недеља, 2. јун 2019.

Doviđenja u Vesterosu: poslednja sezona „Game of Thrones“ (1)

komentariše: Isidora Đolović

Epizode 1 i 2 - Oni koje smo izgubili i oni koje smo našli

Kad se neko nečem dobrom nada, a to nešto zavisi od drugih, velike su šanse da se razočara. Kad su ti drugi dokazani profesionalci, promašaj pogađa mnogo više, kao iznevereno poverenje u nekoga ko je znao i mogao bolje. Ni iščekivanije sezone nekog televizijskog ostvarenja, ni više pritiska na ekipu koja je stvarala poslednji ciklus „Igre prestola“, pa ni veće ogorčenosti brojnih obožavalaca - i sve to potpuno razumljivo. Popularni „Game of Thrones“, zasnovan na romanesknom ciklusu epske fantastike pod nazivom „Pesma Leda i Vatre“ Džordža R.R. Martina do sada je pomerio mnoge granice, stekao armiju fanova inače nenaklonjenih ovom žanru, postavio niz opštih mesta u pop-kulturi...i spektakularno izigrao sve to završnicom koju smo pre svega par nedelja bili u prilici da ispratimo. Utisci su još relativno sveži, bura ne jenjava, a od toliko dugo najavljivanog gorko-slatkog epiloga dobili smo samo mnogo gorčine i još više sete za počecima kada je sve izgledalo znatno drugačije. Čini se da je ovih dana izuzetno popularno kritikovati „Igru prestola“, potpisuju se peticije, objavljuju pravi mali elaborati na temu svega što nije valjalo u poslednjoj sezoni, ljudi širom sveta očajavaju, debatuje se po emisijama i, posmatrano sa strane, sve u jednom trenutku izgleda zaista smešno, uzaludno, pa i  neozbiljno. U ostrašćenosti se odlazi toliko daleko da se oštro kritikuju glumci, mada su se, istini za volju, majstorski izborili sa nebuloznim scenarističkim rešenjima koja su im bila na raspolaganju. Zbog svega toga moram odmah napomenuti kako tekstovi koje ću (od danas do kraja juna) nedeljom objavljivati nisu još jedan priključak talasu gneva na Dejvida Beniofa i Dena Vajsa, iako nemaju ni mnogo pohvalnih reči na njihov račun. Sledi osvrt iz ugla osobe koja je godine, a u slučaju knjiga deceniju ipo, posvetila praćenju izgradnje i razvoja Martinovog izmaštanog sveta, oduševljavajući se njime, voleći ga, opravdavajući kada god je to bilo moguće. Prođimo još jednom kroz sezonu koju, uverena sam, većina nas jedva čeka da zaboravi.

Da se razumemo, silazna putanja HBO zlatne koke „Igra prestola“ postala je vidljiva mnogo ranije, već sa petom sezonom, ali uz uporno odolevanje nade da će ipak uspeti da se vrate na stari nivo kvaliteta. Za realizaciju velikog finala uzeli su duže odsustvo nego što je uobičajeno: gotovo dve godine, a sudeći po ishodu, bolje da nisu. Vremena je bilo sasvim dovoljno, sredstava takođe: čime, onda, objasniti neozbiljno, neuredno, nedosledno rasplitanje Martinovog čvora, sem lenjošću, bahatošću i vrlo verovatnom nedoraslošću autora zadatku? Imajući u vidu da su Beniof i Vajs (šire poznati kao D&D – od sada sasvim opravdano „Dumb and Dumber“ iliti Glupko i Tupko) angažovani na nastavku „Star Wars“ franšize, izvesno je značajan udeo imala prezasićenost dugogodišnjim radom na „Igri prestola“ i nestrpljenje da se pređe na novo područje. Međutim, čak ni to nije dovoljno dobar razlog, pa ni sklopljeni ugovori: ne bi se prvi put desilo da reditelji, scenaristi i glumci napuste projekat ili usled nekompetentnosti budu zamenjeni drugim, boljim kandidatima. Umesto toga, dobili smo grubo poigravanje sa logikom priče i  intelektom publike, opravdavano preslabim izgovorima kako su nastojali „izbeći klišee“ (kao da je svaki po pravilu loš), „šokirati neočekivanim obrtima“ (iako čak i nepredvidivost mora imati izvesno uporište u prethodećem toku dešavanja), „izaći u susret željama pojedinih grupa gledalaca ili članova porodica autorskog tima“ (zbog čega najveći deo zapleta u osmoj sezoni kao da je proizišao iz neke „fan fikcije“; a omiljeni likovi Martinove žene i samog pisca izvukli su se, preko svake mere smešno, nagrađeni za greške) i da su, već legendarno, „kind of forgot it“. No, biće vremena i prilike za diskusiju o tome počev od treće epizode, a sada vas vraćam obećavajućem startu, kada je sve još ličilo na stari „Game of Thrones“, budeći vrlo subjektivno osećanje topline, bliskosti i nostalgije prema počecima.

Prva epizoda, nazvana “Winterfell”, protekla je u znaku premeštanja težišta na daleki sever, okupljanja ujedinjenih snaga (među kojima su se mnogi likovi po prvi put našli u istoj prostoriji, što je samo po sebi bilo zanimljivo gledati) i diskretnim nevoljama u savezničkom raju, zasenjenim predstojećom opštom opasnošću. Sumnjam da je ikoga ostavilo ravnodušnim ponovno slušanje poznate uvodne teme, signal povratka u dobro znani, dragi fiktivni univerzum. Lično sam tek tom prilikom postala svesna koliko mi zapravo znači “Igra prestola” i kako je važan deo naših svetova u međuvremenu postala.
Odlična nova uvodna špica uputila je na promenjeno središte zbivanja. Najvećim delom, umesto da “prelećemo” teritorije na karti, prolazimo zimovrelskim hodnicima, uz klaustrofobični utisak bezizlaza i sužavanja obruča oko nas, pojačan zvucima spuštanja teških kapija i rešetaka. Gvozdeni tron nikada nije izgledao zlokobnije, ni nepristupačnije, obasjan crvenkastom svetlošću, sa lanisterskim lavom koji se uzdiže u pozadini i oštrim zveketom mačeva od kojih je iskovan. Poseban kuriozitet predstavlja dodavanje simbola iz novije vesteroške istorije gravirama na astrolabu: 1. prizor zmaja koji ruši Zid, 2. simboli  “Crvene svadbe” iz treće sezone (sedište kuće Frej, između lava i odranog čoveka koji u ruci nosi odsečenu vučju glavu), 3. izleganje zmajeva koje najavljuje ostvarenje proročanstva o Obećanoj Princezi Deneris (veliki zmaj ispred koga izleću tri manja, praćeni kometom na nebu i vojskom konjanika u podnožju slike). Ogroman značenjski potencijal ova tri prizora do kraja sezone će, nažalost, biti u potpunosti obesmišljen.
Uvod iz perspektive severnjačkog dečaka koji se provlači između odraslih kako bi mogao da iz prvog reda prati dolazak saveznika, direktno nas (kao i mnoge replike i scene iz poslednje sezone) vraća na sam početak priče. Sve je impresivno: kadrovi Severa i nove vojske koja maršira u nepreglednoj povorci; Arjino fascinirano lice; Denin pogled na zmajeve pun ponosa (od strane nekih “tumača” predstavljen kao zlurad). Krupni planovi su uspeli u svim slučajevima,  bili to prizori flote  na moru, vojske u polju ili nesagledivih pejzaža Severa.
Međutim, veoma brzo se ponavljaju stare greške, pa atmosfera koju Zmajska kraljica zatiče prilično neosnovano biva forsirana u pravcu podozrivosti, netrpeljivosti, čak i otvorene odbojnosti Severnjaka – kojima je, gle ironije, pritekla u pomoć sa svim raspoloživim snagama. Počev od Sanse (po rečima njene mlađe sestre, naprasno “najpametnije osobe”), pa do Brena koji “mudro ćuti” (najviše podoban drvetu), sve je učinjeno da se oseti nelagodno, strano, suvišno i,  pre nego što je išta počelo, izigrano. Svejedno, vredelo je čekanja ugledati Varisa zamotanog u krzno, Dotrake i Neukaljane usred snežne beline, pa nema sumnje da su lokalnom stanovništvu bili podjednako egzotični koliko i oni njima, o zmajevima da ne govorimo. Ipak, pri vanrednoj situaciji, ledi Sansa nalazi za shodno da upita čime se ti isti zmajevi hrane, jer će, zaboga, novopridošla vojska i krilate zveri potrošiti poslednje zalihe namirnica…ništa zato što će bez njih svi odreda postati klopa za zombije. Maniri su maniri, nedostaju još kolačići sa limunom.
Neuverljivo: Teonovo spašavanje Jare, niotkuda. Sansino iznenadno mudrovanje.
Dirljivo: ponovni susret Arje i Džona.
Bljutavo: nagoveštaj flerta između Džendrija i Arje.
Iritantno: Sansina arogancija i (sledi nepopularno mišljenje!) mala Mormontica.
Karikaturalno: Juron; Sersei koja ima najčudniji od svih trudničkih prohteva – za  slonovima; njeno: „Hoćeš kurvu – plati je; hoćeš kraljicu – zasluži je“...i opovrgavanje istih reči, ni tri minuta potom; pritajena namera da uvali dete Grejdžoju.
Napomenimo, Bron je akter jedine eksplicitne scene sa golotinjom u ovoj sezoni, koju prekida novi zadatak. 

Trkom na scenu koja je podelila publiku: let zmajevima. Džon i Deneris su nekima delovali  neuverljivo, drugima iznenađujuće romantično, a zmaj koji posmatra mnoge je nasmejao, druge naveo da u neverici vrte glavom. Sama „vožnja“ je, s jedne strane, svojevrsna proba za Džona (da li je odgovarajući materijal za mladoženju?), a s druge nagoveštaj iste krvi (jer samo Targerijen može da upravlja zmajem). Rečenica koju Deneris izgovara: “Mogli bismo ostati ovde hiljadu godina. Niko nas ne bi pronašao”, sledeći je veliki signal (nakon pećine u sedmoj sezoni) da je ona druga velika Džonova ljubav koja će se, baš kao sa Igrit ranije, završiti tragično.
Scena u kojoj Džon, nešto kasnije, stoji pred drvetom u Bogošumi kao da najavljuje suočavanje sa korenima i verovatnoću unutrašnjeg razdora koji ga čeka. Tirion, Varis i Davos su za to vreme razmenili brojne, često suprotne, poglede na vlast. U svetlu budućih dešavanja, izlet ljubavnika, dirljivi susreti i netipičan, prilično usiljen humor (kao kada, npr. Sansa, sluteći Džonovu zaljubljenost u Deneris, na njegovo: „She's not our father”  odgovori: „No, she's prettier“) verovatno su pokušaj da se omogući opuštanje pred haos, priuštivši poslednje (ponegde i jedine) časove radosti ljudima čija egzistencija uveliko “visi o koncu”.

Solidna je scena Denerisinog suočavanja sa Semom, gde je potonji poslednji put u seriji probudio bilo kakvu pozitivnu reakciju i simpatije: najpre priznanjem da je „maznuo“ par knjiga iz Citadele, a potom načinom na koji podnosi kraljičino saopštenje da mu je zbog neposlušnosti pogubila oca i brata. Istina, s obzirom na to koliko je i šta sve propatio zbog Rendila i Dikona, Semova ishitrena, osvetoljubiva reakcija koja će uslediti nije preterano jasna.

Ključno u epizodi, Semovo saopštenje Džonu o tome ko je zapravo („You are king Aegon Targaryen, you always have been“) propraćeno je očekivanom nevericom, podozrenjem, stišanim  šokom. Sem istom prilikom dovodi u pitanje Denerisino pravo na tron, velikim delom usled lične ogorčenosti problematizujući njenu spremnost na saradnju jednom kada se bude ispostavilo da joj je ljubavnik zapravo nećak („You gave up your crown to save your people. Would she do the same?“).

Tormund i Berik u razorenom sedištu Noćne straže nailaze na Eda, nakon čega slede jedna precenjena („Stand back, he's got blue eyes! – I've always had blue eyes!“) i jedna istinski jeziva scena (ubijeni Ned Amber, poruka Night Kinga u vidu zapaljene spirale koja neobično podseća na grb kuće Targerijen, trenutak kada se dečak probudi i zavrišti). Istina, videla sam otvaranje očiju, ali propratni zvuk je bio neočekivano prodoran i priznajem da sam odskočila u stolici. 
Bren poput robota ili drveta u dvorištu „čeka starog prijatelja“, a ukoliko nekome pri prvom spominjanju nije bilo sasvim jasno o kome se radi, shvatio je na kraju, kada Džejmi pristiže inkognito pod kapuljačom. Trenutak njihovog susreta i ukrštanja pogleda, zahvaljujući Nikolajevoj glumi zaokružio je epizodu kao veoma dobru. 
Zbog tog dolaska se činilo da će se naslov druge epizode - „The Knight of the Seven Kingdoms“ odnositi upravo na Džejmija Lanistera. Otvara je par decenija zakasnelo suđenje Kraljeubici, gde do izražaja dolaze Denerisina početna neumoljivost, Džejmijeva principijelnost i Brijenina odanost. Ponovo je tu opaska koju samo Bren i čovek odgovoran za njegov invaliditet razumeju (ne računajući nas sa druge strane ekrana): “The things we do for love.” Osma sezona će nas u više navrata “hvatati” na nostalgiju sličnim, prepoznatljivim rečenicama.
Primetićemo da je Džon sada na funkciji Guvernera Severa, a raspad sistema (jasan već time što se svako, nakon zasedanja, razilazi na svoju stranu) pokazuju nespremnost domaćina da prihvate Deneris kao kraljicu, njen iznenadni sukob sa Tirionom i opsesivno insistiranje na tronu.

Obratite pažnju na: Davosovo milosrđe i devojčicu sa skramom na obrazu (podseća na neprežaljenu Širin Barateon); Gilinu očigledno povećanu kilažu (usledila su prilično neumesna pitanja da li je to glumica Hana Marej trudna ili pati od hormonskog poremećaja?); Deneris kako  ipak odaje priznanje Tirionu („Njih je na hiljade, vi ste jedan“) i pokazuje koliko joj je stalo da ga sačuva u životu; Tormund, koji ni u smrtnoj opasnosti ne odustaje od udvaranja „velikoj ženi“ Brijeni, ali bez povratne reakcije; Sivi Crv i Misandei, koliko god inače bili patetični par dosadnjakovića, jedini su bliski jedno drugom (severnjačke devojčice beže od nje, bojom kože i kosom izaziva čuđenje i zazor meštana). 
Najbolja replika: (ser Džora, o Tirionu): „Jezik mu je klepetao od Volantisa do Mirina.“
Najlepši susreti: Teon i Sansa, uz bratski zagrljaj; Džon, Ed i Tormund („My little crow“) - povratak ratnika; podsećanje na Noćnu stražu: „Last one left, burn the rest of us“ (Sem, Džon i Ed); na jedan kratak trenutak pojavio se i Duh.
Crvena i Bela kraljica: Pokušaj Deneris da zakopa ratnu sekiru sa Sansom isprva ohrabruje očekivanje da bi sve moglo imati dobar ishod. Pruža joj ruku pomirenja, otvara karte i potpuno se ogoljava priznanjem: „Ovde sam jer volim vašeg brata. I verujem mu.“ Naravno, nije propuštena prilika da se scenario začini sa još antologijski glupog humora, u replici (odgovoru na Sansinu znatiželju ko je bio prvi kome je Deneris verovala):“Neko viši.“ Dve moćne žene, ipak, ne mogu naći zajednički jezik kada se dodirnu ambicije: Sansa, naime, želi Sever, a Deneris nepodeljenu podršku u sopstvenom pohodu na tron. Razlike su uspešno pocrtane i u vizuelnom smislu: visoka, crvenokosa Sansa nosi tamne boje, kožu i metal, dok je ženstvena, prozračna Deneris (jedina!) u belom. Ne možemo se oteti ni utisku da se Starkova najstarija kći oseća prilično ugroženom pred ženom koja je moćna, lepa, neobična i ima ljubav njenog polubrata. Šteta, jer njih dve, s obzirom na slične životne puteve i teška iskustva koja su prebrodile, imaju mnogo štošta zajedničkog i teško da mogu naći osobu ženskog pola koja bi ih bolje razumela.
Sem diskutabilne strategije, veće obelodanjuje prvo u nizu “otaljanih” rešenja jedne od ključnih misterija serijala: Noćni Kralj, kako se ispostavilo, želi Brena. Krajnji cilj mu je da uspostavi  beskrajnu noć, tako što će uništiti sećanje koje obogaljeni Stark personifikuje. Teon nudi da ga brani, u Bogošumi gde će ovaj biti postavljen kao mamac. Tu se unapred pozdravljamo sa zlosrećnim Grejdžojem mlađim, čiji je put iskupljenja dostojanstveno stigao do kraja…hoće li Džejmi biti slične sreće?
Noć pada na Zimovrel. U predapokaliptičnoj atmosferi ispunjenoj pripravnošću i budnom svešću o ograničenom vremenu, dok odavno biva jasno da “Ko god nije ovde, sada je s njima“, stižemo do poente epizode…

Kako ko provodi poslednje sate?

Tirion i Džejmi se prisećaju oca, uz zaključak da su „dani zlatnog lava“ i pijanog posetioca bordela zauvek prošli. Davos, Tormund, Brijena i Pod im se pridružuju kraj kamina. Za to vreme, Arja i Pseto svode račune („I fought for you, didn't I?”), dolazi Berik („Jel' ti i on bio na spisku?“), ali odlična scena prekinuta je Arjinim odlaskom. 
Sledi najgore od epizode: Arja i Džendri iliti ona scena! Odmah da kažem, uopšte mi nije upitno što Mejzi Vilijams i dalje izgleda kao detence (iako je napunila dvadeset dve), niti što smo je upoznali kao devojčicu i posmatrali kako odrasta (isto se može reći za Sansu, pa nikome nije bilo neprirodno što se udala...doduše, za Remzija). Svakome je jasno da Arja nije bezazlena klinka, već istrenirani, hladnokrvni ubica. Radi se o tome da onakvo ponašanje naprosto NE IDE uz njen lik. Ona nije “alfa ženka”, nije Arijana Martel ili Aša Grejdžoj, da bi nam ijednog trenutka bilo uverljivo njeno „licitiranje“ brojem devojaka koje je Džendri do sada imao, nadobudni nastup, ljubomora na Crvenu vešticu…Da, bilo je u prošlosti klinačkog divljenja  prema Džendriju, ali ništa više od toga. Jednostavno, Arja Stark je od samog početka oblikovana kao prilično aseksualno biće, što se posebno vidi u knjigama, gde poglavlja iz njene perspektive otkrivaju kako se nelagodno oseća zbog ženskosti. Osim kao kontrast Sansi, od glave do pete mladoj plemkinji i udavači, Arja je neko bez trunke interesovanja za slične stvari. Za razliku od Brijene (strpite se, stići ćemo i do nje za sedam dana!), Nedova mlađa kći nije potisnula sopstveni pol zbog kompleksa, ismevanja, nevoljenosti: naprotiv, nikada joj nije bio presudan. 
Tri najčešće vrste reakcija na koje sam nailazila su sledeće:

1. oduševljavanje ljudi koji su je od ranije “spajali” sa Džendrijem (isti uglavnom tipuju na Pseto i Sansu). Njihova euforija u stilu “To, devojko! Iskoristi ga!” objašnjava zašto veći deo scenarija osme sezone izgleda poput fan-fikcije.
2. Romantična zapažanja kako je, tobože, došlo do “nastavka neostvarene ljubavi između Roberta i Lijene”, odnosno, “ispunjenja želje tatice Neda da im se kuće orode”. Podsetila bih sve da u slučaju spomenutih pripadnika prethodne generacije nema nikakve romantike, ni ljubavi. Lijena nije volela Roberta, niti se radovala udaji za čoveka koji je već tada bio poznat po velikom broju vanbračne dece. Da jeste, nikada ne bi pobegla sa drugim. Takođe, Arja je na očevo zamišljanje njene budućnosti u ulozi gospe kratko i sa osmehom odgovorila:“To je Sansa, a ne ja.“ Otkad je takvoj devojci važno da pošto-poto „skine mrak“, pa makar se bližio smak sveta?

3. Grupa u koju i sama spadam, a koja nalazi da se Arjina “akcija” ni u naznakama ne može predvideti od ranije, jer je kompletno izvan lika, pomalo i pedofilski sa Džendrijeve strane: u svakom slučaju, veoma neprijatna scena.
Potpuno drugačiji utisak ostavila je družina uz vatru, koja je vreme neizvesnosti iskoristila za povezivanje, ispoljivši razoružavajuću iskrenost. Ponesen opštim raspoloženjem, ophrvan zahvalnošću i uviđanjem pravih vrednosti u međuljudskim odnosima, Džejmi (koji se još ranije toga dana stavio u njenu službu) odlučuje da prekrši tradiciju i (dobrim delom na Tormundovu inicijativu) imenuje jednu ženu vitezom. Time nam otkriva da se naslov epizode ipak ne odnosi na njega – već nju, Brijenu. Scena je dirljiva, pogotovo pogledi koje razmenjuju, a jedino je suvišan aplauz. Susret Džore i Lijene, poslednjih predstavnika kuće Mormont, takođe je odličan, iako kratak. Sem mu prethodno poklanja mač svoga oca, uz reči:“I'll see you when it's through.”
Pored atmosfere kao iz „Gospodara prstenova“, prepoznaćemo ponešto od „Titanika“, recimo, scenu sa malom porodicom Tarli, ali i Podrikovu pesmu. Sa ove distance, ne samo što smo konačno otkrili čime je to Brijenin štitonoša zaludeo one devojke u bordelu, nego smo dobili najbolji i najpotresniji segment čitave osme sezone. Tekst prati pripreme za bitku, svojom simbolikom sluteći pad ili bar odlazak većine iz Zimovrela. Čiji su, ko su, svi ti duhovi?

Čitaoci knjiga sećaju se legende o Dženi od Starokamena i princu od Vilinih konjica, odnosno, Dankanu Targerijenu koji se zbog ljubavi prema njoj odrekao prestola u korist mlađeg brata Džeherisa. Dženi je na dvor dovela šumsku vešticu koja će prva izreći proročanstvo o Obećanom princu “rođenom iz loze Erisa i Raele”. Džeheris je zbog toga insistirao da se sklopi brak između njegovo dvoje dece, koja će kasnije postati Denerisini roditelji. Sama Dženi je ostala udovica kada joj je suprug poginuo zajedno sa ocem, kraljem Egonom V, u požaru koji je uništio Letnje dvore. Iste noći rodio se princ prestolonaslednik Regar, odnosno, budući Džonov otac. Dakle, Dženi i njena pesma predstavljaju važan deo predistorije glavnih junaka, a posredno i porodice Stark: naime, kao deca, Ketlin i Bejliš su se igrali Dženi i Dankana, a ona je nosila cveće u kosi, poput te legendarne žene. 

HBO je, ubrzo po emitovanju, objavio savršen tematski video za biser sezone, numeru „Jenny of Oldstones“ u izvođenju jedinstvene Florens Velč iz sastava Florence and the Machine.
Po logičnom redosledu u nizanju rastanaka, jedna od poslednjih scena pokazuje Deneris i Džona pred Lijeninim kipom. Ne želeći da odlaže neizbežno, on joj priznaje istinu o svom identitetu, na šta ona (razumljivo) postavlja pitanje o verodostojnosti informacije. Emotivno vrlo snažna,  scena svoje značenje otkriva sitnim finesama, poput one da Džon oslovljava dragu sa „Deni“ (izrazito prisni nadimak, koji je koristio još jedino Viseris, njen brat), uveravajući je kako ne želi raskol, odnosno krunu (ista fraza će nam se već kroz koju epizodu potpuno smučiti). Moguću raspravu prekida zvuk bojnog roga. Dok Tirion sa zidina gleda u daljinu, napeta muzika najavljuje dolazak prvih Belih Hodača. Zatamnjenje, kraj.
Sve u svemu, trebalo je da ovo bude labudova pesma većine likova. Ispostavilo se da ovo važi  samo za par njih i, nenadano, seriju u celini, jer, bila je to poslednja iole dobra epizoda koju ćemo odgledati…