Moglo
bi se reći da su dvadesetčetvoročasovni odsečci vremena osnovna merna jedinica
naših života. Omeđeni smo danima. U samo jednom od njih se ponekad smesti
prosečan ljudski vek, odigra prava egzistencijalna drama i svaki u sebi sadrži
potencijalni obrt sudbine. Na sličan način, pripovetka je unutar književnog
sveta ona izazovna „srednja“, elementarna forma koja čeka znalca da kroz nju
izrazi suštinu i obuhvatnost nečijeg postojanja. U romanu našeg životnog veka, svaki dan je manje ili više razvijena priča, stoga naslov zbirke luksemburškog
pisca Gasta Grebera, možda i
nenamerno, nosi veoma dobru simboliku: „Dani“
(Odiseja, 2019; orig. „All dag
verstoppt en aneren“, 2016). Te dane koji se nižu sa izvesnom sebi svojstvenom
dinamikom, a u čije se središte odjednom „zabode“ strelica odluke i zavrti krug
u drugom smeru, Greber tematizuje i opisuje kroz svoju prozu.
Ova
zbirka, najpre u domovini proglašena knjigom godine (2014), a zatim ovenčana Evropskom
nagradom za književnost (2016), sastoji se iz devet - kako i u podnaslovu stoji, kratkih priča. Kuriozitet koji bi odmah
trebalo istaći je taj da luksemburškim jezikom, kojim je delo napisano, govori
manje od 400.000 pripadnika svetske populacije, zbog čega je književnost ove
male evropske države još uvek prilično nepoznata i nepristupačna na širem
planu. I sam prevod je, usled takvih okolnosti, posredan -
sa nemačkog, a za njega se pobrinula Spomenka
Krajčević, na čije priče iz zbirke „Šetnje Adom“, temom ili izrazom, neke od Greberovih neodoljivo podsećaju.
Zajedničke karakteristike devet
proznih tvorevina, inače međusobno sasvim odvojenih, jesu pripovedanje koje se
u najvećoj meri približava perspektivi junaka (dakle, prvo ili treće lice) i
naizgled jednostavne situacije u koje ih slučaj ili sudbina smeštaju. Preovladavaju
motivi dobročinstva i solidarnosti, gubitka i smrti, prostornog pomeranja, odnosno, promene sredine i blago ironični naslovi u skladu sa pomalo asocijalnim opisanim
ličnostima. Atmosfera trenutka i mesta je
svuda uspešno dočarana: zastoj na auto-putu, praznina bele čekaonice,
pretpraznična groznica u gradu, jesenji sutoni i sivilo ulica, istovremeno su
obeležje specifičnog (luksemburškog) okruženja i univerzalni prizori sa kakvima
se možemo susresti bilo gde na planeti.
Ponovo
je ono hladno, sumračno vreme pred božićne praznike. U rana poslepodneva,
neonske reklame i praznična rasveta jedini su izvor svetlosti što s visine
obasjava ljude koji poput kolona mrava strpljivo tabanaju od radnje do radnje. („Poklon“, str.17)
Obavezni
„prtljag prošlosti“ je nešto sa čijim se posledicama jedni junaci u nedogled
bore, dok drugi upravo pod njegovim teretom prave odlučujući korak bekstva u
svetliju budućnost. U prvoj priči, „Seoska
idila“, junak (ujedno narator) isprva do detalja opisuje svoju jutarnju
rutinu, koja postepeno prelazi u nelagodu zbog neizbežnog napuštanja zatvorenog
prostora kuće kako bi otišao do seoske prodavnice. Do kraja shvatamo da je, par
godina ranije, nesrećnim slučajem prouzrokovao smrt jednog dečaka i mada nije
(direktni) krivac, od tada nema mira. U drugoj, gore citiranom „Poklonu“, prevarena supruga smišlja
kako da izdajniku „upakuje“ prazničnu osvetu i ujedno nastavi sa životom, pošto
se iščupala iz kandži leukemije. Vešto je ostvaren spoj ironije, postepenog
razotkrivanja istina i upečatljivog obrta. Već naredna, „I zašto uvek ja“, nastavlja u sličnom tonu, predstavljajući nam
blago agorafobičnog i prilično mizantropski nastrojenog naratora, iza čije se
patološke nepoverljivosti prema uspostavljanju bilo kakvog kontakta sa ljudima
na ulici skriva ružno iskustvo iz prošlosti (zanosna Ciganka ga je odžeparila
na studentskom proputovanju). Pomalo kafkijanska „Nepodnošljiva težina čekanja“ sledi tok misli čoveka u čekaonici,
od nesrećne ljubavne afere i natrag, dok pokušava da ubije vreme i neizvesnost
pred, kako pri otvorenom završetku otkrivamo, kontrolu kod lekara koji će mu
saopštiti rezultate važnih analiza. U tom trenutku, dok se biće bliži opasnoj
granici (mogućnosti) nepostojanja, postaje potpuno jasno aluzivno poigravanje
sa naslovom čuvenog romana Milana Kundere.
Luksemburg, prestonica istoimene države |
Kvalitet
zbirke je, nažalost, dosta neujednačen, kao i emocionalni efekat svake od
pojedinačnih pripovedaka. Dok su one iz prve polovine uglavnom besprekorne,
ostatak sadržaja varira od sjajnih delova do osrednjih, bledih rezultata. „I loši trenuci su samo trenuci vremena,
zemlja se okreće pa se okreće“, razvijena koliko i interesantni poslovični
naslov, govori o putešestviju novinara koji se napokon usudio da sebi priušti
zasluženi godišnji odmor. Maks, zapravo, neumornim radom „zatrpava“ tugu zbog
smrti voljene žene i koleginice, ali će poznanstvo sa kamiondžijom iz Talina,
Erkijem, čija je porodična situacija još zamršenija, dovesti do neobičnih
preokreta u njegovom životu. Možda najpotresnija, u potpunosti data iz detinje
tačke gledišta, pripovetka „Sunce“ se
odlikuje iscepkanim, lapidarnim
rečenicama i vodećim motivima istobojnih krvi i izvora svetlosti. Nasuprot
njoj, kao predah i duhoviti vrhunac knjige dolazi „Kraljevski plava“, sa središnjom postavljenom nedoumicom: da li je
odsustvo mastila u penkali „kamen spoticanja“, brana na putu spisateljske
inspiracije?
Tragovi
pera bili su prazna korita isušenih reka, u njih se nisu izlile tvoje misli. (77)
Najslabija
priča tretira, paradoksalno, najtežu, nezgodnu temu. „Ples do daske“ se slučajem silovanja nakon noći u diskoteci bavi
neuspelo i nedovoljno ubedljivo. Previše je bez potrebe umetnutih citata pesama
sa podijuma, psihologizacija koja u ostatku zbirke predstavlja svetlu tačku
ovde je neobično bleda, a isto važi za ključni obrt i završetak. Zapravo, jedino se
početna rečenica izdvaja obećavajućom
sugestivnošću: Veče polako ulazi u krivinu koja ga uvodi u noć (85). Nešto slično
bi se moglo reći za pripovetku koja zatvara zbirku, a zove se „Medved jedne note“. Boravak u
Kopenhagenu, između svih utisaka, kod junaka u prvi plan ističe neobičnu pojavu
uličnog svirača sa frulom i kapom u obliku igračke medveda. Misli naratora,
podstaknute jednoličnošću tona koji ovaj stalno ponavlja, zapravo su povod za
opservacije o savremenosti: poput ironije da u vremenu „pametnih telefona“
kostim promotera (još jedan plišani medved) ostavlja decu u čudu; ili kako je
zapitanost nad svakodnevnim pojavama gotovo isključena mogućnost. Pa iako je poenta jasna, njeno
sprovođenje u delo nije vešto, pre svega jer je izostalo dovoljno dobro povezivanje najupadljivijih sa
ostalim elementima priče.
autor
Likovi
iz proze Gasta Grebera su u najvećem broju slučajeva neimenovani, a naracija
kojom nam se (raz)otkrivaju isprekidana, prenapregnuta, verna uobičajenom
nizanju misli u osećanjima strepnje i dilemama uzbunjenoj glavi. Što su
situacije komplikovanije, to se izraz više „kida“, sažima i muti, u čemu leži
izvor najjačeg utiska, ujedno najveća vrednost proze pred nama. Kroz optiku
pokroviteljski obuhvatne kamerice za
nadzor smeštene unutar svesti protagonista, pored ličnih bura i oluja predočene su ubedljive,
bliske, svim čulima prepoznatljive slike svakidašnjih prizora na ulici, u domu,
sećanjima...One su neophodan okvir koji ukazuje na (ne)običnost i presudni
značaj situacija kroz koje likovi prolaze, a zahvataju naizgled
najelementarnije pojave, poput jutarnje nabavke namirnica, „neposlušne“
penkale, časopisa na stolu čekaonice, zaglušujuće muzike sa plesnog podijuma. Uklopljeni
u širi kontekst, ovakvi elementi preobražavaju se u skoro pa sudbinski značajne
i postaju pokretači asocijativnog niza povrataka u prošlost, a zatim delatnog
pomeranja unapred, ka novoj nadi i perspektivi.
* Svoj primerak zbirke dobila sam od
izdavačke kuće „Odiseja“, u zamenu za OBJEKTIVNU recenziju. Samim tim,
naglašavam kako ukazano poverenje i prilika za saradnju ni na koji način nisu
oblikovali moje utiske o prikazanoj knjizi.
* Ukoliko vas je tekst
zainteresovao, više o knjizi pogledajte na njihovoj zvaničnoj stranici.
* Preporučujem i odličan prikaz objavljen na Sandrinom blogu.
|