Ko je Srbin i srpskoga roda
i od srpske krvi
i kolena,
a pokudi dične
“Nemanjiće”-
Od ruke mu ništa
ne rodilo:
ni u polju
bjelica pšenica,
ni u brdu vinova
lozica!
Pa, ipak, počelo je,
kao i većina srpskih snova, sa silnim poletom i još većim očekivanjima.
Najava snimanja igrane serije o dinastiji koja je najduže vladala srpskom
državom, lozi ktitora, zakonodavaca, arhiepiskopa, svetaca, ali i kontroverznih
ličnosti, sa izvora o njihovim životima danas neraskidivo spojenih uz mitove,
izazvala je opravdano oduševljenje. Bili smo ushićeni što, napokon, dobijamo domaću verziju svetski odavno popularnih,
romantizovanih istorijsko-političkih drama o porodicama na vlasti, dokaz da
nisu jedino Tjudorovi i Stjuarti, Romanovi, Medičijevi i Bordžije, Habzburzi i otomanski
sultani, ono zanimljivo što evropska istorija može da ponudi za pouku i zabavu.
Srpski srednji vek obiluje pričama i ličnostima čija živopisnost prevazilazi
najbolju fikciju: od odbeglog Rastka, preko raspusnog kralja Milutina i zlosrećnog mu sina, Stefana Dečanskog, do cara Dušana Silnog; od francuske snahe Jelene Anžujske do
maloletne Vizantinke, princeze Simonide; od činjenica do preuveličane legende. Za razliku
od suseda, dobro su primetili mnogi, mi nemamo potrebe za izmišljanjem vladara i
domaštavanjem hronika. Obilje materijala samo je čekalo na adekvatnu obradu, naročito
imajući u vidu da su poslednja filmska ostvarenja na temu naše istorije pre
ropstva pod Turcima, snimana još u vreme SFRJ. Ispostaviće se kako su upravo te
stare, dobre kostimirane drame (poput „Banović Strahinje“ Vatroslava Mimice,
„Boja na Kosovu“ Zdravka Šotre ili niza televizijskih serija o
devetnaestovekovnim, prelomnim događajima iz nacionalne prošlosti) ostale u
svakom pogledu nedostižan obrazac. „Nemanjići:
Rađanje kraljevine“, dugo očekivana priča iz života rodonačelnika slavne
porodice, unapred smelo nazivana srpskom Igrom prestola, zaista nas je
iznenadila i zaprepastila – ali, neprijatno. Sa tim razočaranjem, zakoračili
smo u novu godinu.