Epizode
3 i 4 - Ima li devica u Zimovrelu?
Ovako
šaljivim podnaslovom mogla bi se ukratko definisati misija osme sezone: da ne
ostane nijedna nevina ženska duša u Vesterosu, uključujući devojčice koje su
poginule pre sazrevanja. Takođe, kao da je umesto Džordža Martina glavni
saradnik na scenariju postao neko od brojnih autora tzv. “fan fikcije” koja
preplavljuje Internet. Svega dve epizode do kraja serije, sa priličnom
sigurnošću se može naslutiti kuda su se autori nameračili da odvedu priču. Da
li je neočekivano? Jeste, ali nipošto
u dobrom smislu. Je li šekspirijanski (još
jedna učestala najava)? Moglo bi se reći. Ali, uspešno i dosadašnjem toku
radnje, tačnije, osmogodišnjem razvijanju karaktera verno? Nipošto.
Suicide Mission -Wisnu Tan, likovni i konceptualni umetnik |
I
bi najavljeni spektakl. Dobili smo apsolutno neočekivani obrt, onu vrstu
demonstracije nepredvidivosti koju kod „Igre prestola“ volimo -
samo, da li na pravi način, glasi pitanje koje možda ne bi trebalo ni
postavljati. Epizoda „The Long Night“,
treća po redu, traje sat ipo (dakle, kao prosečan film) i zaista se gleda bez daha, na ivici sedišta i sa
neverovatnom količinom adrenalina. U pogledu spektakularnosti, bez problema
parira pravim blokbasterima, sa
ozbiljno mnogo akcije, pa i horora, napetosti, strepnje dok pratimo odvijanje
borbe na više polja (ispred i unutar Zimovrela), brinući zbog likova koje
volimo, pa i onih do tada manje dragih. Prisutno je mnogo odličnih momenata i
scena za naježiti se, ali, na kraju
preovladava utisak velikog izneverenog očekivanja, posebno za
ljubitelje romana. Ukoliko je Martin ovako zamislio „gorko-slatki“ rasplet,
možda mu i prođe, mada osećam samo - gorčinu. Serija
je vizuelno i po količini intriga ostala na starom tragu. Duge epizode prolete
za tren oka, nisu dosadne, na trenutke se oseti nekadašnja atmosfera. Ipak,
jasno je da priči, sada samo još književnoj, predstoji i te kako mnogo DOBRE
razrade, jer su Den i Dejv očigledno rešili da u najvećoj mogućoj meri uproste,
zbrzaju i eliminišu sa dnevnog reda sve „suvišno“, do finala koje stiže za (svega)
dve epizode.
Da,
zbrišu, ali ne i likove, iako se to
očekivalo nakon prethodne, tako tugaljive i sveopraštajuće epizode. S razlogom očekujući opšti pokolj i tonu propratnih emocija, na kraju smo
dobili, otprilike, sledeće:
1.
Solidan, obećavajući uvod, obojen strepnjom iščekivanja susreta sa
materijalizovanom smrću. Tenzija pojačana do maksimuma.
2.
Razvijanje svega u masovnu, vizuelno previše zamračenu bitku na nebu, tlu i
ubrzo pod zemljom: fokus se neprekidno pomerao sa junaka na junaka, vrlo
uspešno održavajući dinamiku.
3.
Preseljenje težišta borbe unutar Zimovrela i njegovih zidina, buđenje mrtvih u
kriptama, jurnjava hodnicima i prvoklasni horor, mada prečesto više nalik na
„The Walking Dead“ nego „Game of Trones“.
4.
Klimaks kao apsolutno razočaravajuće razrešenje sukoba sa Noćnim Kraljem i
njegovom armijom, koje obesmišljava sve pređašnje teorije o Dugoj Noći, Ratniku
svetlosti, zimi koja dolazi, tri jahača zmaja i sličnom. Dakle, Arja je Azor
Ahai/Obećana princeza (iako nije rođena „u dimu i soli, pod svetlom krvareće
zvezde“, još manje „iz loze Erisa i Raele“, niti je „probudila zmajeve iz
kamena“)? Sersei i njen novi ljubavnik Juron su opasniji od horde živih
mrtvaca? Dok zaista ima neke logike u vraćanju na igru (oko) prestola, kao i tome što Arja napokon dobija priliku da
primeni veštine stečene u Bravosu, uz fino, iako nategnuto uklapanje
Melisandrinih reči (zatvorićeš plave oči)....s druge strane, nije trebalo
ni otvarati teme Obećanog princa, Trooke vrane, proročanstava i sličnog, ako su
služile jedino popunjavanju viška vremena.
Najbolje od epizode:
Najveća napetost/ najuzbudljivija scena: kada, u ključnom trenutku, Noćni Kralj jednim pokretom ruku podigne vojsku mrtvaca i sve krene „Jovo, nanovo“. Stvarno se učinillo kao da ljudi nisu imali apsolutno nikakve šanse. Nastavak scene bolje ne komentarisati.
Najbolje od epizode:
1.
ples
zmajeva na noćnom nebu;
2.
muzika, pogotovo u završnim
minutima;
3.
junaštvo Teona Grejdžoja;
4.
trenutak u kome Melisandra pali baklje Dotraka i oni kreću u juriš (koliko god
sam raspored sa strateške tačke gledišta bio besmislen);
5.
Arjine borilačke veštine;
6.
scena Berikove pogibije (na stranu glupavo objašnjenje svrhe brojnih
dosadašnjih oživljavanja);
7.
vitez Džora daje život za svoju Kalisi, koja ga oplakuje zaštićena telom zmaja.
Dirljivo i dobro:
1.
spremnost pojedinih likova da se žrtvuju za druge, pri čemu neki zaista i gube
život: Džora za Deneris, Ed za Sema, Teon za Brena, mala Mormontica za sve (u
klasičnoj David protiv Golijata situaciji).
Arja takođe rizikuje život za brata, Pseto i Berik za nju, dok Davos počinje da
menja stav o Melisandri;
2.
Spomenuta Mel, koja dokazuje svoje u osnovi dobre namere, pritekavši u pomoć;
3.
Deneris uči kakav je osećaj biti u žarištu sukoba, na tlu, sa oružjem u rukama;
4.
Džonova briga za Deneris, dok lete kroz maglu.
Najveća napetost/ najuzbudljivija scena: kada, u ključnom trenutku, Noćni Kralj jednim pokretom ruku podigne vojsku mrtvaca i sve krene „Jovo, nanovo“. Stvarno se učinillo kao da ljudi nisu imali apsolutno nikakve šanse. Nastavak scene bolje ne komentarisati.
Najbolja replika: (Varis)
„Dobra stvar je što smo VEĆ u kripti.“
Najveća razočarenja:
1.
Način pogibije Noćnog Kralja!
2.
Uloga Brena Starka, svedena na (bukvalno) drvo, uz nagađanje da je vargovao
tokom bitke, ali u šta, sa kojom svrhom, na koliko dugo -
pitajte sve bogove Severa.
3.
Način Melisandrine smrti.
4.
Videli smo Duha na svega par trenutaka, poslatog u prvom jurišu „kamikaza“ i
neznano kako preživelog.
5.
Sem, koji se, neuništiv poput bubašvabe, tokom čitave epizode valja po bojištu,
ali mu ni desetine zombija ne mogu ništa, dok nesrećni Ed gine pritekavši mu u
pomoć.
6.
Prepucavanja u kriptama između Sanse i Misandei; kvazisentimentalni dijalozi
bivših supružnika; jedina svrha Arjinog davanja bodeža sestri (uz podsećanje na
čuveni savet „ubodi oštrim krajem“) da nas pokušaju pridobiti jeftinim
ponavljanjem replika iz prvih sezona.
7.
Zašto Sivi Crv nije već jednom poginuo? Kako Džejmi i Brijena u jednom trenutku
imaju po pet zombija „na grbači“, a u sledećem ih vidimo da se još bore, sa
svega par ogrebotina, a Džejmi pritom i jednom šakom?
8.
Viserion može da sruši Zid, ali ne i gomilicu leda iza koje se Džon sklonio.
Možda ga je uplašila Džonova galama?
9.
Noćni Kralj sveden na negativca iz „Moćnih rendžera“.
10.
Bahato objašnjenje autora da je slika „s namerom tako mračna“, uz savet da
epizodu gledamo „na boljem ekranu, radi potpunog ugođaja“.
Četvrta epizoda, „The last of the
Starks“, bila je nešto bolja, sa upadljivo većim dramskim
potencijalom i pristojnom prvom polovinom. Uvodna
scena paljenja posmrtnih lomača možda može poneti titulu najvrednije. Na
stranu to što belina Severa čini da pokojni
Džora, Teon, pa čak i Pseto, izgledaju kao džindžeri,
a Tirionova boja kose ima nijansu omiljenu ovdašnjim Ciganima kada požele da se
ofarbaju u plavo. Veoma mi se svidelo što je svakom “delegatu” pripala po baklja
da, odavanjem poslednje počasti, simbolično isprati onoga koji ga je posebno
zadužio: Arja Berika, Sansa Teona, Džon Lijenu Mormont (pitam se da li je, u
svetlu nedavnog otkrića, tom prilikom pomislio na svoju majku, po kojoj je
hrabra devojčica dobila ime?), Deneris Džoru, a Sem Eda. Gusti, crni dim koji zatim
sve obavija i uzdiže se prema nebu odlična je dopuna sceni. Izdojila bih
podeljenost na dva tabora - pri čemu je Džon između, poglede koje
on i Deneris razmenjuju, kao i Sansino stavljanje značke sa simbolom kuće Stark
na Teonova prsa.
Usledio
je prelaz na scenu večernje proslave u
Zimovrelu. Vidimo da se Deneris oseća usamljeno i izopšteno, dok ostali uz
olakšanje što su uopšte izvukli žive glave daju oduška svojim željama. Ogromna
volja da se uklopi i zadobije ljubav naroda jasno se „čita“ iz Deninog
proglašenja Džendrija zakonitim Barateonom, lordom Olujnih zemalja, iako je sin
čoveka odgovornog za smrt njenog brata (a Džonovog oca) i ugroženost sa kojom
je provela veći deo života. Drugi takav čin, kao izraz gladi za ljubavlju i
pripadanjem, jeste zdravica upućena Arji, „heroju Zimovrela“.
Braća
Lanister, Podrik i Brijena igraju neku vrstu istine ili izazova sa alkoholom. Tormundove „duhovitosti“ postaju pomalo
dosadne, kao i Džonov/ Denerisin „uneredih se“ izraz lica. Džendrijeva prosidba
Arje imala je jednu dobru stranu. Naime, konačno je vratila samoj sebi, najpre odjekom
iz prve sezone: „To nisam ja“, a kasnije i razgovorom sa Psetom, uz oboma
svojstveni crni humor. Njegovu misiju u Kraljevoj Luci znamo, da li je njena i
dalje ubistvo Sersei?
Džejmi i Brijena:
u početku mi je sama pomisao delovala prilično neizvodljivo, ali ispalo je suptilno (ako zanemarimo prethodno napijanje), do određenog trenutka. Odavno su, metaforički,
skinuli jedno sa drugog oklope ličnosti. Po prvi put u životu, nažalost i
jedini, oboje su osetili zdravu, iskrenu ljubav, uspostavili vezu koja nije
opsesivna i destruktivna. Brijena je, što se uglavnom zaboravlja, ne samo vitez
već i plemkinja. Nije aseksualna kao Arja, niti je to ikad bila. Svi su je
ismevali jer je ružna i nezgrapna, veći deo života bila je zaljubljena u
Renlija koji je gej, usled čega je njen odgovor bilo povlačenje sa razvijanjem
druge, ratničke strane ličnosti. Na neki način, verovala je da nije dostojna
nečije iskrene ljubavi, ne računamo simpatično, ali od početka neostvarljivo
Tormundovo udvaranje. Emocije prema Džejmiju nisu se pojavile niotkuda,
prilično su iskrene i logične, ali mi se ne dopada kako su do kraja predstavili
taj odnos.
Da se ne lažemo, naznake o njihovoj uzajamnoj privlačnosti "iskaču" već par godina unazad. Sećate li se onog kratkog razgovora između Brijene i Sersei na Džofrijevom venčanju ("Voliš li ga?" - "Kao brata, Vaša milosti")? Ili scene u areni na kraju sedme sezone? Nije sporno što su te, veoma lepo, nenapadno, postepeno razvijane emocije na kraju iz platonskog prerasle u konkretan, fizički odnos. Ali je sve izvedeno nekako...čudno. Na listi najneprijatnijih scena sezone visoko rangiram upravo njihove dve: 1. onaj ultramegagiga uvrnuti poljubac (smejala sam se pročitavši možda najbliži opis, kako Brijena izgleda kao da mu "žvaće facu", a on kao da joj "šamponira kosu");
2. Brijena, hrabra žena vitez, koja u kućnom ogrtaču stoji nasred dvorišta i plače. Na stranu to što se sirota sigurno zaledila. Pomislila sam samo jedno: ako Džejmi nije krenuo da se obračuna sa Sersei, njegov lik je definitivno regresirao.
Iskrena da budem, iznenađena sam brojem fanova koji su zapravo navijali da Brijena odabere Tormunda umesto Džejmija i verovali da za to postoje bilo kakve šanse. Iskreno, meni su bili smešni i simpatični, ali ništa više od toga.
Pre svega, to kako je Tormund oslovljava "od milošte" prilično je uvredljivo ("velika žena"); činjenica da vam se neko dopada i uporni ste, originalni, iskreni u izražavanju svoje naklonosti, ne znači da je taj neko dužan i da bude sa vama (lekcija koju uglavnom svi naučimo još tokom srednje škole!), posebno ne iz sažaljenja; uostalom, Džejmi Lanister je...Džejmi Lanister. Koja mu od nas ne bi dala prednost?
Drugi deo epizode ostavlja utisak ishitrenosti i prepun je loših rešenja. Počev od okršaja na otvorenom moru, kada Juronu olako polazi za rukom da usmrti zmaja i rasturi polovinu Targerijenske flote, a ostatak završava potpuno nerealnim „nasukavanjem“ na obalu, preko Serseinog uspeha u podvali sa bebom, pa sve do scene pregovora, nizali su se promašaji. Bilo je potrebno da Misandei umre kako bismo osetili simpatije, pa i tugu, zbog nje i Sivog Crva. Ovakav ishod bio je, doduše, nagovešten njihovim hvatanjem za ruke na brodu. Neuspeli pokušaj Tiriona da urazumi sestru završio se egzekucijom, koja bez imalo sumnje predstavlja okidač za Denerisin gnev.
Da se ne lažemo, naznake o njihovoj uzajamnoj privlačnosti "iskaču" već par godina unazad. Sećate li se onog kratkog razgovora između Brijene i Sersei na Džofrijevom venčanju ("Voliš li ga?" - "Kao brata, Vaša milosti")? Ili scene u areni na kraju sedme sezone? Nije sporno što su te, veoma lepo, nenapadno, postepeno razvijane emocije na kraju iz platonskog prerasle u konkretan, fizički odnos. Ali je sve izvedeno nekako...čudno. Na listi najneprijatnijih scena sezone visoko rangiram upravo njihove dve: 1. onaj ultramegagiga uvrnuti poljubac (smejala sam se pročitavši možda najbliži opis, kako Brijena izgleda kao da mu "žvaće facu", a on kao da joj "šamponira kosu");
2. Brijena, hrabra žena vitez, koja u kućnom ogrtaču stoji nasred dvorišta i plače. Na stranu to što se sirota sigurno zaledila. Pomislila sam samo jedno: ako Džejmi nije krenuo da se obračuna sa Sersei, njegov lik je definitivno regresirao.
Iskrena da budem, iznenađena sam brojem fanova koji su zapravo navijali da Brijena odabere Tormunda umesto Džejmija i verovali da za to postoje bilo kakve šanse. Iskreno, meni su bili smešni i simpatični, ali ništa više od toga.
Pre svega, to kako je Tormund oslovljava "od milošte" prilično je uvredljivo ("velika žena"); činjenica da vam se neko dopada i uporni ste, originalni, iskreni u izražavanju svoje naklonosti, ne znači da je taj neko dužan i da bude sa vama (lekcija koju uglavnom svi naučimo još tokom srednje škole!), posebno ne iz sažaljenja; uostalom, Džejmi Lanister je...Džejmi Lanister. Koja mu od nas ne bi dala prednost?
Bronovo iznenadno pojavljivanje
označilo je početak parodije u koju se druga polovina sezone pretvorila. Kako
je uspeo da nonšalantno ušeta sa samostrelom, kao da je Zimovrel drumska
mehana, a ne dobro čuvani zamak? Odakle Tirionu pravo da mu nudi Visoki Sad i
zar je moguće da nema nijednog živog rođaka porodice Tajrel? Kakav sad “novi
princ Dorne”? Oberin nije imao sina, a Doran u seriji ima samo Tristana,
ubijenog.
Scena između Džona i Deneris je…čudna.
Pre svega, vidi se da mnogo vole jedno drugo, ali ona voli i tron. Izgleda, do
te mere da se pretvara u Goluma iz „Gospodara prstenova“, te samo preostaje da
zasikće: My precious! Infantilno,
krajnje budalasto insistiranje na „rođenjem zagarantovanom pravu“ sa jedne, a
sasvim opravdana molba o diskreciji sa druge strane, svojom kontradiktornošću
idu u prilog jasnoj težnji autora da je, već do kraja epizode, gurnu na put
ludila.
Sansa
ne veruje Deneris, a Džonovo (bolje reći, Brenovo) priznanje u bogošumi na
poslednjem (?) okupljanju preživelih Starkova dodatno podupire njen stav. Kad
smo kod te scene, ne mislite li da je prilično bezveze što nismo imali prilike
da vidimo reakcije sestara na tako važno otkriće?
Iako
je Tirion iznenađujuće lojalan kraljici, Sansa ne okleva da prekrši zakletvu i
odmah mu izbrblja sve, predlažući „nekog boljeg“ za vladara. Osećanje da je samo
neprihvaćena tuđinka nagoni Deneris da, dok je na Severu, traži društvo svojih
zmajeva, kao i da brže nego što je pametno pokrene vojsku dalje na jug.
Drugi deo epizode ostavlja utisak ishitrenosti i prepun je loših rešenja. Počev od okršaja na otvorenom moru, kada Juronu olako polazi za rukom da usmrti zmaja i rasturi polovinu Targerijenske flote, a ostatak završava potpuno nerealnim „nasukavanjem“ na obalu, preko Serseinog uspeha u podvali sa bebom, pa sve do scene pregovora, nizali su se promašaji. Bilo je potrebno da Misandei umre kako bismo osetili simpatije, pa i tugu, zbog nje i Sivog Crva. Ovakav ishod bio je, doduše, nagovešten njihovim hvatanjem za ruke na brodu. Neuspeli pokušaj Tiriona da urazumi sestru završio se egzekucijom, koja bez imalo sumnje predstavlja okidač za Denerisin gnev.
Najgore od epizode:
-
Propust u vidu Džendrijevog predstavljanja prezimenom „Rivers / Rečni“. On, pre
svega, nikada nije bio priznat kao
Robertovo kopile, da bi nosio opšte prezime vanbračne dece (za razliku od, npr.
Džona ili Remzija koje su Ned i Ruz odmah priznali, a drugi je kasnije i
ozakonjen kao Bolton). Sve i da jeste, prezime bi mu bilo „Voters / Vodeni“ (ako
kao kriterijum uzmemo sa koje teritorije dolazi: u njegovom slučaju to je
Kraljeva Luka) ili „Storm / Olujni“ (ukoliko gledamo poreklo oca; isto je
primenjeno u Džonovom slučaju: mada se rodio u Dorni, nije „Sends/ Peščani“,
već „Snou / Snežni“).
-
Zar nije opštepoznato da je Brijena „devica od Oporja“? Zašto joj onda Tirion
postavlja to pitanje? A tek Džejmi, koji je sa njom dugo putovao, spasio je od
silovanja i zna da nikad nije bila sa muškarcem?
-
Uništavanje Džejmijevog lika, povratkom na staro (Sersei).
-
Uništavanje Denerisinog lika, kroz nekoliko (bednih) izgovora. Slažem se da je
u njoj uvek postojala „klica“ neuravnoteženosti, ali mislim da je to samo deo
njene fiksacije tronom kao simbolom DOMA i porodice za kojom je od malena
čeznula. Svi dosadašnji gubici, a doživela ih je previše, bili su u cilju dosezanja izgubljenog
zavičaja i sigurnosti. Međutim, odjednom se suočavajući sa time da ni u
Vesterosu ne pripada, da je uslovno rečeno „ne vole“ (zapravo, ne poznaju), razumljivo
je da će ispoljavati ishitrene reakcije i postupke. To, ipak, nije razlog da je
u jednoj epizodi proglase „ludom“, a tačno vidim u kom smeru idu i to mi se
nimalo ne dopada.
Objasniću
i zašto: Deneris sama ne bi bila dobar vladar, kao što to ne bi bio ni Džon.
Ona je harizmatičan vođa, zna da osvoji mase, postigne i održi autoritet,
ambiciozna je i temperamentna, dok je on (ispravka: bio, do treće epizode!)
rođeni ratnik, neko koga ljudi vole i rado slede, ko poseduje Aragornovu
harizmu, a miran je i lišen vlastoljublja. Mislim da su osmišljeni kao „vatra i led“, odnosno ponovno
uspostavljanje ravnoteže koja se izgubila, neka vrsta „novih Regara i Lijene“ –
naprosto, previše je paralela i sličnosti da bi to bilo olako odbačeno. Ali,
ne, ići ćemo na drugi kolosek radi „faktora iznenađenja“. Potpuno mi je nerealno
da Deneris, koja je oslobodila tolike narode i mali milion puta dokazala pravednost, bude ovako srozana. Ako je
neko „Mad Queen“, to je Sersei - Deneris je, naprotiv, isprovocirana na
najgori mogući način. U njenoj završnoj reakciji (što je Emilija zaista
fantastično dočarala izrazom lica) vidim bes, ali ne i ludilo.
-
Bren koji tokom čitave sezone glumi drvo.
-
Džon koji odlazi, a da nije ni pomilovao Duha, kao da je u pitanju nekakvo
zalutalo, šugavo pseto. Odluku da ga pokloni Tormundu sam nekako razumela, ne i
ovo. Nimalo slučajno, kada na Semovo:“Ti si mi najbolji prijatelj“ Džon
odgovori:“I ti meni“, kadar prelazi na Duha, koji ga tužno posmatra, kao da će
svakog trenutka progovoriti:“A šta sam ti JA bio, je li?!?“
-
Izuzetno glupa pogibija i drugog Denerisinog zmaja, oborenog od strane Jurona
„Gedže“ Grejdžoja.
-
Sersei kao „zli genije“, koji svom „buzdovanu“ (Juronu) nekako uspeva da proda
priču o trudnoći, a da se ovaj ne zapita čak ni odakle Tirion zna za taj
podatak.
-
Kako je uopšte kidnapovana Misandei?
-
Posle Arje Konjskog Lica, Lepotici Brijeni „skinuše mrak“. Eros
uistinu stanuje u neposrednom susedstvu Tanatosa.
Najbolje od epizode:
Najbolje od epizode:
-
scena sa posmrtnim lomačama
-
Sansa i Pseto: „Kako si mu se osvetila? – Psima.“
-
Arja i Pseto
-
novi nivo odnosa Džejmija i Brijene, kulminacija njegovog razvijanja kroz
sezone
-
to što se Deneris i Džon vole. Međutim, loše pisanje ne koristi potencijal
teme. Evo logičnog pitanja: kad već Džon bezuslovno prepušta svojoj kraljici presto koji ne želi, kad je ćutanjem štiti i gazi
vaspitanjem usađene obzire, da li je ona spremna da isto učini zbog njega? Džon
odustaje od SEBE, ne samo kao Egona, već i (duhovnog) sina Neda Starka koji
iznad svega postavlja istinu i čast. Voli li ga Deneris dovoljno da i sama
odstupi od principa „moje, moje“?
-
Regal dok, isprobadan kopljima, nestaje u talasima
- odlična ideja da se Džon i Deneris venčaju, iz
nekog razloga uporno osporavana forsiranjem Deninog ludila u najavi.
-
završni pogledi „crvene“ i „bele“ kraljice, jedne surove, druge osvetoljubive.
Odlično
su dočarani rastući gnev na Denerisinom licu i Serseina hladnoća tiranina.
-
Misandeine poslednje reči: Drakaris.
Za
kraj, istakla bih da (nasuprot mnogima koji se žale) mislim da su Deni i Džon
divan par i žao mi je što nema vremena,
ni više epizoda, da se razradi taj (sudbonosni) odnos. Imajući to u vidu, sasvim je razumljivo što mnogi fanovi daju prednost Kalu ili Igrit, jer,
zaboga, te veze smo pratili kroz najmanje jednu celu sezonu. Međutim, mislim da
Džon i Deneris osećaju veliku ljubav jedno za drugo i on joj je odan „kao pas“,
ali krivica je do scenarija i zapleta koji od njih pravi infantilne osobe.
Deneris dugo nije bila ubedljivija, snažnija i odlučnija nego u ovoj sezoni. Ipak,
kod gledalaca se svesno podstiče odbojnost prema njoj, do te mere da LIKUJU što
su „tipični“ heroji srozani. Sansu razumem, ali smatram da precenjuje svoju
„pamet“. Sersei kao „vrhunskog stratega“ neću komentarisati. Misandei i Sivi
Crv su oduvek bili naporni i nepotrebni, ali ovoga puta mi je stvarno žao oboje,
naročito nje koja umire u lancima. Većina likova pretvorena je u karikature.
Pseto i Davos jedini ostadoše pristojni.
Većini
je, izgleda, promaklo kako, moleći Džona da nikome ne otkriva svoje poreklo,
Deneris kaže:“To bi NAS uništilo“. Dakle, nije baš da sebično želi zataškavanje
te činjenice zbog sebe, nego dobro zna da bi se time produbio razdor, koji bi ljudi
sa strane (Varis, Sansa, pa i Sersei) brže-bolje iskoristili. Takav rezon se
ispostavio ispravnim. S obzirom na to da je Varis ozbiljno „podgrevao“ slične
simptome kod “Ludog kralja” Erisa, uopšte me ne bi čudilo da je od ranije
spletkario protiv Deni. Zato ću biti politički i društveno krajnje nekorektna,
ali poetički i logički dosledna: Mala,
sve ih spali!