piše:
Isidora Đolović
Proletošnja
izolacija donela mi je, kao i, verujem, mnogima, izvesne poražavajuće spoznaje
u vezi sa ukućanima. Nažalost, „drugo“ i bliže upoznavanje sopstvene porodice
nije dovelo do toga da se više dopadnemo jedni drugima, ali zato sam se mnogo
puta razočarala i rastužila. Nije da odranije nisam bila svesna toga koliko su
mi najbliži ograničeni, puni predrasuda, podložni površnim procenama i
radikalnim stavovima, vikend-rasizmu, šovinisti, homofobi....takav je, budimo
iskreni, ogroman deo populacije Srbije. Ali, ranije se verovatno nisam toliko
obazirala, stalno trčeći za nekim svojim poslom; često nije ni bilo prilike da uopšte
dođemo do sličnih tema. Mnogo važnije za mene je to što sam shvatila da su tako
nazadne misli, čak i ako ih je dok sam odrastala (a, nerado priznajem, u blažim
tonovima JESTE) bilo i kod mene, sa obrazovanjem, promenom sredine i slobodnim
razvijanjem ličnosti odavno iskorenjene.
Istina
je da mi većina tradicionalno srBskih sklonosti oduvek izaziva nagonsku
odvratnost: inat, primitivni mačizam,
halapljivost, ljubav prema rakijici (alkoholu uopšte), kafani, narodnom melosu i
derivatima, navijačko „loženje“, idolopoklonstvo prema političarima i
sportistima, kult samih sebe i kompleks večite belosvetske žrtve, podložnost
verovanju alternativnoj istoriji i teorijama zavere, izokrenuta religioznost i
karikaturalna rusofilija. Nikada nisam volela ni pečenje i slaninu, šatorska
veselja, cmakanje tri puta u obraze, zvuk harmonike i trube (u folk žanru); nikada nisam mislila da su
Zapad i sve što nam odatle stiže „zlo“ – mada ih nisam ni preuveličavala (po
prirodi mi nije svojstveno odlaženje u bilo kakvu krajnost), niti da je (na ženi) bolje da ljulja nego da žulja; ne podnosim pivske stomake na muškarcima. Međutim, dok sam
bila dete koje nekritički, podražavajući odrasle, usvaja određene „stavove“,
bilo je dana kada sam znala da izrazim čuđenje zbog, npr. dozvoljavanja
gej-parade ili tolerisanja hrvatskih provokacija na račun građanskog rata. Više
je to teklo po inerciji, nego nakon ozbiljnog promišljanja: nije bilo mržnje,
niti agresivnih impulsa sa moje strane, ali – sramota me priznati – postojali
su odjeci zatucanih stavova kojima bi me usputno „ozračila“ okolina. Neki su
ostali zabeleženi u mojim prvim, krajnje nezrelim i banalnim tekstovima sa
bloga (koje sam naknadno ublažila), kao svedočanstvo toga koliko sam – srećom!-
sazrelila i prerasla početne okvire. Naime, uverena sam u to da nema „meke“
diskriminacije, kao ni „blage“ gluposti: čim postoji, makar u naznakama, mora
da se „sanira“ kao začetak bolesti, dok ne preraste u nešto ozbiljnije i gore.
Jedna
od tabu-tema u mojoj porodici tiče se LGBT populacije. Da mi je neko pričao
kako ću, iz bilo kog razloga, ikada, stati u odbranu Ane Brnabić, smejala bih
se kao luda. No, i to se jednom prilikom desilo: sedela sam kod babe, gledale
smo vesti (nažalost, ona retko preusmeri na neki drugi kanal osim „Pink“-a),
kad će odjednom: „Nemam ništa protiv ove Brndarićke (!), samo joj ne valja to
što je, kako bi se reklo, lezbejka.“ Prva reakcija mi je bila da zinem u
zaprepašćenju, jer sam sigurna kako baba, za svojih osamdeset godina, nikad
nije prevalila tu reč preko jezika. Onda sam iznenadila samu sebe otvorenošću i
efektnošću odgovora: „Ja, naprotiv, imam mnogo štošta protiv Ane Brnabić, ali
sve to ima veze sa njenim političkim opredeljenjima, postupcima i delom, a ne
privatnim životom. Da li je lezbejka ili ne, njena stvar. I, baba, nije sad to
nešto zbog čega je treba osuđivati: kao što mi, eto, volimo muškarce, ona voli
žene i šta sad? Takva se rodila.“ Još čudnije od činjenice da se izokola bavim
nečijom neuobičajenom seksualnošću u razgovoru sa sopstvenom babom, zazvučala
mi je njena rečenica: „Pa, i to što kažeš!“ Kasnije su me moji zezali da sam
„neverovatan lobista“ kad ženi sa sela, iz nekog drugog vremena i sa osmoljetkom, umem da tako jednostavno i
mirno objasnim kako ničije seksualno opredeljenje nije relevantno da bi ga
mrzeli ili kritikovali (naravno, podrazumeva se da ne mislim na razne, zakonom
kažnjive, devijacije).
Odatle
kreće čitav niz logičnih zaključaka, kakve bismo mogli ponuditi svakome, bez
obzira na nivo školovanosti i lične kulture, pa da smireno sačekamo eventualne
protivargumente. Recimo: to što je neko gej, ne znači da je promiskuitetan. To
što je neko drugi strejt, ne čini ga obavezno patrijarhalnim čuvarom porodičnih vrednosti. AIDS
(sidu) može dobiti i strejt osoba. Dete može da začne ili rodi i gej osoba, jer
im telesne funkcije nisu drugačije nego kod „običnih“. Muškobanjaste devojke
nisu „lezbače“, a neretko ćete naići na izrazito muževne homoseksualce.
Stereotipi, nažalost, obično bivaju stavljeni u prvi plan, što vodi
generalizaciji koja nikada nije dobra.
Lično, verujem
da svako od nas poseduje „mušku“ i „žensku“ stranu ličnosti, odnosno, urođenu
sklonost ka, makar čisto estetskom, reagovanju na osobe oba pola. Razlika je
samo u tome koja strana pretegne, u kojoj meri i pravcu. Većinom se zadržavamo
na onome šaljivom: „nisam gej, ali ta/j može da prođe!“ ili „girl crush“, čisto
kao opaskama o nečijoj harizmi. Međutim, naježim se kada čujem da
„homoseksualce treba strpati u bolnicu i lečiti“. Nedavno sam se zamalo
ozbiljno (verbalno) sukobila sa jednim od članova svoje porodice, pitajući: „I,
kako to izgleda? Otvoriš im glavu, sprovedeš lobotomiju, „lečiš“
elektrošokovima? Zašto, naprosto, ne otvorimo ponovo koncentracione logore?“
Razumete
sad moje, ranije spomenuto, pozitivno zaprepašćenje pred babinom reakcijom: to
su ljudi koji još ne mogu da se pomire s tim da sam vegetarijanka ili da, iako
„normalna“ (hetero), uopšte ne želim da se udam i rađam decu. Za njih su to
neprebolne tragedije, a kamoli nešto drugo, pa tim pre iskreno saosećam sa
ljudima koji trpe veće, teže posledice daleko kontroverznijih (u očima sredine)
„izbora“ (kao da se takve stvari, uvek, mogu svesno birati). Možda je
najupadljivije to kako društvo i dalje stigmatizuje heteroseksualne samce.
Koliko sam samo puta čula pitanje: „A da nisi možda gej?“ (nakon što procene da
sam „žešća izbiračica“ koja „ima previsoko mišljenje o sebi“) ili opasku: „Ma,
sigurno je lezba, godinama se ni sa
kim nije zabavljala“, čak i (što me najviše zabolelo) očevo: „Dobro, ne zanima
te da imaš dečka, a jel' hoćeš da imaš devojku?“ Tada pomislim kako bi mi, da
sam lezbejka, život bio lakši barem utoliko što ne bih morala da slušam slične
gluposti (bolje da ne ulazim u to koliko sam muškaraca čula kako neudate žene nazivaju izopačenim bolesnicama koje bi trebalo poslati u ludnicu) i trpim pasivno-agresivne osude jer „ne spuštam gard“, niti mislim „na svoju jadnu majku, koja uveliko crče da
ima unučiće“, čak se i „ne stidim da budem babadevojka“. Nije pomoglo što sam ih na vreme, još pre deset godina, upozorila da se pomire sa
tim da „taj film od mene neće gledati“ – eto im mog mlađeg brata (pride još i
jede meso!), dobrog sina. Da nisam
strejt, možda bi im bilo prihvatljivije – ovako baš ništa ne razumeju, osim da
sam nekim prokletstvom „rođena uvrnuta“.
Ali,
da se vratim na temu – sigurna sam da postoji jednostavan recept protiv
homofobije (netolerancije generalno). Sastoji se u pokušaju davanja odgovora na
sledeće pitanje: čime nas (vas), uopšte,
ugrožavaju LGBT osobe? Bojite se da će vam preneti istopolnu sklonost, zaraziti vas svojim gejstvom? Primetila sam da su obično
nesigurni u svoju ličnost skloniji homofobiji i burnijem reagovanju. To su
osobe koje se nisu pomirile sa sklopom svakog bića (već spomenutom dvojnom prirodom), pa ih užasava kada u
sebi osete i onaj drugi impuls, makar samo u nagoveštaju. Nemam drugo
objašnjenje! Kada se budete zapitali: „Pa, šta i ako ga otkrijem?“, bićete
načisto. Jesmo li mi, voleli muškarce ili žene, i dalje ona osoba koju znamo iz
odraza u ogledalu? Da li nas određuje naša seksualnost, tj. odsustvo iste, ili
smo svi, pre i iznad svega, LJUDI koji, uzgred, imaju tu-i-tu religijsku,
nacionalnu, etničku, supkulturnu, polnu/rodnu pripadnost?
I
onda nastavimo dalje sa pitanjima: Da li biste osudili i odbacili svog člana
porodice, prijatelja, partnera, kolegu, nakon njegovog/njenog priznanja? Da li
biste prestali da gledate filmove, čitate knjige, slušate muziku umetnika koji
se deklarišu kao pripadnici LGBT populacije? Ukratko, da li biste mogli
prestati da volite i uvažavate čoveka
samo zato što nije „normalne“ (konvencionalne) seksualnosti? A šta je, onda, „nenormalno”?
Trpimo mačo-nasilnike, zlostavljače sopstvenih žena i dece, „muškarčine“ koji u
prolazu štipaju devojke za zadnjice, pohotne popove, seksualizaciju
maloletnica, ali je smak sveta ako
vam sin objavi da ima dečka? Da nije svih tih stereotipnih slika u prvom planu,
odgovor bi, verujem, bio krajnje jednostavan: čovek je ČOVEK, tek odatle
počinjemo sa procenama zaslužuje li naše uvažavanje ili prezir. (Nota bene: kada kažem „čovek“, mislim na
ljudsko biće, bilo ono muškarac ili žena!)
Homofobija
nije u redu, seksizam nije dopustiv, rasizam nije prirodan, ništa od navedenog
nije potrebno, niti služi na čast pravom Čoveku. Svi odbrambeni mehanizmi
kojima smo ubeđeni da „čuvamo“ zajednicu od „drugačijih“, zaista su licemerni i
opasni, a pre svega kontraproduktivni.
Svaka
priča, naravno, ima (najmanje) dve strane. Vrhuncem hipokrizije mi se čini
koketiranje sa istopolnom ljubavlju u svrhe privlačenja pažnje (medija), ali,
primetićete, isključivo na jednu stranu: žensku! Tako smo odavno videli
poljubac Madone i Britni Spirs na sceni; početkom dvehiljaditih su kratko bile
veoma popularne ruske „lezbejke“ iz grupe t.A.T.u
(svuda se slušalo „All the things she said“); zatim je u prvi plan izbio hit „I
kissed a girl“, pokrenuvši uspešnu karijeru Kejti Peri. Većina devojaka je još
ranije, zahvaljujući seriji „Vil i Grejs“ ili filmovima „Predmet moje
naklonosti“ i „Neka druga ljubav“, poželela da ima najboljeg prijatelja koji je
homoseksualac (jer su „osećajniji“ i „bolje se razumeju u modu“), a koga će, po
mogućstvu, posle nekog vremena „preobratiti“ (jer je „šteta da tako dobri geni
propadnu“)...i tome slično.
Još
kao tinejdžerka uvidela sam da momci „kao mladi majmuni“ reaguju na (čak i
kratak) poljubac između devojaka – to im je, takoreći, san ostvaren na javi!
Jednom prilikom sam tako „peckala“, zapravo veoma ozbiljno misleći, pobra(tima)
i Džoa: (unapred se izvinjavam zbog žargona, ali, tako smo tada govorili) „Kad
već toliko volite da gledate kako se dve devojke ljube, zašto se ne biste vas
dvojica sad ovde pokrljali? Da bude
pošteno. Hajde, hajde!“ Naravno, pogledali su me kao da nisam normalna,
zgadivši se na samu ideju, a ja sam im objasnila da je odvratno što žene uvek
ispadaju seksualni objekti i da bi prizor u kontrasmeru, mada lično uopšte ne
ludim da to vidim, dokazao ravnopravnost polova....koje, naravno, nema – iako
svi o njoj bruje. Mogu da razumem što tada moji feministički buntovni ispadi
nisu nailazili na razumevanje kod „napaljenih“ klinaca sa kojima sam se
družila, pa sam im zvučala jednostavno „naporno“ i „kučkasto“. Problem je što
se mnogi ni u ozbiljnim godinama ne menjaju, nesvesni diskriminacije koja,
prerušena u „lični stav“, s vremenom okoreva
– umesto da misao sazreva. Uglavnom
će baš takvi kasnije devojku, nakon što ih odbije, etiketirati (sasvim u
„kiselo grožđe“ stilu) kao nastranu.
Dakle,
eto nimalo naivne problematike: zašto obično nemamo ništa protiv gej osoba
suprotnog pola, dok nas one našeg plaše i osuđujemo ih? Kako to da je strejt
muškarcima prihvatljivo, čak privlačno, kada je žena biseksualka ili lezbejka,
dok bi „pederčine“ na prvu pretukli, čak ubili?!? Zašto će devojke radije da se
druže sa homoseksualnim mladićem nego drugom ženskom osobom različite
orijentacije? Ponovo se vrtimo u začaranom krugu: zato što nas ugrožavaju,
pobuđujući strah od, ne njih drugačijih, nego nas skrivenih. Ali, čega se
bojimo ako smo načisto sa sopstvenim bićem i time šta želimo, odnosno, NE
želimo?
Homofobični
stavovi mnogo više otkrivaju o onome ko ih gaji nego o osobama protiv kojih su
usmereni. LGBT populacija nije pretnja opstanku ljudske vrste (struktura
porodice i vidovi reprodukcije odavno se menjaju, bez njihovog uticaja), ali
zadrtost i netrpeljivost predstavljaju ozbiljnu opasnost po kolektivnu
ljudskost. „Budite ono što jeste, budite svoji“ poznat je preduslov za stabilno
i srećno postojanje. Današnjica, koliko god napredovali, ne omogućava
ispunjenje rečenog ideala u pravoj meri. Pomak postoji, ali je i otpor tu,
često zamaskiran prostom zamenom teza. Smatram da su jedini spas od ovakvih
predrasuda: dobra informisanost
(upućenost), volja za učenjem (upoznavanjem) i širokogrud, iskren pristup
ČOVEKU kao takvom. Ukoliko ih budemo primenjivali kako treba, lični rast će
neizostavno dovesti do sazrevanja i korigovanja stavova ponetih iz, ma kako
ograničavajuće, sredine iz koje potičemo.
*Povodom predstojećeg 11. oktobra –
Nacionalnog dana izlaska/„autovanja“ (National
Coming Out Day) i podrške LGBT populaciji.