Među
najizazovnije teme u umetnosti već vekovima se ubraja preljuba. Istorija
svetske književnosti beleži veliki broj njenih različitih obrada, ali se kao
likovi nevernih žena i neisrcpni
predmet analiza, debata, komparativnih preispitivanja, pamte i danas figuriraju
uglavnom jedne te iste izmaštane dame. Dok se za Anu Karenjinu, Emu Bovari,
Konstans Četerli, ili, kod nas, Dafinu Isakovič i Simku Katić, te njihove
pobude zbog kojih su se odlučile na prevaru, nalaze brojna opravdanja čak i
kada nam same junakinje nisu bliske ni drage, postoje primeri bez mogućnosti
(lakog) iskupljenja. Takva je, ne manje čuvena (a opet, čini se, nedovoljno
često spominjana) Tereza Raken, centralna ličnost istoimenog romana Emila Zole. Delo objavljeno sredinom
devetnaestog veka do danas važi za kontroverzno, kao i, uostalom, ostatak
piščevog opusa, kojim se nemilosrdno raskrinkavala ljudska priroda u kontekstu
životnih uslova, okruženja i nasleđa, a sve to prema novouspostavljenim
merilima radikalnog pravca realizma. Ovako zahtevnog predmeta poduhvatio se,
kroz treću po redu filmsku adaptaciju naslovljenu „U
tajnosti“ (In secret), scenarista
i režiser Čarli Straton.
субота, 24. новембар 2018.
субота, 17. новембар 2018.
Subota sa knjigom: „Knjiga izgubljenih stvari“
piše:
Isidora Đolović
Zanimljivo
je kako se mnogi ljubitelji „prave“ književnosti ograđuju od bilo kakvog
simpatisanja fantastike, uglavnom se pozivajući na tobožnju neozbiljnost i nedostojnost žanrova sa
većim utemeljenjem u svetu mašte. Kao da se očekuje da, s vremenom, prerastemo nadrealne priče, naizgled
sasvim izmeštene iz svakodnevnice, odbacujući njihovo ogromno simboličko
bogatstvo i činjenicu da se u prepoznavanju i razgrtanju tih slojeva često kriju
najveći čitalački izazovi. Pomalo ironično zvuči prećutni zahtev da se
„odraste“ i prevaziđe nešto bez čega bi
sazrevanje (barem onog umetnosti sklonijeg dela) čovečanstva svakako
bilo mnogo surovije i teže. Ipak, dobar deo njih nikada ne odbaci prvobitne
uzore, samo ih prilagođavajući kasnijim fazama u ličnom kreativnom i ljudskom
razvoju. Džon Konoli se afirmisao
kao pisac trilera, u kojima se, kroz različite detalje i aluzije, već dalo
naslutiti zanimanje za fenomen bajke. Kasnije će sve to iskoristiti u romanu „Knjiga izgubljenih stvari“ (Laguna,
2010; orig. The book of lost things,
2006), koji, na neki način, predstavlja krunu ili bar presek njegovog
stvaralaštva.
недеља, 11. новембар 2018.
„Streets of fire“(1984)
komentariše:
Isidora Đolović
Postoje
filmovi koje u trenutku pojavljivanja publika i(li) kritika ne dočekaju baš
najdobronamernije, ali se tokom vremena njihov status (ne)očekivano promeni. To
ne mora uvek da podrazumeva naknadno otkrivanje iskupljujućih kvaliteta -
dovoljno je sveprisutno, snažno obeležje epohe nastanka, pa da se zanemare i
lako oproste čak i krupniji nedostaci. Kada sam započinjala blogovanje,
najčešće sam se odlučivala za nevešto sastavljanje lista, pa su jednom prilikom
tema bili tzv. muzički filmovi (OVDE). Kao prilično dobro rangirane,
danas bi se ponovo našle „Vatrene ulice“
(Streets of fire), koje svaki put
sa jednakim uživanjem i zanimanjem odgledam, iako ne znam da li me njihove
brojne slabosti više zasmejavaju ili nerviraju. U svakom slučaju, ovom prilikom
se bavim filmom zapamćenim prvenstveno po svojoj izuzetnoj muzici, ali i
mnogim, u međuvremenu ikoničnim segmentima koji su obeležili osamdesete,
deceniju dobrog zvuka i početka renesanse mjuzikla na velikom platnu.
субота, 10. новембар 2018.
Subota sa knjigom: „Čitaoci iz Brouken Vila preporučuju“
piše:
Isidora Đolović
Pojedine
knjige su pravi magarac u lavljoj koži.
Postoji
li delo koje više raduje zaljubljenika u čitanje, od onog gde se upravo o
sličnima govori? Delo u kome, sa ushićenjem i znatiželjom, tragamo za
referencama, preporukama, opaskama i raspravama, upoređujući naš ukus sa
čitalačkim izborima junaka? Sve to spisateljica Katarina Bivald, knjiga „Čitaoci
iz Brouken Vila preporučuju“ (Plato,
2016; orig. „Lasarna i Broken Wheel rekommenderar“, 2013) i(li) njeni promoteri nude kao obećanje, ali
dobijate nešto sasvim drugačije. Na unutrašnjoj korici stoji podatak da je
autorka prethodno bila zaposlena u jednoj knjižari u Stokholmu, a danas živi u
kući „punoj polica pretrpanih knjigama“, što nam daje povoda da zaključimo kako
je roman u velikoj meri inspirisan neposrednim, ličnim iskustvom. Posle OVAKVOG
vizuelnog rešenja (simpatična ilustracija u prvi plan ističe gomilu knjiga što
„guta“ ljudsku figuru šćućurenu u fotelji, pa i ime pisca) i najavljene
„dirljive priče o tome kako književnost može da nam promeni život“, šta smo
drugo (i manje) uopšte mogli da očekujemo? Želju da se podele ljubav prema
knjigama i očigledno dobre namere, ipak, ne mora da prati čak ni približno dobar
rezultat.
субота, 3. новембар 2018.
Subota sa knjigom:“Kockograd“
piše:
Isidora Đolović
Književnost
za decu oduvek je, uz neopravdano potcenjivački tretman od strane mnogih
„ozbiljnih“ ljubitelja i proučavalaca pisane reči, pratila nimalo zahvalna
uloga da, uz trenutke razonode, svojoj ciljnoj grupi priušti izvesnu pripremu
za buduće suočavanje sa životom izvan bezbrižnosti porodičnog okruženja. Na
koji način to učiniti što bezbolnije, a ipak efektno i bez pada u neumesnu
angažovanost, pokušavaju da dokuče i svojim stvaralaštvom odgovore pisci iz mnogih
generacija. Jedan od njih je Ištvan
Lakatoš, čija zanimljiva knjiga “Kockograd”
(Odiseja, 2015; orig. „Dobrosvaros
irta es rajzolta“, 2011), kroz odabir teme i podnaslov „Grad koji treba da
pobediš“, na nekoliko načina teži da zadovolji tražena merila. Da li je i
koliko je u tome uspeo, možda odmah govori podatak o proglašenju “Kockograda”
najboljim mađarskim romanom za decu 2011. godine. S obzirom da je autor ujedno
strip-crtač, ilustrovao je svoju knjigu, nagrađenu još jednim nacionalnim
priznanjem, „Arayvackor“.
Пријавите се на:
Постови (Atom)