субота, 5. октобар 2019.

Subota sa knjgom: „Arhipelag za drugi život“

piše: Isidora Đolović

Rođen u Sovjetskom Savezu, ali životnim i stvaralačkim putevima duže od tri decenije opredeljen za Francusku, književnik Andrej Makin je formulu uspeha pronašao upravo u spoju zavičajnih tema i drugog jezika, usvojenog ljubavlju, divljenjem i željom za pripadanjem njihovom kulturnom krugu. Primenu ovog postupka, koja mu je donela popularnost i kod domaće publike (naročito su uspešno prihvaćeni romani Muzika jednog života, Rekvijem za Istok, Dok Amur teče i višestruko nagrađivano Francusko zaveštanje), prepoznajemo u najnovijem ostvarenju, „Arhipelag za drugi život“ (PAIDEIA, 2019; orig. „Archipel d'une autre vie“, 2016.), koje nam stiže baš uoči ovogodišnjeg Sajma knjiga u Beogradu.

Iz mnogo razloga bi se Makin mogao opisati kao majstor „kratkog romana“, u kome obično sprovodi mnogo puta uspešno oprobani princip: u fokus smešta priču uokvirenu najmanje jednom spoljašnjom koja čini kontekst njenog prenošenja. Najčešće je reč o slučajnom susretu, pri čemu junak-pripovedač u ne mnogo manje zanimljivim okolnostima ispoveda svoje neobično iskustvo, čime magiju prosleđuje slušaocu. Začaran, njegov sagovornik  nastavlja da živi pod snažnim utiskom i uticajem poznanstva (kako neretko otkrivamo iz epiloga), na izvestan način nastavljajući da primenjuje dobijenu po(r)uku. 

Priča u priči karakteristična je i za roman pred nama. Okvir pripovedanja pripada naratoru koji je, kao četrnaestogodišnje siroče iz Sibira, sa sinovima ostalih logoraša raspoređen i poslat na geodetsku obuku, duboko u srcu Dalekog Istoka. Na obali Tihog okeana, u mestašcu Tugur, njegove početne nade u pronalaženje savršenog, beskonačnog zanosa novim prostranstvima, bivaju namah raspršene kada zatekne skromni vidik u kome se oseća još zarobljenijim. Sećanja na tajgu ubrzo se bude da bi ga dvostrukom silinom povukla natrag, dok mu u isto vreme pažnju privlači neobičan putnik. Prateći ga kroz prirodu, otkriće njegovu životnu priču.

Središnja pripovest ustupa reč Pavelu Garcevu, iliti njegovom bivšem JA, koje 1952. godine odlazi na odsluženje obavezne vojne vežbe (radi se o bizarnoj simulaciji atomskog napada u slučaju izbijanja Trećeg svetskog rata). Za Garceva, razočaranog u režim, sveopšte laži i maskiranja, a naročito nedavnu izdaju od strane verenice Svete, povratak „ratnim“ manevrima je možda i dobrodošli predah od rada na doktorskoj tezi. Kroz svoje istraživanje, naime, pokušava da shvati šta se to krije iza igara istorije, istovremeno brutalnih i neozbiljnih. Drugim rečima, život mojih roditelja i njihove smrti (str. 27).

Pripreme za mobilizaciju podrazumevaju upućivanje poziva svim rezervistima, zatim njihovo okupljanje i postavljanje izazova, pri čemu se logorovanje Pavelove petočlane grupe u dalekoistočnoj tajgi iznenada pretvara u hajku po zadatku. Njihova meta je begunac iz logora, navodno naoružani stranac sa nemačkim prezimenom. Potera koja će uslediti sa sobom donosi obmane, borbu čoveka i prirode, buđenje instinkta preživljavanja i njegovo sukobljavanje sa pojedinačnim filozofijama, dileme, pronicanja u srž sistema koji ih šalje na zadatak, te preispitivanja lične ideološke usmerenosti. Begunčevo stalno poigravanje sa svešću i (ne)strpljenjem gonilaca, veoma brzo dovodi do toga da lovac zapravo postaje plen, a progonjeno lice – vodič ka samospoznaji. Baš kao i u slučaju na samom početku.
arhipelag Šantar
Tokom akcije koja petoricu muškaraca ostavlja nevoljno usmerene jedne na druge, dolazi do neočekivanog obrta, zbog čega će svako biti prinuđen da se suoči sa onim najplemenitijim i najgorim u sebi. Garcev uspeva da nadvlada netrpeljivost prema pojedinim saputnicima, brzo uvidevši kako je zajednički ideal - i pored podeljenih interesa usled ishoda hajke kakav očekuju, gotovo identičan. Begunac se za njih postepeno pretvara u nešto poput udaljenog svetla koje mami sve dublje u tajgu, odvlačeći ih od krute discipline, ambicija, razočarenja i osvetoljubivosti posleratnog sveta. Goneći neuhvatljivu priliku, oni istovremeno krvoločno žude za dokazivanjem kroz hvatanje „plena“ i podsvesno teže da se „lov“ nikada ne okonča, dokle god ih nejasne mogućnosti otkrivanja savršenog mira iza svih prepreka nagone da ne posustaju. Makin je veoma iznijansirano, ponaosob predstavio malobrojne učesnike u priči, sa svim pompezno ili skromno izgovaranim rečima, gestovima i signalima koji odaju ličnosti iza uniforme i slepog izvršavanja naredbe.

Naš život postade neka vrsta postojanja koje je svaki čovek mogao samo poželeti. Išli smo duž tokova oivičenih netaknutim šumama, zaustavljali se podražavajući zaustavljanje begunca, jeli na žaru pečenu divljač, a uveče, uz večeru zalivenu pićem, vodili one prave muške razgovore: rat, žene, lov, oružje...

Onaj kojeg smo gonili postao je neophodan našoj tolikoj sreći. (str. 78)

Od presudne važnosti su dva lajtmotiva: prvi je „pajac od krpe“ kao simbol unutrašnje potrebe za sigurnošću, opstankom, nečega što bi moglo biti shvaćeno kao kukavičluk, da nije (u datom kontekstu) slabost zapravo treptaj ljudskosti, replika anđela čuvara koji će mi posle savetovati opreznost, kompromis, mirenje (str. 25). Drugi je sam prostor kome se teži, Šantarski arhipelag, čija divlja ostrva ispoljavaju svojevrsnu „magnetnu anomaliju“ (naime, kompasi tu prestaju da pokazuju sever), a predeo kao da se sam brani od neprijateljski nastrojenih gostiju.

Treća i najkraća celina romana, koja se može nazvati epiloškom, tiče se pripovedačeve potrage, četrdeset godina kasnije, za licima čiju je priču tada čuo, a koja ga je kroz čitav odrasli život pratila u vidu svojevrsne utopije, nade da je moguće ostvariti lični raj na zemlji zatrovanoj ratovima, mržnjom, sumnjičenjima. Slučaj Pavela Garceva, sa udaljenosti sve sličniji snu ili kakvoj izmaštanoj legendi, za slušaoca (i, zašto da ne, čitaoca?) postaje inspirativan primer prkosnog okretanja leđa uzaludnoj, neravnopravnoj borbi protiv odsustva logike u društvenim sistemima i međuljudskim odnosima koje potonji uslovljavaju. Usmerenje se premešta na prirodu, u čijoj se divljini gubi, ali i stiže do utočišta, iako ne bez plaćanja izvesne cene. 
autor
Andrej Makin ima nepogrešiv osećaj za dve bitne komponente pripovedne proze: oblikovanje junaka i dočaravanje atmosfere. U prvom slučaju, autor bira protagoniste bliske čitaocu, naizgled “obične”, ali istovremeno ljude istančane duševnosti, osećajne, uvek između htenja i nužde, sklonosti i okolnosti. Taj raskorak će, osvešćivanjem potrebe da se prevlada, premostiti   makar i uz velike lične rizike. Što se tiče ambijenta, gradi ga piščeva vešta deskripcija, sa naročitom umešnošću povezivanja čoveka i krajolika koji sa njime adekvatno korespondira, budeći kako plemenite, tako i zverske porive. Zahvaljujući suptilnim, a znalačkim opisima, doživljavamo pejzaž zajedno sa protagonistima, posmatramo svitanja u šumi, nebeski svod u sumrak ili noćne signalne vatre, bivamo zadivljeni pred horizontom koji ostavlja bez daha. Arhipelag „na kraju sveta“ se, otuda, pojavljuje i pred našim očima poput nestvarne, kolebljive slike područja slobode, u kome je možda ipak moguće ostvariti drugi život o kome se sanja.

Pisac ukazuje na dvosmislenost ljudskih postupaka i više strana jednog karaktera, nesvodivost naše prirode na dominantnu crtu (pa je, recimo, Ratinski nezreli karijerista, ali njegovi košmari, „lovačke priče“ ili idolopoklonički odnos prema Luskasu otrkivaju slabosti dečaka). Njegova proza je nenametljiva i umirujuća, pa se samim tim i ljubavna tema javlja tek pred kraj, nikad direktno i naizgled čak nemotivisano, niotkuda, ali postajući nesumnjivi nosilac poente romana. Čitati Makina je najsličnije slušanju klasične melodije, u čijoj se lepoti i jednostavnosti nalazi vanvremenska mudrost sa uvek novim načinima ispoljavanja svoje, u osnovi neizmenljive, prirode.

* Svoj primerak romana dobila sam od izdavačke kuće „Paideia“, u zamenu za OBJEKTIVNU recenziju. Samim tim, naglašavam kako ukazano poverenje i prilika za saradnju ni na koji način nisu oblikovali moje utiske o prikazanoj knjizi.