Stiven King je jedan od autora koji mi je godinama, na žalost i sramotu,
strpljivo tavorio na listi čekanja. Ne, nisam mislila da je izvikan ili
precenjen, uprkos nadaleko čuvenoj produktivnosti, broju ekranizacija
njegove proze, omiljenosti među fanovima horora i fantastike, kao i
činjenici da je postao sinonim za ove žanrove. Uvek sam verovala
preporukama i utiscima oduševljene armije Kingovih obožavalaca, ali
istovremeno pomalo svesno zazirala od upuštanja u avanturu. Odmah da
naglasim, nisam ljubitelj horora ni na velikom platnu niti u štampanom
formatu, izuzmemo li gotske priče i dobru, staru psihološku jezu. Samim
tim, "Keri", "To", "Groblje kućnih ljubimaca" otpali su u samom startu.
"Dalas 63", "Zelena milja", "Mizeri" i, naravno, "Godišnja doba" već su
bili znatno prihvatljivije opcije, naročito s obzirom na to da sam
uveliko upoznata sa filmskim adaptacijama, a one koje sam odgledala
izuzetno volim.
Trebalo je, ipak, da prođe neko vreme i da ljubaznošću svoje drage
koleginice Sanje Koledin (slobodno mogu reći - zaljubljenika i
zaluđenika, samim tim izuzetnog poznavaoca (i kolekcionara) Kingovog
opusa) u moje ruke pre par dana napokon dođe zbirka od četiri, sasvim
različite, ali jednako izuzetne pripovetke/kraća romana, pod nazivom "Godišnja doba".
Provela sam vikend u bezuspešnim pokušajima da se odvojim od svake
priče, koliko god mi ponekad istovremeno bilo istinski teško, mučno da
ronim kroz nezadrživu bujicu pripovedanja što me povukla i nosila do
zadnje korice.