субота, 21. новембар 2020.

Subota sa knjigom: „Kucanje na vrata kule”

piše: Isidora Đolović

Poslednjih godina (što nikako ne smatram pohvalnim) retko čitam poeziju, još ređe savremenu. I kada se prihvatim stihovane forme, obično to budu tradicionalniji, barem par vekova mladi primeri iz žanra. Pa, ipak, usuđujem se da odgovorno tvrdim par stvari: pesništvo kao „suviše komplikovano i hermetično“ za razumevanje; utisak da se Miljkovićevo predviđanje danas ostvarilo na loš način; kao i toliko izlizana, ničim dovoljno ubedljivo podržana floskula o pomodnoj dominaciji „ženskog pera“, trivijalizuju stvarno stanje. Istina je možda samo da tokom minule decenije veći broj pesničkih glasova lakše dolazi u vidokrug šire publike i među njima je, napokon, izjednačen broj stvaralaca oba pola. Ali, stoji i to da umetničke delatnosti nikad nije dovoljno, stoga vredi pozdraviti i podržati svako novo treperenje u kreativnom sazvežđu. Uostalom, ni traga spomenutim banalnostima nema u izrazu banjalučke poetese Vladane Perlić, uprkos činjenici da se radi o mladoj umetnici. Zbog toga, između ostalog, verujem kako njena debitantska zbirka „Kucanje na vrata kule“ (Zavod za proučavanje kulturnog razvitka Beograd, 2020) i te kako zavređuje da se napravi poneki lični čitalački izuzetak.

foto: Vladana Perlić

Pored toga što retko i bojažljivo pišem o savremenim domaćim autorima, isto važi za recenziranje dela ljudi koje lično poznajem. Ne zato što strahujem od prevage subjektivnosti – sa time zaista nemam problem, već iz jednostavnog razloga: takve situacije sa sobom nose dvostruko veću odgovornost nego inače. Imala sam priliku i zadovoljstvo da ispratim autorkine prve, prozne korake u svetu pisane reči, stoga je ovom zbirkom moj entuzijazam na mnogo načina opravdan, ali i prijatno dopunjen. Još tada sam istakla kako, u skladu sa svojim imenom i prezimenom, ona vlada rečima i niže ih elegantno poput perli, te da bi bilo dobro upamtiti isto, znakovito ime. U međuvremenu, njen izraz se tražio, oprobavao, brusio i razvijao, primetno sazrevajući, ali ne gubeći na početnoj prepoznatljivosti. Uticaj isprva pripovedačke orijentacije ostao je dosta snažan, oblikujući pesme kao svojevrsne narative i dajući zbirci, kao celini, čvrstu strukturnu i kompozicionu osnovu.

Zbirka je objavljena kao deo pesničke nagrade „Novica Tadić“ čiji je Vladana (inače, po obrazovanju diplomirani profesor francuskog jezika i književnosti, takođe i već afirmisan prevodilac) ovogodišnji laureat. Sadrži pet tematski grupisanih ciklusa: 1. Izvod iz porodične mitologije; 2. Nestvarne djevojčice; 3. Zagubljena pošta; 4. Šepave ljubavi; 5. Samo jecaj spasava bića. Naslovi zbirke i drugog ciklusa inspirisani su opusom zagonetne, danas bezmalo zaboravljene jugoslovenske pesnikinje Marije Čudine, čiji su stihovi takođe odabrani za moto.

Vodeći lajtmotiv je, kako se čini, traganje. Kroz deklarativno odricanje, nonšalanciju, izokretanje ili dekonstrukciju (sve u zavisnosti od izabranog lirskog glasa), zapravo se probija čežnja za postizanjem celovitosti i pronalaženjem smisla. U dubini grotesknog sveta još postoji iskonska potreba da se osvesti i na sunce iznese njegova zatomljena lepota. Ipak, najviše oduševljava sam način na koji je dočarana ova, pre svega umetnička žudnja: čitavim nizom naoko nespojivih registara, tonova, stilskih finesa, koji održavaju zbirku na nivou stalne znatiželje za sledećim obrtom ili iznenađenjem.

Prva celina, „Izvod iz porodične mitologije“, obeležena je vremenitošću, poreklom i odvajanjem. Pesma koja otvara zbirku, „Dolce vita“, interesantan je spoj primetne inspirisanosti ranim Crnjanskim i njegovim sumatraizmom zarudelih šuma, svežih obzorja u daljini – sa prljavom, unižavajućom realnošću u koju su uronjeni snovi, džepova ispunjenih kamenjem. Uvodni stihovi: Sve što sam željela bilo je da odem. / Borila sam se da odem. / Kad je najzad stigao taj dan, nije mi se išlo. (str. 9), mogli bi, zapravo, rezimirati sveprisutno osećanje. Pesme „Život prije nas” i naročito „Moji roditelji“ (sažeta, poentirana, nesvakidašnje komična usled preokrenute perspektive iz koje se pristupa „sasvim običnoj“ temi), bave se spomenutim odnosom prema nasleđu i prolaznosti, ali i ponavljanju ili, još bolje, obnavljanju životnih ciklusa. „Vatre ivanjske“ dolazi kao eksplozija, ubedljiva, u izvesnoj meri šokantna tematizacija potisnutih sećanja na zlostavljanja i traume iz detinjstva, iskazanih onim neizgovorenim, ali u svesti lirskog subjekta nikad življim impulsima, kako ličnim, tako i empatijom dosegnutih, u drugima.

foto: Vladana Perlić
Rečnik, jedna od Vladaninih jakih strana, bogat je i raznovrstan, u stalnom smenjivanju stilova, izvora nadahnuća čije odjeke prepoznajemo i kojima se poigrava: od visokog do razgovornog, od naracije u epskom (pripovednom) stilu do bizarnog, zaumnog, pristiglog direktno iz domena podsvesti. Tek što vas uvede i navikne na jedan manir, iznenadiće promenom u izrazu, a da ipak nijednog trenutka ne dolazi do nesklada.

Nestvarne djevojčice“, druga celina zbirke, povezana je motivom ženskog traženja ekspresije u okolnom svetu, u sopstvenom telu, umu, srcu, na jeziku. O tome kako nas (drugi) vide, kako mi sami želimo (i postižemo) da budemo shvaćeni, a šta to izmiče svakom pojmljenju:

Začudili biste se da znate šta su sve prosječni ljudi

Spremni učiniti da dovuku malo magije u svoj život.

Čak i onda kad to znači da će neko gorjeti na lomači.

Ili možda naročito onda?

Nisu li tako vještice rođene?

(„U bijelim rukavicama, str. 24)

Tako, recimo, pesmu „Posjedi Markize de Luna“ odlikuje neverovatno barokni štimung, dok „Sveštenica“ izražava autoironičnu, patetike sasvim lišenu, a ipak jasnu čežnju: više se ne batrgam, ne ljutim i opraštam nebu. / žao mi je mog nikad proživljenog djevojaštva. / pa svoje posljednje dane među laicima ukrašavam jednom skromnom suzom i pregrštom svitaca /  koji formiraju nimbus oko moje glave. / sve je u redu sad. / spremna sam da postanem sveštenica. (str. 31).

Treći, vrlo moguće najzanimljiviji ciklus „Zagubljena pošta“ osmišljen je u obliku prepiske, uglavnom jednosmerne i sa nizom različitih adresanata.

Zagubljena pošta

Moj đed je bio poštar. To svi znaju.

Ali samo ja znam da je bio i lopov.

Uža specijalnost: kradljivac ljubavnih

pisama. Povjerio mi se prije nego što će

umrijeti. Uzme kovertu, okrene je

ka suncu, ako mu se učini da unutra

vidi jedno „volim“, krišom ga trpa u

džep i hitro odlazi sa mjesta zločina.

Sa razglednicama nije morao ni da se

pomuči. Istina, nekad bi omašio. Ono

za šta je vjerovao da je ljubavno pismo,

ispostavilo bi se da je ucjena. Ono za

šta bi mu se učinilo da je objava rata,

ispostavilo bi se da je narudžba buketa.

Kao i sa srcima ljudi, ni sa poštom se

nikad ne zna. Zato, govorio je đed, te

dvije stvari valja krasti naveliko i nećeš

pogriješiti.“

Naslovna, šarmantna minijatura otvara celinu i anegdotskim karakterom kreira neku vrstu izneverenog očekivanja od onih koje slede: plodova narušene, iskrivljene i u nekim slučajevima opsesivne strasti pošiljaoca (kao što je slučaj naročito ubedljive „Pismo jednog obožavaoca“). Uopšte, za čitavu zbirku važi da svaka pesma kao jasan, zasebni narativ uvodi u problematiku konkretnog slučaja, mini-povest, nečiju tačku gledišta.

Četvrti ciklus naslovljen „Šepave ljubavi“ tretira razdeljenost nasuprot potrebi, ono što recenzent Milomir Gavrilović imenuje kao rasap, na simboličkom planu aludirajući ne samo na manjkavu, već i demonsku prirodu naklonosti. Podsticaj za stihove iz ove grupe pesama pretežno su rastanci i spajanja, odlasci i vraćanja, počev od preciznog, varljivog –  a konačnog i sjajnog „Džetlegakoji prenosim u celini:

kad dođem iz francuske sve će biti drugačije životi će nam se promijeniti navike postati zdrave kad dođem iz francuske vodim te u

onaj skupi restoran znaš onaj pored rijeke onaj

u koji smo toliko puta htjeli ući i probati hobotnicu ali uvijek smo na kraju zaključivali da ima

boljih načina za trošenje novca

poslije je novac (čudno je to s novcem) nestajao sam od sebe misteriozno nikad ga nije bilo viška kad dođem iz francuske iz francuske

kad dođem sve će poprimiti drukčije boje

zvijezde će se iščašiti a ja ću imati dovoljno volje i ljubavi da ih postavim tamo gdje je najbolje za nas naučiću da vozim skejtbord i otputovaću na fidži

ma samo čekaj da se vratim iz francuske kad se vratim iz francuske napraviću stoj na glavi i okrenuti svijet naopačke još jednom potvrđujući

svoju svemogućnost a la brus li

samo se treba vratiti iz francuske čekaj me čekaj još samo malo čekaj me vratiću se nekad

iz francuske ne mogu zauvijek ovako između svjetova bože moj

već trinaest mjeseci kako sam doputovala kući ja nikako da se vratim

iz francuske

...preko „Postholivudskog scenarija“ koji elokventno, promućurno i nemalo gorko razmatra partnerske odnose u kontekstu „stvarnog sveta“ ogoljenog od svih romantizovanih, spolja nametnutih slika; pa sve do, mojoj malenkosti omiljene „Čet Bejker, večeras, samo za moje uši“. Ono što osvaja kod pesme koju navodim njena je potpuna atmosferičnost, koja obuzima već sa prvom strofom:

Dok pijuckam mate

gledam kroz umrljani prozor

ovaj jadni i tihi kraj po kojem se igraju

večernje senke umjesto djece

gdje su djeca?

pola ih zarađuje hljeb u tuđini

pola ih se preobrazilo u

automehaničare čistačice prodavačice lokalne

                                            kavgadžije pijanice

i ko zna kakva još fantastična stvorenja. (str. 51)

Sve je stalo na nešto manje od tri strane: realnost sa socijalnim motivima, maštarije sa prizvukom Crnjanskog, uspomene, kajanja i živ (da življi ne može biti) doživljaj nekog plavog sutona u kome sve to dolazi pred oči mislima prepuštenog lirskog subjekta. Postoji mnogo čudne praznine koja se preteći, poput crne rupe širi dušama lirskih glasova, koja god uloga da se zauzme – na šta dodatno ukazuju multifokalizacija i uspelo prebacivanje iz jedne svesti u drugu. I pored izraženih motiva daljine, putovanja, bekstva, sugerisana je istovremena ukotvljenost. Na ovakvoj umešnosti se poznaju posvećenici pera.

autorka (foto: iz lične arhive Vladane Perlić)

Sledeći presudan momenat kojim vas Vladana „kupuje“ sastoji se u poentiranju svega dosadašnjeg, kroz zaključenje pesme „Mala ljepota“. Ono glasi:

(...) Mora se biti konstantan.

Ako treba, iščupati komadić vlastitog srca i njime

Zalemiti pukotinu u tuđem srcu, mora se, mora se

Spasti svaka ljepota, ma koliko mala, u suprotnom,

Izgubljeni smo. (str. 55)

Nakon toga, a bez problema bismo citirano mogli izdvojiti i štampati kao samostalnu stihovanu crticu, nastupa izvesna vrsta smirenja. „Bog pravde“ je pesma koja rezimira – ne i okončava –lajtmotivsku potragu, ostavljajući nedoumicu sa otvorenom mogućnošću iznalaženja vlastitih rešenja. Epiloško, autopoetičko „Kažnjavanje reči“ vraća nas flegmatičnijem modusu raspoloženja, u kome završavamo prvu, sigurno ne i poslednju, čitalačku „vožnju“ kroz pesnički prvenac Perlićeve. Čitajući zaista „u jednom dahu“ (što za poeziju nije uobičajeno i, kada se desi, može biti samo pohvalno), primetićemo prevashodno raznovrsnost koja proizvodi takav efekat.  Zbirka pred nama poseduje svežinu mladosti i sklad dobro savladanih, jedinstvenošću svog bića obojenih lekcija iz stihotvorstva. Do poslednjeg reda sve staje na svoje mesto i vidimo kako se nijedna jedina slika nije tu našla tek tako, bez razloga. Svaki detalj je primetno dobro promišljen, pažljivo uobličen i na svoje mesto složen, a da to ne znači usiljenost, izveštačenost ili bilo kakvo forsiranje. I kada provocira ili se buni, obmanjuje ili nam naprosto nešto ispoveda, svaka od pesama to postiže krajnje prirodno, doraslo davno postavljenoj misiji: da animira i – (intelektualno, emotivno) aktivira, istovremeno kršeći ili preinačavajući svaku zadatost u neočekivani obrt ili dosetku.

Ako je suditi prema datim poetskim vesnicima, na književni rad Vladane Perlić valja najozbiljnije računati, obratiti pažnju i, naravno, sa mnogo iskrene znatiželje iščekivati dalja autorska oglašavanja. Prilika za to javlja se već ovih dana: u izdanju LOM-a pojavila se njena nova zbirka, o kojoj ćemo nekom narednom prilikom.