Isidora Đolović
Ideje mi obično nailaze sasvim spontano, dok se zamišljena, mehaničkim trkom uključujem u ubrzanu struju gradskih ulica, ili dok autobus pun umornih, nerazbuđenih prestoničana prelazi rastojanja od stajališta do stajališta. Tri jutarnja detalja podstakla su me ovoga puta:
Ideje mi obično nailaze sasvim spontano, dok se zamišljena, mehaničkim trkom uključujem u ubrzanu struju gradskih ulica, ili dok autobus pun umornih, nerazbuđenih prestoničana prelazi rastojanja od stajališta do stajališta. Tri jutarnja detalja podstakla su me ovoga puta:
1) grafit u ulici Gavrila Principa, na jednoj zgradi nešto pre Ekonomskog fakulteta, isijava kroz maglovito radno jutro;
2) naslovnica sa crno-belom fotografijom mladog revolucionara ispijenog lika i tamnih kolutova pod očima, pogleda potresnog kao pred nišanom streljačkog voda;
3) debate koje su preplavile televizjske emisije, dovodeći u pitanje neosporno, savršeno odgovarajući našem apsurdnom vremenu.
Sve jedno sa drugim u vezi.