Ne postoji ništa jače
od ljubavi, prema čemu god ona bila usmerena, na koji god se način ispoljavala:
kao čista emocija, dužnost, odgovornost, (fanatična) posvećenost nekome ili
nečemu. Ali, kada ono što najviše volimo postane potencijalni uzrok naše propasti
ili kada se, još strašnije, sukobe dva podjednako intenzivna i obavezujuća
osećanja, šta uopšte možemo učiniti? Pokaže li se, tada, kako je čovek zapravo
samo jedna od igračaka sudbine, šraf
u sistemu, figura čija je pozicija na polju života tako nestabilna i trenutna?
„Sašenjka“
(Evro-Giunti, 2013; orig. Sachenka, 2008),
prvi roman iz tzv. moskovske trilogije Sajmona Sibaga Montefjorea, govori
upravo o takvoj vrsti slepe odanosti i posledicama posvećenosti ideologiji, ali i o porodičnoj
ljubavi unutar represivnog sistema koji ne prašta najmanje opuštanje – i
prepuštanje zabranjenim osećanjima. Tragična priča o životu i smrti u surovom
poretku, vernosti i hrabrosti, moći i prividu, prkosu i – ljubavi koja jedina
opstaje, pobeđujući epohe, prostranstva, ideologije, kult(ove) ličnosti,
nezvanični je početak piščeve obrade sudbina nekolicine junaka u gotovo vek
dugom razdoblju novije ruske istorije. O drugom delu, „Jedne zimske noći“, možete čitati OVDE, dok završnica nosi naslov „Nebo, u podne crveno“ i objavljena je prošle jeseni.