субота, 12. октобар 2019.

Subota sa knjigom: „Akvamarin“

piše: Isidora Đolović

Teško ćete naići na adolescenta koji se bar jednom nije osetio čudno, neshvaćeno ili neprilagođeno u tom osetljivom životnom razdoblju. Šesnaestogodišnja Saha Lids nije izuzetak po pitanju često umišljenih i preuveličanih jada, kakvi muče i njene vršnjake - razlika je u tome što ona JESTE drugačija, u više nego jednom pogledu, što će od određenog trenutka početi da je nepodnošljivo uznemirava i zbunjuje. Ona je, naime, žrtva čudnovate nezgode iz detinjstva zbog koje ne sme da uđe u vodu, a kasnije i vršnjačkog nasilja. Da li je jedno sa drugim u neposrednoj vezi, odnosno, da li je netrpeljivost okoline proistekla iz njenog zagonetnog nedostatka, možda i nije od presudnog značaja za nedvosmisleni početni utisak: glavna junakinja romana „Akvamarin“ (ProPolis books, 2018; orig. „Aquamarin“, 2015) iz pera Andreasa Ešbaha,  višestruki je autsajder.

To postaje jasno otkako se, šest godina ranije, sa svojom tetkom i jedinom starateljkom, gluvonemom Mildred, doselila u Modru Luku na australijskoj obali, mesto privilegovanih i bogatih. Tetka dobija posao spremačice, skućile su se u siromašnom delu grada poznatom kao Naselje, a devojčici je omogućeno da pohađa prestižnu školu Tot Hol. Saha će rano razviti naviku da se drži po strani, potpuno nezainteresovana za okolinu, trudeći se da bude „nevidljiva“. Nažalost, sama činjenica da joj je zabranjen kontakt sa morem, koje predstavlja svetinju i izvor opstanka zajednice, a zatim i uobičajeno podozrivi odnos starosedelaca prema novom stanovništvu, čine da njeno prisustvo „bode oči“ školskoj eliti. Predvođena Kariljom Tot, kćerkom jedinicom najvećeg gradskog moćnika, nekrunisanom princezom Modre Luke i njenim dečkom, sportistom Džonom Brenšoom, grupica vršnjaka „trendsetera“ gotovo svakodnevno je maltretira i provocira, na različite načine dajući do znanja da je nepoželjna na  njihovoj teritoriji.

Nakon incidenta koji će joj, njihovom krivicom, ugroziti život, za Sahu sve počinje da se još više komplikuje. Kako je samo izdržala petnaest minuta pod vodom i odakle joj, tom prilikom, osećaj kao da može da diše ispod površine, samo su prve u nizu pomisli koje počinju da je čude, plaše, opsedaju i navode da traži odgovore na pitanja do tada uzimana zdravo za gotovo. Nezgoda će na nju privući pažnju (previše) radoznalog doktora Volša, ali i povučenog odlikaša Pigrita Bonera, koji joj, i sam „tabuiziran“, brzo postaje najbolji prijatelj.

Trebalo bi naglasiti da je radnja romana pozicionirana u 2151. godini i društvu budućnosti, podeljenom na slobodnu zonu (inostranstvo) i područje neotradicionalizma (kome pripada Modra Luka). Pod maskom ovako nazvanog društvenog uređenja, razvijena je neka vrsta totalitarnog sistema koji, braneći se od štetnih uticaja sa strane, sprovodi skoro apsolutni nadzor nad svojim stanovništvom. Primera radi, zahvaljujući svuda rasprostranjenim tabletima, nastavnici imaju potpuni uvid u to kako i na šta učenici troše vreme; kategorija privatnosti je još malo pa ukinuta; društvom upravlja šačica najbogatijih i najmoćnijih čijim je članovima porodice, dabome, dozvoljeno da putuju po dekadentnoj okolini, ali ne i da za stalno napuste Modru Luku. Kako dalje otkrivamo, u tom istom spoljašnjem svetu postoje inovacije koje neko od njih, povremeno, pokuša da prokrijumčari u Luku: sintetičke droge, sajber implanti, genetski modifikovane biljke i životinje, energetsko oružje, nano-mašine, kompjuterski programi bez licence i šminka koja izaziva promene na telu. Kako bi sprečili posledice njihovog uživanja, pobornici neotradicionalizma su vek ranije oformili zatvorenu zajednicu, čuvajući poredak koji je prethodio strašnim klimatskim promenama i sukobima oko prirodnih resursa...ali, nažalost, sačuvali su neizmenjenim i mnoge, takoreći opšteljudske probleme unutar samog društva.

Ništa od toga se, ipak, nije mnogo ticalo Sahe, sve dok pitanja lične prirode nisu počela da joj ugrožavaju egzistenciju, nagoveštavajući dublju povezanost sa onima iz okoline koju je do tada svesrdno ignorisala. Jedna od zanimljivijih, ujedno najbitnijih epizoda, odigrava se u Pigritovoj kućnoj biblioteci (koja, zapravo, pripada njegovom ocu, svetski priznatom naučniku). Da li je potrebno naglasiti kako je, u opisanom vremenu, knjiga kao predmet uveliko izašla iz upotrebe? Stoga ne čudi što našoj junakinji prizor hiljada naslova poređanih na policama predstavlja istinsko čudo i budi strahopoštovanje:

Prave knjige? Za mene su prave knjige tekstovi na mom tabletu. Knjige koje su štampane na papiru, sečene i zalepljene sa jedne strane, to je nešto za šta sam smatrala da postoji još samo u muzejima. Negde između rolni od pergamenta i zapisa u kamenu klinastim pismom.

Pa iako je tom prilikom prvi put čula za romane Džordža Orvela, odavno zabranjene i izbrisane iz banke podataka, Pigrit joj objašnjava prednosti staromodne forme štiva, u odnosu na materijal sa njihovih tableta: Ono što se jednom odštampa na papiru i raširi po svetu, ne može više da nestane.

I još nešto: Niko ne zna šta čitaš!

Tako će Saha, zakoračivši u jedan od malobrojnih prostora slobode, uz pomoć (fotokopiranog na pravoj-pravcatoj mašini!) priručnika pod naslovom „Kako da čitaš stari rukopis“, krenuti sa dešifrovanjem majčinog dnevnika, u nadi da će joj to pružiti, koliko god strašne, odgovore na mnoge nedoumice. Zašto njeni ožiljci (tačnije, duboke posekotine) po grudnom košu podsećaju na škrge? Odakle joj tragovi uklonjenih plovnih kožica između prstiju na rukama? Kako je majka nastradala? Ko joj je otac, ako ga je uopšte imala? I zbog čega svet Modre Luke sa naročitim užasavanjem zazire od (posledica) genetskog inženjeringa?
Roman „Akvamarin“ će se verovatno posebno svideti ljubiteljima serije „Sirena“ i filma „Oblik vode“, sa kojima je moguće pronaći pojedine motivske sličnosti. Štaviše, smatram da bi se na osnovu Ešbahovog teksta mogla snimiti veoma dobra filmska verzija - iako se, doduše, u startu nameće, kao neophodno, drugačije rešenje za, recimo, junakinjin podvodni kostim. Saha, radi efektnog korišćenja „škrga“, svaki put u vodu ulazi potpuno otkrivenih grudi, što je (imajući u vidu da se radi o maloletnoj devojci) uznemirujuće koliko i opis njenih ožiljaka (čije navodno poreklo glasi: kao sasvim malu, pregazio ju je robot-kosačica trave, pa zbog posebne vrste čelika od kog su bila sečiva, rane ne mogu da zarastu i potrebno ih je uvijati u naročite obloge, izbegavajući bilo kakav kontakt sa morskom vodom).

Jezik dela je vrlo pristupačan, jednostavan i opušten, zbog čega se čita ronilački, u jednom dahu. Likovi su dobro profilisani, pa se čak i o onima čijim je opisima posvećeno (srazmerno funkciji u radnji) relativno malo pažnje, može formirati jasna, celovita slika. Zanimljivi su neki sitni detalji koji upotpunjuju njihovu psihologiju, kao npr. to da Pigrita privlače devojke fizički nalik na njegovu otuđenu majku (Karilja, Suzana, obe plavokose). Izdvajaju se sporedni likovi dobrodušne, „nesnađene“, namučene tetke Mildred i Pigritovog oca, ekscentričnog intelektualca. Brojni su simpatični momenti humora, uglavnom povezani sa prisustvom stvari koje su naša svakodnevnica, a u futurističkom svetu Modre Luke predstavljaju antikvitete. Tako Pigrit objašnjava Sahi fenomen stripa sledećim rečima: ...jedna stara forma umetnosti. Oslikana literatura.

Kvalitet romana je, ipak, neujednačen. Njegova prva polovina je znatno zanimljivija i bolje osmišljena od, koliko god on bio dinamičniji, drugog dela. Prvi slab trenutak i pad priče nastupa sa primenom tinejdž-stereotipa: „neugledna“ i neprimetna glavna junakinja ima šansu da osvoji  najboljeg frajera, kao i pažnju zajednice, ali tek nakon što prođe kroz tzv. „extreme makeover“, odnosno ulepšavanje. Poduhvat podrazumeva promenu frizure, šminku, novu garderobu, a prirediće joj ga zaštitnički nastrojena nastavnica plesa, gospođa Blankenšip. To šalje dosta problematičnu poruku da se tek fizičkim preobražajem moguće uklopiti, približiti ljudima, pripadati negde: zato će joj Pigrit, pronicljivo, prebaciti kako „pokušava da zamaskira ono što zaista jeste“.

Drugi primer se ispoljava na (nažalost, ključnom) mestu akcionog raspleta. Naime, u odlučujućoj sceni, zasipa nas obilje klišea, od dijaloga do oslikavanja likova, pri čemu su najupadljiviji gotovo karikaturalno razotkrivanje glavnih negativaca i njihovo ponašanje. Takođe je etički i logički izrazito problematično pitanje na kome se zasniva sukob, a prema kome bi, pretpostavljam, najbolje bilo da svako od čitalaca razvije sopstveni stav. Jednostavno, zalaganje dobrih momaka nije podržano dovoljno snažnim argumentima, a ponašanje glavne junakinje u tom trenutku doprinosi da nesvesno, makar na kratko, stanemo na tamnu stranu. Čini se kao da autor ni sam nije bio siguran u kom smeru želi da se kreće i kako da uklopi misteriju sa pričom o mladima, ozbiljan društveni podtekst sa nevoljama odrastanja i formiranja identiteta, a pre svega prirodu protagoniste sa svim aspektima sveta u kome živi. Situaciju će donekle spasiti epilog, koji uspeva da, ostavljajući mogućnosti daljeg odvijanja otvorenim, izbegne, do tada skoro pa izvesnu, predvidljivost.

Još jedna zamerka odlazi na nedovoljno istaknutu vezu između naslova i radnje. Ukoliko mi nešto nije promaklo, reč „akvamarin“ uopšte nije ni spomenuta u samom tekstu. Naravno, iskusnijim čitaocima simbolika iz imena romana odmah govori više nego dovoljno, međutim, da li je isti slučaj sa (mnogim) tinejdžerima? 
autor
Negde u pozadini priče koja spaja matricu tinejdžerskog i naučnofantastičnog romana, nalazi se zastrašujuća opomena koja ne bi smela da nam promakne, ovde i sada. Svet budućnosti kakav Ešbah predočava formirao se upravo nakon klimatskih promena, energetskih ratova, tehnoloških inovacija i bioinženjeringa koji su se u prvoj polovini XXI veka oteli kontroli, prouzrokujući nepovratne izmene. Inovacije su, dakako, neizbežne, ali je na nama da povedemo računa hoće li za vek ipo čovečanstvo zaista biti, u još većoj meri nego danas podeljeno, nesvesno starih vrednosti, istraumirano lošim iskustvima (mogućnost koju ilustruje odlična umetnuta priča o šestoprstom pijanisti Piteru Vilkoksu) i, samim tim, krajnje pogrešno opredeljeno prema nauci, slobodama, odnosu sa bližnjima. Sa druge strane, mada je civilizacija uznapredovala, mnogobrojna su svojevrsna stalna mesta, pa tako nailazimo na veoma prepoznatljive podele (pre svega klasne/statusne) u školama, predrasude prema manjinama, vidove tiranije „društvenog krema“ nad slabijima, pojedinačne nesigurnosti i strahove, a nadasve želju za pronalaženjem sebe i sopstvenog mesta u svetu. Sve to, u istinski zabavnoj i uzbudljivoj formi koja istovremeno podstiče na ozbiljna promišljanja o budućnosti.

* Svoj primerak romana dobila sam od izdavačke kuće „ProPolis books“, u zamenu za OBJEKTIVNU recenziju. Samim tim, naglašavam kako ukazano poverenje i prilika za saradnju ni na koji način nisu oblikovali moje utiske o prikazanoj knjizi.

* Ukoliko vas je tekst zainteresovao, više o knjizi pogledajte na njihovoj zvaničnoj stranici.