субота, 20. јун 2020.

Subota sa knjigom: „Uhvati zeca“

piše: Isidora Đolović

Mnogo pre nego što sam započela druženje sa romanom “Uhvati zeca” (Kontrast, 2018.; BOOKA, 2020.), bila sam spremna na pobunu protiv svuda “iskačuće” odrednice srpska (balkanska) Elena Ferante, kao prilično nepravedne prema mladoj autorki Lani Bastašić. Razlog je jednostavan, ne volim naviku da baš svemu što vredi prilepimo nesvesno samopotcenjivačku etiketu naš-taj-i-taj (sledi ime nekog svetskog lika). Međutim, što sam dublje zalazila u priču, odmičući sve dalje, navedena sličnost se nametala sama od sebe. Da, istina je: Bastašićeva i Feranteova na gotovo identičan način prikazuju žensko prijateljstvo i, ne, to uopšte nije loša stvar. Ali, ono što Laninu prozu bitno udaljava od bilo kakvih početnih srodnosti, svrstavši je pre par godina i u uži izbor za 65. “NIN”-ovu nagradu, tiče se na poseban način obrađenog fenomena „zatrovanosti“ podnebljem. Usled toga, pred našim očima nastaje balkanska balada pod čijim se melodijama razvija interesantna psihološka priča. 
Za mene sjećanje možda i jeste kao zaleđeno jezero – mutno i klizavo – ali se na njegovoj površini s vremena na vrijeme pojavi pukotina kroz koju mogu da provučem ruku i ugrabim jedan detalj, jednu uspomenu u hladnoj vodi. No zaleđena jezera su podmukla. Ponekad uhvatiš ribu, drugi put propadneš i udaviš se. Iz iskustva znam da mi skoro sva sjećanja na nju imaju tu potonju tendenciju. Zato se i jesam dvanaest godina trudila da se ne podsjećam. I upalilo je. Nevjerovatno je na koliko malo ljudskosti možemo da se svedemo kada nam to ide u prilog. A onda sam se javila na telefon i rekla njeno ime. Voda je bila poznato ledena. Iz njene su se dubine nazirale troglave zvijeri. (str. 73)

Nakon završenog mastera iz književnosti, Sara živi u Dablinu kao prava uspešna, urbana mlada Zapadnjakinja. Sa svojim dečkom Majklom deli stan, avokado u saksiji, ploče i nezgodan pogled na komšiju nudistu od prekoputa. Kao bolnu ranu je odbacila sve prošlo: poreklo, jezik, majku, loša iskustva...dok joj se iznenada, posle dvanaest godina tišine, nije javila najbolja prijateljica. Kratko je obavestivši da je „Armin u Beču“, Lejla insistira da Sara što pre dođe po nju i pomogne joj da stigne  do brata, za koga se od ratnih sukoba ne zna da li je uopšte živ. I ona, naravno, uprkos opiranju logike i, donekle, srca, u najkraćem vremenskom roku kreće za Bosnu, da se suoči sa svime od čega se  odavno uspešno distancirala, ili joj se barem tako činilo.

Nisam je bila vidjela dvanaest godina, a i dalje sam se plašila nekih njenih reakcija. Kao da sam odbolovala skoro letalni virus nekad u djetinjstvu i sad ga opet nazirem. Nisam mogla da se odbranim od tog patetičnog straha da će me napustiti, da će shvatiti moju pravu prirodu i predomisliti se. (76)

Lejle Begić koju je upamtila, crnokose devojke destruktivnog temperamenta, naizgled više nema: sada je tu izblajhana Lela Berić, sa svetlim kontaktnim sočivima, kršnim suprugom Dinom i loše skrivanim modricama. Ni Sara više nije ista, odnosno, ubeđuje sebe u to, dok se putešestvije na koje polaze priprema da ih suoči sa varljivošću (o)sećanja. Različita perspektiva koja na pravim mestima proširuje poglede na priču ukazuje nam na istinitost te činjenice. 

Ja sam iz Dablina, imam avokado i kul sam. Znam napamet celu „Blonde on Blonde“. Ja ne pjevam Tajči. (Sara o sebi, str. 111)

S obzirom na to da je zaplet otvoren već na početku, preostaje da kroz ostatak priče, deo po deo, otkrivamo celinu, lutajući kroz hronološki izmešane, ali emocionalno, simbolično i asocijativno savršeno nanizane epizode iz Sarinog i Lejlinog stasavanja. Poveznica priče je prijateljstvo, a glavni lajtmotivi: zec, Armin i Balkan. Armin je Lejlin stariji brat, emotivni i pažljivi tinejdžer koji želi da postane slikar. Zekan je beli zec koga su nakon mature (i istovremenog, planskog gubljenja nevinosti pod drvetom na obali) devojke ukrale sa gradske pijace, a koju godinu potom i sahranile. Lejla je ona jača, destruktivnija, odvažnija sila za kojom će se Sara stalno kretati, unižavajući sebe u svojevrsnom takmičarskom odnosu. Primera radi, iako joj matematika mnogo bolje ide, Lejla će upisati književnost kao i Sara; u opštoj negaciji, po razilaženju će promeniti boju kose i ponašanje; namerno će odustajati od sebe u prkosu, tamo gde okolina mnogo očekuje. S druge strane, Sara je osećajnija, uravnoteženija polovina, koja pišući konkretizuje i čuva sve njihove doživljaje, ali se večito oseća nedovoljno dobrom u poređenju sa prijateljicom. Čak i kasnije, dok bude gradila samostalnost u dalekoj Irskoj, podražavanjem Lejlinih reči i pokreta (poput otvorenog stopala pri stajanju, kao kod povređene balerine)  privlačiće sebi nove prijatelje i budućeg partnera. Koliko god bežala, Lejla - i Bosna - uvek su u njoj poput nekakvog „crva“ što kola duboko unutar krvotoka.

Naša zemlja nepomirenih granica zapravo je bezgranična. Džaba smo se svađali, proganjali i ubijali: mi nikada nismo ni bili u njoj, ona je bila ta koja se uvukla u nas poput  fantomskog svraba. Krvari nam koža od uzaludnog grebanja. (173)

Poglavlja su „dvostruka“: polaze najpre iz sadašnjosti, zatim se (u zagradama) obraćajući Lejli kroz sećanja na epizode iz detinjstva. Bosna je doživljena kao tamni vilajet, emigracije i putovanja kao bežanje od sebe, identitet kao prokletstvo. Najupadljivije sličnosti sa Elenom Ferante primećujemo u likovima prijateljica (Sara oduvek sve podređuje Lejli i zbog nje se oseća nesigurno, manje vredno, neprekidno uplašena da će je izgubiti), te Sarinom gnušanju svoje gojazne, grube, neotesane majke i oca, hromog načelnika policije. Međutim, glavni književni uzori potiču iz dalje tradicije pisane reči: to su Džejms Džojs i Luis Kerol, na koje nas vešto podseća mnoštvo referenci. Sasvim autentični aspekt romana predstavlja suptilno dotaknuta tema građanskog rata na tlu bivše Jugoslavije. Iako nigde nećemo naići na njegove direktne opise, sve je više nego jasno: fokus je na intimnim sudbinama dveju devojaka, ali je društveni kontekst od njih neodvojiv i sveprisutan, čak i kada biva prećutkivan - baš kao što je Armin treći glavni lik, iako ga (izuzev u dve scene iz sećanja) uopšte ne susrećemo kao delatnog.

Te dve, veoma značajne epizode, mogu se nazvati prizivanje duhova/„upitnik“ na rođendanu i ukradena minđuša/ „Adam i Eva“ u vrtu: izgubljeni raj detinjstva. Armin je od malih nogu Sarina simpatija i ideal, muška, manje divlja, pristupačnija verzija Lejle. Na njegov nenamerni podsticaj, devojčica će poželeti da oblikuje svoje JA, trudeći se da definiše šta je sve čini onim što jeste, u čemu je lična stabilnost i kako da se, uzevši sve to u obzir, približi i dopadne oboma Begićevima. 

Poslije sam, mnogo godina nakon što sam napustila Bosnu, tražila svoje omiljeno svuda. Htjela sam da budem pripremljena, iako se već odavno nismo čule, a on nestao bez traga. Imala sam omiljeni kafić u Dablinu, biblioteku, prodavnicu, park, klupu i drvo. Imala sam sve, bila sam potpuna, istovremeno posramljena svojom detinjastom navikom. Dobila sam oblik i boju, sad kad više nije bilo važno. (87)
Lana Bastašić, autorka
U težnji koja postepeno prestaje da razlikuje svoje usmerenje, Sara nastoji da se poistoveti sa najboljom prijateljicom, ali i postigne jedinstvenost u jedinstvu. U izvesnom smislu, ne znajući, život će im kasnije udesiti ovu težnju kroz nemanje potomstva i konstataciju da neće biti majke nekih nepoznatih bića, nego uvek samo one, jedne, kojima niko neće biti sličan. Odmah ćemo uočiti da  Sara gotovo isključivo piše (o) Lejli, tako da prvi deo svakog poglavlja nagoveštava drugi koji dolazi kao objašnjenje (trenutnog stanja, od strane prošlosti). 

Nisam te još ni upoznala, a već osjećam da si od mene napravila nešto drugo, neku bolju verziju mene. Moraću da glumim djevojčicu koja ne plače dokle god je tebe i te škole. (168)

Čak i sada, unutar ovog teksta, osjetim kako se koprca. Kada bi mogla, zavukla bi mi se između dvije rečenice kao moljac između dva rebra na venecijaneru, pa bi mi dokrajčila priču iznutra. (7)

Obe devojčice su bile žrtve vremena i njegovih „moda“. Dok Lejli iz predostrožnosti menjaju ime i prezime, kako bi ostala bezbedna u nastupajućem ludilu (pa mala Begićeva, kći pokojnog omiljenog pevača, postaje Lela Berić), Saru će otac krišom odvesti na krštenje. Carstvo mraka na Balkanu podrazumeva i stvari poput nedozvoljenih pokušaja nastavnika sa učenicama ili nacionalističkih ispada koji nailaze na indiferentnost organa vlasti. Sve zajedno, okolno bezumlje poput talasa zapljuskuje svet devojaka, ali se najburnije promene odigravaju isključivo na njihovom ostrvu (figurativnom i bukvalnom, jer tako nazvan izdvojeni prostor igra važnu ulogu u njihovom najtežem sukobu).

Mada istaknut, feministički aspekt ovde nije dominantan, a gubitak se usložnjava ne temom pola, već motivom iseljavanja. U prolazu je verno zarobljen i mentalitet naroda, kroz, recimo, opaske putnika u autobusu svedene na  „takmičenje” u tome čiji je život “jadniji”. Veoma bitni, putujući detalji su Sarin datum rođenja (4. maj, dan Titove smrti), knjiga „Ostrvo s blagom“ i pitanje (govornog) jezika. Motiv mraka se neraskidivo vezuje za rodni grad (ubrzo otkrivamo da je u pitanju Banjaluka) i presudna iskustva iz mladosti, polugroteskne slike koje istovremeno bude setu i jezu.

Sve je postojalo za nas i zbog nas: krošnje iz kojih pršte ptice, oronule zidine Kastela, otkinute grane koje nosi brza rijeka, mirisi što su se iskrali iz tek probuđenih pekara, puste ulice osakaćenih trotoara - bile su naše. (182)

Naročito je zanimljivo (i intertekstualno transparentno) poglavlje povratka u zavičaj: počinje šunjanjem oko kuće, dok majka (izobličenija nego ikad) igra ulogu Kraljice Srca (odsecanje glava ribama za ručak, naslućivanje „uljeza“ u ružičnjaku). Na putu do nje, Sara strepi da ne upadne u rupu, a sve se završava fantazmagorijom kraj biste narodnog heroja Ranka Šipke, za koju ih je nekada vezivala komična epizoda ljubljenja hladnog kipa (Lejla: Šta spavaš po spomenicima kao idiot?).

Poseta muzeju AVNOJ-a otvoriće dilemu po pitanju načina na koji Sara doživljava (njihovo) zajedništvo, ali i dodati još jedno od mogućih značenja motivu zeca. Ukoliko na asocijativnom nivou uspostavimo vezu između nove boje njene kose i izgubljenog belog ljubimca, šta Lejla predstavlja za Saru?

Intertekstualnost, načitanost, melanholija, pažljivo promišljanje i raspoređivanje svake reči u rečenici velike su vrline izraza i stila Lane Bastašić. Pored toga, njen roman krase izvanredna kompozicija, prelepo pripovedanje, sa pažnjom stilizovane rečenice (pa se tako o frizuri jedne starije žene kaže da je imala...onu posebnu ljubičastu nijansu odustajanja; nailazićemo i na formulacije poput aura nemarnosti ili Gusti mrak topio joj je bijelu kosu kao malo krede na dlanu.) i priča koja uporno “vuče” napred. Baš zato što je već sa prvim rečenicama postavljena tema razdora, hrleći pravo prema raspletu i neminovnom kraju, sa strepnjom i sami jurimo završnici, istovremeno bez želje ili sposobnosti da se odvojimo od priče. Kao da smo svi postali nalik začaranoj Alisi, pa čitajući otkrivamo ponešto od sopstvenog i, kako se čini, u jednakoj meri kolektivnog iskustva.

Primetićete da znakova interpunkcije i velikog slova nema na početku (da počnemo ispočetka), niti na kraju romana (Samo sam htjela). Kada povežemo konce, stižemo do suštine: zec se (simbolizovao on vreme, najbolju prijateljicu, izgubljenu simpatiju, domovinu ili samu mladost) ne može uhvatiti. Međutim, Lani Bastašić je pošlo za rukom da zadrži jedno setno, bolno (o)sećanje koje prati taj, celoživotni lov, usled čega je “Uhvati zeca” značajan, svež, emotivno jak, stilski izuzetan i nadasve kvalitetan roman.