje drugačijeg uvida u pojedine karaktere, pa tako knežević Fjodor, isprva odajući utisak neozbiljnog, tek u bezizlaznom položaju unutar logora pokazuje požrtvovanost i neočekivanu hrabrost.
Za soundtrack se pobrinuo Serdž Tankijan iz benda „System of a Down“ i njegov autorski pečat se zaista odmah prepoznaje. Muzika je toliko upadljiva da na trenutke ozbiljno odvlači pažnju sa radnje, ali ne u lošem smislu. Ono što, s druge strane, ostaje da beznadežno smeta, pored često previše očiglednih CGI efekata, jeste nadsinhronizacija (?!) Mongola. Pored toga što nas „baca u rebus“: znaju li Rusi za titlove?, realizovana je ženskim glasom, što ostavlja utisak čudnog i dodatno izveštačenog.
Sve u svemu, mada „Legendom o Kolovratu“ nije otkrivena topla voda, niti izvedena revolucija na planu žanra, reč je o dobronamernom, na slovensku prošlost ponosnom ostvarenju koje deo bogate istorije Rusa radosno deli sa ostatkom sveta, afirmišući sveljudski pozitivne vrednosti (čast, odanost porodici i zavičaju, hrabrost, nepotkupljivost, sposobnost za žrtvovanje). Kao takvog i nikako drugačije, vredi ga prihvatiti, pa ni razonoda neće izostati.
(Ovim tekstom otvaram decembarski serijal pod radnim naslovom Ruska zima. Budite uz blog i narednog vikenda, sledeći članak stiže u subotu.)