priredila: Isidora Đolović
Navršava se stogodišnjica prvog
prošlovekovnog sukoba koji je, zbog svojih razmera i surovosti, nazvan Velikim
ratom. Kao što su u mirnodopskim uslovima opevali sjaj i bedu života, mnogi
književnici su podelili sudbinu naroda i doprineli večitom spomenu na godine
stradanja, herojstva i smrti. Ovo je priča o jednom od njih.
Rodio se u Beogradu, 7.maja 1892. Roditelji Jovan i Sofija, oboje iz
zanatlijskih vojvođanskih porodica, posvetili su mnogo ljubavi i pažnje svojoj
petorci, u kojoj je Milutin bio najstariji. Knjige, patriotizam i sloboda ga
zanose od školskih dana - bio je vredan, inteligentan i nadaren, uz svesrdnu
podršku porodice stvarao mnogo i brzo. Pod utiskom aneksione krize, 1909. je
formiran bataljon učenika Realke, a jedan od njih šezdeset dvojice bio je i
mladi Bojić. Postaje član studentskog kluba „Pijemont“ i dopisnik istoimenog
lista koji je podsticao zbližavanje Južnih Slovena. Zbog toga će, kao i
Uskoković, biti tužan i ogorčen bratoubilačkim ratom sa Bugarima. Njegov rano
razvijeni, veliki talenat, predratna pesnička slava (pisao je i objavljivao
poeziju, dramske tekstove, eseje, kritike i novinske reportaže) i uspesi, kao i
snažan patriotski naboj, ublažili su bol i teškoće koje donosi očeva iznenadna
smrt (1911). Balkanske ratove proveo je kao pisar u kancelariji XVIII rezervne
bolnice.
Po izbijanju Velikog rata, nadređeni ga šalju u Niš, kao vojnog cenzora.
Nakon tri meseca, pridružiće mu se majka, braća i sestre. Februara 1915. Sofija
Bojić umire od raka, pa Milutin postaje staratelj porodice. Člancima u
„Glasniku“, dnevnom listu koji je pokrenuo sa bračnim parom Kornicer, Milutin
apeluje na razum Bugara. Protiv sukoba je i njegova poema „Kain“, čiji su svi
primerci uništeni prilikom bugarskog zauzimanja Niša. U jesen iste godine,
Milutin šalje svoje dve sestre i najmlađeg brata kod rođaka, u Kraljevo. Do 20.
oktobra, pred sam ulazak neprijatelja, ostaje u Nišu, da bi se iste večeri,
preko Kraljeva, sa izbeglicama zaputio u pravcu Kosova. Prati ga
petnaestogodišnji brat Radivoje, koji je kasnije u memoarima ostavio
svedočanstvo o pešačenju sa komorom Šumadijske divizije, odmaranju u Kuršumliji
do 27. oktobra i nastavku puta za Podujevo. Prespavali su na otvorenoj poljani,
uz vatru, mokri i gladni (hrana je kuvana jedino za vojsku). Put dalje vodi ka
Prištini, gde ih dočekuju vesti o smrti pisaca Velimira Rajića u Gornjem
Milanovcu i Milutina Uskokovića u Kuršumliji.
Braća Bojić u narednim danima, što peške, što vozom, tumaraju od Vučitrna
do Prizrena, o kome Milutin zapisuje: “Glad bije iz kaldrme, iz blata, iz
kućnog maltera“. Pred snegom se sklanjaju u jednu šupu. Pada odluka da se
odstupa preko Crne Gore. Na putu do Peći, po jakoj vejavici, prenoćili su i u
manastiru Dečani. Milutin sve vreme beleži stravične slike i kontraste
nekadašnjeg sjaja nacionalne baštine sa mučeništvom proteranih. Duboko saoseća sa sunarodnicima, a njegovo pero će od tada, pa
do kraja, biti potpuno u službi opevanja srpskog junaštva. Sredinom novembra
počinje penjanje uz Čakor. Pesnik ostavlja potresno svedočanstvo o „negdašnjim
damama u poderanim cipelama zavijenim u krpe“, koje kroz smetove na leđima nose
svoju decu, kao i o „negdašnjim upravnicima, direktorima zavoda, načelnicima
najviših odeljenja“ koji su se pretvorili u „zaleđene figure koje s teškim
dahtanjem, korak po korak, stenjući, vuku svoja umorna tela preko krševa i nošeni
vetrom, zapadaju u sneg“.
Iz Podgorice, gde je prešao jezero u istom čamcu sa Rastkom Petrovićem,
nastavljaju ka Skadru. Olga Krasić Marjanović u knjizi „Srpski pisci u Velikom
ratu“ navodi kako je u San Đovaniju, pred ulazom u francusku lađu „Molfeta“,
Bojić po naredbi nekog potpukovnika, kome se ranije zamerio, vraćen sa
pokretnog mosta. Neopisive muke izgnanika dostižu vrhunac - kolone ljudi se
slivaju prema Skadru i umiru od gladi ili iznurenosti. Bojići ovde žive od 26.
novembra do 13. decembra, deleći sobu sa još šest sapatnika, spavajući na
zagađenoj slami i zemljanom podu. Potom prelaze u Medovu i šator od granja
potporučnika Stojanovića, a krajem meseca su u zarobljeničkom logoru, ujedno
štali. Radivoje će u januaru sa đacima otputovati brodom za Italiju i
Francusku, dok Milutin kao neborac („obveznik“ bez vojne jedinice) ostaje.
„Na drumovima svakoga dana je slika sve strašnija.
Razlike više nema među beguncima. Svi su begunci, svi su pretučeni
nespavanjem, gladni, sa izrazom kamenite patnje. Sve profesije su izmešane.
Kiša nemilosrdno lije i svak se zaklanja od studi i vode kako može. Svak se
zavio u ono što mu je preostalo od nekada pune kuće: ćebad, krpe, marame.
Treba izdržati lude orgije planinskih vetrova, divlju buru kamenitih planina
i urlikanje severca po ravnicama.
…od Peći nema više druma, nema ni kolska puta. Ići će
se improvizovanim stazama. Pijucima i sekirama stvoriće se po zaleđenim
padinama gorostasnih, divljih i pustih planina nešto što liči na put. I
tako ćemo jedan po jedan kao Hanibalova alpijska legija, lebdeći između
mraza i ambisa, neba i gladi.
…Kao prosjaci uzeli smo torbe na leđa i pošli peške
preko zaleđenih planina da propadamo u provalijama punim snega, da umiremo
na mrazu, da vapimo za parčetom hleba i čašom vruće vode. Jadne žene, jadna
deca, jadni ranjenici. Jadni moj narode!“
(Milutin Bojić, iz rukopisa „Srbija u povlačenju“)
U maršu za Drač, ministar unutrašnjih dela Ljubomir Jovanović-Patak ga
imenuje za pisara Načelstva kumanovskog okruga, ne bi li bio izdvojen u
Dunavsku diviziju i koliko-toliko pošteđen nastalog haosa. Deli muke vojnika i
verno ih zapisuje. Iz Drača, pošto nisu svi mogli biti ukrcani, povorka smrti
nastavlja ka Valoni, gde će konačno biti ukrcani na savezničke brodove. Napokon
stigavši na Krf i Vido, pesnik posmatra masovni pomor i piše „Plavu grobnicu“,
inspirisan svečanom jezom spuštanja nepreglednog niza leševa u morske dubine.
Skrhan stravičnim iskustvom, verenici Radmili Todorović piše o svojim crnim
slutnjama: „Ostaću ovde, daleko od svega, pokopan ispod jednog čempresa,
zaboravljen od svih…“
Ipak, nakon oporavka, kao apsolvent filozofije
čije je uspešno školovanje prekinuo rat, zapošljava se u Ministarstvu (zvanično
od 1. maja 1916). Mnogo piše, čita i aktivno stvara. Između ostalog, prevodi
„Odu narodu srpskom“ Gabrielea D’Anuncija i „Kralj-Petrova četiri vola“ Edmona
Rostana, a priprema i sopstveni ep „Crveno krštenje“ (kasnije preimenovan u
„Večna straža“). Od 9. avgusta do 1. oktobra je na odsustvu, koje provodi u Francuskoj
(u Nici, gde mu je verenica sa svojima, kao i u Tonon le Benu/Gornjoj Savoji,
gde mu je brat u koležu) i Italiji (po zahtevu Milana Grola, upravnika Narodnog
pozorišta, u Torinu kupuje mašine za krfsku Državnu štampariju), a posećuje i
Švajcarsku. Kod ministra prosvete se zalaže za dodeljivanje novčane pomoći
obolelom Miodragu Ristiću, redovu i članu Narodnog pozorišta, tada na lečenju u
Engleskoj. Zahtev je odobren.
Prvoga dana marta 1917, Bojić je prebačen u Solun, kako bi mogao da
neometano radi. Na molbu engleskog vojnog sveštenika Lafana (koji je prikupljao
građu za knjigu o povlačenju preko Albanije), piše „Srbiju u povlačenju“ i rad
manjeg obima „Reorganizacija srpske vojske“. Nažalost, rukopisi stižu prekasno,
kada je Lafan prikupljeno već prosledio za štampu, ali, svejedno čita i hvali
sva tri teksta (uz Bojićeve, bio je tu i „Život u Srbiji pod neprijateljem“
M.Ristića). Svoju zbirku „Pesme bola i ponosa“ objavljuje 6. juna. Sadrži 35
pesama, a posveta bratu na poslatom primerku glasila je: „Mome dragom Radu, sa
željom da što pre budemo u našoj lepoj otadžbini, gde će se raditi sa više
volje, manje bola, a mnogo ponosa, tvoj Mile. 28. juna 1917, Solun“ (citati su,
kao i podaci, iz studije dr Gavrila Kovijanića „Život i književni rad Milutina
Bojića“, 1969). Ostatak tiraža progutaće veliki požar koji je u avgustu izbio u
Solunu.
Početkom septembra, Bojiću se naglo pogoršava, od ranije slabo, zdravstveno
stanje. Opšta iscrpljenost i zapaljenje pluća vezuju ga za postelju. Prebačen u
Vojnu bolnicu prestolonaslednika Aleksandra, piše poslednje stihove:
„Ni da se nasmejem ja ne umem više
I rođene reči muče me i grizu.
Vaj, proleće moje, smrt je, smrt je blizu.
Oko mene tamjan i smirna miriše.“
|
Milijarna tuberkuloza zahvata organizam, pesnik kopni. „Kralj reči“, kako
ga je nazvao Branko Lazarević (kritičar i urednik „Srpskih novina“), preminuo
je 26. oktobra u dvadeset petoj godini. Sahranjen je na Zejtinliku, iskreno
ožaljen od mnogih sunarodnika. Nije dočekao oslobođenje za kojim je toliko čeznuo.
Ova smrt, propraćena velikim brojem komemorativnih skupova i članaka u
izbegličkoj štampi, za srpsku vojsku je bila potresnija i znakovitija nego
druge. Sudija Stanko Milenović se seća kako je vest o Uskokovićevom samoubistvu
za njegovu generaciju (1896) bila „tragedija koja bi se mogla uporediti sa
najtragičnijim događajima koji su se za vreme našeg odstupanja doživljavali.
Međutim, smrt Bojićeva još je silnije razdirala srca naših ljudi u izbeglištvu.
Može se reći da je ona bila opšta i najdublja žalost posle Albanije za naše
izbeglice.“ Dr Aleksandar Arnautović objavio je članak o Bojiću u francuskom
časopisu „La Patrie Serbe“, skrenuvši pažnju inostranih umetnika, a 1929.
održaće studiozno predavanje o njemu na Sorboni. Iste godine, Milena Pavlović
Barili ilustruje zbirku „Pesme bola i ponosa“, priredivši u francuskoj
prestonici izložbu slika inspirisanih Bojićevim delom. Brat Radivoje je 1922. preneo
pesnikove kosti u porodičnu grobnicu na beogradskom Novom groblju. U našoj
kulturnoj istoriji, pesnici koji su položili živote na branik otadžbine,
odavno su ustoličeni kao besmrtnici - među njima i ovaj mladi genije.