Po
svemu se čini da je ove godine na snazi Zilahijevo samrtno proleće ili, rečnikom muzike govoreći, vreme plakanja. Izolacija neminovno teško pogađa sve koji su njome
obuhvaćeni, svest o haosu negde „napolju“ ostaje uz nas i nakon što zaključamo
vrata ili spustimo roletne. Lančana reakcija u obliku potištenosti nije nešto
čemu je jednostavno pobeći, naročito kada kroz prozor bacite pogled na, preko
noći razlistale, krošnje drveća i sunčan dan koji se razbaškario sablasno
pustim ulicama. Kad je već tako, a sačuvati što je moguće vedrije stanje duha
ultimativni cilj svakog novog dana, najmanje nam je u interesu da (svesno)
srljamo u kandže tmurnih raspoloženja. Pa, zašto, onda, potkopavati ičiji moral
neveselom muzikom? Pre svega, naiskrenije verujem da one pesme za koje nas vežu
(lične ili kolektivne) uspomene, zahvaljujući tom objedinjujućem kvalitetu da
nas tragom prošlosti izmeste sa tačke obeshrabrujućeg „ovde i sada“, čak i
tužne događaje od ranije mogu preoblikovati u uspešna bekstva od sadašnjice.
Ako ništa drugo, ohrabruje i teši već činjenica da smo pregrmeli takve minus-faze. Čak i onda kad ni na koji
način nismo lično povezani sa određenom (starijom) baladom, njeni kvaliteti i
obično podrazumevajuća veličanstvenost uspevaju da nas pogode, zaokupe i, samim
tim, prijaju.
Ovaj
spisak nije bilo lako sastaviti, ponovo je došlo do naknadnog proširivanja i
opet sam sigurna da je mnogo toga neizbežno izostavljeno. U svoju odbranu i
opravdanje: naša muzička scena vrvi od izuzetnih, antologijskih kompozicija, pa
su sledeće tek izbor napravljen prema ličnim naklonostima i značaju koji imaju
u srcu „priređivača“. Na kraju krajeva, bolje je (i zdravije) da nas potrese pesma
nego izveštaj sa konferencije za novinare povodom korone ili, još gore, ona
sama.
15.
Viktorija – “Daj, ne pitaj” (1988)
Kada
tekst napiše Bora Đorđević, muziku Gibonni (kao uzvraćenu uslugu za prateće
vokale na ploči njegovog benda), a sve otpeva rokenrol kraljica Snežana
Mišković, poznatija kao Viktorija (po imenu grupe koju je osnovala '86.), nema
dileme da će trajati večno. Svaki put kada je slušam, dobijem isti stari
doživljaj hodanja ulicom prema centru grada u zimski suton, sa osećajem beznađa
i beskrajne tuge u srcu, koji se i nakon toliko godina regenerišu u vidu
nostalgije, ne toliko za ljudima kakvi su bili, nego samim vremenom koje je
zauvek izgubljeno. Srećom, pa postoje ovakva dela da posluže kao vremeplov u
svakom smislu: za kontekst sopstvenog nastanka i onaj u kome smo ih sami
otkrivali, u sećanjima uvek nekako izjednačene nostalgijom za prošlošću.
Omiljeni
deo:
Daj, ne pitaj, bez tebe dani su mi glupavi
i prazni (…) jer živim bez tebe ovaj život kao po kazni…
14.
Crvena jabuka – “Uzmi me kad hoćeš ti” (1987)
Čitava
ploča „Za sve ove godine“, povratnička nakon
tragedije koja je zadesila sarajevsku grupu gubitkom dvojice članova, ispunjena
je dubokom melanholijom i iskrenom osećajnošću. Većinu materijala je autorski
tandem Zlatan Arslanagić – Dražen Ričl pripremio pre Ričlove pogibije, tako da
je demo snimke sa njegovim glasom, uključujući ovu pesmu, moguće pronaći i
preslušati. Opipljiva teskoba, zagušljivost i nešto starinski jednostavno, a
ipak tako razoružavajuće iskreno, autentično, nesebično, preovladavajuće su
impresije pri svakom novom susretu sa numerom.
Omiljeni deo: Gledam te dok hodaš, djevojčica si
noći, s usnama od svile, bedrima od zlata…
13.
Azra – “Kao ti i ja” (1982)
Šta
god mislili o njemu, Džoni Štulić je jedinstvena, nezaobilazna figura u
istoriji jugoslovenske kulture, čovek na kome bi trebalo da smo zahvalni svim
antičkim bogovima što su ga poslali baš nama, Balkancima. Promišljao je,
predviđao, kudio i opevao naše specifično podneblje, u samo svom poetskom
ključu provocirajući ili potpuno očaravajući slušaoce. Neke pesme „Azre“ imaju
tako istančanu, finu lepotu da nam se svaki put, uprkos ranijoj svesti o njenom
postojanju, te prijatne finese otkrivaju u novim nijansama i titrajima.
Smirujući sklad muzike, reči i kompletnog štimunga ukratko opisuje numeru „Kao
ti i ja“. I niko, baš niko nije pisao o ženama kao Džoni.
Omiljeni
deo:…napušteni
brodovi plivaju lijeno, rastočene olupine, kao ti i ja.
Napomena:
zbog autorskih prava, pesma se može preslušati jedino (i pravično) u okviru
Džonijevog primerka celog (dvostrukog) albuma “Filigranski pločnici”,
postavljenog na Yotube, a počev od
minuta 1:04:29
12.
Đorđe Balašević – „Lepa protina kći“ (1982)
Da
se na listi nije našao panonski mornar,
ogrešila bih se o sve zakonitosti i kriterijume muzikoljublja, čovekoljublja i
predanosti poeziji. Nasuprot tome, kako se odlučiti za samo jednu od toliko
prekrasnih lirskih savršenstava iz Đoletove riznice? Da li prednost dati
angažovanim, subjektivnim, narativnim....? Ni čitav tekst posvećen isključivo
njegovom stvaralaštvu ne bi bio dovoljan da se pobroje sve one koje (posebno)
vrede, kamoli ionako skučeni okviri jedne top-liste. Na kraju se odlučih za
„Lepu protinu kći“, sa izuzetne ploče „Pub“ kojom se Balašević otisnuo u
solističke vode i pravu pravcatu legendu. Kao i ostale njegove, pesma sadrži
čitavu malu istoriju junaka, gotovo romanesknu priču. Znate, kad doživite nešto
slično opisanom u „Svirajte mi Jesen stiže, dunjo moja“ ili pesmi o
kojoj sada razgovaramo (da vam se prva ljubav uda/oženi, a vi to slučajno,
takoreći u prolazu saznate), do kraja života ne možete biti ravnodušni na
ovakve stvari. Da zaključim, ipak, smehom: naslovna fraza je postala toliko
fleksibilna, pa pored toga što Jovanu Balašević već dugo zovu „lepa Đoletova
kći“, različite varijacije nalazimo u hiljadu verzija, opravdanih ili ne. Moj
tata je oduvek izgledao kao mršaviji dvojnik Vuka Bojovića, pa su me najbolji
drugovi (otuda i ovako nekritički preuveličan epitet!) iz odeljenja u jednom
trenutku prozvali vučica – lepa Vukova kći. Zbog sličnih stvari mi,
kad god se setim đačkih dana koji nisu uvek bili ni lepi, ni vedri, ipak bude
toplo oko srca.
Omiljeni
deo: Baš sam prošao
sokakom, padao je prvi sneg. I još ponekad zazvone praporci, što je odnose ko
zna gde.
11.
Kerber - „Seobe“ (1986)
Neredi
na Kosovu uveliko su počeli sredinom osamdesetih, što je pokrenulo očekivane
reakcije, uključujući i muzičke odgovore na pretnju koja se ukazivala u sve
sablasnijim obrisima. Teškoj temi čije smo posledice ubrzo počeli da osećamo, a
traju do dana današnjeg, stihove su najeksplicitnije posvetili Zabranjeno pušenje (“Na straži pored
Prizrena”) i Balašević (“Ne lomite mi bagrenje”). Međutim, pesma grupe Kerber nalazi se u sredini nacionalnog
usuda koji bi se mogao objedinjeno imenovati po Crnjanskovom romanu, a
istoimenoj ploči Nišlija. „Seobe se nastavljaju večno”, razlikuju se jedino
njihovi smerovi i zahvaćene grupe ljudi – bol je isti. Ova pesma mi je kao
maloj budila čudan strah, jezovitost pomešanu sa iskonskom tugom, koju sam
shvatila tek godinama kasnije, sa punim razumevanjem stihova. Osim „potmule”
muzike , Galetov izvanredni glas dočarao je tragiku opevane teme sa
zastrašujućom preciznošću.
Omiljeni deo:
Bila bi apsolutna nepravda izdvajanje nekog dela od celine koja je toliko zastrašujuće
skladna. Shvatite ovu rečenicu kako hoćete.
10. Film - „Mi nismo sami“ (1983)
U
nekom od ranijih upitnika, navela sam je kao jednu od „svojih“, opisujućih.
Posvećena je svim „tuđinima“, zarobljenim u okruženju koje ih guši, ne razume,
troši im vek i u korenu saseca svaki pokušaj uzleta, ukidajući bilo kakvu
mogućnost duhovnog sapatništva. Druga strana kojoj se pesnički glas obraća
pretpostavljena je, imaginarna, poput Dadove i Slađanine princeze: možda postoji, a možda i ne, ali uverenje u to da nismo
sasvim usamljena jedinka u univerzumu pruža utehu i određenu vrstu hrabrosti.
Omiljeni deo: Al' nikog nema tko je tvoj, i ova
zemlja se ne zove dom.
9.
Vatreni poljubac - „Baj, baj, moja malena“ (1978)
Što
zbog reputacije Milića Vukašinovića, što zbog neosnovane predrasude o Vatrenom poljupcu kao seljačkom, mačo hevi metalu, ostala je
nezapažena ili barem nedovoljno vrednovana sva inovativnost i lucidnost koju su
uneli na domaću muzičku scenu. Debitantski album, šaljivo nazvan „Oh, što te
volim, joj!“ i sa provokativnim omotom (crveno nalakirani, dugi nokti zarivaju
se u muška leđa), zatvara balada koja u nešto više od sedam minuta i par
variranih akorda sažima čitavu lepotu, tugu i nezaborav tinejdžerskih ljubavi.
Njena iskrenost me osvojila, a prvo slušanje palo u vreme kada se tako lako
poistovećivalo sa predstavljenom situacijom i svaki neuspeh se, zaista, činio
nepopravljivim, konačnim. Uostalom, nije li, na neki način, uvek upravo tako?
Iako kasniji život u većini slučajeva srećno opovrgne onako kategoričan
zaključak: ja voljet' neću više, znam!,
prve ljubavi – ako su bile zaista iskrene i snažne – do kraja ostaju da nas
prate negde iz prikrajka i podmuklo bole. Doslovno čitav film se odmota u
glavi.
Omiljeni deo: Ima l’ igdje mjesto daleko od sveg’,
gdje mogu da ne čujem tuđi smijeh? Da ne čujem „vrijeme će izbrisat’ bol”? Nek
briše svačiji – ja hoću svoj.
8.
Osmi putnik - „Krive staze sam gazio“ (1987)
I
mnogo pre nego što sam se suočila sa „teškim mukama“ (nesrećnog)
zaljubljivanja, pesma sa drugog albuma Osmog
putnika (upravo onog na kome je, kako nagovestih gore, Viktorija ostvarila
zapaženo gostovanje) zvučala mi je izuzetno potresno. Na sam uvod i (u
pozitivnom smislu) „ridajuće“ gitare, došlo bi mi da se isplačem kao kiša. Retko
sam, čak i kasnije, čula pesmu od početka do kraja toliko „nabijenu“ emocijom
kao što je „Krive staze sam gazio“, a naslušala sam se svega i svačega. Mada
joj na istoj ploči konkuriše moćna „Čopor ide u raj“, rezultat je (srećom) nerešen,
kada se sve sabere i oduzme. Tema nije nova, ni mnogo originalna: kasne
spoznaje, propuštene prilike, izgubljena sreća koje nismo ni bili svesni dok
smo gledali na neku drugu stranu. Utemeljena je u mnogim iskustvima. Koliko je
samo puta moja nezrela malenkost optimistično poželela da se „mulac“ dozove
pameti i iznebuha otkrije ko ga stvarno voli i čeka. Strpljenju dođe kraj mnogo
ranije nego što očekujemo; život, ipak, „nije glupi tinejdžerski film“; a ko
čeka, uglavnom, nikad ne dočeka...Vremenom prestane da nas uopšte bude briga.
„The song remains the same“ i njene su emocije, na sreću, postojanije.
Omiljeni deo: A ja i dalje gazim snijegove duboke,
koprive i dukate…
7.
Zdravko Čolić - „Pjesmo moja“ (1980)
Bili
smo studenti kada se na predavanjima iz srpskog romantizma povela priča o ulozi
poezije pesnika iz tog perioda u modernoj pop kulturi. A tada, zna se, iskrsne
ime Zdravka Čolića, koji se prvi i jedini usudio da čak tri puta otpeva stihove
iz čitanki, učinivši ih pravim hitovima, bez trunke obezvređivanja! Za oživljavanje
pesama Branka Radičevića svi dobro znaju: „Mini Karadžić u spomenicu“
proslavljena je kao „Pjevam danju, pjevam noću“, a „Kletva“ u Čolinoj
interpretaciji nosi naziv „Ao, nono bijela“. Kornelije Kovač je zaslužan i za
veličanstvenu kompoziciju koja prati jedan od Zmajevih „đulića“ iz istoimenog
poetskog ciklusa, čiji je prvi deo, insprisan porodičnom i ljubavnom srećom
pesnika, objavljen 1864. godine. „Pesmo moja, zakiti se cvetom“, prilagođena
ijekavskom izgovoru izvođača, dobila je zadivljujuću orkestraciju, neponovljivu
dinamiku, maestralne prelaze: jednom rečju, uzdigla se do remek-dela na koje
imamo puno pravo da budemo ponosni što pripada našoj kulturnoj baštini. Moja
završna napomena tiče se sitne nedoumice na koju povremeno nailaze slušaoci van
naše struke: “kako pozdravlja slavlje i
golube?” Ne radi se ni o kakvoj proslavi/svečanosti, već starinskom izrazu za
slavuje (prisutan i kod, npr, Laze Kostića u jednom od stihova iz Santa Maria della Salute: “k’o pesma slavlja u zorin svit”): dakle, pozdrav
je upućen pticama (pevačicama).
Omiljeni
deo: Đulići
XLVII Jovana Jovanovića Zmaja!
6.
Bolero - „Krčmarska Moskva“ (1988)
O
grupi „Bolero“, njihovoj pesmi inspirisanoj istoimenom poemom Sergeja Jesenjina
(u pojedinim prevodima pojavljuje se još i kao „Kafanska Moskva“) i pesnikovim
odnosom sa balerinom Isidorom Dankan, kao i konceptualnom albumu „O Jesenjinu“
na kome se ova sjajna kompozicija našla, pisala sam OVDE.
Omiljeni
deo: Željela si često
da se nosim k vragu, da me pokraj puta Cigani ukradu…
5.
Riblja čorba - „Ja sam
još ona ista budala“/ „Ostani đubre do kraja“ (1979)
Kao
i svi veliki bendovi, „Čorba“ je za sve ove decenije karijere zabeležila
nebrojeno odličnih balada i sve se mirne duše mogu uvrstiti na bilo koju
tematsku kompilaciju. Mnogima na pamet odmah pada „Pogledaj dom svoj, anđele“,
nezvanično „najznačajnija srpska rock pesma svih vremena“, ali meni je, moram
priznati, poslednjih nekoliko godina otužno da je slušam. Nije stvar u tome da
je izgubila na snazi i istinitosti (ovo je nemoguće), već su Borina
zastranjivanja i gaženje svih principa koje je gromoglasno izrazio kroz tu i
još mnoge ranije pesme, učinila da više ne verujem otpevanom. I znam da nije
dobro poistovećivati stvaraoca sa delom, pa ipak, naučila sam da barem podvučem
podebelu liniju između predratnog i kasnijeg dela njegove karijere. Pustim li,
recimo, zapanjujuće besprekoran album-prvenac „Kost u grlu“, odluka se pokaže
jedinom ispravnom, tako da požalim izgubljeni duh i pravo usmerenje svog
Čačanina, istovremeno zahvalna što je potrajao taman toliko da nam ostavi neke
zaista sjajne stvari. Na spomenutoj ploči našle su se dve balade kojima uvek
dajem prednost u odnosu na preterano dnevnopolitički i religijski
zloupotrebljavanog „Anđela“. Obe su najbolji mogući primer Borinog ranog, prljavog i bez zadrške razotkrivajućeg
izraza.
Omiljeni deo: Ti
si nepredvidljiva k’o đavo, i od gvožđa, i od stakla -
deo raja, deo pakla.
Pesmu
„Ostani đubre do kraja“ prati i zanimljiva priča. Posvećena je Biljani Nevajdi, sedamdesetih godina
veoma uspešnoj manekenki sa kojom se Bora zabavljao šest meseci, potpuno
izgubivši glavu. Nažalost, iskrena je Biljana u intervjuu koji je mnogo godina
kasnije dala jednim novinama, njena osećanja nisu bila podjednako jaka i
Đorđević joj se uvek činio nepouzdanim. Štaviše, već tada se ludo zaljubila u
čoveka sa kojim će par meseci kasnije započeti zajednički život u Sarajevu.
Prisetila se svoje prve reakcije na budući hit: Bilo je veče. Zvoni telefon,
javlja se Bora. Moli me da se nađemo “Pod lipom” da mi pročita pesmu koju mi je
napisao. Spremim se i odem da ga vidim, kad tamo… Baš kao u pesmi: “dok stoji
za šankom delimično pijan, mrzeći pomalo i sebe i druge, ubija lagano konjak,
cigarete” (smeh). Sednemo za sto i on
mi onako u cugu, iz svoje čuvene sveščice, u koju je zapisivao stihove,
pročita: “Nisam od onih koji cvile, više te nemam i šta tu mogu, bar se nasmeši
kada me vidiš, ostani đubre do kraja!” U prvi mah mi je to “đubre” zvučalo
pomalo grubo, ali kad sam shvatila da je to “đubre” zapravo jedna opasna,
fenomenalna osoba kojom je on očaran, a ona ga nemilosrdno ostavlja,
definitivno mi se dopala pesma! Međutim, to je bilo sve. U tom trenutku nije
izazvala nikakav potres u meni. Sećam se da sam čak bila ravnodušna i kada su
tu stvar puštali na mojoj svadbi. Uopšte me nije doticala.
Iz
njegove patnje su se, naprotiv, izrodile još dve veoma poznate numere: najpre
„Dva dinara, druže“ (govori o reakciji na gore opisani susret u „Lipi“ i
definitivni razlaz), a trideset godina kasnije „Poslednja pesma o tebi“. Tek
nakon toga je Biljana, kako kaže, postala svesna koliko su Đorđevićeva osećanja
svojevremeno bila jaka: U prvi mah sam zanemela, a onda sam se
rasplakala. (...) Istina je da nisam mogla da verujem da me je toliko voleo,
jer mu u mladosti ništa nisam verovala. I da povežemo kraj sa početkom
ove kratke najave, još nešto povezuje dve Borine balade koje označavaju
prelomne faze njegovog stvaralaštva: reč je o (ne samo ovde prisutnoj)
intertekstualnoj aluzivnosti, pa i “Ostani đubre do kraja” i “Pogledaj dom
svoj, anđele” delić nadahnuća duguju klasicima američke književnosti (prvi je Istočno od raja Džona Štajnbeka, dok
druga pesma nosi ime romana Tomasa Vulfa).
Omiljeni
deo: Nisam
od onih koji cvile...
4. Partibrejkers - „Molitva“ (1994)
Duhovnost
i britki um Zorana Kostića Caneta poznati su koliko i karakterističan manir
govora po kome ga prepoznaju, ili lakonski sveden, a ubitačno precizan način na
koji pesmama izražava poglede na svet. „Partibrejkersi“ su danas među retkim
bendovima bez ijednog trenutka slabosti, sramotne mrlje u karijeri, zbog čega
Canetu – voleli njegovu muziku ili ne – jednostavno VERUJEMO. Na svaku reč.
Možda nije pretežno poznat po laganijim pesmama, ali zato kada napiše jednu
takvu, ostanemo bez teksta. „Molitva“ kreira atmosferu postapokaliptičnog sveta
na samom rubu smisla, koji iz sopstvenih ruševina i pepela prikuplja snagu za
poslednji, još uvek ponosni vapaj, tražeći milost i podršku.
Omiljeni
deo: Bože, oprosti
nam, pruži ruku i pomiluj nas. Ovo je moja molitva...ne zaboravi nas.
3.
S vremena na vreme - „Tema classica“ (1975)
Nešto
mojih impresija o jedinstvenom akustičarskom sastavu predvođenom Asimom
Sarvanom i Ljubom Ninkovićem možete pročitati OVDE. Opus im je raznovrstan, interesantan i kvalitetan, ali „Tema
classica” je u svakom pogledu nešto zaista, zaista posebno. Uvek ću se sećati
jednog naročitog jutra kada sam, kolima, putovala na polaganje prijemnog ispita
za fakultet. Magla nas je pratila sve do Ljiga, gde smo svratili do pekare, ali
meni se od nervoze želudac vezao u čvor i nisam mogla da doručkujem. Dok sam
gledala kroz prozor, nesposobna čak i da se još jednom, u sebi, preslišam (i
kasnije će mi se uoči svake provere znanja činiti da mi je glava „tabula
rasa“), sa radija koji je tiho „krčao“ začula se ta pesma, kao iz nekog dalekog
sna. Tečo, za koga postoje samo sevdalinke i Toma Zdravković, ubrzo počinje da
negoduje: „Kakva je ovo bolesna muzika?“ A mene je, baš kao i sada, kompozicija
provela kroz nekoliko metafizičkih nivoa, te sam sa svakom sledećom strofom
imala utisak da se otvaraju nova vrata egzistencije. Nijedna druga pesma mi ne
stvara toliko čudan utisak: od prizora skoro pa osamnaestovekovnog stvaralačkog
„raja“ kabineta, do arkadijske slike
nestvarnog predela, od Pegaza do crne ptice, od visina nadahnuća do
klonulosti i mraka. Kako se pesma bliži kulminaciji, raste čudan strah,
postajem svesna prolaznosti, ali i nekog drugog, snovidovnog prostora koji postoji tu kraj svih nas, samo
ga malo ko dosegne. Poslednja strofa me, sećam se, naterala da pomislim: „Ovako
sigurno izgleda kada se umire....“
Omiljeni deo: Čarobnim
dvorcima žurim, orgulje čujem u tami, pastir u frulu svira, opet novi se rađa
dan. Zove me nestalo vreme, muzika opojnog vina, čujem i zvuk klavira, nebo
prazno je ovaj san…
2.
Indexi - „Bacila je sve niz rijeku“ (1974)
Jedan
od bendova uz koje sam odrastala. Tata je poznavao Davorina, u kolekciji ploča
imamo jednu sa njegovom posvetom i nakon što je preminuo, saosećala sam sa
očevom tugom. Pesmu „Bacila je sve niz
rijeku“ ubrajam među najlepše na svetu. Volim je u veoma dobrom izvođenju uživo
„Crvene jabuke“, naježim se dok je Nikola Kojo drhtavim, lepim glasom peva u
jednoj od ključnih scena filma „Lepa sela lepo gore“, ali je obožavam u
interpretaciji jednog jedinog Davorina Popovića, džentlmena jugoslovenske
scene, pevača svetskog kalibra. Moram priznati da me, ipak, oduvek izluđivalo
krajnje površno tumačenje njenih stihova (kao da je zaista dobroj pesmi
potrebna analiza!), od bukvalnog (da je devojka, trudna, skočila u reku i utopila
se) do poetizovanog, ali neproverenog pozivanja na tobožnje činjenice
(Davorinova bivša je abortirala i ostavila ga, kako bi nastavila studije u
Americi). Ovakva nagađanja već godinama preplavljuju razne portale,
bombastično-patetičnim naslovima (bezuspešno) spuštajući uzvišenu lepotu pesme
na nivo čaršijskih ogovaranja ili epizode trećerazredne telenovele.
Šta
pouzdano znamo? Za početak, da su autori Fadil Redžić (muzika) i Kemal Monteno
(tekst). Potonji se, govoreći o tome šta ga je inspirisalo, prisetio kako je kao
sasvim mlad bio zaljubljen u devojku o
kojoj nije znao ništa više do toga da je iz Čapljine, pa krenuo vozom da je
traži. Slučajno je zatekao kako na ćošku ulice, bosa – jer je bio sparan letnji
dan -
prodaje cveće, okružena njime „kao u bašti“. Drugi deo nadahnuća „pozajmio“ je
iz ljubavnog fijaska svog dragoga Davora, iako ni Kemo, ni Popović nikada nisu
potvrdili radi li se zaista o abortusu uoči venčanja. To, naravno, nije
sprečilo medije da (reciklirajući jedni od drugih) razvijaju maštovite
interpretacije, najavljivane naslovima poput sledećeg: „STRAVIČNA PRIČA O
PRETUŽNOJ BALADI: Pesma „Bacila je sve niz rijeku” NE PEVA O ŽENI, PEVA O DETETU!”,
“argumentovane” pozivanjem na odlomke iz
teksta pesme. Pa, hajde da vidimo šta nam taj, jedini dostupan izvor, zapravo govori.
Za
početak, uvek sam shvatala stihove kao posvetu prekinutoj vezi i životu koji su
mogli imati jedno uz drugo. Samim tim, ono: nosila je našu ljubav, našu sreću, prvi
cvijet – bacila je sve niz rijeku, i pošla u drugi svijet, verovatnije deluje
kao preneseno, umesto bukvalnog značenja. Dakle, imala je u svojim rukama njihovu
sreću, sudbinu i zajednički život, ali je sve to odbacila, batalila (“baciti
niz reku” isto je što i “pustiti niz vodu”), krenuvši nekim drugim putem,
napravivši radikalan zaokret (“poći u drugi svet”); a ne: pobacivši, pa
skočivši u reku (smrt je drugi svet)
ili se odselivši u Ameriku (Novi svet).
Uostalom, ako je mrtva, kako može da (u refrenu) noćas sluša, čuje bol ili
zauvijek nosi na srcu znak? I ponovo,
zašto se jedan odbačeni život
doslovce shvata kao suicid (oduzimanje sopstvenog) ili ubistvo fetusa (onemogućavanje
budućem da se razvije), a ne figurativno, kao puštanje niz vodu, odustajanje od
zajedničkog puta i, samim tim, uništavanje života ostavljenog, koji je na tome
zasnivao sve snove o budućnosti? Da se vratim na početak pesme, iz uvodnih
stihova mi je oduvek neodoljivo odjekivao Šantić, sa svojom vizijom Emine koja
stoji u bašči (...) s ibrikom u ruci.
Koliko samo vredi dobra najava!
Omiljeni deo: Stajala je usred bašte, k’o
najljepši cvijet. Kao da je dio mašte, i muzike te…
1.
Bijelo dugme - „Sve će to, mila moja, prekriti
ruzmarin, snjegovi i šaš“ (1979)
O
pesmi je pisano OVDE. Ne volim da se
ponavljam, pa ni u pogledu kandidata, tako da sam se ozbiljno dvoumila da li
staviti „Ne gledaj me tako i ne ljubi me više“, još jednu sjajnu stvar iz
diskografije Dugmeta, a koja se do
sada nije našla ni na jednoj listi. Ipak, u tom slučaju bih učinila veliku
nepravdu, pa, koliko god ovakav odgovor bio predvidljiv, drugi nemam. Za mene
je upravo pesma koja sledi ono što mi je „Bohemian rhapsody“ u internacionalnim
okvirima. Uvek ću se držati tog mišljenja: postoji li savršenstvo, tim dvema
kompozicijama smo mu se najviše moguće približili.
Omiljeni deo: I čime od svijeta da se braniš? Kao
ruža, sa dva smiješna trna – ili snom? Uzalud, uzalud, sve je protiv nas…