среда, 23. децембар 2020.

Piruete oko krune – Matilda Kšesinska

priredila: Isidora Đolović

Na filmski studio reditelja Alekseja Učitelja u Sankt Peterburgu krajem avgusta 2017. bačeni su Molotovljevi kokteli. Nekoliko ekstremnih nacionalističko-monarhističkih organizacija bilo je uvređeno samim trejlerom (najavnim spotom) njegovog predstojećeg  filma „Matilda“, pa su pretili kako će, ne bude li ostvarenje zabranjeno, „podmetati požare u svim bioskopima koji se usude da ga stave na repertoar“. Pogodilo ih je najavljeno tematizovanje mladalačke veze budućeg cara Nikolaja II Romanova sa balerinom. O problematičnom filmu više reči biće u nedelju. Junakinja današnje priče je žena koju Majakovski naziva „pozlaćenom trgonožicom“, a Milan Milošević (u sjajnom članku koji ću navesti na kraju teksta) „vamp simbolom režima Romanovih”, prvakinja Marijinskog teatra, ljubavnica trojice pripadnika vladajuće dinastije, strastveni zaljubljenik u luksuz, ali i neumorni borac čija je volja za opstankom učinila da joj život bude spektakularniji od bilo kog domaštanog scenarija. Glamurozna oportunistkinja ili talenat koji se zadesio na pravom mestu u pravo vreme? Mnogo misterija do danas nije odgonetnuto, ali sve više podataka polako izlazi na videlo nakon gotovo čitavog veka u kome je Matilda Feliksovna Kšesinska, usled povezanosti sa carem i uticaja koji je time zadobila, predstavljala tabu-temu.

Poreklom iz Poljske, porodica Kšesinski bi se s pravom mogla nazvati umetničkom dinastijom. Rodonačelnik Jan bio je violinista, glumac i tenor u varšavskoj Operi, čijim će stopama krenuti sin Feliks. Prešavši u Sankt Peterburg, potonji postaje prvak tamošnjeg Carskog baleta, naročito zapažen zbog popularisanja nacionalnog plesa poznatog kao mazurka, ali i privatni instruktor članova carske porodice. Već u zrelim godinama, oženio se sunarodnicom Julijom Dominskom, u tom periodu već udovicom poznatog plesača Ledea i majkom petorice (preživelih) sinova. Julija se pre udaje i sama bavila baletom, tako da će, očekivano, troje njihove zajedničke dece veoma rano stupiti na scenu. Nakon Josifa (stariji sin Stanislas je umro u detinjstvu) i Julije, Matilda-Mari je rođena 31. avgusta 1872. kao najmlađe, trinaesto dete svoje majke. Budući sujeverna tokom čitavog kasnijeg života, ovu činjenicu je smatrala veoma važnim signalom, a 13 svojim srećnim brojem. Malječka ili Malja, kako su je najbliži zvali, došla je na svet u Ligovu, gde su njeni kupili daču (naziv za rusku seosku vikendicu) nedaleko od Peterhofa, elitnog odmarališta za plemstvo u sklopu carske rezidencije. Mada su kasnije tvrdnje kako joj porodica vodi poreklo od Krasinskih, poljskih aristokrata (kojima je, usled prevare od strane podlog rođaka, oduzeta imovina), tek jedan u nizu Matildinih pokušaja da unese dodatnu dozu spektakla u svoju biografiju, činjenica je da se fasciniranost Romanovima, praćena željom da im se što više približi, razvijala od njenih najranijih dana.
Matilda kao učenica; izvor: imperial-russia.tumblr.com

Kako su joj brat i sestra uveliko pohađali Carsku baletsku školu, Matilda će sa osam godina biti izabrana za jednog od deset, od ukupno stotinu prijavljenih, polaznika nove generacije ove dugovečne institucije. Zbog ugleda svoje porodice u umetničkim krugovima, nije stanovala u internatu kao većina učenika, dobivši privilegiju da nastavu pohađa dolazeći svakodnevno od svoje kuće. Iz perioda odrastanja ponela je divne uspomene na porodični dom, a neke od omiljenih aktivnosti, poput branja pečuraka u velikom gazdinstvu oko kuće, nastavila je da upražnjava tokom većeg dela kasnijeg života. Disciplina u školi bila je jasna i stroga, usled čega nije dolazilo do bliskog kontakta između mladih balerina i njihovih drugova izvan neophodnih proba. Kšesinska II, kako su je zvali radi lakšeg razlikovanja od sestre, brzo postaje poznata po strastvenoj posvećenosti vežbanju, ali i svom živahnom duhu. Od trinaeste godine je pod mentorstvo uzima Virdžinija Cuki, tako da će njen plesni stil predstavljati mešavinu italijanske i ruske škole, uz veliki dar za dramatizaciju i pantomimu, nasleđen od oca. Bila je fizički sitna, niska i kratkih (možda previše mišićavih) nogu, naglašeno atletske građe, (do duboko u starost) crne kose i naročito iskričavih crnih očiju. Iako, po sopstvenom priznanju, nikada nije bila lepotica koja oduzima dah, u njenom temperamentu i držanju postojalo je nešto što je neodoljivo privlačilo okolinu.

Balet u Rusiji tih godina imao je naročito veliki značaj s obzirom na činjenicu da predstave nsu bile (kao na ostalim velikim evropskim scenama) tek deo operskih izvođenja, već samostalna, ravnopravno vrednovana ostvarenja. Zahvaljujući Francuzu Marijusu Petipi, od 1869. glavnom koreografu, na pozornicu Marijinskog teatra godišnje su postavljane po dve potpuno nove izvedbe, održavane sredom i nedeljom. Na dan maturske predstave svake nove generacije baletske škole, tradicionalno su bili prisutni članovi carske porodice. Već je poznata priča kako je Matilda prestolonaslednika upoznala nakon svog debija „Uzaludna predostrožnost“ (La Fille mal gardée), odigranog 23. marta 1890. godine. Nakon navodne (nigde sem u balerininim memoarima prisutne, samim tim krajnje nepouzdane) čestitke rečima: „Budi slava i ukras našeg baleta!“, imperator Aleksandar III odredio je da na svečanom prijemu Kšesinska sedne pored njegovog dvadesetdvogodišnjeg sina Nikolaja (rođen 18. maja 1868), uz šaljivo upozorenje da „ne koketiraju previše“.

Istoričar Vladislav Aksenov ističe kako je bilo uobičajeno da se neoženjeni prestolonaslednik i njegova braća, u sklopu seksualnog sazrevanja, podstiču na zabavljanje sa balerinama ili glumicama. Društveni život onovremenih visokih krugova, uostalom, neizostavno je obuhvatao pozorište, ljubavnica sa scene smatrana je znakom prestiža, a vanbračna deca rođena u takvim vezama dobijala su i titule. Postojao je nepisani dogovor da se i aktuelnom careviću obezbedi partnerka za predbračnu inicijaciju, probrana upravo iz redova baletskog ansambla. Njegove uveliko žive simpatije prema rođaci, princezi Aliks od Hesena i Darmštata, nisu odobravane, niti je ona uopšte razmatrana kao dobra prilika za brak. Bilo kako bilo, nakon ovog susreta oboje aktera su u svojim dnevnicima zabeležili utiske prepune oduševljenja, prilično jasan znak početka ljubavi koja će potrajati četiri godine. Matilda je već u tome što su oboje, na različit način, „numerisani“ kao II, videla umešanost sudbine.

Na njihovu nesreću, ubrzo po upoznavanju carević je poslat na istok radi višemesečnog, za pripadnike dinastije uobičajenog proputovanja Evroazijom. Tokom odsustva ga je o „maloj Kšesinskoj“ (odnosno, maloj K, kako će je ubuduće zvati) izveštavala sestra, kneginja Ksenija, da bi po njegovom povratku sa Krima, u novembru 1891. sama Matilda počela da tempira tobože slučajne susrete. Trudila se da sa što većom tačnošću predvidi kada su najbolje šanse da se mimoiđu kočijama na trgu, dok prilikom konjičkih trka ili u pozorištu obavezno zauzima mesto u loži naspram carske. Međutim, tek od januara naredne godine upriličiće prve sastanke, da bi već u proleće Niki, isprva u društvu prijatelja, počeo da posećuje sestre Kšesinske kada su im roditelji odsutni. Njegove dnevničke zabeleške otkrivaju čuđenje što je, mada još „voli Aliks i ne gubi nadu da će se jednoga dana oženiti njome“, poslednje dve godine istovremeno „(platonski) ludo zaljubljen u malu K“. Pitao se kako je moguće da, u istom srcu, postoje dve tako različite naklonosti?

Prvi poklon koji je kupio devojci već tada opsednutoj lepim komadima nakita, bila je zlatna narukvica sa po dva velika dijamanta i safira, na kojoj su ugravirane godine njihovog prvog susreta i zvaničnog otpočinjanja veze: 1890-1892. Isprva su provodili vreme samo, satima, razgovarajući. Roditelji i jednog i drugog ignorišu svest o tajnim sastancima, mada ih policijski agenti (koji u stopu prate princa) izveštavaju o svemu. Tokom letnje sezone u Krasnojem Selu, gde se pored dvora i čitav ansambl premeštao radi zabavljanja plemstva na odmoru, Nikolaj zapisuje da mu je „M. Kšesinska definitivno zavrtela glavom“. Na njegov prvi nagoveštaj kako bi želeo da im se veza razvija u još ozbiljnijem smeru, Matilda će od roditelja prilično hrabro zatražiti dozvolu da počne samostalan život, odvojeno od doma. Kšesinski pristaju jedino pod uslovom da se sa njom useli sestra, Julija. U svojoj autobiografiji „Igrati u Petrogradu“, balerina se, dosta romantičnim osvrtom na prvu ljubav, prisetila očevog upozorenja da „veza sa carevićem ne vodi nikuda“, na šta mu je odgovorila kako želi da „iskoristi, makar i privremenu, sreću“. Nikolaj joj je podjednako nadahnuto pisao: „Seti se Tarasa Buljbe i šta je uradio Andrej, zaljubivši se u Poljakinju“, a imajući u vidu da se svega godinu dana pre njihovog poznanstva dogodila afera Majerling (OVDE) sa prilično širokim odjekom, Milošević u gorecitiranom članku komentariše: „Teško je i tada bilo krunisanim glavama s tom omladinom“.

Slučajno ili namerno, tek, Matildina nova adresa bila je više nego simbolična. Kuću na Engleskom prospektu 18, tada u vlasništvu kompozitora Rimskog-Korsakova, podigao je Nikolajev deda-ujak Konstantin za svoju ljubavnicu, takođe balerinu, Anu Kuznjecovu. Iako su zajedno imali petoro dece, nikada mu nije bilo dozvoljeno da se razvede i oženi njome. Dok je Niki plaćao troškove stanovanja na visokoj nozi, Maljina karijera ubrzano napreduje. Postaje solistkinja baleta, a publika je očarana njenom scenskom živahnošću, koketerijom i šarmom. Naravno, sve češća angažovanja nisu bila sasvim bez uticaja već dobro poznate carevićeve naklonosti prema mladoj balerini – zapravo, na taj račun su uveliko ispredani vicevi. Pa, ipak, počela je još jedna kalendarska godina, a među njima se ništa „konkretno“ nije događalo, delimično usled Nikolajevog oklevanja pred još otvorenom mogućnošću da u Berlinu, nakon pet godina, napokon sretne „dopisnicu“ Aliks. Ljubomorna, „njegova Pani“ (skraćeno od Panočka), beleži: „Niki se kod mene zadržao prilično vremena –  želeo je da ostane i duže, ali se plašio jer sada živi sa tatom u Zimskom dvoru, gde je opasno vraćati se kasno noću. Svi nas špijuniraju“.

Nikolaj između dve vatre

Matilda će u januaru 1893. postati prva Ruskinja ikada koja u Uspavanoj lepotici dobija ulogu princeze Aurore. Pohvalama je obasipaju kako kritičari, tako i sam Čajkovski, uz obećanje da će komponovati balet specijalno za nju. Krajem iste godine, nažalost, maestro umire od kolere, te nije ispunio nameravano, ali se za njih dvoje vezuje druga, ništa manje zanimljiva anegdota. Naime, kada je 18. novembra 1892. u Marijinskom teatru jubilarni pedeseti put igrana ista predstava, Matilda je, kao jedna od vila, dobila čast da na scenu izvede njenog autora. Dok su trajale ovacije, „skoknula“ je iza kulisa, kako bi se videla sa Nikolajem i, mladost-ludost, predugo se zadržavši propustila simbolično „krunisanje“ mentora. Ovu priču će 1960. u prepisci podeliti sa direktorom Muzeja Petra Iljiča Čajkovskog, kada joj bude poslao molbu za nekom uspomenom na učešće u baletima koje je velikan komponovao.

Nisu svi odnosi u umetničkim krugovima bili idilični. Poznato je veliko, dugogodišnje rivalstvo između Matilde i Pjerine Lenjani. Praktično su ratovale za glavne uloge, a Kšesinska je teškim radom i treninzima naposletku uspela da je dostigne u tehničkom smislu. Zahvaljujući tome, prva je u Rusiji bila u stanju da izvede izum Lenjanijeve poznat kao 32 fuetea (fouetté: u pitanju su brzi okreti podignute noge, za 360 stepeni, obično u sklopu piruete i na vrhovima prstiju), baletsku figuru čija je tajna u zadržavanju pogleda na jednoj tački (Matilda se šalila kako je, u njenom slučaju, to bilo svetlucanje ordenja i nakita na plemstvu u publici – kasnije će ova bravura biti uvrštena u deonicu Crnog labuda iz „Labudovog jezera“). Verovala je kako školovana balerina „može da odigra bilo šta“, a čelična volja i uporna, dosledna vežba dovode do savršenstva.

Matilda sa ocem; izvor: imperial-russia.tumblr.com

Nikolajev dnevnik prilično oprezno, diskretno govori o njihovom odnosu, ali je zapis od 25. januara 1893. možda marker početka tzv. „konzumiranja“ veze. Do tada potpuno neiskusan sa ženama, carević beleži: „Večeras sam otišao mojoj M.K. i proveo najbolje veče do sada. Još sam pod njenim činima – olovka mi se trese u ruci!“. Posete postaju redovne, pa će često kod nje boraviti do jutra, što sve revnosno pohranjuje u dnevniku. Matilda nastavlja da višestruko profitira od njihove ljubavi, postajući razmažena i autoritarna prema kolegama. Zabrinuta da će se tamo sresti sa omraženom suparnicom Aliks, u julu inkognito prati carevića do Londona, na venčanje njegovog rođaka Džordža, vojvode od Jorka (budućeg kralja Džordža V) i princeze Meri. Do danas veoma prisutne, ali malo verovatne priče o njihovom vanbračnom detetu najbližu i najpouzdaniju potvrdu dobijaju u cenzurisanom izvodu iz ruskog izdanja Matildinih memoara, gde stoji kako je u zimu 1893., nakon prevrtanja kočije u kojoj se vozila, doživela pobačaj: „Da nije bilo te nezgode, postala bih majka. Tek kasnije, kao starija, shvatila sam šta sam izgubila. Posle se pričalo da sam sa prestolonaslednikom imala dete, ali, to nije tačno. Često sam želela da jeste“. Jedini primerak rukopisa na maternjem jeziku, poslat u domovinu šezdesetih godina XX veka, odmah je zaplenio KGB i strogo čuvao sve do raspada Sovjetskog Saveza.

Ponešto usled očeve bolesti koja je nagoveštavala mogućnost postizanja dogovora, Nikolaj se tokom 1894. sve više udaljava i „hladi“ od balerine. Nakon što mu je konačno data roditeljska dozvola da zaprosi Aliks, ljubavnica je „ispraćena“ sa nadoknadom od sto hiljada ondašnjih rubalja, kućom koju joj je dozvoljeno da zadrži u svom posedu, garancijom trajne zaštite koju će dobijati od cara i pravom da ga doživotno oslovljava sa „ti“, odnosno, „Niki“. Ovo preimućstvo će nadalje i te kako koristiti, ali se sa okončanjem ljubavi prilično dugo nije pomirila. Iako će to prećutati u svojim memoarima, čak pohvalno pišući o caričinom moralu i odanosti, tendenciozno izostavlja podatak kako je budućoj supruzi voljenog čoveka neko vreme upućivala ogorčena anonimna pisma. Postigla je samo to da Nikolaj verenici prizna mladalačku aferu, nakon čega mu Aliks oprašta sada već čuvenim zapisom ostavljenim u njegovom dnevniku, time zapečativši prošlost i nadajući se „da će biti vredna tolikog ukazanog poverenja“.

Aliks (kasnije Aleksandra) i Nikolaj

Ubrzo nakon raskida sa carem, a prema uvreženom mišljenju na njegov predlog, Matilda prelazi pod zaštitu velikog kneza Sergeja Mihailoviča. Vojno lice i neženja, Sergej nie bio naočit, niti zainteresovan za umetnost, a Matilda nije prebolela svog dotadašnjeg ljubavnika. Ipak, zbog njegovog velikog bogatstva i odanosti koju joj je pokazivao, mada nikada neće biti zaljubljena u njega, odlučuje da iskoristi sve prednosti nove veze – tim pre što joj je Sergej ispunjavao svaki hir. U međuvremenu, stari car umire, a Nikolaj sklapa brak svega sedam dana nakon pogreba. Dolazak buduće carice „u povorci iza mrtvačkog kovčega“, naširoko je shvaćen kao veoma loš predznak. Čitavu pozorišnu sezonu Kšesinska će tugovati, sklonivši se u daču koju joj Sergej kupuje u Streljni, te kreću glasine kako je za to vreme tajno rodila carevo dete koje odmah zatim biva usvojeno od strane njene sestre. Autorka knjige o Matildinom životu, Korin Hol, smatra kako je navedeno malo verovatno, jer bi se ambiciozna balerina sasvim sigurno razmetala tako značajnom činjenicom, na isti način na koji je koristila vreme carevićeve pune posvećenosti. Od stupanja na tron, Nikolaj će prekinuti tradicionalne posete maturskim nastupima Carske škole, a Matildu uoči krunisanja isključuju iz priprema za prigodni balet „Biser“ (La Perle), jer je njeno prisustvo smatrano uvredljivim po novu caricu. Intervencijom kod Nikolajevog ujaka, kneza Vladimira (koji ju je podržao još na početku karijere, a kasnije će gajiti prilično sumnjivu prisnost), polazi joj za rukom da autori u poslednji čas dopišu ulogu za nju, ali se na samoj krunidbenoj ceremoniji ne pojavljuje.

Primabalerina asoluta i drugi nosilac tog zvanja u svetu (nakon Lenjanijeve), a prva u Rusiji, postaje 1. novembra 1896. Car upadljivo izbegava da se pojavljuje na njenim nastupima, ustručavajući se da je spomene čak i u retkim dnevničkim izveštajima sa poseta kulturnim dešavanjima, dok ona odbija poziv nemačkog kajzera za gostovanje u domovini svoje suparnice.  Na sceni je uglavnom nosila belu periku u stilu francuskog XVIII veka, objašnjavajući da joj dobro pridržava vlastiti nakit, stavljan čak i kada je igrala prosjakinju – što su neki kritičari osuđivali, a ona smatrala da odgovara očekivanjima publike od velike zvezde. Naročito često joj se oko vrata nalazila ogrlica dobijena od cara.

Pored veoma uspešnog baleta „Faraonova kći”, koji je Petipa postavio specijalno za nju, ostvarila je uloge Šećerne vile u „Krcku Oraščiću”, Odete i Odilije u „Labudovom jezeru“, Pakite iz istoimenog baleta, Flore u „Buđenju proleća“, Kolumbine („Harlekin“), Nikije („Bajadera“) i, naročito značajno, Esmeralde u istoimenom komadu Čezarea Punjija („La Esmeralda“), zasnovanom na motivima Igoovog romana „Bogorodičina crkva u Parizu“. Za vreme mladalačke ljubavi sa carevićem, Petipa je njenu veliku želju za ovom ulogom odbio pod obrazloženjem da „srećne osobe, koje nisu osetile patnju u ljubavi“, nisu u stanju da je dobro odigraju. Već par godina kasnije, bila je potpuno spremna za izazov, a u sklopu jednog od svojih najboljih izvođenja lično je trenirala kozu Đali.

Stečeni uticaj koristi do te mere da ostalim koleginicama zabranjuje igranje dela iz svog repertoara, a novi direktor teatra, Sergej Volkonski, na svoje užasavanje ništa ne sme da joj odbije, znajući da će alarmirati cara i svaki put se držati kao „nevina žrtva bliskosti sa Romanovima“. Priznanje i basnoslovna nagrada uručeni povodom prve decenije karijere (1900) predstavljali su apsolutni presedan u odnosu na dotadašnja pravila, koja su nalagala da se jubilej umetnika obeležava na svakih dvadeset godina: „Naravno, dobila sam dozvolu, ponovo sa odobrenjem svog nezaboravnog Nikija“, piše u dnevniku. Svečana večera koju je, u tu čast, par večeri kasnije organizovala u svojoj kući, biće još jedna prekretnica u njenom životu. Sin kneza Vladimira, još jedan carev rođak – mladi, stidljivi Andrej Vladimirovič, nehotice prosipa vino po njenoj skupocenoj haljini i time zadobija simpatije domaćice. Tražila je novu ljubav, a razlika u godinama (bio je sedam leta mlađi) i njena reputacija, od početka provocirajući negativne komentare, samo su pojačavali izazov.

Sergej, Matilda, Andrej

Nakon ranog penzionisanja Lenjanijeve, Matilda preuzima njene uloge i nezvaničnu upravu nad čitavim Marijinskim. Kažnjena usled nošenja neadekvatnog scenskog kostima (za koji je tvrdila da ne sputava pokrete kao dotadašnji), požalila se caru, umesto plaćanja globe od hiljadu rubalja izazvavši drastičnu reakciju direktora Volkonskog: „Zbog samovolje jedne plesačice, nemoguće mi je da ostanem na ovoj funkciji“. Iako joj se neko vreme udvarao mladi princ Sijama, započeće društveno skandalozni ménage à trois sa kneževima, pa tako zadržava Sergejevo pokroviteljstvo, sa Andrejem putuje po Italiji, a postoje ozbiljne pretpostavke da je bila u vezi i sa njegovim ocem. Na primedbe kako je „bacila pod svoje noge čak dvojicu velikih kneževa”, šalila se: „Nikakvo čudo – imam dva stopala”. Stoga će, kada u Parizu otkrije da je trudna, upadljivo pokušavati da „zamaskira” datume, ne bi li sve ukazivalo na to da je otac deteta van svake sumnje Andrej. Čak izmišlja tobožnju propalu veridbu kneza Sergeja u tom periodu, istovremeno ljubomorno čuvajući preimućstva koja joj donosi kao zaštitnik. Samu trudnoću će skrivati dokle god bude mogla, kako bi zadržala uloge i uticaj u teatru, naročito strepeći od careve reakcije. Završavajući zimsku sezonu, za buduću zamenu bira mladu Anu Pavlovu, sa zadnjim namerama i verujući kako je devojka, uprkos talentu, isuviše slaba plesačica da je na duže staze zaseni. Prevariće se, jer Pavlova preko noći postaje zvezda, u inat odsustvu jakog i kontroverznog zaleđa kao kod svoje prethodnice.

Porođaj u junu 1902. bio je težak. Dečak dobija ime Vladimir, po knezu, ali će ga nadalje svi zvati „Vova”. Pored nadimka, doživotno ga je pratila nerazrešena zagonetka očinstva. Iako je Matilda insistirala na tome da je Andrej biološki roditelj, mnogi savremenici su sa priličnom sigurnošću tvrdili kako je to bio Sergej, uostalom, zvanični staratelj koji je izdržavao i dete i majku. Za razliku od Andreja, sa kojim nije mogla da živi zbog odlučnog protivljenja njegove porodice, a u početku i čestih odsustvovanja uslovljenih školovanjem za vojni poziv, Sergej je uvek bio tu, obožavao dečaka, brinuo o njemu i, čim je to bilo moguće, 1911. godine ga zakonski priznao kao svog sina. Kasnije će biti opaski kako je Vladimir izgledao potpuno isto kao knez imenjak, a u vreme revolucije su se mnogi pitali nije li, ipak, carevo dete? U vezi sa tim, sigurno je samo jedno: Kšesinska u memoarima navodi kako je prvobitno želela da sina nazove Nikolaj, međutim, „iz više razloga, to nisam smela da uradim”. Pozivajući se na upadljivu razliku u temperamentima između carice i balerine, tvrdilo se kako je vladar sve do rođenja prestolonaslednika Alekseja (1904) tajno održavao vezu sa Matildom.

Sergej sedi drugi s leva, u sredini je mali Vladimir, Matilda i Andrej s kraja prvog reda

Kada je 1903. u Ermitažu obeležavana godišnjica osnivanja Sankt Peterburga, upriličen je gala koncert u sklopu tematskog bala. Prema brižljivom planu, Šaljapin je otpevao čin iz „Borisa Godunova”, a Pavlova odigrala čuvenu scenu Kraljevstvo senki iz „Bajadere“. Ogročena što su je ponovo isključili, Matilda krivicu pripisuje caričinom namernom odabiru programa. S druge strane, ona sama postaje meta optužbi Marijusa Petipe zbog debakla baleta „Magično ogledalo“ (delimično zasnovanog na bajci o Snežani i sedam patuljaka) i raskida njegove saradnje sa ruskim teatrom koji je usledio, nakon pola veka. Njihov odnos je inače bio prilično dvosmislen, tako da je maestro, s jedne strane, visoko cenio talenat i tehniku balerine, ali je prezirao kao osobu, u dnevnicima je čak nazivajući „gadnom malom svinjom”.

Na šest nedelja dugoj turneji u Beču, aplaudiraće joj car Franc Jozef, prvi put prisutan u pozorištu nakon sinovljevog samoubistva. Iako odbija ponudu ugovora koji je podrazumevao pet nastupa u Njujorku, kada američka zvezda Isidora Dankan krajem iste godine bude igrala u austrougarskoj prestonici Matilda će biti zaprepašćena razlikom u odnosu na rusku školu (Dankanova je bila poznata po inovacijama, plešući bosa i u grčkoj tunici), frenetično pozdravljajući njeno izvođenje valcera. Navodno se čak popela na stolicu šaljući ovacije. Isidoru će ugostiti već naredne godine, najpre odvođenjem na sopstveni nastup, a zatim u petrogradskom domu. Iznenađena luksuzom Marijinskog teatra, Dankanova o Matildi iznosi sledeći utisak: „Veoma simpatična, sićušna dama, s vratom ovijenim perlama, umotana u sablju s dijamantima koji su visili sa njenih ušiju“.

Isidora Dankan

Iz revolta zbog odbijanja da se balerinama povećaju zarade, kapriciozna diva iznenada odlučuje da se povuče 1904., što joj pruža izgovor za još jedan gala koncert. Tokom velikih nereda usled štrajkova koji će sledeće godine uzdrmati prestonicu, sa Andrejem i Vovom se privremeno seli u Kan. Kako, budući nevenčani, nisu imali prilike da provode sve vreme zajedno (njegov brat je zbog veze sa dvaput razvedenom ženom proteran i razbaštinjen), Andrej i Matilda na jugu Francuske kupuju vilu koju su uredili prema svojim potrebama i nazvali „Alam“ – što je anagram poljskog nadimka Kšesinske. Dok im tužni, usamljeni Sergej šalje novac, par napokon neometano uživa, a njihov dečak se igra sa Rokfelerovim nećakom.

Po povratku kući, sačekaće je završni radovi na novoj vili, za kojom je osetila neodoljivu potrebu kako bi otvorila fazu života posle cara, koji joj je obezbedio dotadašnji dom. Naravno, distanciranje nije bilo tako lako, pa urbana legenda glasi da je u sledeću rezidenciju sredstva takođe uložio Nikolaj II, izgradivši tajni prolaz ispod Neve kako bi neopaženo mogao da dolazi iz Zimskog dvora. Gradom se pronose šaljivi stihovi: (u slobodnom prevodu) Kao ptica preletela si scenu, ne štedeći noge otplesavši do palate. Izgradnja zdanja u art-nuvo (secesionističkom) i bečkom jugend stilu, prema projektu austrijskog arhitekte Aleksandra fon Hohena, trajala je od 1904. do 1906. godine. Kuća od sivog i crnog granita odmah je fotografisana za ilustrovane žurnale, postajući prestižno mesto priređivanja sedeljki i koncerata. Vlasnica je posebno volela maskenbale, kada je mogla neometano i neobavezno da flertuje. Među slavnim posetiocima nalazile su se Isidora Dankan i Sara Bernar (kojoj je pomogla da nabavi psa, ruskog hrta „barzoja“), a Nižinski izjavljuje: „Bogu hvala, u Petrogradu postoji samo jedna Kšesinska, jer bi između biranja poklona i davanja napojnice njenom batleru i ovako ostali doživotno dekintirani!“ Posle boljševičke revolucije, raskošne žurke održavane kod Matilde nazivane su „orgijama (...) za mlade maturantkinje baletske škole“, namenjenim prevashodno traženju bogatih zaštitnika, po uzoru na primer domaćice.

Kao još jedan u nizu velikodušnih gestova, Sergej joj 1909. obezbeđuje električnu energiju za daču, čime se nije mogla pohvaliti čak ni carska rezidencija u Peterhofu. Njegova pažnja bila je kao po pravilu jednosmerna. Štaviše, izbija prilično veliki skandal kada policija u podrumu Matildine gradske kuće pronalazi revolucionarnu literaturu i ugovore o nabavci oružja. Iako se odmah pozvala na Sergeja, prilično će ga naljutiti tim (neopravdanim?) postupkom, a dugo posle toga pratiće je sumnje u špijunske aktivnosti. Neobične praznine u njenoj biografiji tokom jeseni 1910. pa sve do leta 1911., kada se odmarala u Streljni, navode pojedine istraživače da sumnjaju kako je, s obzirom na carev boravak odvojeno od porodice, kći iz drugog braka Josifa Kšesinskog, Selina, zapravo više od Matildine omiljene bratanice. Zanimljivo je da će Selina kasnije i sama postati balerina, čime su u jednom trenutku čak tri generacije porodice Kšesinski bile aktivne na sceni (i Feliks i Josif su igrali do duboke starosti). Nagađanja o skrivenom potomku poslednjeg cara loze Romanovih prihvata Adrijen Šarp u romansiranoj priči „Careva balerina“ (Aleksandrin prikaz OVDE), u originalu odvažno naslovljenoj „Istiniti memoari male K“ (The true memoirs of Little K).

S vremenom, svoje angažmane sve više pretvara u ekskluzivne: bira uloge, odlaže pojavljivanja tako da je se gledaoci užele, a prodaja karata „eksplodira“. U svakoj prilici „podmeće nogu“ ostalim koleginicama, sa izuzetkom onih koje darežljivo uzima pod pokroviteljstvo, kao Tamaru Karsavinu. Poznat je incident iz 1906. kada je, zbog oduzete uloge Lis u svojoj prvoj i stoga naročito dragoj predstavi, pustila kokoške na binu, ne bi li pokolebala Olgu Preobražensku – naravno, bezuspešno. Veoma disciplinovana, uoči svakog nastupa praktikovala je istu rutinu u vidu sati i sati treniranja, odlazaka na spavanje u 22 h, redovnog merenja kilaže i sprovođenja rigorozne dijete. „Čitav dan umirem za kapljicom vode, ali neću piti pre igre“, otkrila je Karsavinoj. Posebno za nju, kreirana je tutu-suknjica koja vizuelno izdužuje noge, Matildinu odvajkadašnju slabost. Ni posle obeležavanja dvadesetogodišnjice scenske aktivnosti nije pokazivala želju da se povuče, što je, uostalom, sasvim razumljivo imamo li u vidu da se njen otac Feliks kao sedamdesetogodišnjak još neumorno pojavljivao u predstavama. Prozvali su je crnooka đavolica baleta usled beskrupuloznog svrstavanja na stranu struje tradicionalista, nasuprot sledbenicima inovacija – istini za volju, više radi razračunavanja sa ličnim neprijateljima nego privrženosti nekakvim idealima. Ovo će posebno obeležiti turbulentan odnos sa dvojicom novih saradnika, vesnicima progresivne struje ruskog baletskog pokreta.

Prvi je njen vršnjak, svestrani Sergej Djagiljev, najpre asistent direktora Carskih pozorišta (spomenutog Sergeja Volkonskog) i urednik njihovog zvaničnog godišnjaka, potom kritičar, impresario i osnivač buduće trupe „Balets Russes“ usmerene na internacionalno promovisanje ruske umetnosti. Pored toga, bio je verovatno jedini predmet neuspeha Matildinog zavođenja (nimalo čudno, s obzirom na široko poznatu homoseksualnu orijentaciju) i neko s kim će kontinuirano prolaziti kroz različite, naizmenične faze sukoba i pomirenja. Njegov ljubavnik, a novi partner Kšesinske, postaje mlada senzacija, izvanredan plesač i koreograf (ne manje značajno, takođe Poljak poreklom) Vaclav Nižinski. Matilda je obožavala da igra sa njim, uvek insistirajući na tome da rade u paru, čak i nakon što ga 1911. Marijinski teatar otpušta zbog „skandaloznog“ kostima koji je nosio u „Žizeli“, a još više usled umetnikovog odlučnog odbijanja da se izvini.

Pavlova i Nižinski
Sa njima će osetiti malo više međunarodne scene i, uprkos čvrstom držanju za sigurno uporište u nacionalnom teatru, proširiti ambicije izvan granica domovine. Ipak, Matildina duboka povezanost sa ruskom carevinom obeležiće svaki korak koji bude preduzela u malo drugačijem pravcu. Čak i gostujući u Londonu kao deo Djagiljevljeve trupe, pažnju privlači više vlastitom reputacijom i nakitom nego plesačkom veštinom – nimalo začuđujuće, budući da je na bini nosila Faberžeove dragulje.

Prilikom obeležavanja tri veka vladavine dinastije Romanov (1913), izvedena je Glinkina istorijska opera „Život za cara“, u čijem drugom činu Matilda pleše mazurku. Carica je na polovini nastupa, vidno uznemirena, napustila ložu. Drugi put će, sada pred carem i mladim vojvotkinjama Olgom, Marijom i Anastasijom, Kšesinska nadahnuto izvesti ples Esmeralde naočigled kapetana Febusa i njegove verenice, koji je, inače, uvek posvećivala Nikolaju.

Slično većini pripadnica visokog društva, s početkom Prvog svetskog rata otvara bolnicu u velikom stanu zakupljenom nedaleko od svoje kuće. Pošto nije bila obučena medicinska sestra, svoj doprinos je pružala pišući pisma u ime vojnika, finansijski pomažući njihove porodice i, nešto kasnije, započinjući mini-turneju po provinciji sa ciljem podizanja morala u narodu. Pod ratnim okolnostima će obeležiti četvrt veka karijere – dok kritika piše: „Njen talenat je poput neuništivog mauzoleja!“, ostvaruje joj se želja da, sa 44 godine, prvi put zaigra glavnu ulogu u „Žizeli“. Međutim, zima 1917. označava početak kraja bezbrižnog života. Matildine ekstravagancije sve više smetaju već usijanoj atmosferi pred nerede. Ignoriše mnoga upozorenja kako bi bilo najpametnije napustiti Petrograd, a proučavaoci primećuju da je tih dana „nakon carice, veoma moguće bila naomraženija žena“. Koliko je neozbiljno shvatala probleme u najavi, pokazuje podatak da samo noć uoči izbijanja revolucije organizuje zabavu. Pred zvanice je tim povodom razmetljivo iznela sve dotad zaključane dragocenosti: na stolove su postavljene srebrne vaze sa cvetovima nezaboravka, čipkane salvete za svakog gosta, escajg od porcelana iz Limoža... Bio je to poslednji pokušaj negiranja sve očiglednijeg urušavanja starog sistema bez koga joj se činilo da neće moći preživeti.

Kada je postalo jasno kako više nema izbora ukoliko želi da sačuva živu glavu, u kofer pakuje samo „sitne dragulje“ (procenjene na „tričavih“ dva miliona rubalja!), Nikolajeva pisma i poslednju potpisanu fotografiju (koju je 1903. shvatila kao znak izmirenja), uz očevu ikonu tzv. „Crne Bogorodice“ iz Čenstohove. Brilijante je čuvala kod Faberžea sve do predvečerja revolucije, kada je čuveni juvelir, u strahu od predviđene konfiskacije, zamolio da ih uzme natrag. Premeštani su od trezora do trezora, često prijavljivani po znatno nižoj vrednosti od realne, da bi im se nakon Matildinog odlaska u emigraciju izgubio svaki trag. Legenda kaže kako je, napuštajući Rusiju, od čitave luksuzne kolekcije nakita ponela jedino „par Faberžeovih manžetni“, kojima će kapetanu parobroda platiti smeštaj za sebe i sina. Sergej Mihailovič je, navodno, toliko dobro sakrio dragulje i umetnine do njenog povratka, da još i danas mnogi lovci na bogatstvo tragaju za njima.

Matilda, Vova i njihov pas privremeno utočište pronalaze u stanu glumca Jurijeva, odakle će par dana kasnije uz najveći oprez preći kod Josifa Kšesinskog. Za to vreme, rezidencija u Dvorjanskoj 2/1 B je zaplenjena i opljačkana; vrata će revolucionarima već narednog jutra otvoriti ekonomistkinja Rubcova, sa rečima: „Uđite, uđite, ptičica je odletela!”. Po hapšenju članova careve porodice, započinje snažna antiromanovska propaganda kojom biva neizostavno obuhvaćena i Kšesinska, Nikolajeva konkubina, nemački špijun, simbol sada prezrenog, starog režima. Kada se situacija, naizgled, donekle smirila, odlazi na lice mesta, uverivši se kako nijedna palata nije strašnije vandalizovana od njene – između ostalog, zbog glasina o skrivenom blagu. Sada su se u privatne prostorije uselili štab boljševika i redakcija „Pravde”, ne krijući kako im naročito odgovaraju odličan strateški položaj i veliki trg ispred kuće, kao stvoren za mitinge (sa balkona će Lenjin održati nekoliko važnih govora). Matilda poslednje napore ulaže u, sasvim uzaludna, obraćanja ministru Kerenskom i pokušaje da vrati svoju imovinu, ujedno pokrećući istragu o nestalom pokućstvu. Stalno pod prismotrom i u pripravnosti zbog iznenadnih pretresa, odbija Sergejevu prosidbu, iako je prepuštena sebi usled Andrejevog odsustva (bio je uveliko na zapadnom Kavkazu, u relativno mirnoj zoni, zbog lečenja bronhijalnih problema) i odbijanja njegove porodice da ih primi (pre svega majka, vojvotkinja Marija, nikada neće prihvatiti ljubavnicu svog najmlađeg sina). Biće primorana da se još jednom, „bleda kao krpa”, pojavi na pozornici, ovoga puta pred vojnicima suprotstavljene strane, odigravši „Ruskuju“ Čajkovskog – kako je kasnije isticala, svoju labudovu pesmu.

Boljševici zauzimaju vilu Kšesinski

U julu 1917. se Matilda i Vova napokon povlače u banju Kislovodsk, gde ih je čekao Andrej, ali im je i dalje bilo zabranjeno da se usele kod njega. Pored Matildine dugogodišnje fobije od mraka, sada joj stalna pratnja postaju strepnja nad sudbinom bližnjih ostavljenih u Petrogradu, užas zbog izvesnosti siromaštva, strah od gladi i boljševika, ispred kojih se povlače preko stepe. Na Krimu će, ipak, sklopiti jedno krajnje neobično prijateljstvo – sa maserkom Blum, jevrejskom saradnicom Lenjina. Rusiju zauvek napušta u februaru 1920. parobrodom „Semiramida”, koji se posle dvadeset osam dana duge plovidbe zaustavlja na sigurnom tlu Venecije. Sa nevericom i zakašnjenjem, do begunaca dopiru vesti o brutalnim ubistvima Nikolaja i njegove porodice, kao i drugih srodnika Romanovih, uključujući kneza Sergeja. U času smrti, kod njega je pronađen medaljon sa Matildinim portretom i ugraviranim „21. avgust – Malja – 25. septembar“, datumima nepoznatog značenja. Da li ju je pekla savest, nikada nećemo saznati, tek, žena koja je još nedavno „žarila i palila“ carskom Rusijom, našla se u egzilu sa svega dve haljine (oskudica naročito vidljiva pri poređenju sa bezobrazno raskošnim toaletama dobavljanim iz Pariza!) i jasnom potrebom da nastavi dalje.

U početku se stacionirajući na jugu Francuske, troše Andrejevo nasledstvo i oslanjaju se na Matildinu promenljivu kockarsku sreću. Omiljena aktivnost joj postaje rulet u Monte Karlu, gde su je, prema određenim izvorima, prozvali „madam 17“ zbog broja na koji je uvek stavljala ulog, u spomen na poslednju godinu kod kuće. Sa razočarenjem otkriva da su pisma koja joj je car slao spaljena zajedno sa stanom u koji ih je sakrila, bežeći od revolucije: biće da je, pored gubitka predmeta od velike sentimentalne vrednosti, pogodio nestanak nesumnjivo značajnog faktografskog izvora za memoare o kojima već tada počinje da razmišlja. Po selidbi u Pariz, smrt „zle svekrve“ omogućava da 1921. u ruskoj crkvi konačno sklopi brak sa Andrejem, ponevši titulu „princeze Krasinske“. Iako katolikinja, četiri godine kasnije preći će u pravoslavnu veru, na krštenju uzevši ime Marija. Bračna vernost joj, ipak, neće biti toliko bliska: u dvoboju na koji je izazvao njenog ljubavnika, dvadeset godina mlađeg baletskog partnera Pjera Vladimirova, Andrej će suparniku poslati metak u nos.

Sa sinom (stoji) i suprugom
Matildina ogromna volja za životom, energija i vitalnost, pokreću je da 1929. otvori plesni studio u francuskoj prestonici, zahvaljujući kome će u narednim decenijama izdržavati muža i sina (potpuno nevične snalaženju u „stvarnom svetu“; ovo je naročito važilo za oduvek prezaštićenog Vladimira). Upamćena je kao izuzetno posvećen predavač, voljena od strane svojih mladih učenica različitih nacionalnosti, među kojima će se pojedine kasnije vinuti do zvezda, poput Margo Fontejn. Novac od zarade šalje i Josifovoj porodici, koja veoma teško živi pod Staljinovim režimom. Sa 64 godine zaplesaće još jednom „Ruskuju“ u londonskom Kovent gardenu, a oduševljeni mediji svaku njenu kasniju posetu prate sa punom pažnjom.

Andrejev morganatski brak bez promene skandalizuje rusku emigraciju, tako da Matildu poslednji ogranci dinastije Romanov odbijaju da prihvate, mada su njoj i sinu dodelili formalnu titulu kneževa Romanovski-Krasinski. Na sve to, odmalena razmaženi Vova će se upetljati u profašističku, monarhističku organizaciju iza koje se zapravo krila ruska tajna služba nameračena da „lovi“ poslednje Romanove. Danak ovom nepromišljenom povezivanju platiće pošto ga u Drugom svetskom ratu Nemci budu uhapsili zbog sumnji na „prosovjetsku“ aktivnost, pa provede četiri meseca u zarobljeništvu. Novi rat teško pogađa čitavu porodicu. Uprkos smanjenom broju polaznika, sada svedenom jedino na Parižane, Matilda drži časove pod restrikcijama struje i grejanja, policijskim satom, svesna kako im je to jedini izvor prihoda. Brat joj umire 1942. tokom opsade (tada preimenovanog) Lenjingrada, koji nikada nije ni pomišljao da napusti. U posleratnim godinama, Kšesinska će setno govoriti: Volim noći, zbog divnih snova o mom nekadašnjem životu.

Uprkos svim lomovima, za još nekoliko decenija će nadživeti Djagiljeva, Pavlovu, Nižinskog, pa i svog vernog saputnika Andreja. Mada je te 1956. godine zapisala: Moj bajkoviti život se, sa njegovom smrću, približio kraju; prvi put bez nekog od Romanovih pored sebe prevaliće još punih petnaest leta. Mučena artritisom, nakon nekoliko operacija oslanjaće se na štap, ali je ni to neće zaustaviti da svakoga jutra metroom žuri u studio. Kao nepriznavana udovica, nije imala nikakav nasleđeni prihod, a Vovina trgovina vinom obezbeđuje im tek delimična sredstva, tako da će istrajavati sve do 1965. Međutim, usled dva pretrpljena šloga (od kojih se neobično brzo oporavlja, ali uz velike finansijske izdatke) i ozbiljne novčane krize, primorana je da proda baletsku školu, a dragocena pomoć joj stiže od Hauarda Rotšilda i nekadašnje učenice, Dajane Guld-Menjuhin. Sve vreme je sa njom živela sestra, Julija, takođe dugog veka (navršene 102 godine). Zajedno, dve žene su činile živu sliku minulog, odavno arhaičnog sjaja jednog dalekog carstva i iščezle epohe.

Značajno je spomenuti ulogu Andreja i Matilde u „aferi Anastasija“, o kojoj je pred kraj balerininog života sniman dokumentarni film. Naime, kada je sredinom dvadesetih godina Evropu potresao slučaj navodne preživele kćerke Nikolaja i Aleksandre, njegov rođak i bivša ljubavnica su, posle susreta, tvrdili da Ana Anderson (kasnije dokazana prevarantkinja) zaista može biti Romanova. Na pritisak ostatka porodice, knez je obustavio privatnu istragu, ali će Matilda sve do smrti zadržati stav kako Andersonova „ima careve oči“.

Sopstvene će zauvek sklopiti 6. decembra 1971., u 99. godini života. Vova je preminuo 1974. i uz roditelje sahranjen na ruskom groblju Sen-Ženevjev-de-Bua, u Parizu.


Sve do ranih devedesetih, širom Rusije će biti zabranjeno samo spominjanje imena Matilde Kšesinske. Tek u poslednjih par decenija, sa otvaranjem arhiva, dekonstrukcijom mitova i neophodnom vremenskom distancom, počinju da se stvaraju pravi uslovi za objektivno, uravnoteženo sagledavanje lika i dela ove uzbudljive ličnosti. Da li se radilo o koristoljubivoj ženi prilično labavog morala, čija je karijera prevashodno izgrađena zahvaljujući brzo i pametno uspostavljanim vezama? Ili, pak, govorimo o borcu za opstanak bez obzira na sve, sa talentom i strašću prema igri koji su često ostajali zasenjeni pratećim, daleko intrigantnijim detaljima njenoga života? Za svaku od mogućnosti postoji dovoljno uporišne argumentacije, no, jedno je sigurno: „careva metresa” trajala je iznenađujuće dugo nakon uništenja sveta iz kog je ponikla i u kome doživljava najblistavije uspehe. Nikada, ipak, nije prestajala da se, kroz sećanja i snove, vraća vremenu kada je sa prozora svoje devojačke garderobe u Krasnojem Selu posmatrala carevića dok odjahuje niz put, što njenoj dugoj, na momente istinski mučnoj i (usled realne nedopadljivosti velikog dela karaktera glavne junakinje) često iritantnoj priči, daje neobično romantičan, čak iskupljujući ton.

* Korišćeni izvori:

1. Coryne Hall – Imperial dancer: Mathilde Kschessinska and the Romanovs, Sutton Publishing: 2005.

2. Milan Milošević – Poslednja igra Matilde Kšesinske u Petrogradu 1917.; „Vreme“, broj 1365, 2. februar 2017.

3. imperial-russia.tumblr.com

4. a-romanov-tribute.tumblr.com