Razloga
za veliku popularnost nečega ima taman koliko i ljudskih mišljenja, pa čak ni
ona nisu jedini faktor uticaja na širenje dobre reputacije. Sužavajući polje
razmatranja na muziku, lako ćemo primetiti da su često na snazi „psihologija
krda“ i lukava sposobnost medija da nametnu ono što će se svuda „vrteti“, za čim
će „svi“ izgubiti glavu. U takvim okolnostima, mada sami ne nalazimo ništa
posebno u datim hitovima, obično se ustručavamo da to priznamo. Radije od
izražavanja nepopularnog stava,
pravićemo se da razumemo, simpatišemo, podržavamo popularne stvari. Isto važi u
suprotnom slučaju. U narednim danima bavimo se upravo primerima iz kategorija
(i nesvesno) potcenjeno : precenjeno.
Možda
se na prvi pogled čini kako su navedeni stavovi karakteristični isključivo za
mlade, ali moć (kolektivne) navike stvara čuda i nisu je pošteđene ni ostale
generacije. Kada bi se iskreno zapitali zbog čega su nam dopadljive neke pesme
(ili romani, filmovi, modni stilovi, hrana...svašta dolazi u obzir) i mogu li
se, izolovane od prateće fame, posmatrati jednako zadivljenim pogledom, u
dobrom delu slučajeva bi, usled teška srca iznetih priznanja, ostali razočarani
zaključcima. Godine hvaljenja, napadna ili naprosto uspešno osmišljena
promotivna kampanja, masovna histerija, trenutni hir, sentimentalna vezanost...znaju
da podignu varljivu dimnu zavesu pod čijom zaštitom mit o (nepostojećoj)
veličini skrivenog može opstajati čitavu večnost.
Slično
je u obratnom smeru, kada preforsiranost, besomučno emitovanje i hvalospevi znaju
da odvuku u drugu krajnost, čineći medveđu
uslugu izvođaču. Ne mogu da tvrdim u ime svih, ali dobro znam kako mi svako
preterivanje izaziva odbojnost, dosadu i brzo zasićenje (zbog čega odavno
primenjujem prilično čudnu meru predostrožnosti: što mi se neka pesma ili film više dopadaju, tim pre izbegavam da
ih često puštam, kako ne bi došlo do zamora). Druga okolnost tiče se
banalizovanja dela kao posledice masovne euforije (što se, nažalost, često
dogodi), kada postanemo doslovno alergični
na njegovo samo spominjanje. Primer: omrzla sam izvestan broj pesama nakon što
su ih prisvojili kojekakvi, da budem učtiva, primitivci. Još konkretnije: dok
smo bili tinejdžeri, u gradu se znalo ko izlazi na koja mesta, gde se sluša
kakva muzika i tome slično. Mada su diskoteka „Ekskalibur“ i podzemni klub „Kultor“ bili jedva na
ćošak razdaljine, između njih su se prostirale svetlosne godine nepomirljivih
razlika. Danas podele na fensere i alternativce (rokere, metalce, repere,
itd.) -
između kojih se takođe granalo na pozere i
iskrene buntovnike - deluju prevaziđeno i nezrelo, jer je
samo vreme takvo da sve manje mladih (volela bih da nisam u pravu) biva
privrženo nekom pravcu u životu sa fiksiranošću kakvu uslovljavaju teškoće
dolaženja do informacija, albuma, obeležja imidža i tome sličnog. Međutim, u
nekim ranijim decenijama nije bilo svejedno koliko će dugo određena „klošarska
jazbina“ ostati homogena sredina: primer za to bio bi, onima koji pamte,
nekadašnji „Srpski pab“. Već nekoliko meseci po otvaranju, počeli su da ga
pohode redovni posetioci „Bašte 1. Maj“ (tada čačanski pandan prestoničkim
splavovima), tako da se moto „od Silvane do Nirvane“, sa sve češćim naginjanjem
ulevo, mogao čuti i iz usta dojučerašnjih zakletih (muzičkih) nonkonformista.
Žalosna činjenica da za mnoge odrastanje i sazrevanje podrazumeva regres duha
ili (Uskokovićevim rečima)„spuštanje na opšti nivo“, poseban je sociološki
fenomen za čije razmatranje ovde nema prostora. Tek, istina je da mi se
određeni broj pesama (i bendova) za sva vremena smučio otkako sam viđala kako
ih, u svadbarskom zanosu, podignutih
ruku vrteći glavom sa sklopljenim očima, mumlaju oni isti što gaje „estetiku“
kiča, vokabular starlet(an)a i „revolt“ Ace Lukasa.
A
poneki put nam numere koje poznajemo i slušamo, praktično, celoga života,
naprosto -
dosade. Toliko rabljene, počnu da nam deluju pohabano i mada nikada nećemo
poreći njihov značaj, odavno se nismo setili da ih preslušamo. Doživele su
sudbinu klasika koje, u previše slučajeva, „svi poštuju“, ali gotovo niko ne
čita, ne gleda, ne sluša. I tada ništa nije lakše nego poverovati da, u
suštini, nikad nisu bile bogzna kako posebne...a grešimo. Samo zato što je dugo
obožavano od većine, ne znači da je delo precenjeno: pre će biti da smo samo zaboravili šta je to u njemu, davnih
dana, osvojilo tolika srca. Možda nikad nismo ni razmišljali o tome, primivši u
nasleđe uvreženi (pozitivan) stav? Za današnju priliku sam izdvojila pet veoma
dobro poznatih jugoslovenskih hitova koji su sasvim zasluženo tu gde jesu, mada
ih obično uzimamo zdravo za gotovo. Bilo je još kandidata, ali su mi sledeće pesme
delovale najpogodnije. Da preduhitrim neki lanac trgovinskih objekata ili
banku, koji imaju običaj da se dohvate hita i preobraze mu refren u kakav
grozomorni džingl (izazivajući nam novootkrivenu, pokajničku čežnju za
nenarušenom lepotom originala!), pozivam na pažnju: ovo su cenjene i,
poslednjih godina, možda potcenjene pesme.
5. Bijelo dugme - „Ružica si bila“
3. Divlje jagode- „Jedina moja“
5. Bijelo dugme - „Ružica si bila“
Do
početka srednje škole (i koncerta na Hipodromu), mnogo sam ih volela, tako da
su poseban status u mom srcu „Dugmići“ zadržali do danas. Prošli su dani kada
sam, kao i svi koji tek otkrivaju čari nečijeg opusa, znala da više puta
zaredom odvrtim isti album. Osećam iskrenu nostalgiju za vremenom kada mi je
sve bilo novo i zadivljujuće. Iako sam posle proširila opseg interesovanja,
otkrila i zavolela mnoštvo drugih bendova i podžanrova, prva ljubav se ne
zaboravlja, tako da nisam podlegla talasu potcenjivanja „Bijelog dugmeta“ kome
su mnogi skloni, jednom pošto im se muzički ukus profini. O tome je već bilo (OVDE)
i biće još reči (koliko za sedam dana!).
Pesma
koju volim sa nepromenjenim žarom objavljena je na albumu „Pljuni i zapjevaj,
moja Jugoslavijo“ iz 1986, prvom sa Alenom Islamovićem u ulozi pevača. Bregin
ambiciozni, u datim okolnostima apsolutno neizvodljivi plan bio je da narodnu
melodiju iz Međimurja (koju je prvobitno zabeležio etnomuzikolog Vinko Žganec)
izvede Vice Vukov. Ne bi tu bilo ništa čudno, da ovaj pop pevač, nekadašnji
predstavnik Jugoslavije na „Pesmi Evrovizije“ (1963), u međuvremenu nije pao u
nemilost države kao učesnik Hrvatskog
proleća, zakleti nacionalista i desničar. Da do njihovih pregovora ne dođe
pobrinuo se čak i policijski nadzor aerodroma na kome je menadžer Raka Marić
trebalo da se nađe sa Vukovim, tako da je zamisao unapred osujećena. Ipak,
dobili smo utešnu nagradu u vidu suptilne, emotivno uverljive, kompoziciono
zaokružene pesme. Zahvaljujući muzici, deluje kao da biva izdvojena iz nekog
oblaka sećanja, da bi na kraju utonula u njega, a između se smestila
jednostavna, (i toga smo sve vreme svesni) uzaludna seta za izgubljenom
ljubavlju. Prisutne su tipično bregovićevske slike (metaforika kojom se čovek
izjednačava sa prirodom: divlja kupina,
ptice selice), biblijska konstatacija (Bog
mi daje, Bog mi odnosi), izvanredno „skockan“ refren i neka mirna, lepa
tuga. Sve je na svom mestu, jedino odudara Bregino neprijatno izigravanje
pratećeg vokala: najozbiljnije se pitam ko ga je i u kom to trenutku prevario
da će biti zabavno ako se stalno dere u pozadini? Očigledno je taj neko bio veoma
ubedljiv, jer, Goran od toga nije odustao do kraja karijere „Dugmeta“! Još
nešto: zanimljivo mi je što iznenađujuće veliki broj ljudi shvata ovo kao pesmu
o nekoj tamo Ružici, mada je (što iz načina na koji Alen akcentuje reč, što iz
već spomenute floralne metaforike koja sledi odmah iza uvodnog stiha) prilično
jasno da je u pitanju cvet, ružica (kao deminutiv od ruže), a ne žensko ime. Što se tiče inspiracije, čaršijske priče s
kraja osamdesetih kazuju da je stari zavodnik Brega pesmu posvetio glumici
Mirjani Joković. Nikad nije dokazano, ali zato je jedna od Bregovićevih bivših
ljubavi, Alka Vuica, na svoj način obradila “Ružicu”.
4.
Haustor - „Ena“
Lažem
u ovom slučaju: meni Haustor ne može
da dosadi. “Ena” je divna pesma i ja dobro znam da čak i kad je slušam već
godinama, njena me melodija uvek osvaja…Zar nije moćan onako direktan uvod, in medias res? Rundekova
novotalasno-rege kombinacija, imaginarni miris nekog prohladnog sivog jutra,
tumaranja pod teretom zahvalnosti koju nismo kadri da izrazimo u
zadovoljavajućoj meri, formiraju kovitlac u kom se vrte junak priče, njegovi
unutrašnji demoni i izvesni ženski anđeo što bi po svaku cenu da ga oslobađa.
Kompozicija me podseća na veliki eho, šireći asocijaciju na Ravelov Bolero, čiji je imenjak album na kome se
“Ena” nalazi. U samom tekstu nikad nisam iščitavala bukvalnu, edipovsku temu: smatram
da, kao što neke žene kažu: I'm not your
mama, valjda postoje i muški primerci koji ne žele da ih, ne nužno starija
zaštitnički nastrojena dama, tetoši i štiti. Kao i prethodna, ova pesma se u
nekim izvorima povezuje sa poznatom glumicom iz iste epohe (1985. godina),
fatalnom Enom Begović. Navodno je pokušavala da izbavi našeg frontmena iz pakla
droge, ali, nije bilo njihovo vreme. Reč ima sam Darko Rundek: Puno
puta su me pitali tko je bila ta Ena. Je li to možda bila Ena Begović, ali
nije… Nažalost, to nije bila Ena Begović, ali to je bila super tema za razne
tabloide. Mislim, u to vrijeme smo puno izlazili, svaku večer smo bili vani,
naravno da je tu bilo djevojaka koje su bile u istom društvu. Bilo mi je drago
da se možemo družiti, ali nijedna od njih se zapravo nije tako zvala. Za pjesmu
je bilo dobro da se zove Ena jer se rimuje sa -
žena…
3. Divlje jagode- „Jedina moja“
“Motori”
možda nisu precenjeni, ali su fakat posle nekog vremena do bezumlja naporni;
“Krivo je more”…pa, o njoj prekosutra; ali, “Jedina moja”: e, to je lepota od
pesme! Baš zato što je večito stavljaju u isti koš sa onom morskom zapravo je odlična prilika da se, na principu kontrasta, u
pravim razmerama pokaže sjaj jedne, odnosno, beda druge. “Jedina moja”, mada su
je mnogi sto puta čuli odsviranu uz akustičnu gitaru na nekoj obali ili u
parku, preslušana na originalnom snimku kao da uvek oživljava sa novom snagom i
divotom. Najveću zaslugu odnosi
instrumentalna podloga: Zeletova gitara pažljivo uvodi u srce pesme,
zatim isporučuje fantastični solo, da bi nas u istom, smirujućem ritmu
ispratila. Osvajaju i nenametljiv, a savršeno dopunjujujući zvuk klavira,
sigurna i precizna Tonijeva interpretacija, jednostavne, iskrene reči. Neki pre
nas su izokretali stihove u djevojko u
sukobu s Titom, dok je moja generacija imala slične pokušaje sa: ...pokraj reke (Morave, prim. I.Đ.) što povraćaš, s pivskom flekom na licu
svom, i kosom masnom, i kosom masnom...kao mast. Da, brzo bi se potrošila
ta šaljivdžijska inspiracija, razoružana neiscrpnim potencijalom pesme da
oduševi.
2.
Smak -
„Daire“
I
balkanska muzička scena ima jednu pravu hipi-himnu! Zove se “Daire” i prvi put
je ugledala svetlost dana na ploči “Crna dama” iz ’77. Uvek sam verovala da bi
se veliki hit beskompromisnih kragujevačkih rokera savršeno uklopio u kakav
mjuzikl iz tog vremena. Poslednjih par decenija se dešava da je prošvercuju u
poneko pevačko takmičenje, kada se koreografija i kostimi zaista udese prema
merilima zamišljanog, slobodoumnog plemena
nalik na ono u Formanovom filmu. Izvode je i na karaokama, po šou-programima,
sporedni pevač „Smaka“, Najda, prisvaja je već godinama, uporno i nevešto, ali
ništa od toga ne uspeva da pesmu spusti do karikaturalnosti. Samo je jedan
Točak, nekrunisani gitarski vladar ovih prostora, jedan je nestvarno visoki
glas pokojnog Borisa Aranđelovića (srpski Jan Gilan!), jedan je i virtuozni,
vrtoglavi tempo u kome promiču slike treperenja noćnih baklji, Cigana
rasplesanih u psihodeličnom zanosu od kog može i da se, bez žaljenja, umre.
1.
Riblja čorba - „Lutka sa naslovne strane“
Nema
mnogo primera ovako spektakularnih, ubitačno preciznih ulazaka u orbitu slave
kao što je “Čorbin”. I dobro je da ih ne gubimo iz vida, kao podsetnik na sve
što je Bora Đorđević bio pre devedesetih, samouniženja, okretanja leđa svemu
protiv čega je ratovao sam čitavim
boljim delom karijere. Nećemo sada o tome…Legenda kaže da je “Lutka” svojom
“prljavom” subverzivnošću rasturila bend “Suncokret”, u kome je Đorđević
prethodno svirao. Ostali članovi se nisu složili sa njegovim predlogom da im to
bude naredni singl, pa se Čačanin, umesto priklanjanja većini, pokupio i, nakon
kraćeg boravka u redovima „Ranog mraza“, formirao novi sastav. (Nagradno
pitanje, ali bez „guglanja“, glasi: šta znači naziv Riblja čorba?) „Lutka sa naslovne strane“ postaće njihov prvi
singl, prvi hit i prvi signal zvučnog pravca u čijem će znaku narednih godina,
sa uspehom, grabiti ka vrhu. Naslovna sintagma u međuvremenu postaje deo
žargona, ušavši u nenapisane rečnike metaforičnih opisa zanimanja kakva svako
vreme poznaje, u nešto modifikovanim oblicima. Tako je lutka sa naslovne strane označavala svaku, brze i besramne
popularnosti željnu, atraktivnu devojku; postaje naslov jedne pozorišne
predstave, istoimeni je hit „Zabranjenog pušenja“... Jednoličan, ali siguran
ritam izvanredno podupire stihove koji brutalnom iskrenošću pogađaju
motivaciju, predviđaju posledice i postavljaju dijagnozu opevanog društvenog
fenomena.
Godinama
je vladalo uverenje da se iza „lutke“ krije Latinka „Meri“ Cakić, jedna od
prvih starleta i „grupi riba“ sa ovih prostora. Pošto je Čola uveliko žario i
palio sa pratećom plesnom grupom „Lokice“, Bora Đorđević, u svom stilu, dolazi
na ideju da kao koncertnu podršku sakupi „anti-baletsku trupu Ribetine“. Među
njima se nalazila i Meri, koja će pozirati za omot njihovog debitantskog albuma
„Kost u grlu“ (1979), a prilikom čuvenog nastupa „Čorbe“ na Tašmajdanu izašla
je pred publiku u negližeu i halterima. Mada je sama u više navrata insistirala
na tome da je baš ona inspirisala pesmu u čijem se spotu takođe pojavljuje,
Bora Đorđević je jednako uporno demantovao: Nijedan odgovor nije tačan, a
Meri pogotovo nije bila “lutka”. Radi se o više ličnosti spojenih u jednu i
čije su životne priče slične. Reći ću samo toliko da je jedna od njih u Italiji
snimala "soft – kor" filmove, dok se u zemlji predstavljala kao
ozbiljna glumica; druga je gola svirala violinu na stolu za kojim je sedelo
veselo društvo…Mnogo je takvih priča, a mnoge su se i prepoznale.(…) Još kad su
novine objavile slike razgolićene Meri i ostalih “Ribetina”, ona je stvarno
umislila da je baš ona “lutka”. Kriv sam k’o sam đavo za njeno pogrešno
ubeđenje. Kad smo snimali šou za TV Beograd (ceo album “Mrtva priroda, plus
“Lutka sa naslovne strane”), pustio sam Meri da igra sa jednim čičom. Sada više
niko nije mogao da je ubedi da ona nije inspiracija za ovaj veliki hit.
Cena
slave je, evidentno, skupa…