недеља, 30. август 2020.

Najbolje uloge Rivera Finiksa (2)

piše: Isidora Đolović

Kao što je Hoakin Finiks stigao da dobije Oskara tik pre uvođenja planetarnog karantina, u Francuskoj je prošlog leta pala makar prva klapa dugo očekivanog, ambicioznog projekta adaptiranja Balzakovog remek-dela „Izgubljene iluzije“ za filmsko platno. Pitanje svih pitanja za poštovaoce ovog romana, u koje se ubraja i moja malenkost, predstavlja izbor nosioca glavne uloge (Internet daje sasvim oskudne podatke da je u pitanju izvesni mladi Benžamen Voazan). U nekom savršenom kastingu, oduvek sam smatrala kako bi, da je realizovanje zamisli došlo tri decenije ranije, uloga Lisjena de Ribambprea svakako otišla Riveru Finiksu. Jednostavno, bio je TAJ. Ili Dorijan Grej, što zvuči još bolje. Ni danas nemam predstavu o nekom drugom ko bi u svojoj pojavi i glumačkom rasponu bolje sjedinio slabost sa željom, eteričnost sa zemaljskom krhkošću. Direktor fotografije Bobi Bukovski ga se ovako seća:„Kada sam prvi put sreo Rivera, imao je dugu kosu i učinio mi se, izlazeći iz lifta, kao anđeo, neka vrsta natprirodnog bića. Anđeo je mogao biti Gabrijel (Gavrilo), ali isto tako i Lucifer. Umeo je podjednako spretno porinuti u najmračnije dubine i leteti do uzvišenih, svetlih prostora.“
Ostalo je mnogo neostvarenih mogućnosti, ali ni među svedočanstvima o postignutom ne manjka upečatljivih fiktivnih lica po kojima ga pamtimo. U nastavku PROŠLONEDELJNOG TEKSTA, a povodom pola veka od Riverovog rođenja, birala sam primere filmova koji na najbolji način čuvaju uspomenu i dokaz prerano izgubljene darovitosti.

5. Indiana Jones and the Last Crusade (Indijana Džons i poslednji krstaški pohod, 1989)

Iako po minutaži mala (zbog čega je opisivao kao „little cameo“), Riverova uloga u franšizi Stivena Spilberga o legendarnom arheologu avanturisti značajna je i zapažena. Pojavljuje se kao mladi Indijana (odnosno, young Indy) na početku trećeg filma iz ciklusa, posebno važnog jer predstavlja značajnu uvertiru u jedno od ključnih pitanja – Džonsov odnos sa ocem (igra ga Šon Koneri). Da bismo shvatili njihovo kasnije otuđenje, ali i Indijaninu stalnu želju da ga roditelj podrži, uvaži i razume, bitne su sekvence s početka. Još važnije, one nagoveštavaju neumorni, dovitljivi duh budućeg stručnjaka za starine i objašnjavaju neke njegove kasnije odlike, kao npr. poreklo prepoznatljivog šešira, ožiljka na bradi i fobije od zmija. 
Prilikom posete Nacionalnom parku u Juti, Henri Džons Mlađi zvani „Indijana“, odvojivši se od ostalih skauta, u pećini prisluškuje razgovor grupe krijumčara. Koristi trenutak nepažnje da im otme legendarni krst španskog konkvistadora Koronada, sa namerom da ga preda muzeju. Iako uspešno izbegava poteru, naposletku im utekavši zahvaljujući diverziji u cirkuskom vozu, kada stigne kući najpre nailazi na „zid“ kod uvek zauzetog oca. Potom ga vođa lopova, pozivajući se na vlasništvo nad relikvijom, bukvalno poklopi Fedora šeširom. Ta ikonična scena u kojoj se lice tinejdžera (1912) pod šeširom „pretvara“ u lice odraslog (1938), a pred istim protivnikom, jedna je od najpamtljivijih. 
You lost today, kid. But that doesn't mean you have to like it.

Pored prilike da ispolji komičarske sposobnosti (scena u kavezu sa zmijama), River je za potrebe snimanja morao da savlada još neke veštine, kao što su jahanje konja, zamahivanje bičem, brojanje na starogrčkom (jurnjava po krovu vagona izvedena je najvećim delom od strane kaskadera). Uverljivosti je doprinela realna fizička sličnost sa Harisonom Fordom koja mu je, zapravo, velikim delom i obezbedila angažman. Naime, sam Harison je, nakon što su par godina ranije u (prošle nedelje rangiranoj) „Obali komaraca“ igrali oca i sina, predložio Rivera za ulogu: „Od svih glumaca mlađe generacije koji su trenutno aktivni, jedino Finiks podseća na mene kakav sam bio kao tinejdžer.“ Neko bi mogao uložiti primedbu da je asimetrična frizura mladog Indija nešto previše moderna za početak XX veka, ali to zaista nije mnogo bitno – kao ni činjenica da je mladoliki River, koji igra trinaestogodišnjaka, u vreme snimanja imao osamnaest godina! Njegov poznati durljivi izraz lica takođe je dobro poslužio za ovu priliku, recimo, kada Džons otac saseče Juniorov entuzijazam, jer je preokupiran daleko važnijim poslovima. 
Zanimljivost: Kasnije će lik mladog Indijane dobiti sopstvenu seriju, ali njen neuspeh verovatno umnogome proizilazi iz činjenice da je Finiks do te mere prisvojio lik, pa nikoga više ne možemo ni zamisliti u istoj maslinastoj uniformi i sa žutom maramom oko vrata. Sem toga, kao protivnik rada na televiziji (sa kojom je raskrstio još na samom početku karijere, posle niza reklama, TV drama i jedne ukinute serije), River odbija tu vrstu angažmana. Kada je njegova najmlađa sestra, Samer Finiks, u braku sa kolegom Kejsijem Aflekom 2004. dobila prvog sina, nazvala ga je Indijana Avgust - u čast pokojnog brata (po upravo ovoj Riverovoj ulozi i mesecu rođenja).


4. Stand by me (Ostani uz mene, 1986)

Leto je 1959. i gradić Kasl Rok (u Oregonu) potresa vest o nestanku jednog dečaka. Načuvši koji bi mogao biti ishod nesreće, a pokrenuti znatiželjom da vide leš, pa njegovim pronalaženjem postanu lokalni junaci, četvorica najboljih drugova krenuće u pustolovinu kakvu samo dečiji um može da osmisli. Njihova avantura je istovremeno put otkrivanja i zbližavanja.

Gordi (Vil Viton), Kris (River Finiks), Tedi (Kori Feldman) i Vern (Džeri O’Konel) imaju po dvanaest (ipo!) godina, nalaze se na samom pragu tinejdžerskog doba i kraju raspusta uoči polaska u nešto što bi se kod nas moglo zvati „nižom srednjom školom“ (junior high). Pored toga što se formalno radi o prekretnici, žanrovska odrednica „priče o odrastanju“ (coming of age) prisutna je i u svakom drugom smislu, posebno pri kontekstu nadmetanja sa odraslim momcima (koji voze brza kola, imaju devojke, starija su im braća ili susedi). U njihovim očima četvorka naročito želi da se dokaže, „krađom“ i korišćenjem informacije demonstrirajući kako nisu više balavci. Bandu odraslih predvodi odlični Kifer Saterlend kao Ejs, a nerazdvojni pajtaš mu je „Eyeball“ Čejmbers, stariji brat jednog od naših junaka, onog najvažnijeg za današnji tekst.
Ali, pre toga, istakla bih da je „Stand by me“ jedan od onih fimova koje bi svako, bez izuzetka, MORAO pogledati makar jednom u životu i to uopšte nije izlizana fraza. Adaptacija novele (duže pripovetke) Stivena Kinga „Jesen izgubljene nevinosti: Leš“ (ili „Truplo“; u originalu The Body), iz zbirke „Godišnja doba“ (o kojoj sam pisala OVDE), nostalgična je, topla, istovremeno lepa i tužna priča. Mada govori o deci, u onom uzrastu kada ste već lišeni iluzija o odraslima, a ipak dovoljno čedni da vam pitanje Šiljine rase bude najozbiljnije moguće, ovo nije isključivo film za mlade. Zapravo, tek sa izvesne iskustvene distance možemo sagledati prikazano vreme snova, poslednjih treptaja bezazlenosti i čistih, iskrenih veza sa drugima, samim tim i osetiti njegovu punu lepotu. Niko od četvorice dečaka ne dolazi iz sasvim normalnih uslova u porodičnom krugu, svaki je za nešto (ili nekoga) ozbiljno i bolno uskraćen, samim tim oslonac koji pronalaze jedni u drugima znači im i pruža neizrecivo mnogo. O filmu je znatno bolje i lepše od mene pisao Ivan sa bloga „Filmski hitovi“, pa njemu prepuštam reč i preporučujem da pročitajte RECENZIJU
Fokusirala bih se na Krisa Čejmbersa, koga je maestralno odigrao River, u svojoj drugoj filmskoj ulozi po redu, sa tek navršenih petnaest godina i apsolutno nikakvim predznanjem ili obukom u glumačkom pogledu. Reditelj Rob Rajner ističe: „Kada je River došao na audiciju, bilo je očigledno da je naprosto zapanjujući, zapanjujući talenat. Svirao je instrumente, bio tako bistar i briljantan, mogao da uradi stvarno bilo šta.“ Interesantno je da je najpre čitao ulogu Gordija, koju će dobiti Viton. Potonji tvrdi kako veliki deo uspeha filma potiče upravo od činjenice da su izabrani dečaci u najvećoj mogućoj meri otelotvorili svoje likove, bez potrebe da glume međusobnu odanost. Prema Rajnerovoj želji, mladi glumci su, kako bi se što više zbližili, dve nedelje pre nego što će krenuti sa snimanjem proveli zajedno, razvijajući iskreno prijateljstvo (na kraju će i podeliti priznanje Youth Artist Award). Vil je jednom prilikom izjavio: „Bio sam čudan, stidljivi štreber, nisam se osećao prijatno u sopstvenoj koži i bio sam vrlo, vrlo osetljiv, a River je bio kul, zaista pametan i strastven, čak i u tom uzrastu kao očinska figura nekima od nas...“
Takav je i njegov Kris, nešto poput dežurnog staratelja četvorke: najozbiljniji, uvek priseban, racionalan, prilično introvertan, utešitelj spreman da prvi zagrli, smiri, pritrči u pomoć – ali i prekori. Na njegov stav je svakako mnogo uticala dvostruka, porodična (odavno raširena) i lična (skorijeg datuma), loša reputacija. Gordijev tata ga smatra lopovom, u gradu važi za jednu od malih Čejmbersovih propalica, pa sam ne pokušava ni da se brani. Nametnutu ranu zrelost prihvata kao nešto podrazumevajuće: jedini će na izlet poneti pravi pištolj, naizgled ležerno govori o očevim sve češćim pijanstvima, a tvrdnju da „ništa ne prija koliko cigara posle večere“ ostali će prihvatiti i sa osećajem važnosti imitirati. Najbliži je sa Gordijem, čije skrivene talente za smišljanje i pisanje priča svesrdno podržava, pa će jedino njemu otkriti sopstvenu potiskivanu težnju: „otići negde gde niko ne zna ko sam“. Pošto mu je reditelj sugerisao da se „priseti trenutka kada ga je neko od odraslih jako razočarao“, a onda izrazi kako se osećao u vezi sa tim, River je na sledeću probu došao sa rešenjem koje danas znamo kao antologijsku scenu ispovedanja uz vatru. Ona će kasnije dobiti neku vrstu odjeka u filmu „Moj privatni Ajdaho”, baš kao što veoma značajan i upadljiv motiv železničke pruge neodoljivo podseća na tamošnji motiv (auto)puta. O svemu tome nešto kasnije; za sada bih primetila kako su upravo te dve uloge noseći stubovi Riverove kratke karijere, tako da zajedničke tačke, zapravo, imaju mnogo smisla.

Kris je, uprkos svim nespornim vrlinama, na prvi pogled osuđen da se ne uzdigne iznad predrasuda okruženja koje teži da ga povuče u određeni, unapred pripremljeni kalup. Deluje da se, uz podosta gorčine, pomirio sa tim. Ranjivost deteta, a on to uprkos hrabrom stavu i dalje jeste, izbija na površinu zajedno sa suzama: u trenutku priznanja koliko je teško podneo optužbu (što je najgore, od strane osobe koja bi trebalo da bude autoritet i vaspitač) za napakovanu krađu, njegov štit je pao. Sa takvim ogrešenjima koja trpi zbog obeleženosti od strane sredine, dečko je lako mogao otići u delinkvenciju, a da se niko ni najmanje ne začudi, niti potrese.
Bitan je još jedan razgovor sa Gordijem, onaj u kome ga Kris bodri da ne odustaje od bogomdanog talenta, niti dozvoli da ga prijatelji, ma koliko bliski bili, povuku za sobom na dno. U tim trenucima zvuči kao znatno stariji, neko ko se nikad i ne nasmeje sasvim od srca, budući da ga stalno pritiska čudan, težak oblak briga. Nije samo opaska o pogubnom uticaju drugova nešto što danas zloslutno odzvanja kada se prenese na Riverov privatni plan. S obzirom na svest o tome kako je Finiks skončao, srceparajuća je završna scena njegovog udaljavanja, kada se  dečaci kod raskrsnice na ulasku u gradić rastaju i kreću svaki u sopstvenom smeru. Ispostaviće se da Tedija i Verna čeka mediokritetska budućnost (kao što se iz profilisanja likova kroz samo putešestvije dalo naslutiti), međutim, Kris će, otkrivamo na okvirima priče (Gordi je narator iz čijeg sećanja izranja Čejmbersova figura), kasnije postati advokat (pravosuđe kao logično usmerenje) i stradati za mir (umešavši se u svađu dvojice nepoznatih mu ljudi, sa burnim epilogom).
Although I hadn't seen him in more than ten years, I know I'll miss him forever.

Zanimljivost: River je bio jedan od tri stotine dečaka razmatranih za ulogu i prvi je zvanično prošao kasting. Kao i Kris Čejmbers, rodom je iz savezne države Oregon, ali gradića koji se zove Madras. Od ovog filma počinju učestala poređenja sa Džejmsom Dinom, mada je postiđeni River svima morao da objašnjava kako, s obzirom na neobične okolnosti u kojima je odrastao, nikada nije pogledao nijedan Dinov film. Naslovnu pesmu je Ben I. King snimio davne 1961. godine, ali joj je ovaj film doneo novu i još veću popularnost. Vil i River su se pojavili sa Kingom u spotu koji je snimljen za obnovljenu verziju numere.


3. Running on empty (Život u bekstvu, 1988)

Počinjući zvucima klavira, ovaj film slavnog režisera Sidnija Lumeta je i sam poput prekrasne sonate od koje vam se na kraju plače, iako ste istovremeno preplavljeni nekim prijatnim osećanjem. Tako skladno povezan iznutra, sa odličnom glumom četvoro glavnih zvezda, podjednako dobrim tekstom koji su imali na raspolaganju (otuda nominacija za najbolji originalni scenario, čija je autorka Naomi Foner Džilenhol – inače, majka glumaca Džejka i Megi) i pratećom muzikom (komponovao je Toni Motola – džez gitarista, a NE bivši suprug  Maraje Keri i sadašnji Talijin; obratite pažnju, razlika je u jednom jedinom slovu), ostavlja dubok i trajan utisak. Radi se o izuzetnoj i donekle netipičnoj coming of age priči.
Aktivisti Artur (Džad Hirš) i En Poup – rođena Paterson (Kristin Lati) su 1971. bacili bombu na fabriku nuklearnog oružja, verujući da radikalizacijom protesta mogu uticati na prekidanje Vijetnamskog rata. Kako se u tom trenutku, sasvim neplanirano, u postrojenju nalazio domar, koji usled incidenta ostaje hendikepiran, supružnici dospevaju na FBI poternicu. Prolazi decenija ipo, a oni se sa sinovima (Deni, koji je u vreme njihove akcije imao dve godine, i Hari, rođen u međuvremenu, u ilegali) neumorno sele širom kontinenta, menjajući mesta, identitete, čak i lični opis, shodno potrebi, riziku i blizini agenata koji ih vrebaju. Usled toga, njihov životni stil je fluidan, nemiran, bez mogućnosti bilo kakvog izvesnog scenarija, a dečaci se tome prilagođavaju ni krivi, ni dužni. Dobro znaju da se ne smeju navikavati ni na jednu školu, susedstvo ili trenutno ime; za njih je zabranjeno sklapanje prijateljstava, imanje stalnog hobija (zato Deni u jednoj od škola mora da trenira bejzbol, iako ga iz dna duše ne podnosi), a iskrenost u svakodnevnim kontaktima se takođe unapred isključuje. Svaki neoprezan postupak mogao bi biti fatalan za čitavu porodicu, koja u stalnom pokretu funkcioniše kao unutar sebe čvrsto povezana struktura. 

Ali, uprkos tome što ne zna za drugačiji način, Deni Poup je već tinejdžer sa interesovanjima koja sve teže ostaju sputana nužnošću svakodnevnog pretvaranja pred svetom. Možda jedina istinska postojanost kroz sve te godine bila mu je ljubav prema muzici, pa zahvaljujući neobuzdanom talentu postaje sjajan pijanista, vežbajući na običnoj prenosivoj klavijaturi. I kada pod najnovijim imenom – Majkl Mansfild – krene u još jednu usputnu školu, pa inspirativni nastavnik muzičkog Filips otkrije Denijev neobičan, veliki dar, a njegova buntovna kći Lorna (Marta Plimpton) postane predmet begunčeve naklonosti, biće mu jasno da se stvari odvijaju u drugačijem pravcu nego ikada pre. Podstaknut nastavnikovim savetima i Lorninom ljubavlju, do tada uvek oprezni i distancirani Deni počeće da razmatra izvodljivost upisivanja studija na Džulijardu, kao i to da li je zaista dužan da plaća zbog tuđeg prestupa ili ipak ima pravo na sopstveni život?
Isto pitanje opseda, naravno, i njegove roditelje, jer se, uprkos svemu, ne radi o sebičnim osobama bez svesti o dugotrajnim posledicama svojih odluka. Mada su preuzeli odgovornost da ispaštaju zbog iskrenih uverenja, prekinuvši kontakt sa najbližom rodbinom baš zato što je opasna situacija to zahtevala od njih, ne znači da su ravnodušni zbog uvlačenja dva nedužna stvorenja u tako teško obavezujuću egzistenciju. Eni će se, ne jednom, zapitati „nije li bilo najbolje da su odmah ostavili Denija kod njenih roditelja, a da Harija uopšte nisu ni dobili“ – i to je jedan od najpotresnijih aspekata čitave priče. No, ona ne pripada samo njima i uprkos tome što se vodi kao sporedni lik (u skladu sa čime je River Finiks i bio nominovan za najbolju sporednu mušku ulogu), Deni je taj koji krade svaki trenutak pažnje na ekranu, onaj za koga postajemo najviše zainteresovani i zabrinuti.
Već spomenuto poređenje sa Džejmsom Dinom ovde dobija višestruko opravdanje. Najbolje scene, u kojima postaje potpuno jasno zbog čega je ovaj Riverov performans toliko visoko cenjen, jesu sledeće: 1. noćni susret sa Lornom, prilikom koga joj otkriva istinu o svojima; 2. kada ga majka pronalazi kako vežba sviranje, prilazi, seda pored njega i pridružuje mu se – odličan trenutak u kome potiskivano i odbačeno nasleđe zatvara krug; 3. Denijeva anonimna poseta baki, u svojstvu lažnog raznosača pice – kratak, čežnjivi pogled koji joj upućuje; 4. završetak, koji potpuno RAZORUŽAVA.
Izdvojila bih, kao posebno simpatične, a važne momente, opredeljivanje za izborne predmete i prisustvo na prvim časovima istih. Upravo će izjašnjavanje za muzičku sekciju i sposobnost da jedini prepozna Betovenovu kompoziciju, na neki način odati Denija i uopšte skrenuti pažnju predavača na njega. Drugi, kurs kulinarstva, zbližiće ga sa Lornom, posebno jer se ni jedno, ni drugo, uopšte ne uklapaju tamo.

Ne znam da li je i u kojoj meri uticalo to što su van snimanja bili u vezi, ali interakcija između Rivera i Marte Plimpton (na svoj način takođe odlične glumice, danas uglavnom okrenute žanru komedije) savršena je, veoma prirodna i usklađena. Njoj odlično stoje uloge „muškaračastih“ (tomboy), drčnih devojaka, a ovde njena junakinja dolazi iz višeg društvenog staleža, pa tim pre odlučuje da kod svog novog, zagonetnog i ćutljivog poznanika, „otopi“ uštogljenost koja je u sopstvenoj porodici toliko zamara i dovodi do besa. Takav pristup navodi Denija da joj se poveri bez izvrdavanja: u velikoj meri je, moglo bi se reći, glumila samu sebe privatno (Marta potiče iz ugledne glumačke porodice Karadin).
Denijev odnos sa roditeljima je takođe prilično nežan i obziran, koliko god on sam trpeo. U svakom trenutku, do samog kraja, svestan je da bi oslobađanje pojedinca moglo značiti zatvor za ostale. Uzročno-posledični lanac koji ih vezuje traži podnošenje žrtava na obe strane, međutim, možda svejedno postoji dobar način da se prekine, ma koliko zabolelo...
Za potrebe ovog filma, River je uzimao časove klavira, ali je zvuk na kraju, razume se, presnimljen i dolazi od profesionalnog izvođača. S druge strane, u epizodi druge posete kući Filipsovih, kada Deni spontano otkači gitaru sa zida i počne da pred ogledalom improvizuje rokenrol nastup, zadatak se poklopio sa glumčevim ličnim zadovoljstvom. River je, naime, od svoje četvrte godine svirao gitaru i bio samouk. U uvodu teksta spomenula sam Dorijana Greja: ovde postoji scena gde Deni, sedeći na gornjem dušeku kreveta na sprat, čita knjigu Oskara Vajlda – sudeći prema njenom obimu, vrlo moguće baš taj roman.

Zanimljivost: River i Hoakin Finiks drže rekord kao jedina braća ikada nominovana za Oskara u kategoriji najboljih glumaca. Na samoj dodeli, 1989. godine, priznanje mu je „ispred nosa” odneo Kevin Klajn za ulogu u filmu „Riba zvana Vanda”, a Riverova euforična reakcija na proglašenje kolege (sa kojim je upravo snimao „I love you to death“) govori sve! „Morala sam da ga zadržim kako ne bi odjurio i zagrlio Kevina. U tom trenutku mu nije bilo ni na kraj pameti da sam nije pobedio“, seća se Riverova majka. Pored nominacije za Oskara, iste godine se nalazio u trci za Zlatni Globus: veliki uspeh za tek punoletnu osobu.

2. Dogfight (Dvoboj, 1991)

Već dugo godina najavljujem, obećavam, nameravam da pišem o ovom filmu i preporučujem ga unaokolo, pa ću se zato, sigurna da mu kad-tad s moje strane sledi detaljna recenzija kakvu zaslužuje, potruditi da ovoga puta budem što sažetija i da se ne rasplinem u sto pravaca. Istina je da „Dogfight“ uvek opisujem bliskim ljudima kao kinematografski dragulj za koji je premalo njih uopšte čulo i to je prava šteta, jer mogu garantovati da se nećete pokajati ukoliko izdvojite vreme za gledanje. To je priča koja sadrži i rat i ljubav i predrasude i sazrevanje, ali na potpuno drugačiji način od bilo čega što ste ikada doživeli kao publika. Nensi Savoka je postigla da njeno tako istančano režirano delo plovi od tišine do gungule i natrag, između grubosti koja do nesnošljivosti vređa, i praštanja, prihvatanja, izmirenja. Mada zagriženi romantičar, nisam ni najmanje romantična osoba (jer romantizam, umetnički pravac iz XIX veka kome sam godinama posvećena srcem i dušom, NEMA VEZE sa romantikom), tako da mi je film „legao“ kao istinski, u najboljem smislu, emotivna priča bez napadne predvidljivosti ili bljutavosti. Ovo je, jednostavno rečeno, film koji vas neće biti sramota da volite.
U bukvalnom prevodu, dogfight je borba pasa; žargonski, radi se o izrazu za brutalniji okršaj niskog registra, obeležen neprezanjem od ma kako prljavih sredstava. Mladi marinci ga koriste da imenuju svoj bizarni, odvratno diskriminišući vid razonode: za opkladu, u mestu gde im se tada zaustavi baza, svako od pitomaca je dužan da pronađe što neugledniju devojku i povede je na ples. Najružnija pratilja pobedniku donosi novčani dobitak. Novembra 1963. godine, dan uoči odlaska u Vijetnam, a nešto pre svog devetnaestog rođendana, Edi Birdlejs (River Finiks) sa pajtašima učestvuje u okrutnom nadmetanju. Pošto čitavo popodne nije imao uspeha kod nasumičnih prolaznica, a sručio se pljusak, sklanja se u mali kafe gde će slučajno primetiti odgovarajuću kandidatkinju. Rouz (Lili Tejlor) je stidljiva konobarica, gazdaričina kći, devojka sa gitarom i glasom kakav danas ima Bili Ajliš. Voli folk kantautore, pacifista je i želi da pesmom utiče na svet, poput svojih idola: Boba Dilana, Džoan Baez, Vudija Gatrija i drugih.
Edi joj prilazi, izmišlja muzičara za koga Rouz, naravno, nikad nije čula i, začudo, ima uspeha. Njegova meta vodi povučen život, pa je željna nečije pažnje i malo razonode. Ipak, koliko god neiskusna, dovoljno je inteligentna da posle kratkog vremena provedenog na „zabavi“ shvati o čemu je reč, otera Birdlejsa dođavola i pobegne kući. Veče je tek počelo. Frustrirani, u svakom smislu išamarani Edi (kome se Rouz zaista svidela kao osoba, usled čega je još na putu do kluba pokušao da joj sugeriše predomišljanje) odlučuje da zatraži oproštaj i nadoknadi joj poniženje. Pred njima je noć na ulicama San Franciska, koja će ih oboje promeniti i oplemeniti. Već sutradan, kada odjeknu hici atentatora na Kenedija, mnoge, ne samo mladalačke iluzije biće srušene.

Svašta pohvalno bi se dalo reći, počev od Liline fantastične glume, ali, o tome u posebnom tekstu. Što se Rivera tiče, impresivna je već sama transformacija u neotesanu vojničinu, a Birdlejs („ptičija čipka“) verovatno najmanje dopadljiv lik koga je imao priliku da odigra (izuzmemo li neprikosnoveno odvratnog Džimija Rirdona u odgovarajuće bezveznom filmu!). On je bezobrazan i bezobziran, svaka treća reč mu je psovka, emocionalna inteligencija prilično nerazvijena, a pamet kratka koliko frizura. Po svemu sudeći, sa Rouz nema ništa zajedničko, fazoni su mu nevešti i providni, nipodaštava njen muzički ukus i ideale, iako istovremeno biva duboko zaintrigiran i poštuje je zbog njih. Zapravo, a Rouz će to odmah osetiti i zbog toga mu pre nas pružiti obe šanse, iza bučnog stava se krije nedozreli adolescent kome je svet još poprilična nepoznanica. Možda nikad nije proveo više od pola sata u ozbiljnom razgovoru sa ženskom osobom, te stoga ne ume da izrazi svoje prave misli i osećanja. Čak ni buduću ratnu misiju ne shvata kao nešto ozbiljno ili naročito opasno.
S druge strane, privržen je drugovima, donekle sanjar (tetovaža „plave ptice“ na šaci i prateće objašnjenje njenog značenja svedoče o tome), u osnovi iskrena duša (nijednu laž ne ume da izvede dovoljno dobro) koju je potrebno polako osloboditi „ljušture“. Ima u njemu i pritajenog bunta protiv autoriteta: scena u restoranu otkriva kako je reakcija na konobara velikim delom rezultat proširene asocijacije na prezrenog narednika. Rouz na trenutke deluje roditeljski mudrije i strpljivije, iako su istih godina. Edijevu trapavu brzopletost skrivenu iza samopouzdanja momka u uniformi pokazuje to što ne ume čestito ni da zagrli devojku, niti zna gde bi, šta bi, sa sopstvenim rukama – a to scene poput one u prostoriji sa muzičkim kutijama čini neodoljivo simpatičnim.
River je besprekorno ovladao pokretima, držanjem, hodom (u nekim trenucima mu čak nalikuje lik Foresta Gampa iz nešto kasnije snimljenog filma!) jednog poprilično stereotipno određenog mladog čoveka, čijoj ličnosti tek predstoji da se razraste i formira. Za razliku od mile i saosećajne Rouz, sa njim ćemo dosta dugo biti „na ratnoj nozi“, ali će se završni račun svesti na obostranu utehu i olakšanje. Bez preterivanja, eto istinske divote i plemenitosti od filma. 
Zanimljivost: U jednom intervjuu, River je svoj lik, Edija, uporedio sa Holdenom Kolfildom, glavnim junakom Selindžerovog romana „Lovac u žitu“. Pripremajući se za ovu ulogu, maj 1990. je proveo u kampu za obuku marinaca, gde su ga instruktori namerno podvrgavali što težem režimu i javno ismevali zbog neobičnog imena, veganstva i ličnih uverenja. I nakon završetka „služenja roka”, sa kolegama je nastavio da neko vreme u realnosti izigrava marinca, pa je zabeleženo kako je jedne večeri policija morala da interveniše zbog njihovog siledžijskog ponašanja tokom izlaska. Metodska gluma, zbog koje danas toliko hvale njegovog brata Hoakina, za Rivera je bila nešto uobičajeno. Neposredno pred smrt, na pitanje da li je zadovoljan svime što je do tog trenutka postigao u karijeri, izjaviće: „Iskreno, ne razmišljam na taj način. Nikada o sebi ne mislim kao o glumcu. Sve ovo vidim kao svaki put nova iskustva, kao što više različitih života. Toliko reinkarnacija. I kada gledam svoj poslednji film, nisam u stanju da prosuđujem ili budem kritički nastrojen. Za mene je to prošlost i ne osećam više nikakvu vezu sa njome, kao da je neko drugi za koga nisam odgovoran. Uronio sam u drugi život koji je lik prisvojio. On se izrazio kroz mene, a ne obrnuto.“

1. My own private Idaho (Moj privatni Ajdaho, 1991)

Postoje glumci koje određena uloga trajno obeleži, potpuno neverovatno, pa i zastrašujuće im predskazujući ostatak života ili neke njegove faze. Tada postajemo svesni one večite dileme po pitanju toga kopira li umetnost stvaran svet ili je slučaj suprotan. Recimo, Žarko Laušević i „Bolje od bekstva“ – nikada više, posle incidenta koji ga je koštao slobode i doživotnog duševnog spokoja, ne možemo posmatrati taj film na isti način. Za Rivera Finiksa je nešto slično bio „Moj privatni Ajdaho“ i neopisivo je neugodno gledati scene u kojima njegov lik dobija napad, tresući se u grčevima na tlu, a ne pomisliti na losanđeleski pločnik ispred „Viper Room“-a, svega dve godine kasnije.
Odakle uopšte početi? Sara je već sažela ono najbitnije u SVOJOJ RECENZIJI. „Moj privatni Ajdaho“ (naslova inspirisanog pesmom sastava B52's, kome se u odjavi može videti i zahvalnica) definitivno nije za svačiji ukus. Reč je o niskobudžetnom, nezavisnom i potpuno nekonvencionalnom filmu sa radnjom (složimo li se da je, u pravom smislu, uopšte ima) podeljenom na dva uporedna toka, koji jedno vreme „voze“ u istoj traci. Skot Fejvor (Kijanu Rivs) i Majk Voters (River Finiks) su najbolji prijatelji, seksualni „radnici“, drumski saputnici, u jednom trenutku možda ljubavnici. Njihove mušterije su uglavnom muškarci, mada prema potrebi i ponudi svako od njih može biti žigolo. Razlikuju im se poreklo, pristup i motivacija: Skot je gradonačelnikov sin, koji čeka da uskoro napuni dvadeset jednu godinu i nasledi veliko bogatstvo. Tada će se smiriti, srediti i stupiti na društvenu poziciju koja mu je namenjena od rođenja. U međuvremenu, prkosi ocu (koga prezire) družeći se sa izopštenicima i vodeći sablažnjiv život. Prostitucija mu je hir. Bez problema će, kada kucne čas, ući u skupo i uredno odelo, pa se venčati sa smernom devojkom. Izbor je samo njegov, a predložak za lik Šekspirov princ Hal, budući Henri V. 

Majk Voters nema rezervne mogućnosti, baš kao ni čvrste korene. Prepušten je samom, nepouzdanom sebi – kao narkoleptičar (što znači da, posebno u stanjima velike uzbuđenosti, pada u san bilo gde da se našao), homoseksualac i beskućnik. Od Sijetla i Portlanda, preko naslovnog Ajdaha, pa sve do Rima, dvojica mladića će tragati za Votersovom davno nestalom majkom. Opsesivna, većim delom izmaštana uspomena na nju najčešći je izazivač Majkovih napada. U tim trenucima, svet se pretvara u beskrajnu viziju oblaka koji plove nebom ili talasa iz kojih iskaču ribe, hipnotišuće prizore koji označavaju nagli prekid stvarnosti i ulazak u svojevrsnu zonu bekstva ili komfora kroz samonegaciju. Majk se na početku i kraju filma nalazi sred autoputa. Nepregledan horizont je sve što poznaje i što ga, uvek, čeka.
I'm a connoisseur of roads. I've been tasting roads my whole life. This road will never end. It probably goes all around the world.

„Moj privatni Ajdaho“ je priča o lutanju, traganju i nenalaženju. Funkcioniše na tri nivoa, kroz pseudošekspirijansku povest o odmetnutom sinu (Halu, odnosno Skotu) i skoro pa dokumentarno beleženje ispovesti ostalih mladih marginalaca, koje povezuju najupečatljivija, poluhalucinantna Majkova skitanja. On je poput deteta, jedva sposoban da funkcioniše bez oslanjanja na nekog bliskog ko ga neće zloupotrebiti ili opljačkati dok prolazi kroz jednu od svojih narkoleptičnih epizoda. 
Vidimo ga kao prelepo biće zarobljeno u potpuno skarednom svetu, (zlo)upotrebljavano  na najprljavije načine. Ovo nije bila jednostavna, ni zahvalna uloga, tako da uopšte nisam sigurna koliko bi se njih, naročito u ono vreme, uopšte usudilo da je preuzme na sebe – a zatim, ni ko bi je izneo sa takvom hrabrošću i autentičnošću kao River. Čuvenu scenu kraj logorske vatre napisao je sam, zahvalan reditelju što mu je omogućio da improvizuje. 
I could love someone even if I, you know, wasn’t paid for it.

Režiser i scenarista Gas Van Sant imao je velikih problema da nađe sredstva za snimanje, jer se niko u Holivudu nije usuđivao da stane iza tako kontroverzne tematike, smatrajući projekat izrazito rizičnim. Par decenija kasnije, barijere su probijene izuzetno uspešnim filmovima poput „Planine Broukbek“ ili „Zovi me svojim imenom“, zahvaljujući čemu „Moj privatni Ajdaho” danas biva prepoznat kao preteča i jedno od kapitalnih ostvarenja koja se bave LGBT zajednicom i „ljudima sa margine”.

River je nagrađen The Volpi Cup-om za najboljeg glumca na Filmskom festivalu u Veneciji 1991, kao i priznanjima Indipendent Spirit Awards, National Society of Film Critics i New York Film Critics Circle Awards. Ipak, put koji je morao preći do briljantne i zasluženo vrednovane umetničke kreacije bio je mukotrpan, mračan, a cena fatalna.
Ajris Barton, njegova menadžerka, koju je Van Sant prvu kontaktirao, nije htela ni da pokaže scenario omiljenom štićeniku. Zaštitnički nastrojena prema Riveru (od milošte ga je zvala my baby, govoreći kako je od prvog trenutka prepoznala potencijal u mladom glumcu: „River je bio najlepše dete koje ste ikada videli – poput malog Elvisa.“), do kraja života je tvrdila da je njegov sunovrat počeo upravo sa „prokletim Ajdahom“, koji joj se nikada nije dopadao i trebalo je da „ostane u đubretu“. Roditelji su mu takođe sugerisali da bi previše sirova, neprikladna uloga mogla ozbiljno da naškodi njegovom imidžu. Zbog toga je Van Sant, unapred predviđajući slične reakcije, zamolio Kijanua (koji je zbog toga, kaže urbana legenda, motorom prešao put od svog doma u Kanadi do Floride, gde su Finiksovi imali ranč) da lično preda tekst Riveru, koji je oduševljeno prihvatio rolu. Zbog njegovih obaveza oko  filma „Dogfight“, snimanje je pomereno za devet meseci, usled čega su (navodno) izgubljena dva miliona dolara do danas nepoznatog investitora.

Tokom snimanja, mladi glumci su se preselili u rediteljevu kuću u Portlandu, gde su spavali po dušecima na podu, lumpovali, pravili svirke i na kraju primorali Gasa da se privremeno iseli. River se posebno zbližio za Majklom Balzarijem, poznatijim pod nadimkom „Fli” (Flea), basistom „Red Hot Chilli Peppers”-a, koji je u filmu imao manju ulogu. On će o Riveru govoriti ovako: „Kada sam upoznao Rivera, pomislio sam: „OK, evo malog hipika“ – a ja sam roker, nisam voleo hipike. To je bilo blesavo, međutim, kada smo se zbližili, a zaista smo se povezali i provodili sve vreme skupa, sve je preraslo u predivno prijateljstvo. (...) River je bio od onih ljudi koji, kada god bi videli nekoga ko deluje neraspoložen ili kao da mu je nelagodno, prilaze da provere da li je sve u redu. (...) Nisam znao da postoje tako dobre, velikodušne i saosećajne osobe. Nikada nisam upoznao nekoga ko ne bi pokušao da me iskoristi, zloupotrebi moje slabosti ili se podsmeva sj**anim delovima moje ličnosti i osuđuje me. Zauvek mi je promenio život u tom smislu.“
Zanimljivost: River je metodsku glumu ovde doveo do kobnog savršenstva, potpuno se uživljavajući u život uličnih prostitutki. Intervjuisao je mladiće koji su se zaista bavili tim zanatom, oblačio se poput beskućnika, zapustio ličnu higijenu, prema svedočenju bliskih ljudi eksperimentisao sa težim drogama (pre svega heroinom) i, navodno, istopolnim seksualnim odnosima. Njegovo „istraživanje“ je u određenom trenutku otišlo toliko daleko da se kasnije više nije mogao vratiti u normalu. Pored toga, razgovarao je sa Van Santovim prijateljem koji je patio od narkolepsije, ne bi li što bolje razumeo kako se pada u stanje transa ili postižu lucidni snovi: što bi zatim, nekad i po ceo dan, samostalno uvežbavao – a tada je ostatku ekipe bilo izričito zabranjeno da mu prilaze.
Kada pogledate na filmsku istoriju, shvatite da u njoj postoje pukotine i nedostajuće karike. Moj krajnji cilj je da pokušam na kompetentan način dati glas likovima koji još nisu imali šansu da progovore, onima koji se nikada dotle nisu izrazili. Čak i ako nisam uvek bio u mogućnosti da to učinim. Za mene, idealna nadoknada, ono što me zaista ispunjava, jeste stvaranje nečeg novog. Ne da bih bio po svaku cenu originalan ili prvi koji će to učiniti, već zato što ove praznine moraju biti ispunjene. Pored toga, mogao bih igrati isti lik iznova i iznova, svaki put na različit način. Onoliko puta koliko imam atoma u svome telu.  (iz poslednjeg intervjua, za časopis Premiere, u oktobru 1993: izvor)

River Jude Phoenix (1970-1993)