piše:
Isidora Đolović
Možda
će neke druge velike priče obeležiti doba u kome živimo, ali totalitarizam i
njegova brojna lica svakako su to učinili veku za nama. Dok se o nacizmu
otvoreno i često pisalo, staljinistički logori i njihove manje replike (poput
ovdašnjeg Golog otoka) veoma dugo su predstavljali tabu-temu. Našem čitalaštvu
su njihova vrata odškrinuli kontroverzna Kišova zbirka „Grobnica za Borisa
Davidoviča“ i prevodi Nobelovca Aleksandra Solženjicina (prvenstveno „Jedan dan
Ivana Denisoviča“ i „Arhipelag Gulag“), a danas se o tim strašnim primerima represije
već znatno slobodnije govori. Iz ugla jednog od najinteresantnijih savremenih
ruskih autora, uvek dragog gosta Beograda i sve popularnije pojave u svetu
književnosti, Zahara Prilepina, svi
ti zatvoreni, još uvek nedovoljno ispitani svetovi dobijaju novu stravično-potresnu
dimenziju. Izuzetno dobre reakcije na roman ”Obitelj” (2014, kod nas preveo i objavio Samizdat B92), uz brojne nagrade, govore u prilog oceni kritike
kako je reč o njegovom do sada najambicioznijem i najboljem delu.