среда, 13. мај 2020.

Najbolje ex-YU balade

predlaže: Isidora Đolović

Po svemu se čini da je ove godine na snazi Zilahijevo samrtno proleće ili, rečnikom muzike govoreći, vreme plakanja. Izolacija neminovno teško pogađa sve koji su njome obuhvaćeni, svest o haosu negde „napolju“ ostaje uz nas i nakon što zaključamo vrata ili spustimo roletne. Lančana reakcija u obliku potištenosti nije nešto čemu je jednostavno pobeći, naročito kada kroz prozor bacite pogled na, preko noći razlistale, krošnje drveća i sunčan dan koji se razbaškario sablasno pustim ulicama. Kad je već tako, a sačuvati što je moguće vedrije stanje duha ultimativni cilj svakog novog dana, najmanje nam je u interesu da (svesno) srljamo u kandže tmurnih raspoloženja. Pa, zašto, onda, potkopavati ičiji moral neveselom muzikom? Pre svega, naiskrenije verujem da one pesme za koje nas vežu (lične ili kolektivne) uspomene, zahvaljujući tom objedinjujućem kvalitetu da nas tragom prošlosti izmeste sa tačke obeshrabrujućeg „ovde i sada“, čak i tužne događaje od ranije mogu preoblikovati u uspešna bekstva od sadašnjice. Ako ništa drugo, ohrabruje i teši već činjenica da smo pregrmeli takve minus-faze. Čak i onda kad ni na koji način nismo lično povezani sa određenom (starijom) baladom, njeni kvaliteti i obično podrazumevajuća veličanstvenost uspevaju da nas pogode, zaokupe i, samim tim, prijaju. 
Ovaj spisak nije bilo lako sastaviti, ponovo je došlo do naknadnog proširivanja i opet sam sigurna da je mnogo toga neizbežno izostavljeno. U svoju odbranu i opravdanje: naša muzička scena vrvi od izuzetnih, antologijskih kompozicija, pa su sledeće tek izbor napravljen prema ličnim naklonostima i značaju koji imaju u srcu „priređivača“. Na kraju krajeva, bolje je (i zdravije) da nas potrese pesma nego izveštaj sa konferencije za novinare povodom korone ili, još gore, ona sama.


15. Viktorija – “Daj, ne pitaj” (1988)

Kada tekst napiše Bora Đorđević, muziku Gibonni (kao uzvraćenu uslugu za prateće vokale na ploči njegovog benda), a sve otpeva rokenrol kraljica Snežana Mišković, poznatija kao Viktorija (po imenu grupe koju je osnovala '86.), nema dileme da će trajati večno. Svaki put kada je slušam, dobijem isti stari doživljaj hodanja ulicom prema centru grada u zimski suton, sa osećajem beznađa i beskrajne tuge u srcu, koji se i nakon toliko godina regenerišu u vidu nostalgije, ne toliko za ljudima kakvi su bili, nego samim vremenom koje je zauvek izgubljeno. Srećom, pa postoje ovakva dela da posluže kao vremeplov u svakom smislu: za kontekst sopstvenog nastanka i onaj u kome smo ih sami otkrivali, u sećanjima uvek nekako izjednačene nostalgijom za prošlošću.

Omiljeni deo: Daj, ne pitaj, bez tebe dani su mi glupavi i prazni (…) jer živim bez tebe ovaj život kao po kazni…

14. Crvena jabuka – “Uzmi me kad hoćeš ti” (1987)

Čitava ploča „Za sve ove godine“, povratnička nakon tragedije koja je zadesila sarajevsku grupu gubitkom dvojice članova, ispunjena je dubokom melanholijom i iskrenom osećajnošću. Većinu materijala je autorski tandem Zlatan Arslanagić – Dražen Ričl pripremio pre Ričlove pogibije, tako da je demo snimke sa njegovim glasom, uključujući ovu pesmu, moguće pronaći i preslušati. Opipljiva teskoba, zagušljivost i nešto starinski jednostavno, a ipak tako razoružavajuće iskreno, autentično, nesebično, preovladavajuće su impresije pri svakom novom susretu sa numerom. 

Omiljeni deo: Gledam te dok hodaš, djevojčica si noći, s usnama od svile, bedrima od zlata…

13. Azra – “Kao ti i ja” (1982)

Šta god mislili o njemu, Džoni Štulić je jedinstvena, nezaobilazna figura u istoriji jugoslovenske kulture, čovek na kome bi trebalo da smo zahvalni svim antičkim bogovima što su ga poslali baš nama, Balkancima. Promišljao je, predviđao, kudio i opevao naše specifično podneblje, u samo svom poetskom ključu provocirajući ili potpuno očaravajući slušaoce. Neke pesme „Azre“ imaju tako istančanu, finu lepotu da nam se svaki put, uprkos ranijoj svesti o njenom postojanju, te prijatne finese otkrivaju u novim nijansama i titrajima. Smirujući sklad muzike, reči i kompletnog štimunga ukratko opisuje numeru „Kao ti i ja“. I niko, baš niko nije pisao o ženama kao Džoni.

Omiljeni deo:…napušteni brodovi plivaju lijeno, rastočene olupine, kao ti i ja.

Napomena: zbog autorskih prava, pesma se može preslušati jedino (i pravično) u okviru Džonijevog primerka celog (dvostrukog) albuma “Filigranski pločnici”, postavljenog na Yotube, a počev od minuta 1:04:29

12. Đorđe Balašević – „Lepa protina kći“ (1982)

Da se na listi nije našao panonski mornar, ogrešila bih se o sve zakonitosti i kriterijume muzikoljublja, čovekoljublja i predanosti poeziji. Nasuprot tome, kako se odlučiti za samo jednu od toliko prekrasnih lirskih savršenstava iz Đoletove riznice? Da li prednost dati angažovanim, subjektivnim, narativnim....? Ni čitav tekst posvećen isključivo njegovom stvaralaštvu ne bi bio dovoljan da se pobroje sve one koje (posebno) vrede, kamoli ionako skučeni okviri jedne top-liste. Na kraju se odlučih za „Lepu protinu kći“, sa izuzetne ploče „Pub“ kojom se Balašević otisnuo u solističke vode i pravu pravcatu legendu. Kao i ostale njegove, pesma sadrži čitavu malu istoriju junaka, gotovo romanesknu priču. Znate, kad doživite nešto slično opisanom u  „Svirajte mi Jesen stiže, dunjo moja“ ili pesmi o kojoj sada razgovaramo (da vam se prva ljubav uda/oženi, a vi to slučajno, takoreći u prolazu saznate), do kraja života ne možete biti ravnodušni na ovakve stvari. Da zaključim, ipak, smehom: naslovna fraza je postala toliko fleksibilna, pa pored toga što Jovanu Balašević već dugo zovu „lepa Đoletova kći“, različite varijacije nalazimo u hiljadu verzija, opravdanih ili ne. Moj tata je oduvek izgledao kao mršaviji dvojnik Vuka Bojovića, pa su me najbolji drugovi (otuda i ovako nekritički preuveličan epitet!) iz odeljenja u jednom trenutku prozvali vučicalepa Vukova kći. Zbog sličnih stvari mi, kad god se setim đačkih dana koji nisu uvek bili ni lepi, ni vedri, ipak bude toplo oko srca.

Omiljeni deo: Baš sam prošao sokakom, padao je prvi sneg. I još ponekad zazvone praporci, što je odnose ko zna gde.

11. Kerber - „Seobe“ (1986)

Neredi na Kosovu uveliko su počeli sredinom osamdesetih, što je pokrenulo očekivane reakcije, uključujući i muzičke odgovore na pretnju koja se ukazivala u sve sablasnijim obrisima. Teškoj temi čije smo posledice ubrzo počeli da osećamo, a traju do dana današnjeg, stihove su najeksplicitnije posvetili Zabranjeno pušenje (“Na straži pored Prizrena”) i Balašević (“Ne lomite mi bagrenje”). Međutim, pesma grupe Kerber nalazi se u sredini nacionalnog usuda koji bi se mogao objedinjeno imenovati po Crnjanskovom romanu, a istoimenoj ploči Nišlija. „Seobe se nastavljaju večno”, razlikuju se jedino njihovi smerovi i zahvaćene grupe ljudi – bol je isti. Ova pesma mi je kao maloj budila čudan strah, jezovitost pomešanu sa iskonskom tugom, koju sam shvatila tek godinama kasnije, sa punim razumevanjem stihova. Osim „potmule” muzike , Galetov izvanredni glas dočarao je tragiku opevane teme sa zastrašujućom preciznošću.

Omiljeni deo: Bila bi apsolutna nepravda izdvajanje nekog dela od celine koja je toliko zastrašujuće skladna. Shvatite ovu rečenicu kako hoćete.


10. Film - „Mi nismo sami“ (1983)

U nekom od ranijih upitnika, navela sam je kao jednu od „svojih“, opisujućih. Posvećena je svim „tuđinima“, zarobljenim u okruženju koje ih guši, ne razume, troši im vek i u korenu saseca svaki pokušaj uzleta, ukidajući bilo kakvu mogućnost duhovnog sapatništva. Druga strana kojoj se pesnički glas obraća pretpostavljena je, imaginarna, poput Dadove i Slađanine princeze: možda postoji, a možda i ne, ali uverenje u to da nismo sasvim usamljena jedinka u univerzumu pruža utehu i određenu vrstu hrabrosti.

Omiljeni deo: Al' nikog nema tko je tvoj, i ova zemlja se ne zove dom.

9. Vatreni poljubac - „Baj, baj, moja malena“ (1978)

Što zbog reputacije Milića Vukašinovića, što zbog neosnovane predrasude o Vatrenom poljupcu kao seljačkom, mačo hevi metalu, ostala je nezapažena ili barem nedovoljno vrednovana sva inovativnost i lucidnost koju su uneli na domaću muzičku scenu. Debitantski album, šaljivo nazvan „Oh, što te volim, joj!“ i sa provokativnim omotom (crveno nalakirani, dugi nokti zarivaju se u muška leđa), zatvara balada koja u nešto više od sedam minuta i par variranih akorda sažima čitavu lepotu, tugu i nezaborav tinejdžerskih ljubavi. Njena iskrenost me osvojila, a prvo slušanje palo u vreme kada se tako lako poistovećivalo sa predstavljenom situacijom i svaki neuspeh se, zaista, činio nepopravljivim, konačnim. Uostalom, nije li, na neki način, uvek upravo tako? Iako kasniji život u većini slučajeva srećno opovrgne onako kategoričan zaključak: ja voljet' neću više, znam!, prve ljubavi – ako su bile zaista iskrene i snažne – do kraja ostaju da nas prate negde iz prikrajka i podmuklo bole. Doslovno čitav film se odmota u glavi. 

Omiljeni deo: Ima l’ igdje mjesto daleko od sveg’, gdje mogu da ne čujem tuđi smijeh? Da ne čujem „vrijeme će izbrisat’ bol”? Nek briše svačiji – ja hoću svoj.

8. Osmi putnik - „Krive staze sam gazio“ (1987)

I mnogo pre nego što sam se suočila sa „teškim mukama“ (nesrećnog) zaljubljivanja, pesma sa drugog albuma Osmog putnika (upravo onog na kome je, kako nagovestih gore, Viktorija ostvarila zapaženo gostovanje) zvučala mi je izuzetno potresno. Na sam uvod i (u pozitivnom smislu) „ridajuće“ gitare, došlo bi mi da se isplačem kao kiša. Retko sam, čak i kasnije, čula pesmu od početka do kraja toliko „nabijenu“ emocijom kao što je „Krive staze sam gazio“, a naslušala sam se svega i svačega. Mada joj na istoj ploči konkuriše moćna „Čopor ide u raj“, rezultat je (srećom) nerešen, kada se sve sabere i oduzme. Tema nije nova, ni mnogo originalna: kasne spoznaje, propuštene prilike, izgubljena sreća koje nismo ni bili svesni dok smo gledali na neku drugu stranu. Utemeljena je u mnogim iskustvima. Koliko je samo puta moja nezrela malenkost optimistično poželela da se „mulac“ dozove pameti i iznebuha otkrije ko ga stvarno voli i čeka. Strpljenju dođe kraj mnogo ranije nego što očekujemo; život, ipak, „nije glupi tinejdžerski film“; a ko čeka, uglavnom, nikad ne dočeka...Vremenom prestane da nas uopšte bude briga. „The song remains the same“ i njene su emocije, na sreću, postojanije.

Omiljeni deo: A ja i dalje gazim snijegove duboke, koprive i dukate…

7. Zdravko Čolić - „Pjesmo moja“ (1980)

Bili smo studenti kada se na predavanjima iz srpskog romantizma povela priča o ulozi poezije pesnika iz tog perioda u modernoj pop kulturi. A tada, zna se, iskrsne ime Zdravka Čolića, koji se prvi i jedini usudio da čak tri puta otpeva stihove iz čitanki, učinivši ih pravim hitovima, bez trunke obezvređivanja! Za oživljavanje pesama Branka Radičevića svi dobro znaju: „Mini Karadžić u spomenicu“ proslavljena je kao „Pjevam danju, pjevam noću“, a „Kletva“ u Čolinoj interpretaciji nosi naziv „Ao, nono bijela“. Kornelije Kovač je zaslužan i za veličanstvenu kompoziciju koja prati jedan od Zmajevih „đulića“ iz istoimenog poetskog ciklusa, čiji je prvi deo, insprisan porodičnom i ljubavnom srećom pesnika, objavljen 1864. godine. „Pesmo moja, zakiti se cvetom“, prilagođena ijekavskom izgovoru izvođača, dobila je zadivljujuću orkestraciju, neponovljivu dinamiku, maestralne prelaze: jednom rečju, uzdigla se do remek-dela na koje imamo puno pravo da budemo ponosni što pripada našoj kulturnoj baštini. Moja završna napomena tiče se sitne nedoumice na koju povremeno nailaze slušaoci van naše struke: “kako pozdravlja slavlje i golube?” Ne radi se ni o kakvoj proslavi/svečanosti, već starinskom izrazu za slavuje (prisutan i kod, npr, Laze Kostića u jednom od stihova iz Santa Maria della Salute: “k’o pesma slavlja u zorin svit”): dakle, pozdrav je upućen pticama (pevačicama).

Omiljeni deo: Đulići XLVII Jovana Jovanovića Zmaja!


6. Bolero - „Krčmarska Moskva“ (1988)

O grupi „Bolero“, njihovoj pesmi inspirisanoj istoimenom poemom Sergeja Jesenjina (u pojedinim prevodima pojavljuje se još i kao „Kafanska Moskva“) i pesnikovim odnosom sa balerinom Isidorom Dankan, kao i konceptualnom albumu „O Jesenjinu“ na kome se ova sjajna kompozicija našla, pisala sam OVDE.

Omiljeni deo: Željela si često da se nosim k vragu, da me pokraj puta Cigani ukradu…


5. Riblja čorba - „Ja sam još ona ista budala“/ „Ostani đubre do kraja“ (1979)

Kao i svi veliki bendovi, „Čorba“ je za sve ove decenije karijere zabeležila nebrojeno odličnih balada i sve se mirne duše mogu uvrstiti na bilo koju tematsku kompilaciju. Mnogima na pamet odmah pada „Pogledaj dom svoj, anđele“, nezvanično „najznačajnija srpska rock pesma svih vremena“, ali meni je, moram priznati, poslednjih nekoliko godina otužno da je slušam. Nije stvar u tome da je izgubila na snazi i istinitosti (ovo je nemoguće), već su Borina zastranjivanja i gaženje svih principa koje je gromoglasno izrazio kroz tu i još mnoge ranije pesme, učinila da više ne verujem otpevanom. I znam da nije dobro poistovećivati stvaraoca sa delom, pa ipak, naučila sam da barem podvučem podebelu liniju između predratnog i kasnijeg dela njegove karijere. Pustim li, recimo, zapanjujuće besprekoran album-prvenac „Kost u grlu“, odluka se pokaže jedinom ispravnom, tako da požalim izgubljeni duh i pravo usmerenje svog Čačanina, istovremeno zahvalna što je potrajao taman toliko da nam ostavi neke zaista sjajne stvari. Na spomenutoj ploči našle su se dve balade kojima uvek dajem prednost u odnosu na preterano dnevnopolitički i religijski zloupotrebljavanog „Anđela“. Obe su najbolji mogući primer Borinog ranog, prljavog i bez zadrške razotkrivajućeg izraza. 

Omiljeni deo: Ti si nepredvidljiva k’o đavo, i od gvožđa, i od stakla - deo raja, deo pakla.
Pesmu „Ostani đubre do kraja“ prati i zanimljiva priča. Posvećena je Biljani Nevajdi, sedamdesetih godina veoma uspešnoj manekenki sa kojom se Bora zabavljao šest meseci, potpuno izgubivši glavu. Nažalost, iskrena je Biljana u intervjuu koji je mnogo godina kasnije dala jednim novinama, njena osećanja nisu bila podjednako jaka i Đorđević joj se uvek činio nepouzdanim. Štaviše, već tada se ludo zaljubila u čoveka sa kojim će par meseci kasnije započeti zajednički život u Sarajevu. Prisetila se svoje prve reakcije na budući hit: Bilo je veče. Zvoni telefon, javlja se Bora. Moli me da se nađemo “Pod lipom” da mi pročita pesmu koju mi je napisao. Spremim se i odem da ga vidim, kad tamo… Baš kao u pesmi: “dok stoji za šankom delimično pijan, mrzeći pomalo i sebe i druge, ubija lagano konjak, cigarete” (smeh). Sednemo za sto i on mi onako u cugu, iz svoje čuvene sveščice, u koju je zapisivao stihove, pročita: “Nisam od onih koji cvile, više te nemam i šta tu mogu, bar se nasmeši kada me vidiš, ostani đubre do kraja!” U prvi mah mi je to “đubre” zvučalo pomalo grubo, ali kad sam shvatila da je to “đubre” zapravo jedna opasna, fenomenalna osoba kojom je on očaran, a ona ga nemilosrdno ostavlja, definitivno mi se dopala pesma! Međutim, to je bilo sve. U tom trenutku nije izazvala nikakav potres u meni. Sećam se da sam čak bila ravnodušna i kada su tu stvar puštali na mojoj svadbi. Uopšte me nije doticala.
 
Iz njegove patnje su se, naprotiv, izrodile još dve veoma poznate numere: najpre „Dva dinara, druže“ (govori o reakciji na gore opisani susret u „Lipi“ i definitivni razlaz), a trideset godina kasnije „Poslednja pesma o tebi“. Tek nakon toga je Biljana, kako kaže, postala svesna koliko su Đorđevićeva osećanja svojevremeno bila jaka: U prvi mah sam zanemela, a onda sam se rasplakala. (...) Istina je da nisam mogla da verujem da me je toliko voleo, jer mu u mladosti ništa nisam verovala. I da povežemo kraj sa početkom ove kratke najave, još nešto povezuje dve Borine balade koje označavaju prelomne faze njegovog stvaralaštva: reč je o (ne samo ovde prisutnoj) intertekstualnoj aluzivnosti, pa i “Ostani đubre do kraja” i “Pogledaj dom svoj, anđele” delić nadahnuća duguju klasicima američke književnosti (prvi je Istočno od raja Džona Štajnbeka, dok druga pesma nosi ime romana Tomasa Vulfa).

Omiljeni deo: Nisam od onih koji cvile...

4. Partibrejkers - „Molitva“ (1994)

Duhovnost i britki um Zorana Kostića Caneta poznati su koliko i karakterističan manir govora po kome ga prepoznaju, ili lakonski sveden, a ubitačno precizan način na koji pesmama izražava poglede na svet. „Partibrejkersi“ su danas među retkim bendovima bez ijednog trenutka slabosti, sramotne mrlje u karijeri, zbog čega Canetu – voleli njegovu muziku ili ne – jednostavno VERUJEMO. Na svaku reč. Možda nije pretežno poznat po laganijim pesmama, ali zato kada napiše jednu takvu, ostanemo bez teksta. „Molitva“ kreira atmosferu postapokaliptičnog sveta na samom rubu smisla, koji iz sopstvenih ruševina i pepela prikuplja snagu za poslednji, još uvek ponosni vapaj, tražeći milost i podršku. 

Omiljeni deo: Bože, oprosti nam, pruži ruku i pomiluj nas. Ovo je moja molitva...ne zaboravi nas.

3. S vremena na vreme - „Tema classica“ (1975)

Nešto mojih impresija o jedinstvenom akustičarskom sastavu predvođenom Asimom Sarvanom i Ljubom Ninkovićem možete pročitati OVDE. Opus im je raznovrstan, interesantan i kvalitetan, ali „Tema classica” je u svakom pogledu nešto zaista, zaista posebno. Uvek ću se sećati jednog naročitog jutra kada sam, kolima, putovala na polaganje prijemnog ispita za fakultet. Magla nas je pratila sve do Ljiga, gde smo svratili do pekare, ali meni se od nervoze želudac vezao u čvor i nisam mogla da doručkujem. Dok sam gledala kroz prozor, nesposobna čak i da se još jednom, u sebi, preslišam (i kasnije će mi se uoči svake provere znanja činiti da mi je glava „tabula rasa“), sa radija koji je tiho „krčao“ začula se ta pesma, kao iz nekog dalekog sna. Tečo, za koga postoje samo sevdalinke i Toma Zdravković, ubrzo počinje da negoduje: „Kakva je ovo bolesna muzika?“ A mene je, baš kao i sada, kompozicija provela kroz nekoliko metafizičkih nivoa, te sam sa svakom sledećom strofom imala utisak da se otvaraju nova vrata egzistencije. Nijedna druga pesma mi ne stvara toliko čudan utisak: od prizora skoro pa osamnaestovekovnog stvaralačkog „raja“ kabineta, do arkadijske slike  nestvarnog predela, od Pegaza do crne ptice, od visina nadahnuća do klonulosti i mraka. Kako se pesma bliži kulminaciji, raste čudan strah, postajem svesna prolaznosti, ali i nekog drugog, snovidovnog  prostora koji postoji tu kraj svih nas, samo ga malo ko dosegne. Poslednja strofa me, sećam se, naterala da pomislim: „Ovako sigurno izgleda kada se umire....“

Omiljeni deo: Čarobnim dvorcima žurim, orgulje čujem u tami, pastir u frulu svira, opet novi se rađa dan. Zove me nestalo vreme, muzika opojnog vina, čujem i zvuk klavira, nebo prazno je ovaj san…

2. Indexi - „Bacila je sve niz rijeku“ (1974)

Jedan od bendova uz koje sam odrastala. Tata je poznavao Davorina, u kolekciji ploča imamo jednu sa njegovom posvetom i nakon što je preminuo, saosećala sam sa očevom tugom. Pesmu  „Bacila je sve niz rijeku“ ubrajam među najlepše na svetu. Volim je u veoma dobrom izvođenju uživo „Crvene jabuke“, naježim se dok je Nikola Kojo drhtavim, lepim glasom peva u jednoj od ključnih scena filma „Lepa sela lepo gore“, ali je obožavam u interpretaciji jednog jedinog Davorina Popovića, džentlmena jugoslovenske scene, pevača svetskog kalibra. Moram priznati da me, ipak, oduvek izluđivalo krajnje površno tumačenje njenih stihova (kao da je zaista dobroj pesmi potrebna analiza!), od bukvalnog (da je devojka, trudna, skočila u reku i utopila se) do poetizovanog, ali neproverenog pozivanja na tobožnje činjenice (Davorinova bivša je abortirala i ostavila ga, kako bi nastavila studije u Americi). Ovakva nagađanja već godinama preplavljuju razne portale, bombastično-patetičnim naslovima (bezuspešno) spuštajući uzvišenu lepotu pesme na nivo čaršijskih ogovaranja ili epizode trećerazredne telenovele.

Šta pouzdano znamo? Za početak, da su autori Fadil Redžić (muzika) i Kemal Monteno (tekst). Potonji se, govoreći o tome šta ga je inspirisalo, prisetio kako je kao sasvim mlad bio zaljubljen u  devojku o kojoj nije znao ništa više do toga da je iz Čapljine, pa krenuo vozom da je traži. Slučajno je zatekao kako na ćošku ulice, bosa – jer je bio sparan letnji dan - prodaje cveće, okružena njime „kao u bašti“. Drugi deo nadahnuća „pozajmio“ je iz ljubavnog fijaska svog dragoga Davora, iako ni Kemo, ni Popović nikada nisu potvrdili radi li se zaista o abortusu uoči venčanja. To, naravno, nije sprečilo medije da (reciklirajući jedni od drugih) razvijaju maštovite interpretacije, najavljivane naslovima poput sledećeg: „STRAVIČNA PRIČA O PRETUŽNOJ BALADI: Pesma „Bacila je sve niz rijeku” NE PEVA O ŽENI, PEVA O DETETU!”,  “argumentovane” pozivanjem na odlomke iz teksta pesme. Pa, hajde da vidimo šta nam taj, jedini dostupan izvor, zapravo govori. 

Za početak, uvek sam shvatala stihove kao posvetu prekinutoj vezi i životu koji su mogli imati jedno uz drugo. Samim tim, ono: nosila je našu ljubav, našu sreću, prvi cvijet – bacila je sve niz rijeku, i pošla u drugi svijet, verovatnije deluje kao preneseno, umesto bukvalnog značenja. Dakle, imala je u svojim rukama njihovu sreću, sudbinu i zajednički život, ali je sve to odbacila, batalila (“baciti niz reku” isto je što i “pustiti niz vodu”), krenuvši nekim drugim putem, napravivši radikalan zaokret (“poći u drugi svet”); a ne: pobacivši, pa skočivši u reku (smrt je drugi svet) ili se odselivši u Ameriku (Novi svet). Uostalom, ako je mrtva, kako može da (u refrenu) noćas sluša, čuje bol ili zauvijek nosi na srcu znak? I ponovo, zašto se jedan odbačeni  život doslovce shvata kao suicid (oduzimanje sopstvenog) ili ubistvo fetusa (onemogućavanje budućem da se razvije), a ne figurativno, kao puštanje niz vodu, odustajanje od zajedničkog puta i, samim tim, uništavanje života ostavljenog, koji je na tome zasnivao sve snove o budućnosti? Da se vratim na početak pesme, iz uvodnih stihova mi je oduvek neodoljivo odjekivao Šantić, sa svojom vizijom Emine koja stoji u bašči (...) s ibrikom u ruci. Koliko samo vredi dobra najava!

Omiljeni deo: Stajala je usred bašte, k’o najljepši cvijet. Kao da je dio mašte, i muzike te…

1. Bijelo dugme - „Sve će to, mila moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš“ (1979)

O pesmi je pisano OVDE. Ne volim da se ponavljam, pa ni u pogledu kandidata, tako da sam se ozbiljno dvoumila da li staviti „Ne gledaj me tako i ne ljubi me više“, još jednu sjajnu stvar iz diskografije Dugmeta, a koja se do sada nije našla ni na jednoj listi. Ipak, u tom slučaju bih učinila veliku nepravdu, pa, koliko god ovakav odgovor bio predvidljiv, drugi nemam. Za mene je upravo pesma koja sledi ono što mi je „Bohemian rhapsody“ u internacionalnim okvirima. Uvek ću se držati tog mišljenja: postoji li savršenstvo, tim dvema kompozicijama smo mu se najviše moguće približili.

Omiljeni deo: I čime od svijeta da se braniš? Kao ruža, sa dva smiješna trna – ili snom? Uzalud, uzalud, sve je protiv nas…